Jeste li se ikada zapitali, žive li među nama klonovi?

Niste? 

Šteta, to je vrlo interesantno pitanje. Toliko interesantno da svakoga dana osvane neka nova serija ili film te tematike, a pridružuju im se, naravno i najbrža programirajuća sredstva – reklame. Čini se, naravno, ako možete zastati i na tren razmisliti o viđenom, kako to nije slučajno i kako je sve oko te teme što danas izlazi kao informacija, dio jednog dezinformativnog Plana, koji isključuje potrebu da se zaista progovori o nečemu što je za mnoge ipak, samo čista znanstvena fantastika. U tom smislu, na prvi pogled, svaka reklama, svaki film, svako djelo ili nedjelo, služilo bi i služi samo jednom: stalno rastućoj i varirajućoj laži. Naravno, u skladu s onom koju je davno zapisao Maksim Gorki:

Laži su tako plodne, da je dovoljna samo jedna, a već ih je na tisuće.

Bili mi svijesni svega ovoga ili ne, koliko je nešto dezinformacija – bilo bi dobro pogledati kako to Matrix u kojem živimo funkcionira, te kako sva djela koja u njemu nastaju, recimo autorski – poput knjiga, filmova ili serija, jesu prvenstveno više ili manje informacija i dezinformacija. Spomenula sam riječ dezinformacija ali i riječ informacija i ujedinila ih u značenju. Učinila sam to zbog toga što su, iako se čine različitima u značenju u svrsi koju obavljaju jednake.

Obje služe tome da ne uočite ono što se zaista odvija.

Informacije su tako, ništa više no kreacije upravljanih podataka. I takve u kombinaciji s našim mozgom koji je sasvim pogrešno proglašen Umom, sakrivajući da je riječ samo o alatu, one služe svoga gospodara. A to nismo mi. Iako mislimo da jesmo.

Ovo je vidljivo u svim sferama, ako pogledate oko sebe, uočit ćete kako mozak vlada ovim svijetom. Još je interesantnije i problematičnije, ako ovaj svijet držite poludjelim, ustanoviti da je to stoga što je u ljudskim odlukama prevladavajući mozak, a ne srce. To je zaista još pogubnije, jer kako drugačije definirati tu informaciju da je nužno uskladiti mozak i srce, ili dati prvenstvo srcu, ne uočavajući doista da upravo mozgovanjem zaključimo, da jedan mišić treba rukovoditi alatom.

Ne znam uviđate li pogubnost te teze?

Da ste mišić koji navodno ljubi ili mozak koji je mudar?

I da je mišić taj koji u partnerstvu s alatom, treba iznjedriti svjesnost?

Slično se događa i s kompletnom našom biologijom, gdje se za recimo genetičke informacije, školski zna da su nečime kontrolirane i pokrenute. I nitko se ne pita tko je vlasnik softvera, niti tko ga je kreirao.

Naravno, zašto bi se itko to i pitao, kada je ljudima sve to mozgovno i intelektualno navodno sasvim jasno. Da imamo mozak i srce. I emocije. I da evoluiramo. I da smo bili nešto pa smo mutacijom ili evolucijom postali eto ovo. I da je ta mutacija sasvim slučajna.

Neće vam reći da je Charles Darwin taj “otac” priče kako smo nastali od životinje, bio dio obitelji koja je ipak znala nešto više, obzirom da mu je djed bio vrlo interesantan izumitelj, niti će vam reći da su članovi obitelji Darwin bili povezani s članovima obitelji Huxley, ništa od toga vam neće reći, osim možda upravo kroz autorsko djelo. Ostaviti nam, ne informaciju, nego trag.

Trag koji čeka da netko počne prkositi. I da ugleda kako sve informacije i deiznformacije sadrže samo njega.

Niti će vam reći da duhovnost, na uštrb duševnosti opravdava evoluciju ili mutaciju na način da smo nigdje pa tek trebamo biti negdje. I onda vam ponude dolje i gore, lijevo i desno, niže i višlje, ma nigdje kraja. I netko bi rekao prostorno i vremenski je to neobuhvatljivo, beskonačno i to je laž koja sakriva da je takvo poimanje vrlo jasno granično definirano. I tu je riječ o toj dualnosti Matrixa, koji uglavnom voli samo i isključivo sam sebe i to do orgazmičkih učinaka po sve nas u njemu.

I taj dio vole odgledati i oni koji istražuju razne načine psihodeličnih putovanja da bi otkrili što je i kako je, ne shvaćajući uopće da im taj put omogućuje droga, mozak i srce. I podivljale orgazmičke emocije.

Ali ljudi vole laž. One ne bole. I vole informacije, one ih tješe, ne uočavajući ih uopće, najčešće i kao dezinformacije.

Radi svega navedenog, informacije koje bi trebale biti suprotnost dezinformacijama, što i jesu, to zapravo nisu. Točnije one su samo to: suprotnost – ali nikako ne nešto što je izvan Matrixa. I nikako ne stvarno događanje.


One su samo dio Igre Matrixa u kojem je sve “za” i “protiv”, kao što su i svi “anti” programi – isti kao i ono nasuprot njih. I služe samo načinu kontrole kroz vrijeme i prostor.

I to ima svrhu, onu da određene sržne podatke ili tragove koji ipak na razne načine izađu sakriveni u informaciji i dezinformaciji, manipulacijom ili raznim oblicima sofvera i hardvera, drže podalje od vas, kombinirajući vanjske i unutrašnje kontrolirano zbivanje. I taj netko onda manipulira nama, a sve moguće budućnosti i prošlosti su tako samo Plan A, Plan B i nadalje možete ispisati sva slova abecede.

Kada kažem da “nepoznat netko” manipulira, mislim da čini to isključivo kako bi spriječio događanja koja mu ne idu u korist, a koja su kao mogućnost ili Prilika stalno tu, na dohvatu.

Prilika je svaki onaj trenutak u kojem u onom Sada sadašnjosti znate da je sadašnjost samo Igra i da je cijela njezina koncepcija lažna. No, da ne bi mogla biti živa na način na koji je živa i odvijajuća, da nema ipak – tog nečega sržnog.

I upravo radi toga, što je sve živo zaista i za razliku od moći kreacije ima snagu stvaranja, postoji jedna stalno prisutna Prilika koja je uvijek samo jedno u događanju: apokalipsa.

I vjerojatno baš zbog toga što je riječ o apokaliptičnom gibanju, koje prvenstveno otkriva što je “za”, a što “protiv”, te što je evolucija, a što mutacija, te da nema gore i dolje i nisko i visoko, ljudi o ovome najčešće ne znaju i ne žele znati ništa.

Ta, tko bi htio imati posla s apokalipsom?

Tko bi bio toliko lud da ona četiri jahača apokalipse pronađe u nama samima? U našoj Duši, Duhu, Umu i Ličnosti koja zna da je sve to?

Tko bi bilo lud da njih pronađe u 4 slova nukleotida DNK?

Tko bi bilo lud dozvoliti da oni jašu?

Odgovor je vrlo jednostavan, svatko tko je uočio da lijevo i desno, ali i središnje zlatno, ne znače ništa. Osim da su početak traganja. Da putem lijevog, desnog i na koncu srednjeg samo uočavate gdje ste.

I taj ludošću napojen čovjek, dozvolit će jahanje ta četiri jahača apokalipse, jer sluti i trublje čuje, i zna da nisu njegove. Niti jedna koja trubi navodnim značenjima čakralnih bitnosti.

I ne radi s njima ništa, ne vrti ih, ne sluša, ali zna da su tu. I ne ponudi ih biću kao ulaz i otvorena vrata, koje kundalinski preuzme upravljanje nad čovjekom nadograđujući softver imena “prosvjetljenje”.

Dozvolit će to i svatko tko ne inaugurira vođu kojeg traži u sebi, samo zato jer ovaj svijetli.

Svatko tko je iz rase čovjeka.

Svatko tko neće biti u mržnji, ali ni u ljubavi.

Jer je sišao s klackalice.

Sve što ću nadalje napisati, izazvat će kod mnogih od vas potrebu za obranom, doživljavajući moje riječi kritikom, ili pukom potrebom da vas u nešto uvjerim. Ponovit ću stoga, iako to uvijek naglasim u svemu što pišem – ja ne nudim ništa.

Ne nudim istinu niti rješenja. Podaci kojima ću opisivati mogući život i postojanje klonova, dobiveni su u promijenjenim stanjima svijesti. Nisu produkt droge koja prvenstveno djeluje na mozak. Hipnoza kojom se stiglo do mjesta da se prošećemo promijenjenim stanjem svijesti nije rađena sugestijom, izuzev početne indukcije da se do mjesta za rad, bar početnog nivoa toga - dođe.

Svima je postavljeno osnovno pitanje: da li negdje postoje tvoje kopije ili klonovi?

I ljudi su odgovarali s riječi “ne” ili s riječi “da”. Mnogi nisu nikada pročitali ništa o ovoj temi.

I zato, moje riječi su ovdje moje, kao riječi sakupljača, ali one su i tuđe riječi i viđenja, jedan zapis s informacijom i dezinformacijom, ali i Prilikom da uočite trag. I krenete na jedno putovanje, poput onog kojeg je davno i Marcel Proust opisao ovim riječima:

“Pravo putovanje s ciljem otkrivanja sastoji se, ne od traženja novih obzora, nego od stjecanja novih očiju.”

Linearno vrijeme – vrijeme klonova

U cijeloj priči oko klonova, važno je razumjeti umijećem Umovanja, koliko to god možemo, što je to vrijeme i prostor. Neću ništa od toga objašnjavati uz pomoć recimo informacija/dezinformacija o kvantnoj fizici, jer su po meni nedostatne i pogrešne. Pogrešne na isti način na koji je pogrešno pričati o moći sadašnjeg trenutka. Ili na koji je nevidljivo da smo mi onaj atomski 666 ili broj zvijeri. Broj koji se prvenstveno uočava u našem poimanju vremena. Linearnog. Koje je navodno istinito. I u kojem smo mi navodno živi.


Prvi “potpis” naših vladara, kojim su javno obznanili da je ovo njihov svijet, pečatirajući ga time je upravo: vrijeme i prostor.

I to mi, živi mrtvaci, živimo svaki dan.

Kroz dan koji traje 24 sata – što daje u zbroju 6, kroz sat koji traje 60 minuta što daje 6, kroz minutu koja sadrži 60 sekundi jednog sata što nam je treća šestica i tako dobivamo: 666 ili naše vrijeme.

Vrijeme u kojem se rađamo i u kojem radimo i navodno živimo.

Kako onda uopće pričati o vremenu, ako je ono od početka nevrijeme?

Teško, uglavnom to činimo olujno. Iako, tu oluju najčešće ni ne primjećujemo, te ni ne uočavamo da živimo u svijetu u kojem je sve zaustavljeno, te ima samo privid gibanja.

Nije problem u svijetu, već u nama, sebe nismo osvijestili na način da uočavamo, kako možda, nismo to što mislimo da jesmo? Kako sve što o sebi mislimo kao o samo bićima ugljika, heksagonalnog izričaja, nismo zaista mi. I ne uočavamo da neke stvari ne činimo mi. Te da neka sjećanja nisu naša sjećanja, da nam neka nedostaju, te da naši snovi - možda ipak -  nisu samo snovi.

I zato sve priče, kako o vremenu/prostoru tako i o klonovima, koje izlaze danas u svim oblicima pred nas, zahtijevaju jednu otvorenu diskusiju.

Sve one, ideju svoga nastanka crpe iz nečega što ćemo različito imenovati, a i poimati – netko kolektivnim nesvjesnim sjećanjem, koje je prije dio heksagonalnog oblika Matrixa nego sjećanja zaista, a netko individualnim nesvjesnim ili tu i tamo svjesnim podsjećanjem.

U prvom slučaju riječ je o strogo kontroliranom području u kojem nema zaista gibanja već samo vrćenja u krugu zatvora, u drugom je riječ o mogućnosti da unutar kontroliranog područja tu i tamo neku informaciju uočite na način da znate da se netko trudio tako je oblikovati. I tada, možda, ugledate nešto i ispod nje, ali toga mozgovno nećete biti svjesni uopće.

I ti trenuci su stanište stvaranja, iz kojeg često nikne živa ideja. Čak i one najfantastičnije moguće su upravo samo to, ne novina ili inovacija, već samo dio podsjećanja neke davne kontrole ili nekog rada. U najboljem, ali i rijetkom slučaju – to su moguće i kratki svjesni bivstvujući Sada trenuci sadašnjosti.

Koliko je taj Sada trenutak sadašnjosti dio priče o Postanku i naše veze s Izvorom, ne znam, toliko “daleko” ne idem, te zato i naglašavam da ovdje nije riječ o istini – te ništa od svega što iznosim ne služi nekoj novoj vjeri ili potrebi da se napiše novi Postanak. Ta potreba otkrivanja samoga početka, preskačući stepenice i grabeći trkom, ne samo da nas izbacuje iz tog moguće Sada trenutka sadašnjosti, zadržavajući nas nesvjesne upravo u linearnom vremenu i mozgovnom debatiranju, već je ona kao i svaka nestrpljivost i pohlepa za moći ili za tom vabećom “istinom”, viseća nad našim glavama poput religijskog Damoklovog mača neprestano. Mnogi tragaoci upravo zbog nje, svoj vrat ponude na panj upravo tog vremena i prostora, u skladu s ritualima 666.

No, istraživanja radi, ako se gibamo bez potrebe konačnog zaključka, interesantno je gledati u tragove podsjećanja, jer oni znaju izaći iz “dubine” nas i mogu se pronaći u doslovno svim djelima koja su nastala ovdje. I sva su ona “dobra”, samo ih treba znati “filtrirati”.

Na taj način unutar dezinformacije i informacije, može se dakle - ipak - uočavati trag ili podatak.

S tim da postoji tu jedan mali problem, “filtrirati” ne može ličnost (kada kažem “ličnost” govorim o onoj “mehaničkoj” ličnosti, koja je vođena isključivo podivljalim egom i emocijom i kompletno ovisi o mozgu i srcu ili skraćeno o navodno samo pet osjetila ili čula). Naravno, heksagonalni Matrix voli ponuditi ono što zovem “navlakušom”, a Matrix to zove “izlazom”, pa tako i u priči o čulima postoji to čulo ili izlaz, koje je, kojeg li iznenađenja: rednog broja 6. I dok se ono čak naziva mističnim, a ponekad i “istinitim” pa u njem zaglibe mnogi, ono je ipak samo gusto naseljen propuh. Ništa više od toga. Iako je istovremeno i sve. Jer nije pitanje “radi li” to šesto čulo, nego kojim očima bivamo u njemu.


Da biste filtrirali dezinformaciju i informaciju, ove vam oči i mozak koji prerađuje informacije bez upliva u ono “podsjećanje” Sebe neće biti od pomoći. Čak i ako vam je i to “šesto čulo” oživjelo.

Pokušaj da nasilno razumijete i sama želja za time, može vam čak i odmoći. Pa sve postaje znatno nerazumljivije nama kao samo ličnostima, te nas nutka da se borimo i otkrivamo navodno istine, ili ratujemo u ime ljubavi i svjetlosti, dok u biti ne činimo ništa.

No, ako ličnost “ušutkate” prepoznavajući je ne kao sebe, već kao prvog od prvih mogli bismo reći klonova ili kopija sebe, možda ćete mrvicu više moći zastati. Samo stati. Ako pri tome dozvolite i uočavanje sebe dublje i svijeta oko vas šire, no tek nakon što ste hakirali impuls za to, onda sve ovo možete ugledati – jednostavno prirodnim. Da bi hakirali impuls, trebali bi osjećati s kojim djelom sebe to činite, jer ako to ne uočavate, da postoji razlika između emocije i osjećaja, onda niste hakirali ništa i imat ćete samo goli emocionalni impuls koji vas goni.

Hakiranje se odvija s onim unutrašnjim djelom vas, koji ja zovem Duša, Duh i Um, netko drugi drugačije, ali to nije ni važno, važno je samo da poticaj stiže nakon što je “most” Svjesnosti ostvaren.

Svjesnost nikada nije konstanta, pa se taj most stalno gradi u svakom trenutku vašeg postojanja i onda kada je kratko “spojen” s vama kao Ličnostima koje znaju, ne da imaju DUD, već da jesu DUD koji hodaju i govore, imaju ruke i noge, glavu, prste, onda se sve ovo može ugledati – kako sam već rekla, jednostavno prirodnim.

Ponekad ćete to otkrivati da se dogodilo tek kada prođe. I tada se može uočiti da ste duševno-duhovno-umno tijelo koje je ispod onog koje se lažno, predstavlja vlasnikom vas u heskagonalnom Matrixu. I kao vlasnik, bahato živi mrtvo.

Kad sve ovo učinite, tada filtriranje ne postaje Istina niti Znanje niti Svjetlost niti Prosvjetljenje – o ne, filtriranje postaje samo znanje onoga što nije. Ne onoga što, kako to vole razni svjetlosni ratnici i revolucionari isticati: Ja Jesam.

I to može svaki čovjek u svakom trenu svog života, bez obzira na sva implantiranja koja su na i u njemu poduzeta.

Pa je, ne samo mudro ovo uzeti u obzir kao mogućnost, već je i nužno prestati lagati sebe navodno “sobom”. I prihvatiti da smo ovdje svi u jednom vidu mogući dezinformatori, ako ono što kao informaciju koju ponudimo, ne svedemo na mogućnost – samo mogućnost, jer baš time dobivamo slobodu o nekim temema progovoriti na način koji je mnogima, na žalost, ipak previše fanatastičan.

Dugo sam razmišljala o ovom tekstu, da li ga napisati – ali obzirom da smo u političkom smislu, doduše onom malo alternativnijem koji ulazi i u teorije zavjera, sasvim već duboko u događanju, i da smo došli do toga da nam se neke današnje državnike radi identičnih izgleda s nekim povijesnim ličnostima nameće s jedne strane klonovima, s druge spasiteljima, vrijeme je za promišljanje.

Početak priče o klonovima započet ću stoga upravo tim djelom.

Obratite pažnju na Putina, njega se vješto gura u ulogu spasitelja, pa je on eto samo dobri i dragi Julije Cezar (što su dodatno zapečatili ljudi koji se bave kanaliziranjem navodno nas iz budućnosti – poznatijih pod imenom Kasiopejci). Dok nam je mrski Obama nekako ispao iz vida kao Eknaton pa smo zaboravili malo na njega. I ako mislite da Eknatona i Cezara ne veže ništa – o veže ih – voljeli su istoga. To Sunce samo, taj krilati disk, tog Boga nad Bogovima i sebe su baš zato smatrali vrhovnim svećenicima. Ili predsjednicima i vladarima.

Nekako se, pri tome zaboravlja prisjetiti se davnog Nimroda i Babilona i kako se sve (i svi!) od tamo, jer svi putevi vode u Rim, kojeg čuva i financira neutralna zlatna Švicarska uvijek, davno preselilo u Europu, jer sve se stalno samo kružno vrti. I kako se kolonizacijama/migracijama to sve i svi, opet selilo i seli i raseljava radi zadržavanja kontrole, te je i sam Babilon iznova niknuo u EU. I tako ona/oni/ono s raznim imenima, od Semiramide do Europe, samo jaše kopirajući prave jahače, te ostaje zaboravljeno, iako zabilježeno u predaji, da je 63. godine prije Krista, upravo Julije Cezar sebe proglasio “pontifaksom Maximusom” ili vrhovnim svećenikom – poglavarom, nastavljajući samo tradiciju Nimroda. I tako stalno ovdje imamo vladare, ponekad su vidljiviji, ponekad ostaju u sjeni.

Pitate li se - služe li svi istom i jesu li stalno ovdje prisutni? Jesu li svi oni i njihovi utjecaji dio jedne velike sretne obitelji? I tko uopće smišlja tu Igru, koja je takva da recimo ako i niste do sada ugledali Nefretiti, sada je možete vidjeti na mjestu koje joj pripada. Ima i sina. Naravno Tutankamona. I tu je ona. U lijepoj ženi Donalda Trumpa.

Zapitate li se koje li je to čudo u pitanju, da se sada ovdje nalaze ličnosti izgledom identične onima iz raznih povijesnih epoha? 


Jesu li oni klonovi ili su samo inkarnacije nekada živućih ljudi, gledamo li novi život nakon prošloga?

Pitate li se ikada, zašto cijela “kraljevska obitelj” Engleske (kao uostalom i sve ostale) stalno koristi ista tijela, pa su već stoljećima jednaki svi?

I nije li to što ih veže, osim da moguće pripadaju nekoj drugoj vrsti, prvenstveno pitanje hijerarhije? I ako mislite da postoje sukobljene strane, jer u to nas se sada posebno želi uvjeriti, svakako proguglajte klonove ili sličnosti navodno ubijene carske obitelji Romanov u Rusiji i usporedite ih s kraljevima Engleske. Istražujte.

Sve to odlično je da u sebi razbijete, ako ništa drugo -  razne oblike programa nacionalizma. Ili posebnosti sebe kao naroda. I uočite da domoljublje postoji ovdje samo kao oblik kontrole, te da svi ti programi služe samo jednom: sakrivanju rodoljublja, i pitanja rase – ne one koja razlikuje čovjeka ove ili one boje kože, ili ove ili one nacije, već čovjeka u svojoj biti i vrsti od druge vrste. I to ne znači mržnju spram bilo koga. Čak ni one vrste koja trenutno pobjeđuje u svom svijetu - Matrixu. I ako sve to poput puzzli počnete slagati – shvatit ćete koliko je tragično misliti kako promijena vlasti u Matrixu nosi izlaz ili boljitak. Te koliko je jezovito da se čovjek bori za svijet koji nije njegov. Ima li to uopće smisla? Nema. Osim za klonove. I za vas kao sržni dio tog pečata: 666.

Klon ili Čovjek, pitanje je sad!

Ako mislite da su ova pitanja teška, ono najteže nisam ni postavila.

Dakle, ako te povijesne ličnosti koje sam višlje spomenula jesu klonovi, lako nam se može dogoditi da pomislimo da nemamo problem, jer tako ćemo ih lako prepoznati i zaključit ćemo da su klonovi jer su točno takvim izgledom nekada već živjeli. I bilo bi to izvrsno, odlična detekcija. Ali. Postoji to “ali”.

Ali što ako svi mi imamo stalno isti izgled, kroz sve živote kojima postojimo u reinkaranacijskom krugu? Što ćemo onda?

Reći ćete da je to nemoguće, jer svi oni koji vjeruju u reinkaranciju, znaju da si malo muškarac, malo žena, zna se da si ovdje da bi učio, zna se da sam biraš gdje ćeš se i kada roditi i zna se da kada umreš odlaziš i zabavljaš se s drugim dušama, navodno tvoje skupine i onda eto kada odlučite, svi vi ili dio vas ili to odluči neko vijeće staraca, duhovni vodič ili tko zna tko, vraća se ovdje i uči dalje. I učimo i učimo i navodno evoluiramo, naravno, od dolje ka gore.

Ali što ako je sve to dezinformacija? Što ćemo tada?

Kako ćemo raspoznati razliku između rasa? Kako ćemo ustanoviti da li je unutar nekog tijela čovjek ili je netko drugi u kloniranom tijelu?

Jer nutka nas se da to učinimo, ali i ne učinimo, a tu će se ona “anti” ili navodna suprotnost Igra razvijati dalje u svim mogućim, pretežno subliminalnim smjerovima.

Obzirom da ne prihvaćam pogled u “prošle živote” kao “istinu”, a pogotovo ako se nije u regresiji kojom se oni promatraju, uvažilo postojanje nečega što se zove “paravan memorija” kako bi uopće znali što gledamo, u krajnjem slučaju čiji život, te gledamo li u nakačenja raznih implantata, držimo li postojanje parazita ili opsjednuća entitetom druge rase mogućim, zvali mi to vanzemaljcem ili demonom, ovaj dio priče baš u priči o klonovima postaje vrlo važan.

Naime, ako se samo postojanje “paravan memorije” uvaži u regresivnom radu, dolazi se do jedne mogućnosti o kojoj nitko ne priča. I problem je to koji je znatno širi od samo ove teme. Naime, a u skladu s općim napadom na tehniku hipnoze, uobičajeno je da ona služi samo programiranju i reprogramiranju ili pogledu u lažne slike ili slike nekoga/nečeg trećega, pa se tako i provodi, s visokim udjelom čiste sugestibilnosti.

I tako dobivate tezu koja se uvriježila i koju nitko više ne propitkuje, a ona glasi da se stalno vraćamo ovdje u život, ali često različitih spolova. Ta je postavka toliko ukorijenjena da je osnov nekih religija, točnije svih koje uvažavaju reinkaranciju, a istovremeno je i opravdanje za recimo transrodnost. Međutim, ako u radu primjenite oprez i uvažite postojanje “paravan memorije” doći ćete do nove radne teze: ako ste u svom prvom fizičkom životu čovjeka bili muškarac – onda ste muškarac i u svim ostalim životima. Isto važi za ženu. Dakle, spol dobivate na onom “početku” i on se moguće ne mijenja. Osim nekih devijacija fragmentiranih djelova vas, ali to je jedna nova tema, koja zaslužuje svoj tekst.

Možete li zamisliti ako je to moguće, da smo stalno istoga spola, koji je to udar ne samo na sve što mislimo da znamo, već indirektno i na sva današnja nova prava roda i problematiku spola kojeg mislimo da možemo mijenjati kako se to nama sviđa? Shvaćate li koliko je duboka jama oko pitanja, primjerice transrodnih osoba?


Iako, bolje je zapitati se, koji je i kakav današnji udar svih tih “prava” na nas i naše prirodno postojanje?

Što želim reći?

Želim reći da postoji mogućnost da imati isti izgled danas kao i u nekom davnom životu, može biti sasvim normalno i prirodno. I to ne bi smjelo biti mjerilo kojim ćemo se koristiti ako želimo uočavati klonove među nama.

Ako sada to ponovno povežemo s pričom o klonovima koja kola internetom, recimo s već spomenutom engleskom kraljevskom obitelji koja već dugi niz godina izgleda istovjetno svojim precima, samo mijenjaju imena, možemo reći – aha, to je to: oni su klonovi ili suprotno: oni su moguće obični reinkarnirani ljudi.

Međutim - kad bi čak i mogli povjerovati u to da su obični reinkarnirani ljudi, novi način detekcije pojavio bi se u nečemu drugome, a ne u njihovom izgledu.

Naime, nije važan izgled već činjenica da su oni cijelo vrijeme uz isti izgled, ipak i stalni vladari Matrixa. I to je razlika između nas i njih.

Dakle, ostaje nam, zgodno za primjenu, moguće jedna vrlo stara mudrost kojom se možemo dalje voditi u istraživanju i detekciji. Iako se ona odnosi i na neke druge dijelove i načine uočavanja Matrixa, odlično nam može poslužiti, a ona glasi: po djelima njihovim ćete ih prepoznati!

A djela su ono što je netko učinio, ali i propustio učiniti. I svakako koju ulogu ima ovdje u našem svijetu, recimo to: položajno ili hijerarhijski.

Slučajnost ne postoji, nije netko slučajno rođen u vladajućoj obitelji, kako onoj kraljevskoj tako i političkoj ili bilo kojoj drugoj. I koliko god unatrag seže naša povijest i koliko god ona bila iskrivljena, nešto se nikada ne mijenja – podjela na njih i nas. Na njih kojima je sve dozvoljeno, te nas koji navodno nemamo “sreće, pameti ili ideje”, pa smo uvijek negdje niže rangirani. Jer tako nam je grah pao, zar ne? Pitanje je samo: tko baca grah?

Oprez nam nalaže zato, širiti ovu priču, u svim pravcima, da se ne dogodi kao što se dogodilo primjerice s pojmom psihopat, da se “širenjem istine” o njima, sakrije sve što oni zaista moguće jesu. Jer tim danas često korištenim izrazom, ne definiramo pogrešno samo neke devijacije čovjeka, već sakrivamo i upravo samo jedno: postojanje klonova. I postojanje druge rase među nama. Koja ne mora uvijek biti samo dio “elite”. I koja je drugačija od rase čovjeka i vrlo je emotivna, ali je istovremeno u potpunosti osjećajno sakata. Kao uostalom i sve kopije.

Ista je stvar s pojmom pedofila, svjedočimo novim događanjima o kojima se sve češće izvještava, pa nije više neobično da saznajemo ponešto o pedofiliji u visokim političkim ili “zvijezda” krugovima. I nije neobično, niti pogrešno pedofiliju u potpunosti povezati s magijskom i okultnom praksom, bolesnim i perverznim zabavama koje su samo ritual. Niti je pogrešno o pedofiliji pričati kao o nečemu što je dio umnog programiranja, primjerice poput Monarch programiranja gdje je seks ključan način zlostavljanja, jer sve to stoji i točno je tako, i koristi se sve to upravo na taj način, ali se ispušta iz vida uočiti samo jedno: kako je pedofilija nekoj rasi, moguće sasvim prirodna.

"Bez osjećanja i poštovanja, po čemu bismo mogli razlikovati čovjeka od zvijeri?" – Konfucije

Tko su onda klonovi? Izostavimo sada prije spomenuti dio, onaj o našim lažnim ličnostima koje su doslovno djelom klonirani, kopirani “mi”, jer je to samo jedan segment i nije zaseban klon o kojima ovdje pišem, pa pitam općenito, ako postoje klonovi, oni izvan nas – tko su uopće oni?

Jesu li oni samo način na koji ta neka druga rasa, sakriva svoje postojanje ovdje među nama?

Ne. Priča o njima znatno je šira. I osim ovih moguće “poznatih klonova”, interesantni su i nama znatno važniji, klonovi nas. Oni napravljeni na našu sliku i priliku. Tijela koja su identična nama. Verzije nas. Žive. Razasute prostorom i vremenom Matrixa.

Čini se čudnim, ali upravo postojanje naših klonova, moguće daje objašnjenje za neke od snova koje imamo. Za neka navodno naša sjećanja koje olako prihvaćamo. Za neke noćne more koje pripisujemo video igricama, knjigama, filmovima.


I priča je još neobičnija, nije ovdje riječ samo o tome da nas netko otme na način koji objašnjavaju “vanzemaljske otmice”, pa napravi kopiju/klona nas i koristi je u neke svoje svrhe. Sada u ovom životu. Vratit ću se stoga opet, na ono što zovemo prošli životi, te navesti da se ponekad u radu u promijenjenim stanjima svijesti, pronađu klonovi koji su kreirani baš u tom nekom našem prošlom životu, a nalazi ih se još uvijek diljem Matrixa i svemira.

Ponekad ih se nađe i po nazovimo to (naziv je korišten od strane klijenta u hipnozi) “plutajućim platformama”, ili na nepoznatim planetama gdje su jednostavno pohranjeni, uglavnom neaktivni. Iako je upitno jesu li “mrtvi”. Ima ih i “radno aktivnih”, bez obzira što su dio tog nečega za nas “prošlog”.

Uglavnom, ovo nije priča koja se veže samo za danas, ona je priča kompletnog linearnog vremena, prava 666 priča, jer klonove možemo pronaći kako u prošlosti tako i sadašnjosti, pa čak i u budućnosti. I sve se odvija istovremeno.

Iako ciljano budućnost nikada ne istražujem, ponekad se ona ipak “otvarala”, kroz odgovore o zadacima nekih pohranjenih klonova koji se nalaze u čuvanim skladištima s vrlo jasnom svrhom i zadatkom za nešto što tek dolazi. Ili se pojavljivao živući klon u nekoj dalekoj godini, udobno smješten u Matrixu.

Pričajući zato o klonovima, zaista trebamo biti oprezni, tema je to koja nije uopće istražena, a kako bi i bila kada prodire svojim postojanjem u sva neistražena područja načina postojanja Matrixa.

Do sada prikupljene informacije raznih istraživača, iako malobrojnih, pa tako i ove moje, otkrivaju samo djelove nečega što je očito i te kako važno upravo za održavanje i opstanak Matrixa, tog beskrajnog eksperimentalnog polja manipulacije neke druge vrste ili vrsta, koje kroz povijest koriste fizički istovjetne klonove.

Bez obzira na njihove tehnološke mogućnosti, ipak, nazire se kako stalno iznova unaprijeđuju načine boravka ovdje među nama. I čini se kao da je to nužnost.

Upravo ta nužnost otvara neka nova pitanja o tome koliko dugo oni mogu biti ovdje u kloniranom tijelu, kakvo je to tijelo, na koje načine onda žive, te postoji li razlika između tih vrsta koja se upravo u tome očitava, biti u Matrixu i kako biti u njemu i da li je ona to – samo razlika neke vrste u mogućem načinu boravka ovdje ili razlika u hijerhiji koja ne ovisi isključivo o vrsti?

Puno pitanja, niti jedno nema konačan odgovor. I ne treba nam on – treba nam samo daljnje istraživanje.

U svezi ove teme važno je zato reći, samo jedno, bar za početak: da im mi i naša tijela služimo doslovno. Na sve moguće načine. I da su oni uglavnom kopirači. Svega. I prodavači. Svega.

I nekako se u ovo današnje vrijeme otkriva uvećana potreba upravo za time – za tijelima u kojima bi “oni” mogli boraviti ovdje u Matrixu, u nekom većem broju, a ne samo ovom u kojem jesu ovdje.

Konačno, ako kanite genocidno djelovati na čovjeka, nitko neće primjetiti da to činite ako se broj navodnih ljudi ne smanjuje. Zgodno, zar ne? I praktično. A te vrste znaju biti jako praktične. I suludo je vjerovati kako se čovjek ubrzano razvija – jer razvoj posebno tehnološki, samo je propuštena informacija. Od njih. I nešto se čudno događa danas, ne samo s vremenom, već s stanjem Matrixa. I unutar tih propuštenih informacija, ipak ona Prilika je dostupnija. Za čovjeka. Da li je u tom “komešanju” koje je vidljivo svakome tko može osjećati, riječ o tome da smo mi u nekom vremenu u kojem se događa rušenje starog Matrixa i kreiranje novog, pa se razne vrste bore za prevlast – ne znam, ali nešto je drugačije. I čini se da im klonovi trebaju za širu lepezu korištenja.

Do sada su im služili za kontrolu određenih ljudi, pa nije neobično da klona nasele u zajednicu s ljudima ili pridruže kao partnera po njih “opasnom” čovjeku ili u kreiranju ljubavnih odnosa, a najčešće klonove jednostavno koriste za ratovanje.

Svaki normalan čovjek zna da onaj tko ratuje, a ne dobije PTSP, ima dublji problem. On može biti dublji u raznim devijacijama DUD sistema, ali može, vrlo lako biti i riječ o tome da za potrebe “naših” ratova ubacuju klonove kao vojnike. Klon neće imati PTSP. On je samo mrtvo meso. Nije živo. Iako tako izgleda.

Sve to temu klonova širi u takvu širinu da je u Matrixu sveprisutna, sveprožimajuća i sastavni je dio ovoga svijeta. I upravo je nevjerojatno koliko je nevidljiva.

Krenemo li tim smjerom u dublje istraživanje ili bolje je reći - na početak, jer nije to novina u životu ovoga svijeta, očito je da pribjegavaju raznim oblicima zadovoljavanja potrebe za tijelom i kontrolom nas, kroz cijelu “našu” povijest.


Iako mnogima priča o tijelu i nečijoj gladi i potrebi za njime, zvuči religijski ili praznovjerno, navest ću ipak one načine zadovoljavanja te potrebe od strane neke druge vrste, koji ne trebaju klonirano tijelo, već koriste naša. Iz više razloga.

I ta priča otkriva i onu priču gdje se nas uglavnom odgaja ili u potpunosti materijalistički ili duhovno pa nas se uvjerava da nam ne treba tijelo jer mi nismo tijelo. I to je samo još jedan program i “anti” program. Ništa više. Konačno, demantiraju nas mnoge stvari u događanju u tome kako naše tijelo nije važno, jer čini se kako način na koji mi imamo tijelo, ipak golica mnoge vrste.

Neki oblici upražnjavanja toga da netko “dobije” tijelo kao mi, čak i ako smo mi u njemu – poznati su nam već kroz ono što nazivamo opsjednuće. I ono nije nepoznanica nikome tko se bavi istraživanjem vanzemaljskih/demonskih otimanja. Dapače, sastavni je dio cijele enelologije. I tu je mudro razdijeliti načine opsjednuća. Kao i koji je dio nas zaista opsjednut.

Po do sada uočenom, u mom radu, postoje tri načina takvog uzimanja naših tijela na korištenje. Prvi je kada u vrlo ranom dobu (negdje oko treće godine) unutar čovjeka, u ovom slučaju djeteta, smjeste vrlo starog pripadnika svoje vrste koji je rekla bih, umirući. Najčešće je riječ o reptilskoj rasi. Drugi je kada mlađi, vrlo živ pripadnik neke vrste, često vrste koja ima krila, jednostavno “uđe” u domaćina/čovjeka kojeg odabere. Ponekad to čini povremeno, ponekad trajno. Ti slučajevi povremnog dolaska i boravka “na leđima” čovjeka, doista kada bih to pokušala objasniti slikovito, izgledaju kao turistički aranžman. Da bi tako bivali ovdje, naprave “nosače” (vrsta krvnih implantata) na/u čovjeku i stižu “na njih” kada im se hoće i borave koliko im se hoće. Međutim, neki od njih imaju ipak i dugotrajniji zadatak, primjerice “zadatak tjelohranitelja” za nekoga duboko ugniježđenog, poput onog “starog” kojeg se dobiva u djetinjstvu.

Ponekad se i više njih “ugura” u čovjeka i onda to možemo nazvati kompletnom opsjednutošću. Često je sve to u kombinaciji i s nakačenjima iz spektra lutajućih fragmentiranih komponenti čovjeka koji više nije živ, najčešće komponenti Duha ili Uma. Ipak - ništa od ovoga ne bi trebalo miješati s bolesnim stanjima čovjeka, primjerice disocijativnim poremećajem identiteta.

U posljednje vrijeme, na listu načina “opsjednuća” u toj ludoj potrazi za tijelom, stiže još varijacija, predstavljajući nam kako to sve neka druga rasa može doći ovdje ili točnije: tek namjerava doći ovdje.

Naime, nije nepoznato da neke mahom kanalizirane objave, sugeriraju dobrovoljno izdavanje tijela našim spasiteljima. Doduše, nisu to još jasno i decidirano najavili, ali neke poruke usmjeravaju sljedbenike na određenu prehranu, nužna fizička iscjeljenja, gotovo fanatično na taj način prilagođavajući time to ljudsko tijelo sebi.

Naravno sljedbenici s željom za dobrim zdravljem radi koje sebe u biti, ni ne shvaćajući prodaju ili željom za obećanim prosvjetljenjem, čine sve to bez ikakve sumnje, jer su u igri čarobne riječi: energija, frekvencija ili svjetlost, što je nekim ljudima toliko privlačno, da se uopće ne pitaju ništa.

Ti pripadnici druge rase, predstavljaju se kroz razne objave već godinama anđelima čuvarima ili spasiteljima. Nudeći posredništvo ili spasiteljstvo ili samo laskavost kako su baš ti ljudi kojima se obraćaju “odabrani”!

Interesantno je zato promatrati neke uratke u kojima se priča o njima kao Sirijanima, Peladijancima, iz kojih oni koji vjeruju u spas od strane tih raznih oblika “Galaktičkih federacija” ili nebeskih legija uče. I uredno onda meditiraju i spajaju se i “otvaraju” po naputku s raznim “svjetlosnim” i energetskim formama, sretni da su “odabrani” a često i “iscjelitelji”, nesvjesni što sve može ući u njih doslovno i s čime se možda povezuju i što šire dalje poput virusa.

Zasigurno im “ni na kraj pameti” nije ovakva mogućnost, da će dobiti podstanara i da su ni ne znajući potpisali ugovor o izdavanju “sobe” u sebi i da će tokom vremena oni biti ti koji će trebati plaćati sve veću stanarinu.

Što će se očitovati time da “sebe” neće više čuti i bit će izgnani i fragmentirani, razdvojeni, a ipak u svome tijelu. I svi oni, bez obzira s kojim entitetima komuniciraju, dijele nešto zajedničko: ljubav samu, srce, čudesne moći pomaganja drugome, određenu odabranost kao moćnu emociju i svjetlost kao znanje. Naravno, vjerojatno uopće ne uzimaju u obzir priču o Svjetlonoši!

Mislite li da je sve ovo samo naučna fantastika, religijsko praznovjerje ili teorija zavjere, sve navedeno je današnja metafizika i alternativna duhovnost koja se širi, rušeći stare religije kao nedostatne, zamjenjujući ih religijom koja je izrasla u suptilniji oblik new agea. U kojoj se mnogi trude izgraditi veću i moćniju piramidu kako bi odavde otvorili nekim rasama ono što je za njih do sada iz raznih razloga bilo zatvoreno.


Nova svjetska religija kao pogodno stanište novih klonova

Na taj način kroji se i kreira Nova svjetska religija, koja je više nego ikada osim programa religije i program politike. Ona, a u skladu s “anti” niječući sebe kao religiju, stalno baš poput religije djeluje, iz prikrajka. Stoga i ima toliko uspjeha, jer je prvenstveno “anti” religijska i počiva na širokoj lepezi naoko nepovezanih dijelova – jedni su duhovni, drugi su pak sasvim “pravaški” – naravno riječ je o svim mogućim oblicima novih ljudskih prava. Gdje se prava izjednačuju s Prirodom kao Boginjom i samom planetom Zemljom s kojom se treba navodno “uzmeljivati” – iako pojma nemaju s čime se i kako to heksagonalno uzemljuju, ili se elektricitetno navodno liječe energijom Matrixa, dok u potpunosti ne “slobodni” već animalistički i arhetipno bolesni, niječu prirodu Čovjeka. Uzdižući pri tome, onoga koji je muško i žensko. Boga koji ne stvara i jalov je. I ona neće obuhvatiti samo, sve one do jučer razočarane “vjernike”, ona će dotaći i ateiste i agnostike, i sve one nesretnike koji žele samo više i više, sve očajnike kojima emocije luduju i misle, jer u dubljem osjećaju to i znaju, kako su prevareni. No prevaru – onu temeljnu, ne uočavaju.

Jer nisu ljudi današnjice prevareni samo svim dosadašnjim religijskim sustavima, već kompletnom postavkom svijeta i načina života u njemu, a za koji mnogi, pogrešno vjeruju da je njihov i da im pripada. Takvi u stalnoj su borbi za svoja navodna prava.

Povrh njih, Nova svjetska religija će izvan granica religije, kao njezine navodne suprotnosti, obuhvatit i one, koji su što je zaista najtužnije, uspjeli bar malo otvoriti “oči” i uočiti kako nešto nije kako treba s ovim svijetom u kojem živimo. Svega ovoga neće biti pošteđeni ni svi moderni ljudi današnjice, koji su revolucionari novih “prava”, koja sve do jednog ne služe čovjeku, već su tu samo kao dio ove Igre. Između ostaloga i da sakriju klonove.

I ne izmišljam ja ove mogućnosti događanja – sve je to lijepo i uredno najavio ranije spominjani Huxley u svom djelu “Vrli novi svijet”. To je djelo vrlo jasnih smjernica, ono nije proročanstvo, nego upravo uputstvo i Plan.

Ta će religija, koja će se prikazivati antireligijom, biti i već i je, sveobuhvatna i takva ona već sada zadire u sve pore društva, te svoje djelovanje širi na puno veći broj ljudi. I na sve one koji neće shvatiti da su religiozni i da se njihov Bog zove novac ili Bog Zdravlje ili Bog imena Napredak ili Božica Reforma.

I samo je jedan način na koji se takva vladavina može uspostaviti, a sve kako bi sakrila rušenje starog Matrixa i kreiranje novoga.

Onaj koji kaže: pomažem.

Pomažem u bolesti, pomažem gladnima, pomažem nezaposlenima. Pomažem da imate više. Pomažem u ispunjenju svih vaših želja, pomažem u bijegu odavde jer ovdje nije lijepo. Pomažem u kreaciji Novog svijeta. Nove zemlje. Pomažem vam da postanete Bogovi.

I to je kreacija novog Matrixa. I u tom događanju, ipak, a radi one Prilike – mnogi će progledati. I neće ovdje biti poželjni. I zato je potreba za klonovima veća.

Možda vam se čini ludim, ali odvijalo se to već tokom povijesti. Sve smo to već mi prošli, doduše u drugačijim tehnološkim okolnostima. I zaboravili. Prikladno. No, mi bahato mislimo kako živimo u doba procvata znanja, jer mislimo da smo napredovali. Neminovan je zato početni osjećaj razočaranja, kada se shvati da je sve stalno isto. Da se za čovjeka ovdje ništa promijenilo nije. Primjerice, stalno se priča o napretku, danas je kvantna fizika navodno otkriće. Ona je samo melem na ranu koja krvari jer ima pitanje i tvori Priliku, ali melem koji samo pokrpava rupe tvoreći novu lažnu sliku, te se područja novih “istina” svakim danom sve više pomažući navodno, protežu i koreliraju s do jučer, ne samo alternativnim pravcima, već i potpuno suprotnim – onim temeljenim na znanosti i medicini iskrivljujući ih. Zato je smiješno gledati ratovanje pobornika ravne zemlje, s onima koji brane okruglu. Jednaki su. Brane istu dezinformaciju.

Pogledajte medicinu, ona je danas takva da brišući prvenstveno umjerenost, sakriva da je “prva pomoć”, a takva oduvijek je bila samo mudrost, zato se i zove “prva”. Ali nakon nje mora doći nešto drugo, nešto dublje i nešto samostalnije, duševnije, odlučnije. No, ona grabi skokovima u kreacije tehnoloških čuda, umjetnih oplodnji, kloniranja organa i tkiva, pomlađivanja, zamrzavanja mozgova ili cijelih tijela. Takva daje podršku kome? Čemu? Klonovima? O da, i površno zločinima farmaceutske industrije, ali s druge strane, i to navodno alternativne, daje i vjetar u leđa ludilu novih načina liječenja, gdje ulazimo u doba kada sve biljke liječe rak. Posebice su zdrave sve one psihodelične. Pa možete lijepo vidjeti kako se ljudi kljukaju jodom, programiraju kristale, jer tako piše na alternativnom portalu ili su dobili takvu kanaliziranu poruku, možete vidjeti kako nikada do sada u Matrixu nije bilo toliko šamana koji navodno liječe i otkrivaju istine.


Sve to zajedno ne liječi ništa, osim one naše prve kopije – lažne ličnosti, dapače, sve to zakopava viđenje duboko tamo na mjestu gdje se još uvijek sakrivaju priče o Duši. Tako u tom moru spasonosnih informacija i dezinformacija postoje i vjerovanja u paralelne svjetove i mnogo nas u njima. Dodatak je to tezi da je Duša nešto djeljivo na mnoštvo. Obično pripadnici ovakvog vjerovanja vjeruju i u srodne Duše, ljubav između pripadnika istog spola i sve je, baš sve dozvoljeno i sve je tako visoko promiskuitetno. Ali to ostaje sakriveno ispod navodne ljubavi. Dakako, one koja se provodi srcem i mozgom. Hormonima. Emocijom. Pa kad prokuhaju dovoljno dobijete rogove. I svijetle, amigdalno.

I svi ti ljudi ne znaju koliko su puta sreli klonove. Ali znaju da se stvara Nova zemlja u kojoj će živjeti samo Odabarani! Ostali će ostati zarobljeni na staroj. Ma odlično. Ne sumnjam uopće, da bude jasno, da su neki ljudi koji prakticiraju sve moguće oblike vježbi za ulaske u promijenjeno stanje svijesti, ugledali zaista još neke verzije “sebe” negdje i protumačili to svojim Dušama koja se eto tako raširila svim svjetovima i svaki dio ima svoje tijelo.

Ali nisam baš sigurna jesu li pri tome pogledali unutar tih tijela i ugledali što ih pokreće, jer možda na to nisu obraćali pažnju. Možda su videći razne oblike “sebe” samo zaključili da je riječ o njima u paralelnom postojanju. Moguće je dakle, da postojanje svojih klonova uopće nisu ni razmatrali. Osvrnut ću se sada i na kloniranja kojih smo i te kako svjesni i znamo za njih, na ona koja se legalno i sasvim prihvaćeno odvijaju ovdje u Matrixu – jer to držimo onim našim napretkom i razvojem, najčešće pod krinkom dobrobiti za nas ljude i naše zdravlje. Učinit ću to vrlo općenito kroz šture wikipedijske podatke:

Kloniranje (grč. κλών: grana, mladica) je pojam u širem smislu označava prirodni ili umjetni razvoj dvije ili više genetički identičnih stanica ili organizama. U definiranju pojma kloniranja se polazi s jedne strane u zoologiji i botanici a s druge u reprodukcijskoj medicini i staničnoj biologiji s različitih polazišta. Kloniranje je oblik nespolnog razmnožavanja različitih jednostaničnih i višestaničnih organizama pri kojem nastaju potomci koji su jednaki roditeljskom organizmu i međusobno, no, za znanost je, ipak, zanimljivije proučavati kloniranje sisavaca. Kloniranje je pojam koji potječe iz 1963. godine te, naizgled, nije osobito složen zahvat i već 1962. je britanski znanstvenik John Gurdon uspio stvoriti jednu žabu. Uspješno je prenio jezgru iz jedne tjelesne stanice žabe u neoplođenu jajnu stanicu žabe u kojoj je prethodno uništio jezgru UV zračenjem. Iako se tako dobivena jajna stanica uspjela razviti samo do punoglavca, ova tehnika prijenosa jezgre pokazala je put za nova uspješna kloniranja.

U posljednjih nekoliko godina znanstvenici su uspjeli klonirati više vrsta životinja. Godine 2001. američki su znanstvenici čak pokušali klonirati čovjeka, no u tome nisu uspjeli. Jedna tehnika koju znanstvenici primjenjuju za dobivanje klonova naziva se nuklearni transfer. Znanstvenici najprije iz ženke uzmu neoplođenu jajnu stanicu i iz nje odstrane jezgru, koja sadrži DNK. Iz tijela životinje koju će klonirati uzmu odgovarajuću stanicu, primjerice stanicu kože, čija jezgra sadrži sve genetske informacije o svom vlasniku. Tu stanicu (ili samo njenu jezgru) znanstvenici tada unesu u jajnu stanicu iz koje su odstranili jezgru i kroz nju puste struju. Tim se postupkom postiže sjedinjenje stanice i citoplazme jajne stanice. Nakon što dobije novu jezgru, jajna stanica počinje se dijeliti kao da je oplođena, čime počinje razvoj klona životinje iz koje je uzeta tjelesna stanica.

Embrij se tada može implantirati u maternicu surogat majke, gdje će se, u rijetkim slučajevima kada se sve odvija po planu, nastaviti razvijati dok ne dođe vrijeme da mlado dođe na svijet. Postoji i druga mogućnost, a to je da se embrij zadrži u maternici samo dotle dok se iz embrioblasta ne uspiju izdvojiti embrionalne matične stanice koje se dalje mogu držati u kulturi. Znanstvenici vjeruju da bi ovaj temeljni princip kloniranja trebao biti djelotvoran i u slučaju ljudi. Ustvari, pokušaj kloniranja čovjeka koji sam prije spomenula izvršen je s namjerom da se dobiju embrionalne matične stanice. Kloniranje u tu svrhu naziva se terapijsko kloniranje.

Što nam je ovdje rečeno? Ovako nabacano, bez nekih suvišnih medicinskih termina – u biti sve. Ali postoji to “ali”, postoji ono što nam nisu jasno rekli. To ne čudi jer je kloniranje samo alat, tajnovit i mutikaša koji sakriva radi čega se sve baš tako odvija.


I da ne duljim o tom dijelu, o kloniranju svega i svačega u današnjim dosezima znanosti i medicine možete pronaći pregršt novosti svakoga dana. Od kloniranja sjemenja, matičnih stanica (ah sjetite se samo onih genetičkih informacija!) pa nadalje – pa ako nam je jasno da kloniraju sjemenje ne bi li KOPIJOM preuzeli vlasništvo nad njime prirodnime, zašto nas čudi da to isto čine i s nama i našim sjemenjem?

Shvaćate li da je do sada – ipak – sve u svezi kloniranja – samo kopiranje?

Od biljaka do ljudskog tkiva – sve od reda, to su ipak samo kopije! Mrtve!

Žive onoliko koliko je živ i onaj živi mrtvac kojem mi dozvoljavamo da vodi naše živote. I zove se lažna ličnost.

Taj izraz “kloniranje” nije dakle nešto novo, čini se čak da je starije i to puno starije nego to mislimo. Zato ću se vratiti kloniranju i vanzemaljskim interakcijama i navesti vam primjere rada u seansama. Jer one otkrivaju znatno više o tom nečem što zovemo “implantati” i klonovima, ali i o našem načinu života s tim nevidljivim događanjima, kojih se redovno ne sjećamo. I o svemu onome što uopće ne percipiramo kao kopije naših osjećaja. O da, riječ je o emocijama. One su kopija, one su ono što nam ne dozvoljava viđenje. Za početak toga koliko je spolnost važna i iskorištena. Jer u dio priče o klonovima ulaze i razne vrste stalnog seksualnog iskorištavanja, koje se opet dijeli u podkategorije (reproduktivne ili “hranidbene”), a u koje onda ulazi i nešto o čemu je pisala dr. Eva Lorgen s tezom o “Love biteu” – ili Ljubavnom ugrizu. Specifičnom namještanju ljubavnih odnosa i spajanja partnera koji se pak isto tako svojim postojanjem i manifestacijom granaju u više smjerova i načina na koji su započeti. I često se za potrebe pokretanja jednog takvog odnosa koriste klonovi. I onda mi pričamo o ljubavi i zaljubljenosti? I mislimo da je sve to prirodno? Da li je?

Klonovi i vanzemaljsko/demonsko otimanje

Zapitat ćete se, s pravom, kako to da ne znamo za postojanje klona, ako ga kojim slučajem imamo? Odgovor je, iako ludo zvuči: većina ljudi koja ima klona, “zna” da ima klona. Ali “zna” to s onim djelom sebe kojeg ne čuje i ne sluša. Isto tako, često upoznate nekoga tko vam ne djeluje kao čovjek. No, to uglavnom kod prosječnog čovjeka prođe neopaženo, a osjeća da nije pričao s čovjekom. Na isti način, ljudi, ako sanjaju opetovano ratovanja, pomisle kako je riječ samo o neobičnom snu, jer snovi su navodno samo snovi, ili o glupostima, o previše video igara, filmova, stresu. Sve će biti prihvatljivije opravdanje nego ideja da je riječ o sjećanju Duše na informacije koje je doslovno “doživjela” ili točnije rečeno, na određeni način upila ili “preslikala” na sebe, napajajući klona.

Dakle, pričati o njima, znači da moramo otvoriti sve moguće mogućnosti, te krenuti s radnom tezom da oni mogu služiti za razne rabote te uočiti da li ih možemo i kako razlikovati. I uvidjeti. Prvenstveno po načinu na koji su “živi” ili aktivni.

Prvi način postojanja klona je onaj o kojem je već rečeno nešto višlje, kada je unutar njega pripadnik neke druge rase, a drugi je onaj u kojem klona pokreće neki uređaj ili baterija.

Ako je riječ o drugom slučaju, klonu kojeg pokreće neki mehanizam, a napravljen je na našu sliku i priliku, takvim primjercima je nužno često “napajanje” kako bi ih se održavalo na životu, što pak onda doslovno zahtjeva stalna otimanja onoga koji je predložak za klona. To znači nas.

Prema do sada viđenom u hipnozi, “punjenje” klona odvija se “umetanjem” ili “spajanjem” komponente Duše u njega/njih (ovisno koliko je primjeraka kreirano), ili u nešto što možemo nazvati “uređaj za napajanje”, što znači da tu komponentu netko iz vas mora izvući – razdvojiti vas kao biće – kako bi je smjestio na određeno vrijeme negdje gdje će se odviti taj proces “napajanja”.

Iako, čini se da se ovaj način održavanja klonova u današnje doba napušta, te da su oni kojima je to posao, uspjeli napredovati tehnološki i naučili kreirati bolje i kvalitetnije primjerke, s kojima imaju manje posla.

Cijeli taj postupak otmice, a pogotovo vađenja komponenti, za otete ljude nije niti malo bezazlen, dapače, to je vrlo traumatično iskustvo. Toliko traumatično da o tome pojma nemamo. I toliko nevjerojatno, da zasigurno ako imate potrebu sebi sada objasniti intelektualno mozgom što ja to pišem, nemojte.


Iako nisam prva koja o svemu ovome piše. O kopijama i klonovima, progovarali su i istraživači vanzemaljskih otmica, najpoznatije među njima su dr. Karla Turner i Barbara Bartholich te malo upitniji dr. Corrado Malanga. Činili su to iz vrlo jednostavnog razloga – jer su na to naišli u svom radu. Dr. Karla Turner i Barbara Bartholich, to su i opisale kroz predstavljanje životnog iskustva glavnog junaka Teda Ricea u knjizi “Anđeoska maskarada”. Koji je u regresiji radeći s Barbarom Bartolich u jednom trenu odgledao taj rad, te ustvrdio da je on sada u ovom životu kao dijete ostao bez svog originalnog tijela i kako sada živi u kloniranom. Isto je ustvrdila i klijentica dr. Malange, stanovita Maarit (već sam pisala o njoj u svojim tekstovima) no u oba slučaja, po meni – da se dalje radilo na otkrivanju ne samo klonova već i stanja ovog tijela u kojem danas jesu Ted i Maarit, otkrilo bi se da ako i dalje jesu DUD – onda je upitno da li žive u kloniranom tijelu. No, to je već dublja priča. Koja priča priču o tome od kojeg dijela nas, kreiraju klonove. I koliko je taj dio nas zaista “mi”. Ili možda – kopiraju kopiju.

Naime, ako pitate klijenta o postojanju klona DUD (trijade Duša, Duh, Um) jasno se dobiva odgovor koji razlučuje DUD od tijela, pa evo primjera jedne moje seanse, T sam ja, K je klijent:

 

T:

Postoji li bilo gdje bilo kakva kopija, klon ili primjerak tvoje Duše? Na zemlji, ispod Zemlje, izvan Zemlje, bilo gdje...

K:

Ne, ja imam kopiju, klona.

T:

Gdje je ta kopija?

K:

Nije jedna, ima ih više.

T:

Koliko ih ima?

K:

Raštrkane su svuda na zemlji. Ima ih u Hrvatskoj, Brazilu, SAD-u...

T:

Koliko ih je u Hrvatskoj?

K:

Dvije. Jedna blizu mene ne vidim točno gdje u ovoj je zoni, negdje...

T:

Da li je aktivna?

K:

Da, aktivna je.

T:

Druga?

K:

Ne vidim dobro...

T:

Ova koja je aktivna imaš li sliku nje, vidiš li je? Čuva li netko tu kopiju?

K:

Da. Čini mi se da je čuva netko tko ne zna što je. To je neka ženska osoba, živi s tom mojom kopijom, ne znam zna li šta je, ali ona je čuva...

T:

Koja je godina?

K:

Godina je sada. Ova. Ista (stanka) ili nije, (stanka) ne znam točno, čini mi se. (zbunjen jako)

T:

Pokušaj locirati vrijeme? Vidiš li je?

K:

Vidim stan, blizu je...

T:

Pogledaj samo kopiju, vidiš li je? Interesira me kako je živa?

K:

Ne mogu razaznati....

T:

Gdje su druge?

K:

U Brazilu je jedna aktivna, a jedna u SAD-u.

T:

Da li još negdje ima tvojih kopija/klonova?

K:

Da. U unutrašnjosti Rusije.

T:

Što je tamo?

K:

Spava moja kopija.

T:

Opiši mi gdje spava?

K:

Planina, šumski krajolik, snijeg, ispod zemlje su skladišta.

T:

Kako spava, opiši mi, kako je vidiš?

K:

Ona je – ma to su blokovi postavljeni uspravno, svaka kopija/klon ima nešto što ih razlikuje za nijansu od druge, ali moje su.

T:

Koliko ih je tamo?

K:

32!

T:

Koja je svrha tih kopija? 

K:

Za ubacivanje.

T:

Da li ih netko čuva?

K:

Neki hologrami, neki likovi – mislim da su imaginarni, ne shvaćam, oni su s vanjske strane skladišta.

T:

Čije je to skladište?

K:

Ne znam...

Dakle, nije jednostavno čak ni u promijenjenom stanju svijesti doći do svih ovih podataka, klijenti su često zbunjeni, potrešeni, prestrašeni i u najmanju ruku vrlo iznenađeni.

Primjerice u ovom slučaju koji slijedi, objavljujem vam širi rad s klijentom u srednjim godinama, kako bi uočili koliko je sve povezano i kako određena implantiranja u sebi kriju svrhu upravo kloniranja, te kako se odvija “hranjenje” klona i još koječega.


Regresija se izvodi u trenutak u kojem je klijent dobio “iza ušiju” nešto srebrno (kao dugmad) i “aktivno” je te se kao jedna od nuspojava toga ponekad javlja tinitus. Kao izvršitelji tog rada pojavljuju se Sivi i Bogomoljka. Tokom pregleda toga, pojavljuje se fizička smetnja već ranije locirane “bube” u korijenu nosa.

 

K:

Plavičasta je, tanka, visoka, nešto metalno ima na sebi, poput plašta, nečega takvoga, nešto što zrači, daje taj plavi odsjaj...(opisuje Bogomoljku)

T:

Koliko si bio star u prvoj interakciji s njom?

K:

Pet godina.

T:

Koliko si bio star kada je postavljana dugmad?

K:

Trideset.

T:

Što ti je s nosem? (pitam jer fizičke manifestacije klijenta pokazuju da ga nešto ometa u nosu)

K:

Smeta me “buba”.

T:

Pogledaj da li je ta “buba” na bilo koji način povezana s dugmadi?

K:

Osjetim “bubu” ne vidim nikakvu vezu.

T:

Dobro, koliko si bio star kada se pojavila “buba”?

K:

Osam godina

T:

Vratit ćemo se sada na događanje koje si naveo, vezano za tvoju 30 godinu i interakciju s ovom “bogomoljkom”....(uvođenje)

K:

Mirno je, noć je, ležim u sobi u... i spavam...

T:

Idi dalje.

K:

Sve mi je crno.

T:

Što je crno?

K:

Ne vidim.

T:

Pomakni se malo naprijed.

K:

Osjećam kao da je tu neka tenzija, nešto je plavičasto negdje.

T:

Gdje?

K:

Prema gore, nešto se diže. To je svjetlost.

T:

Dobro, gdje si ti?

K:

Ja sam to.

T:

Što?

K:

Pa svjetlost!

T:

Ti si svjetlost?

K:

Da, ja osvjetljavam ili u tome sam.

T:

Dobro, što se dalje događa?

K:

Tu je Sivi.

T:

Kako izgleda taj Sivi?

K:

Veliki glava, vrlo tanak vrat i tamne oči.

T:

Koliko je visok?

K:

Metar i pol? Možda?

T:

Što se događa sada?

K:

Kao da sam negdje.

T:

Gdje si? Pogledaj, slobodno pogledaj pa mi reci – gdje si?

K:

(malo zbunjen) Kao da sam negdje u otvorenom, iznad nas je nekakva, ne znam, nebo ili nešto? To je neka izmaglica, nešto čudno.

T:

Sivi je tu?

K:

Ne vidim ga sada.

T:

U kojem si položaju, jesi li odjeven, obrati pažnju na sebe, pogledaj se.

K:

(zbunjen) Čudno.

T:

Što je čudno?

K:

Ne vidim tijelo.

T:

Izmakni se u stranu, budi promatrač.

K:

Jesam, vidim, imam bijelu majicu, sada vidim.

T:

Koliko si star?

K:

31 godinu.

T:

U kojem si položaju, što radiš?

K:

Ležim.

T:

Gdje ležiš, na čemu?

K:

Ne znam, možda je to pod?

T:

Kakav je?

K:

Sve je to crno.

T:

Da ga dodiruješ, kakav bi bio?

K:

Gladak i staklen, crn.

T:

Kako se osjećaš?

K:

Opušteno.

T:

Gdje si, znaš li?

K:

Ja sam u nekakvom crnom “oblutku”, koji je negdje, ali ne znam gdje.

T:

Što se dalje događa, pomakni se unaprijed.

K:

Sivi je tu! (uzbuđeno) Nešto radi.

T:

Što radi?

K:

Smiruje.

T:

Koga i kako? 

K:

Nekim signalom, daje mi upute, osjetim to i sada je tu i Bogomoljka. Ona je iznad i ispred mene. Radi mi na glavi. Nešto usađuje. (uzbuđen i nemiran)

T:

Što usađuje pogledaj, mirno pogledaj što usađuje?

K:

Nešto, na, ne znam, zbunjen sam. Jako.

T:

Pogledaj, možeš to vidjeti, samo pogledaj što usađuje (uvodim ga dublje) kako usađuje, što vidiš, pogledaj kako radi?

K:

Vidim nekakvu žlicu koja se rastvara kao neka pinceta, iako možda su to prsti, hm. To je nešto što se stavlja, nešto metalno, nekakva baterija koja se postavlja iza.

T:

Gdje iza?

K:

Iza obrva i uha.

T:

Čemu služi to?

K:

Nadgledanju.

T:

Što se dalje događa?

K:

Preko lica mi ide još nešto.

T:

Što?

K:

To je neki proces inicijalizacije, spajanje na ta dva dugmeta.

T:

S čim? Pogledaj to bolje.

K:

Kao da kroz glavu prolazi neki, nekakav, hm, prošli su mi s nečime srebrnim, nekim tanjurem ili elipsom i to je to – nije to ostalo, to je samo neki sken, nešto ne znam točno što.

T:

Ta dugmeta jesu li s još nečime spojene?

K:

Nisu spojena.

T:

Gledaj dalje, što se dalje događa, obrati pažnju jesu li Sivi i Bogomoljka jedini s tobom tamo? Pogledaj koliko možeš okolo.

K:

Sivi je tu, nje nema sada, a sada nekako propadam u taj pod, sve se ruši nekako, tonem...

Kako ništa nije bilo dalje vidljivo, vratila sam ga na mjesto s kojeg smo krenuli u regresiju, te još uvijek u hipnozi u nastavku rada, klijent izjavljuje:

 

K:

Onaj Sivi je drugačiji, nije malen, veći je i spretan jako...

T:

Kada kažeš drugačiji, kako drugačiji osim da je veći, opiši mi ga sada.

K:

Pa čini mi se da je jako gadan, on je netko tko odlučuje... nije običan Sivi, on je “desna ruka Bogomoljke”.

T:

Da li ima ikakvo znakovlje igdje? (obzirom da su oni prisutni i Sivi i Bogomoljka klijent gleda u njih)

K:

Ima neku crnu, nešto, neko sjajno crno odijelo, ima jako tanak vrat, širi tu neku moć, ima neki trokut prema dolje usmjeren, čini mi se da je bijel, taj trokut...

T:

A Bogmoljka?

K:

Ne vidim ništa.

Nastavljamo regresijom u petu ili šestu godinu, koje je ranije spomenuo kao dob prvih interakcija s ovim entitetima.


 

T:

Gdje si?

K:

Dan je.

T:

Gdje si?

K:

Na igralištu, vani sam.

T:

Što radiš?

K:

Jutro je.

T:

Što radiš na igralištu?

K:

Šetam.

T:

Koliko si star?

K:

6 godina.

T:

S kim šetaš?

K:

Sam.

T:

Koliko je sati?

K:

Deset.

T:

Kako se osjećaš?

K:

Tražim društvo.

T:

Što se dalje događa?

K:

Bivam povučen gore!

T:

Kako?

K:

Naglo. Brzo čini mi se da tijelo ostaje dolje. Idem visoko.

T:

Kuda?

K:

Visoko gore.

T:

Gdje si sada?

K:

U nečem sam okruglom. U nečemu što je, što je (stanka) imam nekakav osjećaj ogromnosti veličine, kao neka hala, to je neka hala! I netko je tu.

T:

Tko? (stanka, on šuti samo diše) Tko je tu? (umirujem ga glasom, nježno) Pogledaj tko je to?

K:

(Jako je preplašen, duboko diše)

T:

Što radiš?

K:

Gledam u to, kao da imam nekakvu, ne znam, nešto, nešto imam na nosu, spojeno mi je nešto na nos, nešto, kao maska to ide nekuda u nekoj spirali, nekuda ide.

T:

Kako se osjećaš?

K:

Uplašen sam i uznemiren.

T:

Jesi li tamo sam?

K:

Ne.

T:

Tko je s tobom?

K:

Ne vidim, ne vidim (šapće nešto i nastavlja šapatom) kao da sam promatran, ne vidim od koga.

T:

Vidiš li oko sebe gdje si to?

K:

U nekom sam svemirskom prostoru u kojem postoji neka dubina, ali je i prostor omeđen i s nečime su me povezali.

T:

S čim?

K:

S njihovom nekakvom vrstom inteligencije, nešto što je dominantno, ne dopušta mi ništa drugo nego biti to, nedokučivo je, kao da imam mnogo toga, kao da su, ma ne razumijem, kao da ih je mnogo poput pijeska, a opet ne vidim ništa.

T:

Ima li tamo osim tebe drugih ljudi?

K:

Moglo bi biti, jako je veliko, ne znam. I jako je hladno i kao da sam u nekoj velikoj hali (ponavlja, još uvijek preplašen)

T:

U kojem si položaju? (ovo namjerno pitam jer je rekao na početku da misli da mu je tijelo ostalo dolje)

K:

Ležim.

T:

Na čemu?

K:

Na nekakvim – hm – to su kao da su od kamena nekakvi obluci, koji su na nekom tankom nosaču spojeni s podom ali sve ima taj neki crni metalni ton, čak i to na što smo spojeni...

T:

Tko to i na što? Tko je spojen? (pitam jer je upotrijebio množinu)

K:

Te cijevi idu u nekakvu sredinu prema vrhu, ali odlaze nekuda vrlo visoko kao da idu u svemir, nema kraja.

T:

Govorio si u množini, što to znači?

K:

(uzbuđen i u nevjerici) Pa kao da nas ima više i svi imamo to!

T:

Što se događa, kakvo je to spajanje, pogledaj.

K:

Kao da u stvari i je, tu je i neka svjetlost.

T:

Reci mi ti drugi koji su s tobom da li je isto riječ o djeci?

K:

(potresen) Ne mogu odrediti, možda su to samo duše?

T:

Vidiš li svoje tijelo?

K:

Ne.

T:

Kažeš da ti je maska na glavi.

K:

Da, to je nešto što, što se priključi i crpi.

T:

Pogledaj vidiš li svoje fizičko tijelo?

K:

Ne, tijelo je ostalo dolje.

T:

A što je gore?

K:

To iz čega se to crpi nešto iz svjetlosti ono što dajem, moja bit, Duša.

T:

Želiš li mi reći da je tamo tvoja Duša?

K:

Da ona je tu u kopiji onoga što sam ja, ona je u kopiji mog tijela!!!! (iznenađen i uzbuđen)

T:

To je kopija tvog tijela i duša je u njoj?

K:

Da to je tijelo slično, ja to ne osjećam.

T:

Da li vidiš to tijelo?

K:

Da kopiju mene, tijelo, ali to nisam ja!!!!

T:

Možeš li mi reći kada smo krenuli, rekao si da je tvoje tijelo ostalo na igralištu, tko je još ostao na igralištu?

K:

Moje tijelo, Duh i Um. 

T:

Što se dalje događa?

K:

To traje... netko tu prolazi povremeno, ali mislima prolazi! To je neko biće koje ima tri oka, negdje je, ali on je promatrač, evo vidim, on je Sivi, ali ima, ma joj ne znam.

T:

Samo je on tamo?

K:

Ne, postoji mnoštvo njih koji su tu koji su u tome, ali samo kao mislima.

T:

Pogledaj tu masku i sve to ima li to ikakve veze s onime na tvojem korijenu nosa?

K:

Da ta “buba” je dio tog nekog prijenosa sada, ali ona je, ona je živa!!!

T:

Kako? Pogledaj unutar nje, obrati pažnju na “bubu”.

K:

Da.

T:

Što ima unutar sebe? Kako je živa?

K:

Pa djeluje organska, ali nekako je gusta, ispunjena je s mnogim, s nečime, nekom kockom koja savršeno dobro kreira neku gustu materiju, ne znam to opisati.

T:

Da li se tada tamo još nešto radilo? Budi tamo, pogledaj...

K:

Ne.

T:

Vrati se u sobu (soba za rad u hipnozi) – pogledaj Dušu i reci mi postoji li neka veza nje i “bube”?

K:

Pa to je ta neka smetnja, nešto što daje jednu nepokretljivost, smeta i blokira Dušu.

T:

Pogledaj Dušu, pitaj je ima li ona to u sebi?

K:

Da ima, svijetli nešto iznutra, neka točka... ona svijetli, ali to je svijetlo Duše (zbunjen), jedna težina, ona to podnosi, ali, ali nije to Dušino... (iznenađen i zbunjen)

T:

Pitaj Dušu koliko postoji vaših kopija?

K:

Tri.

T:

Gdje su?

K:

Nisu sve na istom mjestu...

Radi daljnjeg rada i moguće povezanosti svega nađenog, regresiju provodimo i na tren u kojem je dobio “bubu”, izjavio je da se radilo o osmoj godini. Inače iz primjera će biti vidljivo, a vrlo je često da prve navedene godine idu jednu do dvije gore ili dolje kada se pristupi regresiji:


 

T:

Gdje si?

K:

Dan je! (vrlo veselo odgovara, na dječački način)

T:

Koliko si star?

K:

9!

T:

Što radiš?

K:

Ležim.

T:

Gdje?

K:

Na zemlji.

T:

Zašto?

K:

(šuti)

T:

Kako se osjećaš?

K:

Fino.

T:

S kim si?

K:

(duga stanka, šuti)

T:

S kim si?

K:

Ne vidim. (uzbuđeno) nešto je crno iznad mene... (zbunjeno)... nešto me, nešto me... (duboko uzdiše)

T:

Što je? Što se događa?

K:

To je neka kapsula, ona je samo došla, i unutra sam (mijenja se glas nije više glasan, ali još uvijek je dječački)

T:

Gdje?

K:

Unutar toga sam, ne znam gdje sam.

T:

Kako izgleda to gdje se nalaziš, pogledaj oko sebe, opiši mi.

K:

To je neka kapsula, nešto što crno je i fluidno je i nekako je, ali opet, hmmm...

T:

Jesi sam?

K:

Sam sam.

T:

Što radiš?

K:

Ležim kao što sam ležao.

T:

Na čemu?

K:

U crnoj sam tekućini. To je sve oko mene. Mislim da sam dobro, a opet negdje pri dnu pri nogama je neko svijetlo, neki prozor ili nešto takvo, vidim da je dan.

T:

Pomakni se unaprijed, što se događa?

K:

Tu je s moje desne strane, nešto što je, nešto je, ma neki Sivi je tu, drugačiji.

T:

Kako drugačiji?

K:

Ima nešto na ustima, kao da ima bradu, nešto mu visi.

T:

Koliko je visok?

K:

1,20 m.

T:

Što on radi, da li je u nekoj vezi s tobom?

K:

Da, on me nekako drži i blokira me, da ne pobjegnem, nekakav je smiješan osjećaj kao da ga mogu nadvladati, ali...

T:

Što se dalje događa?

K:

Smješten sam u nekoj prostoriji koja izgleda kao da je trokutastog oblika i tu postoji nešto naranđasto izvan ove prostorije, kao da je to možda sunce, ali naranđaste boje, to je neka kugla.

T:

Što se s tobom događa?

K:

Ja sam u tom nekom trokutu kao u velikoj Toblerone kutiji koja je crna i kao da imam osjećaj da mogu otići dalje niz trokut, ali me on blokira.

T:

Tko?

K:

Ovaj Sivi koji je drugačiji od Sivih.

T:

Da li je odjeven?

K:

Da u nečemu je smeđem, ali (iznenađen je jako) on me psuje, nešto je ljut, ne sviđa mu se da nešto pokušavam, psuje i onoga tko ga je u to poslao i mene.

T:

Osim njega ima li još nekoga?

K:

(tiše) Ona je tu.

T:

Ona?

K:

Bogomoljka s desne strane. Ali je vrlo tiha i vrlo je smirena.

T:

Što se dalje događa?

K:

Ona me promatra, promatra moj nos, korijen nosa i “bubu” koja je tamo.

T:

Što se dalje događa?

K:

Nešto podešava.

T:

Kako to radi?

K:

S nekim kliještima koja svaka s svoje strane ulaze i kao da obnavlja “bubu”, sređuje je.

T:

Čemu služi ta “buba”?

K:

Ometanje, hranjenje, isisavanje.

T:

Što se dalje događa?

K:

Neki je nered, sada je ljuta, moj tok misli je smeta, događa se nešto što nije tipično što je ljuti.

T:

Što je ljuti?

K:

Moj otpor koji je jak, udaram “bubu”, pokušavam je izbaciti iznutra na van.

T:

Što se dalje događa?

K:

Dolazi opet neki Sivi, ovaj je više bijel nego onaj smeđi, izgleda više pravo.

T:

Koliko je visok?

K:

Ima 1,5 m došao je pomoći, kao da mi nešto daje, to me smiruje.

T:

Što se dalje događa?

K:

Ovaj Sivi nešto gleda i pregledava, nešto oko glave...

T:

Vidiš li rade li još nešto?

K:

Ne.

Ponovno vraćanje iz regresije, u sobu hipnoze, no problem nastaje prilikom izvlačenja “bube” i “dugmadi” iza ušiju....

 

K:

Izvadio sam, ali nisam sve – nešto je skriveno.

T:

Pogledaj što?

K:

Nešto što ima vezu.

T:

S čim ima vezu?

K:

S Sivima.

T:

S kojim?

K:

S onim koji je zadužen za to?

T:

Jesi li ga vidio do sada?

K:

Ne.

T:

Pa nađi ga, pogledaj ga.

K:

On je smeđi Sivi ima tanju kožu, vidim mu i žile ili što je to već.

T:

Koliko je visok?

K:

1,10 m.

T:

Naredi mu da uzme pravi oblik, da li je tu, u sobi?

K:

Ne znam, ali ne mogu.

T:

(obzirom da je riječ o Sivom koji je stigao dok smo radili on nije u sobi, ali je prisutan i u “Sada” rada, blokira rad) Koliko je visok?

K:

Uh, pa bit će da ima dva metra i ima sivi mantil na sebi.

T:

Vidiš li ga sada tako velikog?

K:

Da ali to je, ma dobro, svjedno je.

T:

Što misliš o tim metrima?

K:

Vrlo su fleksibilni, može biti kakav god hoće. (klijent sada shvaća da je on “sada” tu i to ga plaši) Ali on je sada tu! On ne dozvoljava da to izvadim... ne mogu, (odjednom klijentu postaje sve smiješno) ono je u korijenu nosa i ne mogu to izvaditi, Duša mi kaže da moram iz nje to napraviti, iz nje nešto izvaditi... ovaj Sivi je kontrolor.

Daljnji rad je omogućen kada se sanirao napad u “Sada”, iz Duše je izvađen “zeleni rubin” (točno je tako klijent imenovao kamen) koji su dobili u dobi od tri godine. Kažem dobili jer su i klijent i komponenta Duše time bili oštećeni. Sam rubin je bio po klijentovim riječima: trodimenzionalni oktagon. Služio je za prijenos “energije”. Na kraju seanse provjeravamo i spomenute klonove, na pitanje gdje se nalaze klonovi klijent opisuje:


 

K:

More i orbita. More je duboko ispod crno je... kako izgleda on je u nekoj osami u nekoj komori, tu je zarobljen izgleda isto kao ja sada.

T:

Postoje li čuvari?

K:

Da.

T:

Da li je aktivan?

K:

Nekako hibernira – čeka.

T:

Što?

K:

Potrebu.

T:

Za što?

K:

On je kao neki kontejner... on je kao neka vrsta back up-a.

T:

Tko ga čuva?

K:

Imaju bijele kute.

T:

Tko ima bijele kute?

K:

Neka bića. Možda su Sivi, ne vidim.

T:

Usmjeri pažnju, pogledaj ih bolje, imaju li oznake neke na kutama?

K:

Ne vidim.

T:

Gdje se to nalazi? Geografski.

K:

Na jugu Antarktika ili Južna Amerika, ne znam, hladno je i duboko... ima sipe tamo, tu su te neke sipe... to je baza i sipe su tu...

K:

Drugi je u orbiti.

T:

Šta on radi?

K:

On je aktivan, ali služi kao baterija.

T:

Za koga, što?

K:

Kao da smo ja i on priključeni i uključeni, tu su neki grozdovi na nečemu što je organ.

T:

Ima li taj klon veze s tobom i onom maskom?

K:

Da.

T:

Tad si bio dijete, znate li nešto o tome? Stare li klonovi?

K:

Da.

T:

Pa kako to čine?

K:

Limfni sistem im je važan, to je i tom grozdu važno... tom organu, nešto im iznutra treba, nešto kola, onaj u moru nije bio aktivan, ovaj je aktivan.

T:

Hrani li se?

K:

Pa on je povezan to je maternica i kao jaja... on izgleda kao ja... iako to je samo hrpa mesa – to nisam ja – to je čisti organizam.

Dakle i te kako je uočljivo da je veliki dio onoga što nazivamo “implantatima” direktno vezan za održavanje ili kreaciju klonova. Isto tako, često se naiđe na klonove koji su vrlo aktivni i žive u istom ili raznim dobima/vremenu koje odgovara ovom našem – dakle ovdje su u Matrixu ili negdje izvan Matrixa, ali u njegovu dosegu ili u Matrixu Matrixa:


 

K:

Prvi klon je u Africi, bijelac u Africi...

T:

Kako izgleda?

K:

Vrlo, vrlo sličan meni.

T:

Koliko je star?

K:

28 godina.

T:

Što radi?

K:

Bavi se nekakvom trgovinom. I jako voli putovati.

T:

Možeš li vidjeti doba, koja je godina?

K:

Čini se kao da je nekih 10 godina prije ovog doba u kojem smo mi.

T:

Pogledaj unutar njega, vidiš li unutra njega, kako izgleda iznutra?

K:

Kao da je robot.

T:

Na koji način to misliš?

K:

Kao da je sav isčipiran, on je na neko daljinsko upravljanje, ne vidim biće unutar njega.

K:

Drugi klon je Italiji.

T:

Gdje je u Italiji?

K:

Sjeverni dio, negdje između Švicarske i Francuske, čini se 150 km od granice.

T:

Što radi?

K:

Službenik je u prodaji.

T:

Aktivan je znači?

K:

Da preko njega se kontrolira neka bankarska struktura, iako nije direktno bankar.

T:

Koliko je star?

K:

50 godina, ali izgleda starije no što je. I kao da je unutar njega reptil.

T:

Kako izgleda obzirom da je stariji nego što si ti sada?

K:

Izgleda kao stari ja. Oženjen je, prilično je izmučen, izgleda kao da mu je 60 godina prema licu. To biće unutra njega ga crpi.

T:

Koje je doba?

K:

Ne znam ne mogu vidjeti.

K:

Treći klon je u Njemačkoj.

T:

Aktivan?

K:

Da, mlađi je ima nekih 28 godina. Inžinjer je vezan za tehnologije višeg strojarskog smjera, ima dulju kosu, zadužen je za određene tehnološke inovacije koje se prenašaju, transferira nešto negdje “gore”.

T:

Kakav je iznutra?

K:

Izgleda poluhibridno, ali unutra je neki reptil.

K:

Četvrti klon je u nekom drugom prostoru, drugoj dimenziji, tamo nisu čvrte forme, vezan je za neke zelankaste boje.

T:

Ima li čuvara?

K:

Ne on je potpuno isprogramiran, netko je tu sa strane, ne brinu se da će pobjeći. Služi za transfer određenih tehnologija.

T:

Kako?

K:

Fluidne su, transferira u grubi materijalni svijet ove dimenzije i prostora i unapređivanje tih tehnologija u grubu strukturu, njegov kontrolor je sa strane, ali to je neko neobično biće kao velika stjenica...

Ponekad se prilikom razgledavanja toga što rade i gdje su klonovi, dogodi da čovjek kaže kako klon zna da je otkriven, dio ovoga veže se na rad u promijenjenom stanju svijesti gdje se zaista krećete kroz linearno vrijeme Matrixa:

 

T:

Gdje je prvi klon?

K:

U/na planini.

T:

Što radi?

K:

Ništa.

T:

Da li je aktivan?

K:

Ne.

T:

Što vidiš unutra?

K:

Ništa, on je u oblacima...

T:

Gdje je drugi klon?

K:

U travi zelenoj je...

T:

Pogledaj, gdje je ta trava?

K:

To je tamo gdje sam vidjela kuću... ona živi tamo ista ja... ista ovakva kakva sam. To je njezina kuća.

T:

Koja je godina?

K:

196... i neka, ne vidim točno. Ona zna da ovo gledamo, da je vidim.

T:

Što je unutar nje, pogledaj?

K:

Ima neku tubu, to je pokreće.

T:

Što radi sada?

K:

Sjedi na terasi, u travi, to je u Kaliforniji.

Sljedeći slučaj je klijent koji nije imao predznanja ove tematike, stariji je od 65 godina, vraćan je regresivno na postavljanje nečega što se detektiralo u radu kao smetnja:


 

K:

Mrak je. Stojim, loše mi je, jako. Negdje sam, mrak je, krov, je krov (jako je uzbuđen i jako teško govori) uvijen je, krov je uvijen nekako, samo stojim, kao da sam u piramidi uvijenih stranica (iznenađen je jako, zbunjen)

T:

Koliko ste stari?

K:

Imam pet godina, ali ja kao da sam u piramidi, ili je to krov koji je zakrivljen, zrak je težak, loše mi je...

T:

Jeste sami?

K:

Loše mi je, nisam sam. Tu su tri spodobe... (jako iznenađen)

T:

Kakve spodobe?

K:

Nešto čudno, čudno, visoki su, tri su, kao humanoidi, visoki, s velikim glavama, mršavi, oni hodaju, zrak je u sredini, u sredini je zrak i taj zrak, je (iznenađeno) ušao sam u zrak...

T:

Ušli ste u zrak, zašto? Što se dalje događa?

K:

Idem... tu je prostorija metalna, okrugla, (jako iznenađen) to je kao leteći tanjur, puno je instrumenata u krugu.

T:

Kako se osjećate?

K:

Lakši sam, nisam više stisnut, komotnije je sve, u centru sam nekom, oko mene nema ništa samo puno instrumenata, stojim, sve se vrti...

T:

Što se vrti?

K:

Brod i instrumenti se vrte u krug, instrumenti svijetle, tu su sa mnom i ono troje visokih, čudne glave imaju, duguljaste sivo zelene, kao humanoidi su, ali su visoki jako, tanki, kose oči imaju sa strane, nisu im naprijed oči nego nekako sa strane, tijela, tanki su, ruke su im tanke, nemaju odjeću nešto je nategnuto na njima, kao žabe su, kao žaba, da...

T:

Gdje su vaši DUD?

K:

Ne vidim DUD, nije ovo original tijelo, moje. Nije.

T:

Gdje je vaše originalno tijelo? Nađite vaše tijelo.

K:

Nema ga, tu su neke kutije... na stolu sam, u nekoj drugoj prostoriji, nije isti brod, sada imam 3 godine, sa mnom su neki insekti, tri insekta, nešto nekim instrumentom priključuju... na grudi mi ga priključuju, neki stroj, kao cijev... nema DUD oni su tamo negdje u nekim kasetama, kutijama i nešto tekuće s mjehurićima je, tamo su unutra... oni, insekti sada rasjecaju grudi (jako teško ovo doživljava) razdvojili su mi rebra vade iz kostiju nešto... nešto vade... ne organe, oni vade nešto kao tijelo... kao lutka neka, vratili su onda moj kostur na mjesto i sastavili moje tijelo, crna je lutka tamna... nose je tamo do kaseta gdje su DUD tamo su sada zajedno, ti insekti i ta lutka crna i DUD tamo spajaju onu lutku, da spajaju je i ona je oživjela kada su joj stavili DUD...(jako je zbunjen miješaju se slike događanja s tri godine i ovog u koje smo ušli regresijom, sve se prepliće)

T:

Gdje ste sada?

K:

Tu sam (iako se i dalje miješaju dva događanja nastavlja), on je, sada je stariji ima 5 godina... moje originalno tijelo leži, malo je originalno tijelo (nježno)... samo su ga donijeli, a ovo drugo raste kada se stavi DUD dečko ide napolje... izlazi napolje... izvan broda je svjetlost... to je ono isto mjesto... originalno tijelo je u kasetama – ovo je valjda otišlo mojoj kući... (jako zbunjen)

T:

Vidite li kada se DUD vraćaju u originalno tijelo? Idite u taj trenutak.

K:

Jako mi je loše, ne vidim...

T:

Vidite li trenutak kada se lutka vraćala u brod?

K:

Joj, nije ona je izašla napolje.

T:

Postoji li trenutak kada se DUD vraćaju u tijelo trogodišnjaka?

K:

Ne vidim, ne mogu.

T:

Vratite se na vađenje lutke. Budite u tom trenutku.

K:

Da, tu sam.

T:

Sada idite unatrag, vraćate se u trenutak kada se reže tijelo i vadi lutka, pogledajte što se događa... reže li se vaše originalno tijelo?

K:

Ne.

T:

To što vidite kao tamnu lutku da li je to vaše originalno tijelo?

K:

Ne.

T:

Nađite vaše originalno tijelo, nađite ga.

K:

Eno ga tamo!

T:

Gdje?

K:

U onim kasetama.

T:

Što radi tamo?

K:

Stoji.

T:

Znate li koliko je napravljeno tada tih lutki?

K:

4. Ili 5. Ne znam.

T:

Idite sada u trenutak kada se DUD vraćaju u vaše originalno tijelo.

K:

Teško mi je, jako. Ne mogu.

T:

(Vraćam ga u sobu u kojoj radimo, jer nije dobro) Da li je ovo tijelo u kojem sada boravite, vaše originalno tijelo?

K:

Jeste.

T:

Idemo sada pogledati gdje se nalaze one 4 ili 5 lutki za koje ste rekli da ih imate, možemo to gledati ovdje. Idemo s prvom, gdje je?

K:

Prva ima tri godine.

T:

Gdje se nalazi?

K:

Ne vidim.

T:

(radim dodatno smirivanje) Gdje se nalazi, da li je aktivna li pasivna?

K:

U svemiru su.

T:

Gdje su?

K:

Duša kaže na Siriusu.

T:

Zajedno su ili?

K:

Sve su tamo. Spakirane.

T:

Kako, možete li to opisati?

K:

Spakirane su u ormarić, kao u kutije. Zasebno. Jedna ima tri godine, ostale imaju pet godina. Jedna je manja, tri su veće. Nisu aktivne.

T:

Da li ih netko čuva?

K:

Oni visoki, humanoidni, s velikim glavama.

T:

Koja je svrha ovih kopija? Zna li Duša za što se čuvaju?

K:

Za rat!

T:

Za koji rat?

K:

Za neki svjetski.

Nadalje, neki ljudi vrlo dramatično doživljavaju pogled na svoje klonove, čak bolno:


 

T:

Postoje li igdje vaši klonovi?

K:

Nešto je hladno, ne znam da li je Arktik ili Antarktik. I riječ je o broju dva. Ne znam jesu li to godine, starost? Jedan je klon. Ili su dva. Ne znam. Jedan je na hladnom. Drugi je na toplom. Dva su.

T:

Idi na mjesto gdje je prvi klon. Lociraj ga.

K:

Negdje ispod zemlje.

T:

Gdje? Što radi? Opiši, što vidiš?

K:

To je neka kupola, tu je neko zračenje, koje ih podgrijava da ostanu tako živi, ovo je klon koji ima dvije ili tri godine, napravljen je kada sam ja imao toliko i takav je utopljen je u neku crninu. Čuva se.

T:

Za što se čuva?

K:

On je neka rezerva. Istraživanje neko.

T:

Čuva li ga netko?

K:

Nema potrebe za čuvanjem.

T:

Ima li nekoga tamo osim klona? Vidiš li ikoga?

K:

Tu su samo neki strojevi. Ali oni znaju da sam sada tamo, kao da su ti strojevi svjesni, alarm je pokrenut.

T:

Gdje se to nalazi, znaš li?

K:

Negdje na južnoj polutki. Izgleda to mjesto kao rudnici nečega. Ne znam, ovo je neki rog. Nisam siguran da li je Afrika? Nije naseljeno područje. Važno je to što grije. To je neki sustav.

T:

Gdje je drugi klon, ako postoji?

K:

Planine, ali kao da je Antarktika u pitanju. Nešto je ledeno, planine leda. Hladnoća. Nekakvi spiljski uvjeti. Ali to je kao sve nabacano, nered je, nema reda, kao da je sve u masi, kao da smo drva, ne znam čudno je.

T:

Ima li neke aktivnosti tamo?

K:

Nema nikakve aktivnosti.

T:

Koliko je dobi klon?

K:

Pet ili šest godina, ne znam ima i drugih ovdje, vidim puno tijela.

T:

Klonova?

K:

Pa ne znam, to su valjda isto klonovi, razni su ljudi, mislim tijela, to je neki nered nema ovdje nikoga, mrtvo je, nešto se tu dogodilo, kao da je sve nabacano na hrpu, kao da je nešto, sve to, ma ne znam kao da gledam gomile tjelesa, napuštena, mrtva tijela, jednostavno ih čuva samo hladnoća ne znam, jako je tužno.

T:

Svi su te dobi?

K:

Ne različito je, ima malih tijela i velikih, sve su ljudi... djeca i odrasli, odjeća je jako šarena, vrlo su fizički ovako zamrznuti. Ovo je kao neki laboratorij napušteni, staro je... uz sve to je neka bol, nešto ružno.

T:

Kako bi nazvao to mjesto?

K:

Spiljom ili bazom, prirodna je to spilja, ali ipak je nekako i građevina, u toj planini je to izolirano i zaštićeno, izgleda ko da je nastalo uz prirodno i doradom, tako i ta tijela izgledaju baš kao ljudska...

T:

Prepoznaješ li odjeću i u koje bi je doba smjestio?

K:

Šarena haljina, kao da gledam odjeću žena iz Rusije, neke veste vunene, marame, pastirska odjeća, izgleda kao da je iz 1940.-ih godina. Sve je jako ružno, izgleda kao koncentracioni logor, onaj prvi klon je bio u kapsuli zaštićen, ovo je tužno, kao da su mučeni... ne znam uopće što gledam...

T:

Koristi li to sve još nečemu?

K:

Ne, napušteno je, sve je to već tužno iskorišteno, ne znam jesu li to sve samo klonovi ili ima među njima i smrznutih ljudi.

Mogućnosti koje se naziru iz podataka dobivenih regresijom, otkrivaju razne načine i povijest nastanka klonova, tako neki ljudi kažu da su njihove kopije u davno vrijeme, na početku naseljavanja Matrixa imale vijek trajanja do 100 godina, a tada bi dolazilo do “zamora materijala”, te da su iz njih mogli, oni koji nas otimaju stvarati krnje nove primjerke.

Isto tako, neki klijenti svjedoče o tome da su imali seksualne odnose uvijek s istom ženom, tokom mnogih svojih života, koja nije bila čovjek iako je tako izgledala, a i danas tako izgleda, ali je uvijek živjela neprepoznata među ljudima i s kojom su u ovom životu začeta djeca nakon seksualnih odnosa negdje na nekom brodu.

Kada kažem začeta, ne mislim da je ona bila trudna, već da se samo oduzimao plodan materijal moga klijenta – sjeme, sperma, nakon čega su s njome kreirana umjetnom oplodnjom djeca, ponekad s repovima, ali i bez njih, sasvim naizgled ljudska, pa bi mogli reći da je riječ o napretku u izradi klonovskih tijela za elitu vanzemaljske vrste, kako bi živjeli među nama. Tu bi mogli vući paralele kako se izrađuju klonovi za elitu, a kako za “službenike”, jer razlika postoji. Prema raznim informacijama, postoji mogućnost da klonovi/tijela onih koji žive među nama, a nisu ljudska vrsta, ne mogu dulje opstati ako nisu nastali doslovno križanjem (u raznim oblicima) nas i njih.

Istovremeno, upravo su potomci takvih kreacija, koji su likom bili identični majci i raznih starosnih doba, tokom godina općili ponovno s “ocem” prilikom otmica kako bi se i dalje dobivalo sjemenje, što bi u prevedenom smislu značilo da je oteti čovjek tokom svojeg života imao odnose tokom otmice i s klonom koji mu je u jednom dijelu i obliku bio “dijete”.

Nisu neobični ni slučajevi u kojima se prilikom otmice zapazilo da se ud reptila bavio i raznim oblicima nečega što izgleda kao neka vrsta miješanja spolnih stanica i vraćanja istih u sebe.


 

T:

Gdje si?

K:

U svojoj sobi.

T:

Što radiš?

K:

Pokušavam zaspati, ali ne mogu.

T:

Što se dalje događa?

K:

Ne mogu spavati vidim ga, u sobi je, hoda...

T:

Što se dalje događa?

K:

Ja ga ne vidim i uspijem zaspati i onda on dolazi na mene.

T:

Što se dalje događa?

K:

On mi takve kuglice, to je njegovo neko sjeme, usađuje. Seksualnim putem, kad je završio pljunuo je i otišao, pljunuo je po meni...

T:

Kada je to bilo?

K:

Krajem osnovne škole kada me mučila nesanica.

T:

Koja je svrha pljuvačke?

K:

To je to pojačavanje tog sjemenja.

T:

Samo je on tu prisutan?

K:

Da, ali ima ih puno, kao on, ali svaki dolazi jednoj osobi, ovaj je dolazio k meni.

T:

Odakle dolazi, znaš li?

K:

Ne znam, vidim užaren planet. Ali oni ne žive na površini, žive unutra tamo gdje bi trebala biti jezgra...

T:

Da li je ikada radio nešto s tobom i prije i da li je imao pomagače?

K:

Da.

T:

Koga?

K:

Greyse.

T:

Koliko?

K:

3. Ali iza njih, njega i Greysa stoji i onaj u crnoj haljini s kapuljačom, njega ne vidim jasno... ali tu je stalno. To je reptil, drugačiji – ima kraste neke, mršav je, izgleda kao tiranosaur, nešto je zeleno, krastavo, to pada s njega...

T:

Da li se oni međusobno poznaju?

K:

Da, iako ova dva reptila se ne vole.

T:

Zašto?

K:

Ne znam, ovaj u crnom plaštu ima druge planove sa mnom, ali me ovaj “uzeo”.

T:

Vidiš li odakle stiže taj s plaštom?

K:

Od negdje gdje ima vode. Može jako brzo plivati... živi u oceanu... u nekoj velikoj vodi...on je na dnu toga...

T:

Kakav je odnos između njih, postoji li “jači”?

K:

Podjednako su jaki, nema jačega na taj način.

T:

Imaš li nešto na/u sebi što pripada Greysima i tom s plaštom?

K:

Ne nemam ništa, sve što imam pripada ovom drugom reptilu. Greysi rade kroz te kuglice zajedno s tim reptilom, ali ovaj drugi to ne želi hoće nešto raditi sam sa mnom.

T:

Jesi ikada rađala za njih?

K:

Da, ali ne – ne djecu ili neka bića – nego te kuglice, ja rađam te kuglice, njih usađuju u druge ljude, da bi one bile dobre moraju oploditi čovjeka, mene i to onda uzeti, pa te kuglice staviti u sebe da ih mogu staviti u drugog i tako to ide...

T:

Oni nešto iz tebe uzimaju?

K:

Te kuglice kada ih napravi u meni. Onda ih stavi u sebe i može ih dalje dijeliti.

T:

Da li se možeš vratiti u tren kada uzima kuglice?

K:

Da, taj tren kada me pari, uzeo je dio toga za dalje.

T:

Kako ih uzme?

K:

Tako jer ima spolovilo koje je drugačije, uđe i svrče se iz njega onda izlazi nešto i spaja se s nečime mojime i umnaža se, onda spolovilo izvlači i vraća u sebe u svoje tijelo, ima rupu za to... kao što ga je gurao u mene, tako ga sada stavlja u sebe da to pospremi.

T:

Znaš li što ti imaš što im je potrebno za taj postupak?

K:

Pa sjeme ljudsko.

T:

Gdje se ono nalazi?

K:

U mojim jajnicima.

Slika 1: Crtež “kugli” i kuglica

 

Slika 2: Crtež “kolanja” sjemenja


 

Slika 3: Crtež koji prikazuje označen “otvor” u koji svojim spolovilom reptil posprema “sjeme”

 

Spomenula sam već nedostatak opreza s radom u hipnozi i istraživanjem prošlih života, kada se bez određenih provjera kako “paravan memorije” tako i klonova, može odgledati nešto što nije zaista to, pa evo i primjera.

 

T:

Gdje si?

K:

Na brodu sam. Mutna mi je slika. Neki sam ratnik. Brod je od slame neke, imam bradu, kožne rukavice, neke štitnike.

T:

Kako se osjećaš u tom životu?

K:

Ne osjećam se, to nisam ja – unutar tog tijela je samo neka sklopka. Ovo je klon!!!!

T:

Koliko je klonova napravljeno vezano uz tvoj 2. život?

K:

35 i svugdje su.

T:

Jesu u tom vremenu u kojem su nastali?

K:

Ne, nisu u istom vremenu.

Daljnjim radom, detektirani su i locirani u sadašnjosti. Vratili smo se zato u radnu sobu i nastavili.


 

T:

Koliko ih ima u ovom vremenu u kojem smo sada?

K:

2.

T:

Gdje su, lociraj prvog.

K:

Afrika.

T:

Što radi? Pogledaj kako izgleda, gdje ga vidiš?

K:

Sjedi u nekom uredu!

T:

Koliko je star?

K:

Mlađi od mene sada, ima 35 godina.

T:

Kako izgleda?

K:

Kao ja.

T:

S kim živi u Africi?

K:

Ima ženu. Ta žena je čudna, isto nije čovjek.

T:

Kako izgleda on iznutra?

K:

Ima neke organe hibridne, rađene posebno.

T:

Gdje su rađeni?

K:

U svemiru.

T:

Ima li još nešto uz organe?

K:

Crnu materiju.

T:

Tko je ta žena, vidiš li to?

K.

Da, neka je živina to, jako mišićava unutra u tom tijelu.

T:

Tko je unutar tvog klona?

K:

Došlo mi je da kažem ja.

T:

Zašto?

K:

Pa unutra je neka kopija mene. Kao moja verzija, napravljeno je kao moj otisak.

T:

Kada su te kopije napravljene?

K:

To je nedavno, u životu prije ovoga. Sada gledam, te kopije koje nisu moje kopije DUD, ali imaju taj otisak su čudne, kao da su rađene nekim uzimanjem i razrjeđivanjem pa se nešto vadilo do neke potencije, ali to nije DUD to je samo otisak.

T:

Zašto su to napravili, znate li ti ili tvoj DUD?

K:

Pa tako klon ljudskije funkcionira izgledno.

T:

Gdje je drugi klon?

K:

U Aziji.

T:

Što radi?

K:

Sada dok gledam sjedi u uredu Monsanta.

T:

Koliko je star?

K:

Isto kao i prvi, pomičem se naprijed, čak i istu ženu ima uz sebe!!!! Isto izgledaju. Ona je jako čudna. Iznutra je jako čudna.

T:

Opiši zašto?

K:

Ona prije je imala mišićavog unutra, a ova ima nešto strašno, nisam to nikada vidio, podsjeća na puža golaća, ali nije to. I ovaj radi u Monsantu za Aziju.

T:

Gdje su ostali klonovi, idemo redom?

K:

Svi su na istom mjestu.

T:

Gdje?

K:

Sva 33 su u nekom skladištu.

T:

Kakvom skladištu?

K:

Ne znam. To je neki pogon.

T:

Gdje je to skladište, pogon?

K:

Na Antarktici.

T:

S kim su tamo?

K

S drugim klonovima.

T:

Čuva li ih itko?

K:

Ma to je neki pogon, ne vidim ništa, ali nisu aktivni, samo vise na nekim vješalicama, sada me vide da gledam ovo...

Kako vidite, razna su mjesta gdje su pohranjeni ili čuvani klonovi, neka su i mjesta “zabave”, tako je jedan klijent svog klona vidio, na nekom mjestu koje nije ovdje, u nečemu što je nazvao “haremom za muškarce” u kojem služe klonovi i zgodan je to prikaz vanzemaljske seksualnosti o čemu bi se mogla napisati zasebna knjiga u dijelovima.

Nadalje, pojavljuju se i u budućnosti, primjerice u 2136. godini, jedan klijent srednjih godina vidio je svog mlađeg klona kako pliva i kako se sunča u Indoneziji, kao zdrav 15-godišnjak, a kojeg pokreće nešto što je klijent imenovao “crnom Dušom” i objasnio da nije riječ o ničemu zaista duševnom i individualnom. Već nećem grupnom, ali daleko naprednijem nego ono što danas viđamo kao pokretače klonova – pa je možda ipak vrijeme da se zapitamo.

Isto tako nije neobično da se klonovi nađu kako rade u sadašnjem dobu u tvrtkama poput navedenog u primjeru Monsanta ili na visokim pozicijama u farmaceutskoj industriji, tehnološkim ili biotehnološkim tvrtkama itd. Takvi klonovi nisu isto nastali kao oni koji pripadaju vladajućim obiteljima. I to treba razlikovati.

Dakle, pitanje je da li se uopće uočava, da ako netko koristi klonove kako bi “nevidljiv” bio ovdje i tako činio nešto čime nas kontrolira i manipulira nama, ili ako nas netko koristi za rasplod nove generacije klonova za elitu, ili naše klonove koristi za pokretanje i vođenje ratova ili za rad u tvrtkama koje su u potpunoj suprotnosti s humanošću i ljudskošću, da je riječ o invaziji koja se događa oduvijek?

I točnije – da nije u biti uopće riječ o invaziji zaista, već o načinima postojanja i naseljavanja Matrixa? Zašto se onda ljudi boje? Posebno invazije?

Ovakvo viđenje nas i našega svijeta, međutim, ruši romantičnu priču, kako smo ovdje da bi učili i kako tek trebamo navodno postati nešto i netko, Čovjek ili Bog glavom bradom i rogovima. Takvo viđenje daje i mogući odgovor na sve teze o tome kako postoje ljudi s Dušom i ljudi bez Duše – hibridi.

Često se pitamo, bar se ja pitam, kako je moguće da čovjek koji ima Dušu, čini takva zvjerstva kojima ovdje svakodnevno svjedočimo?

I možda je vrijeme da se zapitamo oko svega ovoga, jer čini se kako se netko trudi uvjeriti nas, zaista svakodnevno, kako je čovjek najgora životinja, te kako smo mi i samo mi – krivci i grješnici za sve, kako je ljudska vrsta ratoborna, zla i kako uništavamo sve i svih, uključujući i tu planetu na kojoj navodno živimo.


Kako smo i muško i žensko, ili malo muško, pa onda žensko ili greškom muško ili žensko u zarobljenom pogrešnom tijelu, te kako je seks ljubav i treba ga upražnjavati stalno, svuda i sa svakime, a stvaranje djece iz sjemena slučajnost ili omaška, pa nam se nude sve neki novi načini postojanja i kreiranja tog čovjeka navodno nastala od majmuna. No, da li je sve baš tako? Pitamo li se?

Ne pitamo. I zaista je ovo jedna stravično-fantastična priča. A za one koji vole pričati u kontekstu istine, možda je upravo toliko istinita – da je jednostavno od jezovitosti, uopće ne primjećujemo.

Jer kaže se: ono što ne znam, ne boli me! A tko voli da ga nešto boli? Nitko. Čak i po cijenu da na taj način, sklanjajući se od bola i užasa uočavanja i dalje zaboravlja Sebe.

I zato, pitanje kojim sam započela ovaj tekst: “Žive li među nama klonovi?” – nije uopće mudro pitanje, jer, zar je zaista, ako se osvrnete oko sebe, to upitno?

Zar nije mudrije pitanje: jesam li uopće sada živ?

 

Tamara Vrančić Sokač

Udruga Trag

 

Transhumanizam

“Računala su beskorisna. Mogu vam dati samo odgovore.”

Pablo Piccaso

 

Ovim tekstom, osvrnut ću se na programiranje i oblikovanje nas – ljudi. Koliko god znali o programiranju, koje se odvija na razne načine, počevši od odgoja i obrazovanja, religija, a nastavljajući se granati kroz sve oblike onoga što utječe na nas kroz svakodnevni život, u podlozi je stalno i onaj subliminalni način. Pitanje je, koliko subliminalno bivamo svakoga dana programirani i prepoznajemo li to?

Ponekad programiranje uočavamo radi “ugla percpecije” iz kojeg sebe promatramo, a ponekad samog programiranja uopće nismo svjesni, jer ulazi “na mala vrata”, u područje naše “podsvijesti” – subliminalno izvana i direktno iznutra.

Danas su najčešći oni “programi” u smislu prepoznatih te time i najpoznatijih, koji spominju programiranje “uma”, no, to je samo dio priče, one u kojoj naš mozak biva smješten na tron i proglašen apsolutnim vladarem. Na žalost, vrlo je moguće da su oni važniji načini našeg programiranja u potpunosti sakriveni. Znaju ih međutim vrlo dobro, oni koji nama vladaju.

Za uspješno programiranje i oblikovanje kako bismo bili po Njihovoj mjeri, programirati stoga moraju osim Uma i one dijelove nas koji su duhovni (Duh) i duševni (Duša), kako bi komponenta Ličnosti ili mi – bili to što jesmo: robovi.

Programiranje je toliko široko i sveobuhvatno, da ulazi u najdublje dijelove nas, tvoreći na taj način i razlog programiranja – stalnu neravnotežu i još nešto: oblikovanje nas samih, po tuđoj mjeri. I to je bit onoga što živimo, mi koji smo stvoreni, postajemo programiranjem oblikovani.

U svijetu današnjice, izgleda da smo stigli “u vrijeme”, kada možemo razumjeti širinu toga djelovanja, pa izgleda da se naši kontrolori/vladari više ne sakrivaju, već nam dapače i nude potrebne informacije kako bi ih uočili.

Rekla bih da to nije sasvim njihov odabir, već posljedica nečega što se događa, a na što možda nemaju utjecaja, pa planove mijenjaju u “hodu”. Istovremeno, a baš stoga, aktivirao se i suptilan napad, koji koristeći stari model “prijevare”, sve nas navodi da je to nešto čemu smo podvrgnuti, naravno samo i isključivo za naše dobro. Koliko god smo odmakli u viđenjima ove problematike, ipak, kao i do sada, izgleda da ne vidimo još uvijek dovoljno. I stalno nas se iznova i iznova vara.

Zato, kada danas čujemo samu tu riječ “programiranje”, koja je česta obzirom da živimo u doba informatizacije i vrtoglavo rastuće tehnologije, te raznih softverskih programa čuda znanog nam kao “kompjuter”, neki će u samoj srži te riječi osim tehnološkog napretka za boljitak čovjeka, kroz veću dostupnost informacija, ipak vidjeti da ona sadrži i dobro tinjajuću moguću prijetnju.

Ako se prijetnja primijeti – pojavljuju se, osim viđenja, na žalost i klice straha. Ili – baš tada s klicom, jer klica je klica – razvija se onaj rezervni, hodajući planski program. Ili možemo reći i podprogram.

U osnovnom programu nađe se svašta, strah od “žiga zvijeri”, kodova, dronova, špijunaže i sličnih popratnih pojava, koje bi stvorile novog čovjeka, po nekima zarobljenog, a po drugima zdravog i naprednog, ali izgleda: potpuno programiranog, a eto i tehnički možda doslovno čipiranog. Ne čudi stoga, da se otvaraju novi načini pogleda na cijelo to događanje, ali pojavljuje se i pitanje: što to znači za nas kao Čovjeka?

Kao svaki program, tako i ovi, govorim u množini jer je riječ o skupu programa koji djeluju na fizičko, psihičko i kako navode u definicijama transhumanizma: prirođeno stanje Čovjeka, počinje djelovati i onaj prije spomenuti podprogram: “dobroga za nas”.

Sam transhumanizam tako objedinjuje rad na nama, ne djelujući samo na nas kao Ličnost već i kroz sve ostale tri komponente od kojih se sastojimo: kroz Um, Duh i Dušu, klasičnim načinom programiranja – razdjeljivanjem.

Unutarnje razdjeljivanje (programiranje) koje se izvodi implantiranjem (smiješno, ali riječ je o čipiranju kojem smo davno izloženi, a koje se samo nadograđuje) i opsjednućima, očitovat će se u Ličnostima koje su izgledom i načinom ponašanja uspavane, anestetizirane doslovno, ali i Ličnostima koje će imati težnje za borbom, a koje su svakako, bila riječ o prvom ili drugom slučaju – u potpunosti onemogućene emocijama koje doživljavaju vlastitima. Vanjski programi imat će tisuću lica.

Programi transhumanizma su općenito različiti u pogledu “na prvu”, a unutar odvijanja, stvaraju dodatnu podijeljenost, pa se ponekad i ne čine povezani. Takvi stasaju, združuju se i miješaju. Njih se primjećuju u separaciji sekvencionalno, npr. kroz rast tehnologije koja liječi i pratećih joj znanosti, koje možda i podržavamo, ali istovremeno nam recimo nanotehnologija nije baš po volji te svi oni ljudi koji samo u nanotehnologiji vide i napad na Čovjeka, vide samo taj dio programa. Dok onaj koji ima u sebi sliku “spašavanja ljudskih života” prolazi sasvim uredno ne otkrivajući se.


Netko će primjerice reći da je manipuliranje klimom za naše dobro, a netko drugi da je riječ o napadu na nas, neke će usrećiti umjetna oplodnja, dok će drugi to vidjeti opasnom rabotom, neki će biti sretni što se kloniraju organi kako bi se produžio ili spasio život, dok će drugi to smatrati zadiranjem u nešto o čemu moguće, ne znamo ništa, pogotovo ne znamo, kuda bi nas to moglo odvesti.

Netko će vjerovati da će GMO spasiti svijet od gladi, drugi da je to put ka samouništenju. Dakle, moguće je da će jedna osoba sve ovo vidjeti, ali neće u svemu vidjeti problem. To bi joj bilo previše i opasno bi poljulalo svijet koji bar misli da poznaje, a time i sam smisao vlastita postojanja.

I kako onda, uza sve ovo, izgleda podprogram navedenih programa?

Njega možemo uočiti kroz socijalne, ekonomske i političke programe svega navedenog, a kao poboljšanja i onoga: “dobroga za nas”!

Ako pažnju usmjerimo na tu lažnu dobrobit, tada će podprogram biti izražen u završnoj sceni predstave koja se odvija npr. kroz političku borbu desnih i lijevih, nudeći nam s jedne strane krutu tradiciju, mahom prožetu i nacionalizmom, koja je navodno suprostavljena drugoj strani ili liberalizaciji koja zagovara prava svih ljudi i jednakost.

Vrlo je moguće međutim, da je riječ o istome. I da obje strane služe istog gospodara.

Tako dolazimo do opet moguće mudrosti, kako je važnije samo putovanje ovoga života unutar programa i podprograma i njegove uzročne pojave, nego samo mjesto na koje nas se dovodi. I da svu pažnju trebamo usmjeriti baš na to događanje, na nas unutar toka putovanja i na to kako mi percipiramo taj tok.

U skupini zabrinutih zbog sve opsežnijih istraživanja i korištenja tehnologije u svrhu programa: “poboljšanje čovjeka”, sve je raširenija pojava, da se strah veže isključivo za “novotarije” recimo već prije spomenutu nanotehnologiju, čipiranje radi naše “zaštite” ili “prisluškivanje” svega što radimo. Interesantno je da je pri tome potpuno i neoprezno odbačeno, sve ono čega su se “bojali” ljudi koji su živjeli prije nas, a koji su se "biblijski ili srednjevjekovno" bavili opsjednućima demonom, činima vještica ili time što sve “od naših misli” može čuti đavo. Ljudi koji su vjerovali u uroke, nagaze, čarke.

Ti zabrinuti ljudi, koji đavla drže biblijskim motivom, misle kako je riječ o potpuno različitim pojavama, ne videći kako je tehnologija istovjetno "zlo" koje stoji uz bok religijskim programima koji unutar sebe imaju i tog “đavla”. I ako ovdje ne zastanemo i otvorimo oči, propuštamo uočavati onaj tok putovanja.

Bez pažnje takvog razlučivanja, nećemo biti u stanju prepoznati, taj jedan, mogli bismo reći, “narodni dio predaja”, koji je u konačnici, eto namjerno i planski postao izmanipulirani sastavni dio programa religija, koji je pak, ako se razlučuje, samo za svaki slučaj, postao i podprogram transhumanizma.

I da odmah kažem, strah nije opcija koju bi trebalo živjeti, kako nekada tako niti danas. Magli vidike, točnije, ne suočava nas s nepoznatim, pa nema sagledavanja ove problematike s otvorenim mogućnostima.

Mudro je stoga znati da pobjeći ne možemo, a strah nam neće dozvoliti ni da se suočimo, pa ostajemo, svidjelo nam se to ili ne, priznali to sebi ili ne, u vrenju događanja.

Pogled na ovakav razvoj događaja iz samo jednog smjera, usko je gledište u kojem se vrenje ne vidi u srži, već samo kao plamen kada se već sve zapalilo. I koliko se god raznih varijanti teorija zavjera pojavljuje, nekako stalno nedostaje šire povezivanje u neku, smislenu cjelinu, bar i samo kao radno hipotetička vježba, unutar koje bi se u razmatranje uzelo sve, ali baš sve što nam je kao informacija do danas dostupno.

Ali događa se, da se ili ostaje u okviru borbe dobra i zla, bogova i demona, koji su ili naši spasitelji ili napadači, loši vanzemaljci ili dobri vanzemaljci, ili se sve svodi na nužnu “učeću evoluciju” ili nas se pak navodi na put, koji kaže da mi jesmo bogovi, ali smo to zaboravili ili nismo još dovoljno bogovski – da bi bili, a što li drugo nego – Kreatori.

Ili se čeka događaj, koji je eto veći od svega, a koji će nas – opet ovisno o tome što smo uspjeli spoznati, lansirati u novo postajanje. Na ovaj ili onaj način, transformacijom ili apokalipsom.

Da je ovaj nam znani svijet, kojim slučajem Bosna – rekla bih da se kuhamo u jednom raznovrsnošću bogatom bosanskom loncu, u kojem se eto tu i tamo pojave i razne “Geneze”, koje se sve od reda trude reći nam, što je sve u njega stavljeno, a i kako je nastao sržni primarni sastojak. Pa je možda dobro, postiti ponekad i ne baviti se samo samim loncem, već i kuharom, a i skuhanim. Što je teško u svijetu u kojem smo stalno upozoravani velikim duhovnim istinama, kako treba samo pozitivno razmišljati, te kako svako promišljanje o zlu isto priziva.


Unutar tih raznih varijacija na temu “bosanski lonac” – pojavljuju se i svi naši “neprijatelji”, ali i “prijatelji”, neprestano se provlače i na “prvu” različite nijanse istovjetnosti, kako smo danas, za ovo “loše” stanje bivanja, mi ti koji ne možemo ili nećemo učiniti za sebe ono što trebamo.

Suptilno se pojavljujući i da smo (ipak) sve sami krivi, jer pogrešno djelujemo/ne djelujemo.

I gura se stalno to nesretno pitanje krivice, čak i u slučaju kada se kaže da je sve što živimo sasvim objašnjivo. Ovakav razvoj je stoga sasvim normalan, te je nužno da postoje naši mučitelji, jer su oni naši pomagači! I tu smo krivi, jer to ne shvaćamo.

Nadalje objašnjava se i da spavamo, ali i da, možda i nismo sasvim krivi jer smo pod djelovanjem hipnoze ili eto programirani, a najčešće se kao zajednički faktor provlači, da smo u datom trenu, na svom početku, možda genetski izmanipulirani ili smo “pali” jer smo se dali prevariti. Točnije sve je kriva Žena, a onda i Muškarac. I to je to! I baš ta krivnja žene i muškarca kao Para – postaje danas u fokusu događanja vrlo važna.

No, izgleda da smo od tada, od tog navodnog genetičkog, manipulativnog trena našeg postanja, ovako ili onako u stalnom programiranju, na ovaj ili onaj način. Bez sigurnosti da smo išta shvatili.

I nije to loša opcija, biti bez one stopostotne sigurnosti da sve Znamo, te ići korak po korak, upitno. No, koliko zaista idemo koracima, ako se stalno trudimo uvidjeti samo koji su sastojci lonca, bez da pažnju usmjerimo, ne samo na kuhara već i na okus onoga što gutamo? I kako to, na koncu osjećamo? Ne samo u smislu da nam je ukusno ili neukusno, već da li nam je zaista probavljivo?

Osim tih poznatih teorija našeg postanka, života i razvoja, pojavljuju se, sukladno našem tehnološkom razvoju, nove verzije starih “teorija” i naravno, nove teorije, a koje se ukratko sve mogu u jednom, onom današnjem trenu življenja, povezati pogledom u “novog” prijatelja/neprijatelja, pod pojmom: “transhumanizma”, koji udara na psihu, intelekt ali i na fizičko tijelo. Rekla bih sasvim globalno, izvana i iznutra, sveobuhvatno.

Smiješno je, ali čini mi se da taj novitet uopće nije nov, samo se riječju i slikom prilagodio vremenu u kojem živimo, ali star je koliko i taj naš “pad” ili prvi naPAD na nas kao Čovjeka.

Ili po nekim genezama, naše preoblikovanje ili poboljšanje. Danas to zovemo programiranje!

I sve su to, sve te razne teorije, korisne informacije, naravno ako ih se ne promatra kao istinu i samo istinu. Već kao nešto moguće. Kao nešto što daje okus onom “loncu”. I dalje je, ipak mudrije, bar za početak, pažnju usmjeriti na onoga tko trenutno, dakle sada, drži kuhaču.

Nemojte me pogrešno razumjeti, zaista smatram da su sve teorije u konačnici poimanja vrlo korisne, jer ponekad, koliko vam se god čini ludim, laž govori o istini. O lažima možemo pričati, raspravljati, a istinu svatko sam otkriva, riječi je ne mogu izreći. I ona nije zadana, niti konačna. Razvojna je, pa su samo pitanja zaista važna, taj tok koji nam se nudi, iznova i iznova. Problem je, međutim što unutar svih tih teorija i geneza leži ona, prije spomenuta klica straha (ojačana i podprogramima) – koja polako lučenjem dovodi do mogućnosti, da jednostavno “smetnemo s uma” – onog pravog Uma – da je riječ o nečemu što je možda malo drugačije od samo te – najčešće korištene fraze “programiranja uma”.

Mislimo da o programiranjima uma općenito, imamo sasvim solidne informacije. O njima se uglavnom zna da se izvode raznim načinima, a koji se najčešće spočitavaju vojsci, tajnim družbama, zločestim Sivima ili reptilima, subliminalnim porukama, te svime što već poznajemo kao oblike kontrole nas, s zadatkom samo djelovanja na naš mozak – tog vladara na tronu! Ah taj mozak, koje li će iznenađenje biti kada se jednom – utvrdi, da on nije “krivac”.

Jer svi oni zaista, ti programi i njihova djelovanja – čine samo jedno: blokiraju i preoblikuju našu Svijest. A ona nije mozak sam. Pa bi se u skladu s novim i starim teorijama, o raznim djelovanjima nad ljudima, transhumanizam mogao zaista nazvati ne novim, već upravo suprotno: najstarijim načinom djelovanja i manipulacije.

Koliko starim, toliko i uspješnim, uvjeravajući nas na sve moguće načine, da smo nešto što nismo, ali trebamo postati bolji, jer nismo dovoljno dobri.

Od toga sve počinje – a nastavno dalje djeluje, ne samo kroz stalno nam “pomaganje” već i kroz naše preoblikovanje, koje nema veze s razlučivanjem ili promjenom i odrastanjem nas samih, a sve kako bi nas se i dalje držalo u uvjerenju da smo nešto što nismo! I baš zbog toga postajemo ovisni. Ovisni o nečemu što je stalno negdje eto, kao na vrh jezika ili na dohvatu. I postoji da nas spasi u raznim oblicima. Najčešće navodno od nas samih.


Sve što činimo, misleći kako nešto Znamo, prvenstveno misleći kako poznajemo svoju povijest, svoje tijelo ili sebe same dovoljno da bi to mogli/smjeli (kažem smjeli u kontekstu samoodgovornosti onoga što jesmo – a riječ je o pretpostavci da smo Čovjek) dalje preoblikovati, koristeći se pri tome jednim od oružja transhumanizma – demo(no)kracijom kroz brigu za Nas, dovodi nas do toga da ne sluteći postajemo, moguće, baš Mi – napadači vlastite srži i postojanja. I taj dio uopće ne osvještavamo.

Sve to činimo s dobrim namjerama!

Za sebe i sve oko sebe, navodno rješavajući patnje potrebitih. Ne pitajući se uopće: zašto ima potrebitih?

Što su “dobre namjere”?

Jesu li one “ono” što rješava probleme? O – da!

Što su problemi?

Iskreno: Ništa zaista!

Ali transhumanizam ili današnja građanska civiliziranost, nudi rješenja upravo za to Ništa! Ili Sve. Ovisno tko promatra i koje interese ima. A koje će ostvariti kroz razne oblike, navodnog “razvoja” ljudskog bića.

Što je onda razvoj?

Spadaju li u razvoj ljudskog bića, najave o čipiranju djece, uz prateće događanje s sve većim brojem nestanka djece? Ili je to “riješenje” – “problema”?

Ili je razvoj, sve veći broj ljudi zbunjenih svojom spolnošću ili seksualnošću? O, da to je veliki problem, koji se mora silovito rješavati borbom za rodnu jednakost ili prava žena, muškaraca, parova ovih ili onih. Ne pitajući se kako je i zašto došlo do zbunjenosti.

Čini se sve navedeno na prvi pogled obrazovno (uvodeći silom nove zdravstvene i građanske odgoje kako bi se programiralo izvana i iznutra!) i na prvi pogled nježno – učeći o tome djecu dok su u fazi kada si ta pitanja nisu još postavila, jer nisu još došla na red – jer su u ovom trenu djeca – Djeca – koja imaju pravo na prirodan razvoj! O ne, ne, povikat će današnji “liberali” Djeca imaju prava! Prirodno više nije prirodno! I djeca imaju pravo, po novome tako da im se oduzme pravo da roditelji imaju pravo! Zvuči ludo? Ludo ili ne – to se upravo danas događa!

Prisjetimo se na tren, dijela iz definicije transhumanizma, jer upravo On “radi na poboljšanju PRIROĐENOG”! Evo s Wikipedije cijele definicije:

“Transhumanizam (ponekad skraćen kao >H ili H+) je međunarodni intelektualni i kulturni pokret koji podržava uporabu novih znanosti i tehnologija za poboljšanje ljudskih mentalnih i fizičkih sposobnosti i prirođenih vještina, te poništenje onoga što se smatra nepoželjnim i nepotrebnim aspektima ljudskog stanja, kao što su glupost, patnja, bolest, starenje i neželjena smrt. Transhumanistički mislioci proučavaju mogućnosti i posljedice razvoja tehnika poboljšanja čovjeka i drugih emergentnih tehnologija za ove svrhe. Moguće opasnosti, baš kao i beneficije, moćnih novih tehnologija koje bi mogle korjenito izmijeniti uvjete čovjekova života su također predmet brige transhumanističkog pokreta.”

Dakle što mi činimo našoj Djeci dajući im “pravo”? Lišavamo ih, (poništavamo) prirođenih vještina, varajući sve kako je ta riječ “prirođeno” samo i isključivo stečeno. Mi im zato, s “dobrom namjerom i za njihovo dobro” riješenje/razvoj, guramo kroz “usmjereni” odgovor, prije no što su išta i pitala! Grubo sugerirajući što su, a da istovremeno ni sami ne znamo što smo. Ali uvjereni smo da mi Znamo. Mi im dajemo odgovore! I što činimo zaista? Što?

Kratko i jasno: Programiramo ih da ne postavljaju pitanja!

Sve je to transhumanizam ili način oblikovanja čovjeka, koji vješto koristi agresivnost umotanu u ljubav i promicanje prava, pa se kroz brisanje različitosti na sve moguće načine, odvija prevara u kojoj nas sve navodno čini jednakima i boljima.

Cijela je ta priča protkana i združena vremenom u kojem se odvija, usmjerena prvenstveno prema djeci, onoj postojećoj i još nepostojećoj, začinjena dodatno, a radi uspješnosti djelovanja problemom i očajem neplodnih parova (proizvodeći na razne načine nove neplodnosti), te rješenjem koje se nađe eto u umjetnoj oplodnji, kao i pravu, da se abortus koristi kao kontracepcija i oblik slobode.

I ubijamo obitelj – o da, ubijamo Obitelj!

Što je Obitelj, znate li?

To je zajednica Ljudi, koja bi se trebala sastojati od osviještenih individua, razne generacijske dobi koje međusobno komuniciraju i podržavaju iskustveno jedni druge!


Mi to ubijamo. Ubili smo to prvim staračkim domom, ubili smo to umiranjem u bolnicama, ubili smo to dječjim vrtićima i emancipacijom žena. Ubili smo sve to neumjerenošću. I pohlepom. Jer smo sami prestali biti “prirodni”. I uslijed svih programa kojima smo od postanka izloženi, mi smo se razvili u biće koje misli da može i smije ratovati, zaboravljajući sve više i više na samu srž sebe. Oglušili smo i oslijepili. Ubili smo tu obitelj – mjesto unutar kojeg odrastaju djeca. Naša djeca. Kao što smo i mi bili djeca koja su to trebala, a nisu imala.

I znat ćemo sutra reći djeci kako nastaju djeca, zar ne!

Ili ćemo ih prikladno odgojiti da je sasvim normalno i čin ljubavi da u dobi od osam godina spolno opće s tridesetogodišnjakom?

Znat ćemo objasniti djeci razliku između seksa i vođenja ljubavi, te razmnožavanja ljudske vrste? Hoćemo li? Znamo li razliku? Većina nas rođena je u dobu kada je seksualna revolucija već svoje činila – naravno s “dobrim namjerama”. Znat ćemo djeci objasniti kako i zašto muškarac grli ženu? Odakle i zašto dolazi potreba da je dodirne? Jer to je sve samo seks, zar ne, znamo li to?

Znamo to oduvijek, zar ne?

Kao što znamo i kako smo mi nastali, gdje smo nastali, te tko je nas stvorio. Sve mi znamo.

Sve su to “dobre namjere”, zar ne, sve Znati?

Kao što je “dobra namjera” i sve rakom napadnute liječiti biljkom koja se zove indijska konoplja. I da, u potpunosti se slažem – ona “pomaže” (doduše nekome koliko se god to čini ludim, “pomaže” i zračenje i kemoterapija). Nije riješenje u biljci, ona ne rješava niti liječi! Jer – liječi li biljka pojavu raka? Rak preživljavaju oni koji ga odluče preživjeti u dubljem dijelu sebe, bili toga svjesni ili ne, koje god “liječenje” za sebe odabrali.

Ali, govoreći o indijskoj konoplji, ne može se prešutjeti u ovom ludilu legalizacije i histerije oko raka i “trave”, da ona čini i nešto drugo.

Uz riješenje, uvijek, ali baš uvijek, kao mali dar zamotan je i “novi” problem, u ovom slučaju uz liječenje, promovira se biljka koja navodno “otvara svijest”.

Što i nije loše uopće, ako i “otvara svijest”, da istovremeno, baš ta biljka ne uspavljuje Um!

I nužno je postaviti pitanje: što će nam “otvorena svijest” s zaspalim umom, koji ne može prepoznati ni razlučiti išta? I da se razumijemo, ja ne pričam o mozgu!

Zgodno je stoga upitati se, ako ni zbog čega drugoga radi opreza i mudrosti da se zna kako se ništa ne zna: kako se ovdje i sada i kroz što “manifestira” Svijest i što je ona uopće? Kojim je resursima sebe živimo i kako je ispoljavamo? I trebaju li nam halucinogene biljke, ne samo “trava”, da se suočimo sa samima sobom? Kome one trebaju?

To se ne pitamo, neće se pitati ni naša djeca, mi samo tražimo odgovore, pa tako ta indijska konoplja postaje “lijek”, a moguće je samo dio transhumanizma ili prevare, točnije marketinški trik današnjeg svijeta. Zabrani, pa natjeraj ljude da se sami izbore za zabranjeno. Izvrsna je to strategija, oduvijek bila – problemi i rješenja klackaju se kao jednodijelna igračka, ne kao dva odvojena dijela.

I ta je igračka samo dio Igre, pod skupnim nazivom svega ujedinjenog u tom transhumanizmu – kojeg promatrati samo kroz čipove, umjetne udove, klonirane organe, možemo i moramo proširiti i na opsjednuća, nakačenja, implantate, jer da njih nema, moguće se ne bi se sve ovo događalo, niti bi mi bili u stalnoj i neprekidnoj, možemo reći invaziji.

Invaziju rijetki baš takvom vide, neki je tek očekuju, primjećujući samo površinske slojeve ovog događanja. Pa se dižu bure i oluje, širi se panika i strah, padaju meteori, redaju se potresi i sve se to i događa, da, dok istovremeno, recimo sjedenje pred facebookom prolazi većinom u ugodi. Ili u potpunom kolapsu izazvanom emocijama.

Zidovi i statusi društvenih mreža, svake sekunde pretvaraju se u bojna polja, svjetlosna ratovanja ljubavlju diljem svijeta, pune se praznine u nama, ispisanim ili pročitanim rečenicama, rečenicama tuđih tuga i radosti, slika intimnosti, ogoljenih riječi koje se svakodnevno vrte pred očima tisuća ljudi (a i onog Jednog Velikog Brata). I te su rečenice i dijela, dobro sada razmislite – istovjetne onima koje su naše bake, imale potrebu izgovarati svećenicima na ispovijedima!

S jednom malom razlikom – ispovjednici su bili dužni svaku izrečenu misao držati za sebe! I većinom je tako i bilo, ma koliko god mi sada mogli na račun religijskih programa vikati. Jer svaki program ipak, unutar sebe ima nas – ljude, koji ga živimo i stvaramo i u konačnici ovisi o toj jedinki – Čovjeku. Onoj srži, maloj i nepoznatoj nam – ali najvažnijoj u cijeloj ovoj našoj priči. A nije riječ o mozgu! Riječ je o Duši, Duhu i Umu! Trojstvu!

Najsmješnije je, doduše crno – humorno, da se na zidovima čak i većine “boraca protiv Matrixa i sistema”, te onih kojima je sve jasnija manipulacija ljudima, može pronaći “istina” kako su glavno zlo, eto baš ta Crkva i ti ispovjednici njihovih baka. Količina mržnje kojom se objavljuju sve nepodopštine i jasni znaci religijskog programa, te njegova urušavanja je međutim, samo znak da se jedan program nije napustio, te da se u njemu još prilično duboko, dok god nama vlada emocija.


Širi se aktivizam i riješenje, kako sve to trebamo zaustaviti, baš kao i mnogo puta do sada kroz povijest, spaliti na lomačama i sve će biti u redu! Kažu “ probuđeni” ljudi koji, uopće ni ne sumnjaju kako baš te i takve misli dijele sa svojim kontrolorima. Znaju oni da ih netko “čita”, pa ipak iz dana u dan – pišu i bore se. Rukama, nogama, bijesom i mržnjom. I nikome ništa, nema hapšenja, odmazda, bar ne vidljivih ili uočenih.

Vrlo interesantno, zar ne?

Pitanje je dakle, ponovno, ne kada i čime je ovo sve počelo, jer to ne znamo, već gdje se odvija napad?

Kroz izum nazvan kompjuter i na kompjuteru? Kroz čip kojeg trebamo dobiti? Ili smo ga već dobili, ali ne izgleda kao čip? Imamo li ga?

Imamo, on se zove reptilskim djelom našeg uma – samo nije vezan samo za Um – niti je samo Um. Ali je vezan za mozak. I za nas i “naše” emocije. Koje pišu facebook statuse!

Bit će i onih, točnije ima ih već sada, koji će reći da je pojava samog kompjutera, sasvim normalna i razvojna, gotovo pa evolucijska, staro događanje, eto bilo ga je još u Hitlerovo doba ( i prije njega), tako je konačno Hitler i ažurirao spiskove i sakupljao podatke o Dušama (danas to čine kartice trgovačkih centara "na" kojima ljudi sakupljaju bodove i putem kojih dobivaju nagrade), a to je dovoljno daleko unatrag, da se kaže da se sve to moguće, zaista već baš dugo odvija! I bit će u pravu, zaista se već i tada prčkalo oko toga, kao i oko čistog i jasnog programiranja uma A i ne samo njega, nije njegove ispitanike bolio um!) – konačno Mengele je za to bio kako se priča, majstor koji je ostavio puno informacija, temeljnih za sve koji su od njega učili i dugo nakon 2. svjetskog rata. I upravo tako i danas programiraju. Monarch programiranje je samo produkt svega toga.

U to doba, svašta se nešto događalo, bilo je to događanje ne samo svjetsko, već zbijeno u malo selo cijelog svijeta, uskog kruga ljudi, svi su se poznavali, kako ti loši likovi tako i oni dobri u koje bespogovorno danas vjerujemo i po njihovim “uputama” tragamo. Što i nije loše, samo kažem da je primjerice Gurđijev kojeg vrijedi proučiti, bio osobno u doticaju s tim navodno “lošim” dečkima Hitlerom i Staljinom, ali eto on je “dobar”. I da me ne shvatite pogrešno, ne mislim da je Gurđijev bio “uz” Hitlera. Samo kažem da u tome i mi živimo i u tome sudjelujemo svi! I danas, u tom zbijenom selu. I zajedništvu. Ništa se nije promijenilo. Svi utječemo na sve.

Pričajući dalje o tome kada je sve ovo počelo, mogli bi se slobodno vratiti i na priču o “Adamu i Evi”, dakle, daleko unatrag! I tu, ne stati, već izaći iz “istine” kako su Adam i Eva naši Preci, koji su eto zeznuli stvari, te nastavno izaći i iz današnjeg okvira bogate klike koja nama vlada, tehnologije koja se razvija, a zaista i iz okvira programiranja samo “uma”.

Ako za sve okrivimo samo taj dio sebe, umni dio (povučen kao krivnja od Adama i Eve te njihove pogrešne odluke kada su navodno povjerovali Zmiji) – čime ćemo ikada pomisliti da možda nismo u pravu?

Zato i ponavljam: programiranje i oblikovanje nas, puno je šire “područje odvijanja” od samog zadiranja u um. Koji dio Eve ili Adama je donio pogrešnu odluku? Znamo li?

Taj “um” je samo djelić “područja” nas, a baš je njime dobro pogledati i u druga područja ili sastavne dijelove nas, ona koja se tiču i Duše i Duha, ali i nas kao Ličnosti.

Zašto bi to trebali činiti?

Zato što je to otvaranje svih mogućnosti, zato što bi se ovaj današnji “transhumanizam” vrlo lako pronašao već u tom “ranom dobu”, ako bi se u tom pravcu usmjerilo pogled. Zato što bi nam to otkrilo neprekidan i istovjetan “modus operandi” vladanja nama.

No, ne bi tada moguće Adam bio samo jedan Adam, niti Eva samo jedna Eva, niti bi zmija bila samo zmija, niti jabuka, jabuka. A niti Rajski vrt jedno mjesto “prije” Zemlje ili na Zemlji ili početak. A najmanje od svega bi Adam bio ono što mi danas jesmo ili smo trebali biti ili smo bili. Tko zna gdje smo sve posijani, te koje smo razvojne puteve imali. A Zemlja je samo jedan dio, možda onaj u kojem smo “kolektivno i globalno” zapeli i zapinjemo još uvijek.

Jer Adam i Eva postaju, ako ih se dublje promotri, samo obrazac nečega, te moguće prikaz ljudi koji, ako se tog obrasca primimo “kao pijan plota”, nikada neće moći vratiti događaje unatrag do “ispravka” – ili krenuti dalje, kada su zaustavljeni već na samome početku. I čini mi se stoje! Stoje tako Adam i Eva, negdje pored nas, ne dotičući nas, a određujući nas.


Taj obrazac tog navodnog početka, taj “Adam s Evom” ili kraće Čovjek – ma gdje on bio i u kojoj god fazi razvoja bio, prema opisima svih geneza – dijeli jednu zajedničku nit – moguće je genetički izvrgnut tehnološkom poboljšanju ili zaboravu. I možemo sada spekulirati ponovno o dobroj ili zloj namjeri toga – ona uopće nije važna, jer je, ovakva ili onakva u samoj izvedbi: prikaz nasilja!

Pitanje je dakle, ne samo što se, već zašto se nešto dogodilo Čovjeku ? I kome je to bilo u interesu? Adamima i Evama? Ili onima koji su kao što to čine i danas, navodno Adamu i Evi učinili uslugu! Uslugu ili Prijevaru?

Postavlja se stoga i najvažnije pitanje, nije li se sve već odvilo, a ovo što živimo je samo održavanje tog stanja (uz nečije velike napore), pa ništa nije isključivo. Osim toga da nam je, nesumnjivo nešto sakriveno i tajno?

A taj tajni veo nosimo u sebi, kao dio lažno “umnog” dijela nas, neki to zovu u proširenom viđenju i Ličnošću, iako bih tu bila zaista oprezna, jer to nije Ličnost o kojoj pišem kada je spominjem kao jednu od 4 komponente.

Iako je do ove problematike, točnije promišljanja o njoj, naporno uopće stići, ona je i temelj svih duhovnih učenja, kako bi se uvidjelo moguće postojanje te lažne Ličnosti koja ne prepoznaje dijelove sebe.

Sve što znamo o toj Ličnosti koje se trebamo osloboditi, je tako dato na viđenje da izgleda kao da je pisano jezikom kojeg nitko ne razumije.

Sve je obavijeno tajnim učenjima, zakomplicirano, kao da šećete minskim poljem. Otežano te za mnoge u potpunosti neshvatljivo. Zašto? Jer je tajno? Ili su ljudi glupi? Tako treba biti? Aha. Ipak, rekla bih da nema tajni izvan nas – Mi smo tajna. Njihova tajna.

Moguće je, baš zato, da svaki dio “planiranja” ili “implantiranja” i izvršenja kontrole nad nama, ima faze i sukladan je “napretku” (čitaj otkrivanju tajne!), kako samog čovječanstva, tako i naših kontrolora. Pa, ako bismo rekli da je nešto što je bio napad na nas i našu evoluciju recimo: blokada, onda je to blokada koja lažno ne samo da blokira, o ne, ako smo mudri ona nudi razvoj i napredak.

No, blokada nije nastala kao poticaj za razvoj i napredak.

Taj dio je dobro razlučiti.

Moguće je međutim, da je ona kroz sržnu evoluciju ili sjećanje, ipak i dalje moguća, a za naše kontrolore i vrlo opasna!

I moguće je, da samo treba uočiti kako sada izgleda plan i rad, točnije laži koje su, ne samo oko nas već i u nama. A one, moguće zaista nisu samo produkt našeg nerada, već grubog miješanja sa strane. Potaknuti smo biti ono što nismo. I zato nas stalno iznova i iznova reprogramiraju. Da tako i ostane.

Sama ta fraza “programiranje uma” – koliko god u svojoj oblasti nudila informacija o programiranju, kroz ovu ili onu tehniku, jer programiranje se zaista događa – otkriva i suptilan dio onoga što nam se radi. Mjesto rada je negdje dublje unutar nas, o čemu naša lažna Ličnost s umom nije obaviještena, a i kako bi bila, kad je to jedan od glavnih razloga njezina programiranja, kako u laži ne bi vidjela istinu i kako bi zaboravljala stalno i iznova.

Taj zaborav postaje temelj našeg sužanjstva – te mi kao lažna Ličnost (koja nema izgrađen most svijesti i Svijesti – pisala sam o tome ovdje) takvu informaciju najčešće ne dobivamo.

Ili je dobivamo, u nekim trenucima više ili manje, ovisno o stupnju naše percepcije, uglu iz kojeg promatramo. I riječ je o zaista kratkim trenucima! Svakako ne odrađenom i konačnom stanju u kojem možemo reći: Ja Jesam i Znam!

Spominjem riječ percepcija, koja je priznajem manjkava i ne opisuje zaista ono što smatram pod riječi: percepcija. Ta percepcija o kojoj pišem nije moguća, ako koristimo samo um lažne Ličnosti zaražen strahom, željom i intelektualizmom (koji je sastavni i rekla bih vrlo važan dio transhumanizma današnjice), već Umom koji je u međuodnosu Duše, Duha, te s otvorenom vezom i podrškom kroz Ličnost.

Zaboravu koji živimo, svi mi kao programirani ljudi, sigurno ne ide u prilog, sve učestalije prozivanje i grubo napadanje svih religija – koje su koliko god bile programirajuće – ostale ipak, svojevrsna vrsta bastiona, baš tog dijela nas, Uma, Duše i Duha – Trojstva.

Koje li ironije, zar ne?

Konačno, svaka je laž iznikla na istini, inače ne bi bila živuća, zar ne? Tako je i s programima religija. Ili kompletnim programom koji nazivamo naš Život.

Upravo, stoga to je moguće i bio cilj/plan kreiranja programa religija. Kreirati laž koju će se moći srušiti po potrebi, kada zagusti. Znajući naravno da će takva laž, koja je kao temelj kreirana na srži našeg postojanja (Trojstva Duše, Duha i Uma), moći poslužiti dodatnoj zbunjenosti ili novom zaboravu, te se njezinim urušavanjem mogu odraditi dvije muhe jednim udarcem.


Rušeći laž ili jedan program u svrhu reprogramiranja, srušit će se i informacija o nama samima. I novi Matrix može zaživjeti. Adami i Eve dobit će razvojnu demokratsku priliku i slobodu za lažna prava i jednakosti, priliku biti ne samo Adam i Eva, već Adam i Adam, Eva i Eva, ne moraju se više ni množiti na način na koji su to do sada činili, neka taj način bude samo seks i užitak ili ljubav, tako se to danas zove.

Dokaz za ovo, za sve one koji dokaze traže je i posljednji Life Ball održan u Beču, na kojem su obrađeni i Adam i Eva, na sve moguće načine, pod tematskim sloganom: Vrt zemaljskih užitaka! U toj revijalnoj manifestaciji sakupljanja novaca za oboljele od AIDS-a i HPV-a, prošetali su Ozirisi, Neptuni, Ištar, Majke Boginje, pauci i bogomoljke, reptili, u kratko jednom riječju – KREATORI! Pa nam je zorno prikazano slikom sve o budućim Adamima i Evama.

Onima koji se u budućnosti mogu i hoće množiti, eto, na nove načine, kroz razvoj transhumanizma, te stvarati kvalitetnije, pametnije i zdravije potomstvo kao pravi Kreatori!

Uz zdravstvene i građanske odgoje biti ćemo slični njima, na sliku i priliku!

I oni se tako množe, Evine maternice već dugo služe kao inkubatori, ako mogu Njima, mogu i nama, zar ne? (pišem o tome u tekstu o vanzemaljskim trudnoćama koji je u pripremi op.a.)

Upravo u tom dijelu događanja, koje ima razne faze koje se prilagođavaju, pa će se pojavljivati agnosticizam li ateizam jači od svih vjera do sada, navodno nasuprot dogmi religija, ili prosvjetljenje u kojem nema Boga – već smo mi Bogovi, a kao jedina Božica zaživjet će Ljubav nošena na krilima Demo(no)kracije i sloboda, prava i jednakosti. Sve će biti začinjeno i fazama napredne i razvojne tehnologije, a nicat će i niču nove teorije zavjere.

Ali i nova/stara učenja o Svijesti.

I za sva je ova područja pripremljen teren, u tome i je problem, ništa, ali baš ništa što imamo oko sebe nije lišeno ovog događanja!

Posljedica ne uočavanja toga da smo svi i sve “zaraženi”, očituje se i u tome da se većina autora metafizičkog i ezoteričkog područja ne propitkuje, na način “gibljive rasprave”.

Nema one zdrave upitnosti, već samo reciklaže, u kojoj vrijedna djela i njihovi autori postaju često pogrešno interpretirani, ili postaju i ostaju samo autoriteti. I to mi sami potičemo, vlastitom programiranošću i ne znanjima.

Baš zbog te programiranosti, najčešće duboko pokretane intelektualizmom u nemogućnosti smo ih čitati tako da ne budu/postanu programi.

Time sebe osuđujemo na neuočavanje, moguće važnih stvari kroz same informacije.

Nije dakle ovdje problem, što su to pisali ti “autoriteti”, izvrsno je da su pisali i važno, dakle nije riječ o “kritici i suđenju” tih ljudi, već o pitanjima!

O pitanju, smijemo li mi danas biti upitni vezano uz ono što su nam ostavili?

Smijemo li ih iščitavati i dopunjavati postavljanjem pitanja, s svrhom razlučivanja i razumijevanja, ići dalje?

Smijemo li to činiti bez da budemo napadani da smo se drznuli proturječiti oko nečega što oni ili nisu smjeli ili nisu znali opisati/napisati? Ili su napisali nešto, a da ni sami nisu znali što zaista, a mi to danas možemo pronaći? Možete li zamisliti koliko je moguće Jung "štete" učinio pričom o arhetipovima? Mnogi su pisali “sakriveno”, možda i od sebe samih!

Smijemo li dakle misliti svojim Umom? Ne mozgom – već Umom koji misli zajedno s Dušom i Duhom? Možemo li to činiti?

Ili ćemo biti na razne načine upozoravani da to ne činimo, jer je to na djelu samo um – onaj koji je programiran? Ili ta naša strašna Ličnost? Pa ako i krenemo išta promišljati, rušeći naizgled nečije “istine” i istražujući razne varijacije, jesmo li pobunjenici?

Nije li ipak moguće, da je to naše preispitivanje nešto što se može nazvati slobodom otvorenih mogućnosti?

Način kojim možemo stajati i gledati u rušilačku moć u kojoj živimo i kojoj svjedočimo? Način kojim ostajemo u miru i djelujemo? Kako djelovati? Možemo li? Rekla bih da možemo, ali tako da baš sve što znamo, dovedemo u pitanje! Jer, kako stvari izgledaju, taj rušilački pokret (ono što čine za naše dobro: "dobrim namjerama") koji se ocrtava u i oko nas u svim segmentima našeg postojanja, kako kroz svjetsko politička i ekonomska događanja, tako i kroz sva ostala vezana uz nas, dopunjuje se na razne načine u onim fazama koje idu pod ruku sa svime do sada navedenim.

Sasvim prikladno razvijaju se tako i razni materijali koje zovemo kanaliziranim porukama naših eventualnih spasitelja, od Galaktičke federacije pa nadalje, opskrbljujući nas informacijama koje se mogu uzimati kao istina i samo istina – bez propitkivanja!


I nisu samo ta područja u rušilačkom događanju, možemo pogledati i znanstvena područja fizike, kemije, biologije, jer i tu se odvija priča gradnje “autoriteta”. Tako svjedočimo novim znanjima kvantne fizike, vremena i prostora, koja neće dati, koristeći se intelektualizmom, da se postavi pitanje, pa ako nemate papir koji kaže da ste prvo svladali programsku fiziku, da bi razumjeli navodno onu kvantnu, teško ćete sami sebi dopustiti razmišljati Umom. Nećete se nošeni Duhom pobunjeništva usuditi prkositi postavljajući pitanja.

Danas će nam se, a kako bi onaj bosanski lonac, kojeg sam spominjala bio zavodnički ukusniji, moderniji, objašnjavati istina i kroz prizmu jedne Umjetne inteligencije, a koja je sama sebi svrhom i u kojoj smo mi samo sudionici kompjuterskog programa. Pa će se snimati Matrixi i Prometeji koji nude genetičko postanje, ali završavaju opet s Čovjekom kojeg vodi umjetni mozak! Na to su nas sveli ili pokušavaju.

Ako i zanemarimo sada da je, čak i Umjetna inteligencija moguće samo moderan opis Boga, te da je to bila i svrha religija, te da je ovo samo varijacija na temu – “Jedan kojemu se vraćamo i radi kojeg postojimo”, ta Umjetna inteligencija postaje izvrsni temelj ovog novog Matrixa, koji je čini mi se, već sasvim uredno zaživio.

I u njemu će sva ona demonska, reptilska ili bilo koja druga bića, a ojačana kvantnom fizikom, biti sve dalje i dalje, sve manje zaista u nama fizička, rekla bih baš onako kako treba. I mi sami bit ćemo vođeni da nas se uvjeri kako nismo fizički, te eto samo što nismo uskrsnuli u neku daleku 4 ili 5 dimenziju, i biti ćemo transformirani u svjetlosna tijela. I kada kompjuteri izguraju knjige, ta će bića, koja su vrlo fizička u napadu na nas, postati novi mitovi i legende (poznato?), a živjet će eto samo kratko, onoliko dugo koliko o njima neke Eve i Adami odluče pričati svojoj djeci.

A pretpostavka je da će biti sve manje Adama i Eva – koji će to smatrati važnim. Jer zaživjet će novi Adam i Adam! I nova Eva i Eva. Sretni u svijetu ispunjenom ljubavlju. S svojom preoblikovanom, reprogramiranom djecom.

I ovo je razvoj Čovjeka? Bivanje Čovjeka?

Koji će se tim putem kojim je krenuo vratiti na što? Čemu se uopće vraćati? Pogotovo jer se čini da se uvijek vraćamo Njima! Što bi trebali povratkom postati?

Jednospolno biće?

S razvijenom samooplodnjom? Ili?

To je budući Čovjek? Ili Kreatorski Plan?

Mislim da nije, ma koliko se god činilo da je tako. Mislim da je ako ne nama, Kreatorima jako važno da žena ostane žena, a muškarac muškarac, ali spriječeni vidjeti da nekome služe. I jako se trude uvjeriti nas, kako ćemo mirno živjeti u "zemaljskim vrtovima užitaka", u svojim novim ulogama, ponosni na sebe jer smo čista Ljubav i davanje.

Moguće je zato, da je ovo što danas živimo, recimo to tako, novi Matrix, reprogramacija starog, u kojem postoje stari Kreatori, koji su nas odgajali, a i odgojili da sada mislimo kako smo mi Kreatori ili to učimo biti.

O da, to ide u skladu s onom da moramo pozitivno razmišljati, da moramo koristiti Zakon Privlačenja, jer mi to možemo, zar ne? Dali su nam lažnu građu kojom mi dalje kreiramo, pa i sebe same, istovremeno obavljajući i posao vlastita stalnog reprogramiranja za Njih. A tako je moguće od samih početka života na Zemlji, samo služimo. Njima.

Kada kažem da dobivamo lažnu građu, ovdje u priču možemo uvesti sve one legende i vampire, demone, te sva ostala bića koja nam kradu energiju, pod zbirnim nazivom naši bliskiji ili manje bliski kontrolori. I sva ta bića zaista, na ovaj ili onaj način kradu, ali ne našu energiju tako da ostajemo bez nje (iako nam često podižu baš takvu emociju), već samo derivat te energije, znan nam je još pod imenom: snaga. O tome je pisao C. Castaneda. O moći koja nije naša i ne treba nam, jer imamo snagu.

I opet dolazimo do tragikomične situacije, derivat naše snage postaje njihova moć, te je takvom, nama slijepima i često budalasto i naivno gladnima moći (ne bi li bili poput bogova), istovremeno nude natrag, prodajući nam je, kao gradivno tkivo našeg zatvora, na sve moguće načine.

Ako ste se ikada pitali što su Oni, ima samo jedna riječ koja ih definira: TRGOVCI!

I svuda oko sebe možete vidjeti da je ovo njihov svijet, a jedino što trebamo učiniti je prestati kupovati!

Što podrazumijeva, da svi mi pogledom u sebe, prvo trebamo otkriti koja je naša cijena!

Jer baš kroz cijenu nas samih odvija se trgovina s Njima!

A trgovanje je stalno programiranje.

Naravno većina će raznih, danas tako modernih aktivista, ovu pobunu protiv prodaje nas, izvoditi pozivajući na bojkot tajkuna i njihovih proizvoda, ja ne pričam o tome, pričam o čovjeku iznutra!


I da ostanem u skladu s starim informacijama, spomenut ću “posljednja vremena”, te ih provući kroz pogled kako se priča o trgovcima baš danas sve više otkriva, te mislim, da sada nije nužnost otkriti samo to da smo programirani. Već oblike programiranja.

Izaći ću zato iz okvira programiranja samoga, jer mislim da živimo u trenu kada je reprogramiranje našim kontrolorima važnije.

Ako ni zbog čega drugoga, zato što postoji mogućnost da danas doživljavamo jedno dublje reprogramiranje programa koje smo davno dobili. Jer očito je da se Matrix ruši i da sve više ljudi prepoznaje trgovinu, te štrajka glađu za moći.

I tu moguće postoji "pukotina", naime prilikom reprogramiranja dolazi do jednog oblika resetiranja u nama, u tu pukotinu možemo zaviriti, koja je evolucijska u svojoj biti, iako zablokirana, pa je pomalo, recimo to danas hakerska ili mutirajuća. Zašto?

Zato što svako reprogramiranje ima manu, ostavlja u određenim trenucima “brisani prostor”, pa kako oni ulaze u nas na razne načine radi reprogramiranja – možemo i mi ući u sebe i hakirati ono što je Njihovo. Ako to naučimo vidjeti. To se veže na one kratke trenutke percepcije koje sam spominjala!

Radi te mogućnosti, tj. ovakvog scenarija današnjeg događanja, mudro je sve što smo do danas dobili kao informaciju filtrirati, ponovno čitati i razlučivati iz novih uglova percepcije. Tu bi valjda dobro došla ona stara poslovica: ne rušite mostove iza sebe.

Jer taj dublji dio nas o kojem religije pričaju ( doduše svaka na svoj način, ali temeljem jednako) – ocrtava se u priči o Trojstvu ili trima dijelovima nas: Duši, Duhu i Umu – koji tek zajedno s ovim tijelom u kojem sada i ovdje postojimo, čine našu Ličnost. Onu koja čita, gleda, sluša, djeluje i to čini više ili manje – slušajući Trojstvo, ovisno koliko i što čuje ili koliko i što Trojstvo govori, opet ovisno o onoj percepciji, kao i o onoj cijeni, te sklonosti trgovanju.

Tako “programiranje uma” ne “udara” samo na nas kao Ličnost ili isključivo na naš um, već obuhvaća sva ta 4 dijela nas. I tu bi se simbol križa mogao pokazati kao nešto što može dobiti nova tumačenja, ali moguće je i putokaz. Ovo će zato u nastavku biti tekst u kojem ću pokušati objasniti da, moguće, nije mudro omalovažavati svoju Ličnost, ona je lažna samo u površinskom djelu! Jer Trojstvo bez nje, ovdje gdje se mi sada nalazimo ne može. Isto tako, ne mičite i ne tucite svoj “ego”. Treba vam na ovome putu.

 

Tamara Vrančić Sokač

Udruga Trag

Priredio: D. Kotlar

Datum prve objave: 18.01.2012.

 

Dobna regresija u promijenjenom stanju svijesti postignutom hip­no­ti­čkom indukcijom predmet je istraživanja i znanstvene kritike. U nastavku je prikazano kako se jedan uobičajeni neurološki test može iskoristiti za utvrđivanje stanja svijesti osobe koja je vraćena dobnom regresijom u dojenačku dob (ispod pet mjeseci).

Uvod

Dobna regresija (engl. Age regression) je pojava koja se može dogoditi svjesno ili nesvjesno. Nesvjesno, tj. bez znanja da joj se to dogodilo, osoba može “odklizati” u određenim, često emotivno na­bi­je­nim situacijama za koje nije emotivno zrela, pa je njena reakcija često djetinjasta, nedorasla situaciji i stvarnoj starosnoj dobi. Takvo ponašanje posljedica je toga što je dio (pod-identitet) osobe koje je djetinjast preuzeo kontrolu i reagirao na situaciju. Razloga za ovakvu promjenu kontrole može biti više, ali u ovom slučaju je razlog pomak svijesti koji je pobuđen situacijom u kojoj se osoba našla.

Ovakvi pomaci i reakcije iz takve svijesti nisu razvojno korisni, ali jesu obrambeno jer je pojavljivanje dječje/djetinjaste svijesti dio obrambenog mehanizma za preživljavanje napadnutog ega. Prisutna osoba ili osobe uglavnom ne znaju ili ne mogu iskoristi takvo stanje kako bi eventualno pomogle osobi u razumijevanju takve reakcije. Tada primjedbe poput “Ne budi djetinjast/a” prije imaju suprotni učinak i gotovo da služe kao daljnji poticaj za nastavak djetinjastog ponašanja. Za takve primjedbe teško bi se moglo reći da imaju terapijski (iscjeljujući) karakter, što je možda i za očekivati jer sama osoba i nije tako reagirala želeći svjesno suštinsku promjenu, već nesvjesno braneći “poznati teritorij” u želji da svijet bude/ostane onakav kakvog ga ona želi (grubo ignoriranje uloga i potreba drugih osoba nije joj od primarnog značaja).

Osim ovakve nesvjesne dobne regresije želio bih reći i nešto o onoj svjesnoj, kada se osoba u okvirima nekog psihoterapijskog postupka vraća u raniju dob. Ovdje je situacija puno bolja jer osoba radi s psihoterapeutom koji vodi regresiju kako bi pomogao u osvješćivanju određenih traumatskih ili emotivno nabijenih događaja, a što bi trebalo omogućiti pojavu novog razumijevanja i drugačijeg ponašanja u sličnim situacijama u budućnosti.

Iscjeljujući učinak mogao bi se znatno poboljšati kada bi se osoba tragom simptoma dobnom regresijom uspjela što više približiti situaciji koja je izvorno izazvala traumu (tzv. početnom aktivacijskom događaju ili engl. Initial Sensitizing Event). Ovo približavanje može se odvijati u više koraka i osvješćivanje svake situacije može imati određeni terapijski učinak. Ako se dobnom regresijom osvijestilo više situacija, za njih bi se moglo reći da imaju neki zajednički “motiv” koji se provlači kroz takva iskustva.

Sada dolazimo do “problematičnog” dijela – pitanja koliko rano bi se osoba u nekom terapeutskom postupku mogla vratiti? Odgovor na ovo pitanje zavisiti će o svjetonazoru i saznanjima onoga koga se pita, ali za ortodoksnog “znanstveno podržanog” terapeuta to ne bi smjelo biti ranije od dobi prije nego li je došlo do potpunog formiranja misaonog “aparata”, mozga, u kojem su, kako se smatra, pohranjena sva naša sjećanja bez obzira jesu li traumatična ili ne. Prihvatljiva granica tako može biti, ovisno o psihološkom pravcu, od nekoliko godina pa čak unazad do vremena dok je beba još u majčinoj utrobi. Prema dosada pronađenom mogao bih reći da je za većinu psihoterapeuta dob ispod otprilike četiri godine puko fantaziranje. Što tek pomisliti o regresiji pri kojoj se osobi pojavljuju sjećanja na vremenska razdoblja prije rođenja, sjećanja na potpuno drugu osobu, koja je živjela na drugoj lokaciji, u drugim uvjetima, često čak i suprotnog spola? Takva sjećanja na neke druge egzistencije mogu se pobuditi u dovoljno “dubokom” promijenjenom stanju svijesti, za što se često koriste različite nehipnotičke ili hipnotičke pobude.

Znanstvena kritika dobne regresije

Znanstvena kritika koja se bavi hipnotičkim pobudama promijenjenog stanja svijesti bavi se i dobnom regresijom, obzirom da su takve pobude često najizravniji i predvidljiv način za dovođenje osobe u raniju dob (engl. Hypnotic age regression). Ukratko, takva istraživanja su uključivala dovođenje u stanje koje se popularno naziva “pod hi­pno­zom”.

Zapazio sam da se u takvim istraživanjima ne pojavljuje jedan detalj, a to je nedostatak podataka o postignutom stanju svijesti kod ispitanika. Ovim pitanje, koje smatram vrlo važnim, ne pojavljuje se u kritičkim osvrtima znanstvene zajednice. Nameće se pitanje zašto, obzirom da je promijenjeno stanje svijesti nedovoljno istraženo područje. Govoreći o istraživanju psihe i njene dinamike, stječe se dojam da se isto želi svesti na analitičko seciranje nervnog sustava, što nije dostatno – kao što ne može biti ni npr. iskopavanje sjekirom softvera u računalu, koji danas često više niti nije na samom računalu nego negdje u izmaglici in­ter­ne­ta.

Uz pretpostavku poznavanja temeljnih stvari vezene za pobude promijenjenog stanja svijesti biti će jasno da je ovo stanje isključivo subjektivno, što se možda najbolje može vidjeti primjerice kada terapeut radi s istom osobom u više navrata. Postignuta promjena svijesti biti će svaki puta različita bez obzira na vještinu terapeuta i na korištenje uvijek iste metode pobude. Ovo ne bi trebalo čuditi obzirom da je stvar osobe i njezinog trenutnog psihološkog stanja kako će odgovoriti na instrukcije o pomicanju pažnje i opuštanju.

Iako je stupanj promjene stanja svijesti vrlo subjektivna ka­te­go­ri­ja te nema svoje mjerne jedinice, kao što se npr. temperatura mjeri stupnjevima Celzija, ipak postoje određene manifestacije različitih stanja od kojih su neka više ili manje prikladna i za učinkovitu dobnu regresiju, tj. postoji određena skala stanja koja bi mogla odgovarati temperaturnoj – od recimo “brrrr, zima” preko “lijepo, ugodno” do “gorim!”


Znakovito je da opisa postignutog stanja nema niti u znanstvenim istraživanjima hipnotičke dobne regresije niti se time bavila kritika istih, kao da se podrazumijevaju samo dvije mogućnosti: da su ispitanici bili ili “budni” ili “pod hipnozom”. Ovakva površnost otvara niz novih pitanja o tumačenju uobičajenog stanja svijesti čovjeka, odnosno o prešućivanju mogućnosti da dobar dio “budnog” vremena u manjoj ili većoj mjeri provodimo “pod hipnozom” – postignutom neetičnim me­to­da­ma (bez našeg znanja i dopuštenja) od strane medijske propagande raznih korporacija, te političkih, vojnih, religijskih, znanstvenih i bankarskih “opcija”.

Optimalno “radno stanje” za postizanje stvarne dobne regresije, posebice ako se želi koristiti izravna sugestija nakon hipnotičke pobude, zahtjeva nešto što se naziva somnambulističko stanje. Is­tra­ži­vanja dobne regresije u kojima nije navedeno (ne)postignuto “radno stanje” nalikuje mi na kuhinjski recept u kojem bi pisalo “a onda smjesu termički obradite” (kao da je temperatura potpuno nevažna). Postavlja se pitanje zašto u takvim istraživanjima nedostaje podatak o tome koje su hipnotičke pobude korištene i koje je stanje postignuto? Je li razlog tome prikrivanje neznanja i nekompetencije u postizanju optimalnog radnog stanja svijesti?

***

Znanstvena kritika nadalje u svojim obradama ove problematike ostavlja dojam kako pod dobnom regresijom (povratkom) pod­ra­zu­mi­je­va nešto što bi se prije moglo nazvati degeneracijom. Nije pri­hvat­lji­vo da odrasla osoba ne samo što može imati pristup situacijama iz ranije dobi u kojima se vidi iz “Ja pozicije” (npr. “Sada imam osam mjeseci i ležim u krevetiću”), već očekuje i da u tom stanju zaboravi sve iz kasnije dobi, pa bi valjda očekivani odgovor osobe regresirane u dob od spomenutih osam mjeseci trebao biti “gu-gu, ga-ga ... kmeeee!” Tako je Michael Nash u svom kritičkom osvrtu1 obradio 80 istraživanja koja su bila provedena u 60 godina i na kraju ustanovio da osoba “pod hipnozom” ne može doživjeti dobnu regresiju u doslovnom smislu, a npr. John F. Kilhstrom sa žaljenjem konstatira:

“Dobno regresirane odrasle osobe možda imaju subjektivno ne­odo­lji­vo iskustvo ponovnog bivanja djetetom i one mogu izgledati kao da se ponašaju djetinje, ali ono što mi (znanstvenici, op. a.) vidimo je imaginarna rekonstrukcija djetinjstva – a ne povratak u ne­pa­tvo­re­no stanje.” (Kihlstrom, 2003.)

Dakle, sve je samo stvar percepcije, viđenja, a što je itekako određeno našim svjetonazorom i sviješću, pa ono što nije u skladu s tim staviti ili ćemo reducirati/sažeti unutar prihvaćenih okvira (ogra­ni­če­nja) ili to jednostavno nećemo vidjeti. Kolegica Kihlstroma, Heather A. Brenneman priznaje sljedeće:

“Međutim ponašanje regresiranog subjekta (osobe, op. a.) pro­ma­tra­ču – a svakako i samom subjektu – doima se vrlo djetinjastim, a mi i dalje stojimo pred zadatkom da to objasnimo.” (Brenneman, 1978.)

Još jedan detalj koji se također stalno provlači kroz znanstvene kritičke osvrte hipnotičke dobne regresije je (zlo)upotreba izravne sugestije. Ispada da se pri dobnom regresiranju isključivo koristi izravno upućivanje osobe da se vrati u (od istraživača željenu) prošlost, što ostavlja više prostora za pojavljivanje ego fantazija umjesto pristupa stvarnim sadržajima koji su pohranjeni u podsvijesti. Iz nekog razloga takva kritika zaboravlja da je osoba (ili subjekt) “pod hipnozom” i dalje ta koja ima odlučujuću ulogu u tome kako će djelovati i što će prizvati u svijesti, a što se može kretati u rasponu od ego fantaziranja do vrlo potisnutih nesvjesnih sadržaja. Da je tomu tako treba se prisjetiti da će djelovanje osobe u ovakvom (pomaknutom) stanju i dalje biti u skladu s njenim moralnim normama, pa koliko god istraživač/hipnotizer htio nagovoriti osobu da npr. skoči kroz prozor ili da mu pokloni nekretninu, do toga jednostavno neće doći.

U slučaju kada se osobi kaže “dok nabrojim do tri biti ćeš u dobi od osam mjeseci” u nastavku se može čuti više fantaziranja nego kada se osoba za vrijeme seanse samostalno vrati u tu dob tragom nekog problema čiji je uzrok namjerila osvijestiti. Ovakvo tumačenje možda neće zadovoljiti one koji inače pristupaju ljudskom biću kao naprednoj životinji ili biološkom robotu čija bi centralna procesorska jedinica nakon programiranja (dresure) trebala ponovljivo davati predvidljive outpute za iste inpute, pa tako i slijediti/izvršavati upute tj. naredbe znanstvenog istraživača (baš kao i nesretni Pavlovljevi psi).

Plantarni odziv

Moguće da bi upravo zagovornike prije spomenutog pristupa ljudskom biću moglo zagolicati ponašanje odrasle osobe prilikom stvarne dobne regresije daleko u mlađu dob, ne višu od okvirno pet mjeseci. Riječ je o tjelesnoj reakciji na koju se izgleda ne može svjesno utjecati i koja je poznata pod imenom plantarni odziv (engl. Plantar response) i mogućoj anomaliji koja se kod odrasle osobe može manifestirati kao Babinski refleks/znak, nazvan prema neurologu Josephu Babinskom koji ga je prvi uočio.

Za testiranje plantarnog odziva ne treba nužno otići k neurologu, riječ je o vrlo jednostavnom testu koji se u osnovi svodi na to da se po golom tabanu, šiljatim predmetom (neurolozi koriste drugi kraj čekića za ispitivanje refleksa) pređe po vanjskom rubu tabana počevši od pete prema prstima. Reakcija neurološki zdrave odrasle osobe na ovakav podražaj biti će u najgorem slučaju spuštanje (fleksija) palca. Ako bi došlo do podizanja (dorsifleksija) palca ili širenja prstiju riječ je o tzv. Babinskom refleksu koji je dobra indikacija da osoba ima neki neurološki poremećaj koji bi valjalo dalje istražiti. Ovo sam isprobao nekoliko puta i koliko god htio utjecati na ponašanje prstiju ono je uvijek bilo jednako – nema dizanja palca ili širenja prstiju. Zašto je ovo uopće važno i kakve to veze ima s novorođenim bebama? Zato što prema nekim znanstvenim tumačenjima bebe starosne dobi do okvirno pet mjeseci prirodno reagiraju širenjem prstiju i podizanjem palca, a smatra se da u tome nema ništa patološkog i predstavlja jedan od “neuvjetovanih ili primitivnih refleksa u novorođenčadi (engl. Unconditioned or primitive reflexes) koji nalikuje na Babinski refleks. Važno je razumjeti da zdrava osoba u zreloj dobi (pa čak niti bebe nakon sedmog mjeseca) neće svjesno reagirati na takav podražaj, iako bi mogla pokušati svjesnim naporom podignuti palac ili raširiti prste (baš kao što bi i netko mogao trznuti potkoljenicu glumeći tzv. patelarni refleks bez da je lagano udaren ispod koljena po patelarnoj tetivi).

1 ^Neka od navedenih istraživanja su po mom mišljenju problematična jer su uključivala vizualna ispitivanja, kao npr. Ponzo ili Poggendorf iluzije, što zahtjeva otvaranje očiju i moglo bi dovesti do vraćanja u uobičajeno stanje svijesti (Nash, 1987.).

Mali eksperiment

Prvo spominjanje Babinskog refleksa prilikom dobne regresije pronašao sam u pisanju S. Rogoa u njegovom znanstvenom osvrtu na problematiku reinkarnacije, za čije se istraživanje između ostaloga koriste i podaci dobiveni dobnom regresijom. R. Scott Rogo tvrdi i da su tvrdokorni protivnici dobne regresije poput Leonard Zusne i Warren Jones morali priznati da je manifestacija Babinskog refleksa znak da je dobna regresija postignuta (Rogo, 1985., 96). Theodore X. Barber (Barber, 1962.) s druge strane u svom kritičkom osvrtu na dobnu regresiju želi reći kako odziv novorođenčadi na plantarnu stimulaciju, kao što sam prije naveo, nije autentičan Babinski refleks, ali smatram da to i dalje ne umanjuje vrijednost opažanja da će neurološki zdrava odrasla osoba stvarno regresirana u infantilno doba imati isti odziv na stimulaciju poput bebe. Dapače ovo je još jedna potvrda da je takva osoba neurološki zdrava i u skladu s regresiranom dobi.

Spomenuti Rogo i Barber pozivaju se na Gidro-Frank i Bowersbuch eksperiment iz 1948. g. izveden na šest osoba (Gidro-Frank & Bowersbuch, 1948.). Zanimljivo da od tada, osim višestrukog referiranja na taj slučaj, nisam pronašao da je netko drugi pokušao ponoviti ispitivanje bez obzira koliko je, kao što ćemo u nastavku vidjeti, ono jednostavno.

***

Evo kako je tekao moj mali eksperiment. Na osobi u zreloj dobi napravio sam slijedeće: prvo sam ispitao plantarni odziv u uobičajenom stanju svijesti. Babinski refleks je bio negativan. Nakon toga joj je Elmanovom hipnotičkom pobudom promijenjeno stanje svijesti (postignuto stanje se može okarakterizirati kao somnambulističko, a za što ovakva vrsta pobude ima ugrađene provjere). U takvom stanju ponovno je ispitan plantarni odziv i Babinski refleks je i dalje bio negativan. Nakon toga od osobe sam zatražio da se polako počinje vraćati u raniju dob u ovom životu u događaj prema izboru. Kada je prvi put dobivena informacija u kojoj se dobi nalazi zatražio sam da ide još ranije dok god se nije došlo u dob u kojoj bi mogli dobiti pozitivni odziv na Babinski refleks, točnije “neuvjetovani refleks”. Evo kako je to izgledalo u ovom slučaju s osobom koju ću nazvati Marica:

 

Denis

Dok nabrojim do tri dopusti sebi da se vratiš u ovom životu u neki po izboru zgodan, lijepi događaj u ranom djetinjstvu ... (odbrojavanje) ... vraćaš se u svoje djetinjstvo u neki zgodan događaj, pa mi reci gdje si i što radiš?

Marica

Na vrhu stepenica u starom stanu, V*** i ja smo obučene u haljine u kojima ćemo glumiti na crkvenoj predstavi.

Denis

Dobro, koliko imaš godina?

Marica

Jedanaest.

Denis

Odlično, pa sad opet dok nabrojim do tri dopusti sebi da se vratiš još ranije u djetinjstvo, znači ispod jedanaest godina ... (odbrojavanje) ... reci mi gdje si i što se događa?

Marica

Kod ujka u vrtu. Ne igram se sada, nema prijateljica.

Denis

Koliko imaš godina?

Marica

Četiri.

Denis

Jako lijepo. Dobro, pa sad opet dok nabrojim do tri dopustiti ćeš sebi da se vratiš još ranije u djetinjstvo u isto neki lijepi događaj ... (odbrojavanje) ... reci mi gdje si i što se događa?

Marica

(pauza) Na tavanu kod ujka. Mama me drži u naručju.

Denis

Je li dan ili noć?

Marica

Podne.

Denis

Uhm, koliko imaš godina?

Marica

(jako polagano) Sedam mjeseci.

Denis

Dobro, a sada dok nabrojim do tri dopustiti ćeš sebi da se vratiš u period u ovom životu između trenutka rođenja i starosti ne više od tri mjeseca ... (odbrojavanje) ... reci mi gdje si i što se događa.

Marica

(duža pauza) Ležim na krevetu i žvačem prste.

Denis

Jesi li sama ili je još netko s tobom?

Marica

Sama.

Denis

Aha, koliko imaš mjeseci?

Marica

(sasvim tiho) Mjesec i pol.

Denis

Dobro, reci mi koji prst žvačeš?

Marica

(tiho) Ovaj (pokazuje)

Denis

Dobro, što ima oko tebe, ima li nešto što ti privlači pažnju?

Marica

(nezainteresirano) Ne.

Denis

Ne. Dobro, pa dok tako ležiš na krevetu probati ću ti testirati ovu nogu, ista stvar kao i prije, ništa posebno.

Marica prije ovog eksperimenta nije znala ništa o plantarnom odzivu, pa tako ni što namjeravam ispitati, zbog čega čak i da je htjela simulirati odziv teško je za povjerovati da bi pogodila što je trebala napraviti. Uz davanje prethodnog dopuštenja, s povjerenjem se prepustila testiranju koje je trajalo (uklj. pobudu) otprilike 10 minuta. Snimljeno to je izgledalo ovako:

 

Odziv u promijenjenom stanju svijesti prije dobne regresije

 

Odziv nakon regresije u dob od jednog i pol mjeseca (u promijenjenom stanju svijesti)

Kako bi upotpunio sliku isprobao sam ovo i na zdravoj bebi koja gotovo da je napunila četiri mjeseca kao i na devetogodišnjaku i rezultati su bili očekivani: kod bebe pozitivan, a kod devetogodišnjaka negativan od­ziv.

Bibliografija

Barber, T. X. (1962.), Hypnotic Age Regression – A Critical Review, Psychosomatic Medicine 24:286-299, viđeno: 13.01.2012.

Brenneman, H. A. (1978.), Peer Descriptions During Hypnotic Age Regression, viđeno: 17.01.2011.

Elman, D. (1964./1984.), Hypnotherapy, Glendale CA, Westwood Publishing Company

Gidro-Frank, L. & Bowersbuch, M. K. (1948.), A Study of the Plantar Response in Hypnotic Age Regression. U: Journal of Nervous and Mental Disease, 107: 443-458

Kihlstrom, J. F. (2003.), Hypnosis and Memory. U: J.F. Byrne (Ed.), Learning and memory, 2nd ed. (str. 240-242)., Farmington Hills, Mi.: Macmillan Reference., http://socrates.berkeley.edu/~kihlstrm/hypnosis_L&M2003.htm, viđeno: 13.01.2012.

Nash, M. (1987.), What if Anything, is Regressed about Hypnotic Age Regression? A Review of the Empirical Literature. U: Psychological Bulletin, 102(1): 42-52

Rogo, D. S. (1985.), The search for yesterday – a critical examination of the evidence for reincarnation, Englewood Cliffs, N.J., Prentice-Hall

 

Izmjene:

18.01.2012. prvo izdanje na oslobadjanje.com

 

28.05.2013. sitne korekcije sintakse i nekih pojmova, promijenjen način referiranja

 

 

U nastavku istraživanja psihičkih pojava i sadržaja koji mogu biti dio psihičkog inventara naišao sam na neke nove informacije vezane za Rekonekciju i njene izvedenice koje bih želio podijeliti u nastavku.

Možemo vidjeti kako globalno oduševljenje ovim "božjim darom" sve više raste, a broj zadovoljnih svjedoka čudesnih zbivanja sve je veći. U međuvremenu Pearlov tim nije sjedio skrštenih ruku – prema onome što nudi danas1 Pearl je i dalje u misiji i otvara nove tržišne niše: Rekonektivna Yoga, Rekonekcija za životinje, Rekonekcija za klince!, itd. Broj praktikanata Rekonekcije također raste i trenutno ih u službenom imeniku na Pearlovim stranicama samo u Hrvatskoj ima 33.2

Obzirom da se rezultati njegove metode mogu neupitno osjetiti na vlastitoj koži, pitanje "A zašto ne (probati)?" čini se potpuno prirodnim, bolje rečeno logičnim. Tako je, naš svjesni um koji je zadužen za logiku (i kritičko razmišljanje ako ono u tom trenutku nije zasjenjeno nekim jačim programom za anesteziju ili opuštanje) nema razloga da ne bude privučen opipljivim, po njemu (i za njega) neškodljivim rezultatima.

U nastavku ću navesti nekoliko stvari do kojih sam došao i koji bi trebali ponuditi neke odgovore na pitanje "Zašto ne?".

***

Rekonekcija je način iscjeljivanja koji je po prvi put prisutan na ovom planetu. Riječ je o novim iscjeljujućim frekvencijama koje je moguće i znanstveno (empirijski) dokazati.3 Prema onome što sam uspio do sada doznati ovo je točno. Riječ je o novim "vibrama" iz izvora koji ne dolazi sa Zemlje. Na što djeluju ove frekvencije? Primarno ne djeluju na fizičko tijelo, što bi se prvo moglo pomisliti, već na astralno tijelo koje je jedno od naših "tijela" i svojom veličinom uvelike nadmašuje fizičko tijelo (u promjeru do 10m).4 Promjene izazvane u astralnom tijelu manifestiraju se u eteričnom, a naposljetku i u fizičkom. Može doći do mjerljivih promjena i saniranja posljedica određenih poremećaja i bolesti. Rekli bi englezi: So far, so good.

Evo što nije so good: izvor vibri ne dolazi iz Svjetla iz kojeg izvorno dolazimo. Zašto i kome je ovo uopće važno? Smatram da bi trebalo biti vrlo važno svim ljudskim bićima koje imaju individualnu dušu, jer sve što je suštinski važno za utjelovljenje duše dolazi iz Svjetla. Nadalje, duša za vrijeme inkarnacije ne prestaje biti u kontaktu sa Svjetlom koje je izvor božanske kreacije. Kakve ovo ima veze s prije spomenutim svjesnim umom (kontrolorom nižeg ega)? Nažalost naj­češće male i nikakve. Naime odrastanjem u egocentrično konta­mi­ni­ra­nom okruženju neumitno dolazi do ozbiljnog potiskivanja duše u drugi plan, a pritom primarnu ulogu vodstva preuzima svjesni um, kada je takvo vodstvo obojano njegovim sadržajima, kao i onima koji izranjaju preko podsvjesnog dijela. Zašto duša ne bi prihvatila i nešto što ne dolazi iz Svjetla? Pa, upitajte je, ako ste to stvarno u stanju učiniti!

Ali, što sam Pearl misli o duši? Sudeći po knjizi5 koju je napisao (ako ista nije produkt ghostwriting-a6 nekog s platne liste Hay Housea) duša (engl. soul) je poprilično imaginaran pojam. Zanimljiv detalj je da ga iz prvog lica nije upotrijebio niti jedan put, obzirom da su sva spominjanja duše povezana s iskustvima njegove majke, a tamo gdje se taj pojam i koristi uglavnom se pojavljuje u navodnicima (kao "duša" ili kao "jezgra" osobe) ili pisan kurzivom!7

Gledajući striktno znanstveno, obzirom da za modernu znanost duša ne postoji (čak niti u psihologiji/psihijatriji) Pearlu ne bi trebao biti problem dobiti potvrdu takve znanosti o tome kako je rekonekcija potpuno sigurna i blagotvorna bez nepoželjnog učinka. S ovim bi se lako trebali složiti i svi oni "produhovljeni" istražitelji i znanstvenici s monističkim svjetonazorom (neke od njih Pearl i sljedbenici rado na­vode u svojim propagandnim porukama).

Ono što bih dalje želio naglasiti jest da rekonektivni udar (jer to zaista jest zbog karakteristika ovih vibri) doslovno rastrese individualni astralni prostor osobe što dovodi do preslagivanja i u "donjim" tijelima. Ovo bi posljedično trebalo voditi i do promjena u DNK (bez obzira jesu li one današnjim metodama mjerljive ili ne). Originalni astralni prostor je definirala duša prilikom utjelovljenja i njena reakcija na ovakav upad sa strane značiti će daljnje "povlačenje", umirivanje. Zašto je tomu tako? Zašto duša na ovo ne reagira? Što su sve osjetile osobe koje su se prepustile blagodati rekonekcije ne znam, one će to bolje znati, no obzirom da su impulsi duše inače suptilni lako se moglo dogoditi da su (još jednom) bili ignorirani. Ovo posebno ne bi trebalo čuditi u slučaju velikog broja ljudi koji su se prepustili rekonekciji u svojoj ne-moći kao vrlo znakovitom pokazatelju koliko su diskonektirani s vlastitom du­šom i nesvjesni odakle osobna moć proizlazi, pa tjerani nižim egom pokušavaju pronaći moć izvan sebe. Pretpostavljam isto tako da bi ovo moglo zvučati iritantno svim onim ne-moćnima i bolesnima koji se hvataju za svaku slamku spasa, ali i dalje se ne pitajući što ta bolest za njih predstavlja i koji dio njih se u stvari lovi za slamku i toliko boji smrti i svog nestajanja?

1 ^http://www.thereconnection.com/programs, viđeno: 04.04.2012.
2 ^http://www.thereconnection.com/practitioner-directory, viđeno: 04. 04.2012.
3 ^Usp. http://www.thereconnection.com/faq, viđeno: 04.04.2012.
4 ^Pojednostavljeno govoreći, kod čovjeka s individualnom dušom moguće je vidjeti tri "tijela": fizičko, najmanje i najgušće, zatim eterično (drugo) koje ispunjava čitavo prvo i izlazi iz njega na daljinu do pola metra i astralno (treće) koje is­pu­nja­va prethodna dva i koje sa sobom dovodi duša prilikom utjelovljenja (duša stoji u centru ovog "kompleksa" tijela).
5 ^E. Pearl: The Reconnection: Heal Others, Heal Yourself, Hay House, 2003.
6 ^Praksa pisanja knjiga, članaka ili govora za klijenta po narudžbi, kada klijent dobiva sva priznanja (kao i kritike) za naručeni tekst.
7 ^Usp. E. Pearl: The Reconnection: Heal Others, Heal Yourself, Hay House, 2003., str. 11-16

Smatram da će povlačenje, odnosno daljnje blokiranje impulsa i želja duše koja je došla ovdje neke stvari iskusiti i odraditi, život rekonektirane osobe učiniti još promašenijim, suštinski gledajući. Istovremeno, njoj bi se mogle otvarati neke sasvim nove mogućnosti i ne bi trebale čuditi dirljive promjene na bolje – ako ništa drugo, a onda zato što će tako razdrman "kompleks" tijela (astralno-eterično-fizičko) dobiti novu konfiguraciju i po zakonu privlačnosti stvarati do tada osobi nepoznate i privlačne situacije.

***

Uzimajući u obzir gore spomenutu situaciju s dušom, ne treba puno logike za shvatiti gdje se mogu očekivati najdalekosežnije posljedice ovakvog tretmana. Zasigurno ne kod osoba koje su se u svojoj ignorantnosti odlučile rekonektirati pri zalasku svog života, već upravo kod najosjetljivijih i najnezaštićenijih – kod djece, gdje ne bi trebalo čuditi upravo da ovaj "dar s neba" prime upravo ljubavlju svojih dragih roditelja.

Pearl propagira ovo pod sloganom Put healing into the hands of our children (Stavite iscjeljivanje u ruke naše djece). Riječ je o posebnom programu za djecu uzrasta od 4 do 14 godina uz obećanje potencijala za življenje osnaženog života punog ispunjenosti i ravnoteže na svim razinama: fizičkoj, psihičkoj, emocionalnoj i duhovnoj.8

Sada još samo treba pričekati da vidimo organizirane seminare po školama gdje bi se među klincima, po principu "Hoću i ja!", trebalo ovakvo duhovno anesteziranje dalje virusno proširiti. U stvari se to već počelo događati, jedan video na tu temu možete vidjeti ovdje.

 

pearl01.png

Dr. Pearl "rekonektira" japanske klince

 

pearl02.png

Novi dar isprobava se na drugom djetetu

 

pearl03.png

Dijete vježba na odrasloj osobi kako bi naučeno moglo, ako ustreba, primijeniti i na svoje roditelje i obitelj (tko bi je imao srca odbiti?!)

8 ^Usp. http://www.facebook.com/ReconnectiveKids/info, viđeno: 04.04. 2012.

 

Obzirom da je riječ o otvaranju nove tržišne niše, kako bi bilo sve "pod kontrolom" i sam dr. "nice guy" glavom i bradom može se vidjeti na snimci (kao i druge nice9 osobe).

Jasno, sada se već može pronaći i web portal (vidi sliku u nastavku10) namijenjen samo rekonekciji za djecu (jer i djeca su potrošači). Pearl dobro zna da danas prodati nešto djeci vrijedi puno više, obzirom na utjecaj djece na prezaposlene roditelje, koji često rezultira i novim prodajama "za mir u kući" i za uklanjanje npr. "osjećaja grižnje savjesti" zbog nedovoljnog i površnog odgajanja i druženja s djecom.

pearl04.png

Nizozemski klinci naučili su kako da iscijele svoje ukućane, prijatelje, kućne ljubimce i sebe same!

Pearl ovakvim perverznim i monstruoznim pristupom i zloupotrebom djece zacijelo može računati s velikim brojem novih članova mreže koju plete, a do kojih teško da bi mogao doći uobičajenim marketingom. Ako vam se riječ monstruozno čini pretjeranom, pokušajte doći u kontakt s iole odgovornijim i savjesnijim energetskim iscjeliteljem i pokušati dobiti još jedno mišljenje o tome može li dijete npr. od 4-5 godina postati energetski iscjelitelj! Bogovi će biti ponosni na svog useful idiota,11 ali zaista!

No, ne treba zaboraviti da je vanjska manifestacija bića koje je "bezdušno" danas itekako poželjna: da tomu nije tako ne bi nam psihopate (kreature bez duše) postali uzori i bili na istaknutim i vodećim pozicijama, bilo da je riječ o biznisu, politici, znanosti, školstvu ili religiji. Dakle, "djeci samo najbolje!" – i vjerujem da bi pod ovakvim sloganom Pearl i njegovi "useful idioti" mogli nastaviti misionariti.

Za kraj i nešto što nije so bad, uz pretpostavku da Pearlovi bogovi ne spremaju posebnu emisiju koja tek treba stići na valovima Radio Rekonekcije. Pearl je obećao da će se rekonstrukcija koja se postiže rekonekcijom početi genetski dalje prenositi.12 Smatram da je ovo samo njegovo željeno razmišljanje, jer koliko god DNK uvjetuje manifestiranje fizičkog tijela, ona nije jedini činilac u tome i duša svojim sadržajima, tj. informacijama (koje donosi astralnim tijelom), itekako oblikuje inkarnaciju, a u krajnjem slučaju može i odbiti ući u ne­pri­mjereno tijelo (u kojem neće moći iskusiti ono što je naumila).

9 ^Engl. nice za osobu (draga, dobra) dolazi iz latinskog korijena nescious (ignorantan) od nescire (ne zna). Usp. http://oxforddictionaries.com/definition/nice?q=nice, viđeno: 04.04.2012.
10 ^http://www.reconnectingkids.nl/en, viđeno: 05.04.2012.
11 ^Koristan idiot – u političkom žargonu pogrdan izraz za ljude koji su postali propagandisti stvari čiji krajnji cilj sami ne mogu razumjeti.
12 ^Usp. E. Pearl: The Reconnection: Heal Others, Heal Yourself, Hay House, 2003., str. 111

I za sam kraj jedan pravi vražji detalj koji sam našao u pisanju talijanskog okultiste F. G. Ripela koji smatra da je Pearl "potpuno stabiliziran i u cijelosti povezan s [re]konektivnim svjetlom".13 Kada vam okultist ovakvog kalibra14 priča o Svjetlu, onda zaista ne bi trebalo puno razmišljati da li bi se tre­ba­lo svojevoljno prepustiti ili ne. Naposljetku su i lijenost i ignorantnost manifestacije naše slobodne volje (iako ne baš tako moćne, reprezentativne i usmjerene našem daljnjem suštinskom razvoju).

 

Vezani članak: Tesla, Rekonekcija, nova evolucija i vaša DNK

13 ^http://www.frankripel.org/theerium/the_reconnection.html, viđeno: 04.04.2012.
14 ^Ripel je osnivač inicijacijskog sustava koji uključuje masoneriju, kult zmaja, vampirsko bratstvo i bratstvo bogova (Usp. http://www.frankripel.org/theerium/the_opera.html, viđeno: 04.04. 2012.)

13.02.2013., Napomena: Iako je u tekstu koji slijedi spomenuta re­inkar­na­cija (opetovano utjelovljenje), obrađeni slučaj ne bi valjalo pokušati tu­ma­čiti kao primjer njenog postojanja. Želio bih obratiti pažnju na to da u tekstu nije spomenuto odakle dolaze sjećanja iz takve prošlosti (prije ro­đenja osobe). Pojavljivanje takvih sjećanja samo po sebi nije dovoljno da bi se ustvrdilo kako su sjećanja osobna. Zato bi se prije trebalo upitati "tko se sjeća?" ili "odakle dolaze?" nego postoje li takva sje­ćanja.

Druga, vrlo važna stvar jest u tekstu spomenuto Svjetlo. Iako se do njega može doći kao što primjer pokazuje i bez izravne sugestije, a što zna biti praksa pojedinih istraživača, i ovdje vrijedi slično pitanje: "tko je tamo otišao?". Pokušaj odgovaranja na to pitanje iz ove pozicije nije dovoljno i moglo bi dovesti do frustracije, uznemirenosti i pojavljivanja čitavog niza pitanja. Jedno od njih bi moglo biti "što ja onda radim sada ovdje?" ili "je li ja biram ovo ovdje (kada sam u Svjetlu)?". Ono na što bi valjalo obratiti pažnju jest u pitanjima spomenuto "ja". Ono predstavlja stečenu/lažnu osobnost i iako smo s njom identificirani to još uvijek ne znači da je to stiglo iz predmetnog Svjetla ili da će se tamo vratiti. Isto tako trebalo bi uzeti u obzir da Svjetlo može biti samo postaja na putu (odmorište?), ali ne i finalna destinacija. Ovo vrijedi i u slučaju da samo se našli na "vrtuljku" jer nema razloga da pored njega nema i drugih, ako želite, većih vrtuljaka u/na kojem bi stvari mogle iz­gle­da­ti dru­ga­čije.

 

 

U ovom bih tekstu želio prikazati moguće dosege regresoterapije, pos­tup­ka koji, kada se primjeni bez prejudiciranja i postavljanja bilo kakvih granica, dozvoljava osobi da, vođena podsvjesnim sadržajima, sama pronađe uzrok ponašanju koje je moglo biti ograničavajuće za cijeli život. Isto tako, za ovo što slijedi u nastavku moglo bi se reći da je dobar primjer za usporedbu s nekim drugim psihoterapijskim pri­stu­pi­ma jer sadrži regresiju (vraćanje u raniju dob) u nekoliko koraka koji bi se mogli postići i takvim pristupima, ali koji zbog postavljenih okvira i uvjerenja ipak ne bi mogli dovesti do trenutka u kojem se spoznao uzrok ograničavajućeg ponašanja.

Smatram da opisani primjer lijepo pokazuje učinke samskare1 – pojma na koji mi je ukazao terapijski rad npr. dr. med. S. Sagana2 i dr. R. Woolgera.3 Pojednostavljeno rečeno, riječ je o ožiljku na našem suptilnom (nematerijalnom) tijelu izazvanom snažnom emocionalnom reakcijom, koji kasnije ima tendenciju privlačenja sličnih situacija koje su ga i stvorile, što se ponekad može protezati i kroz nekoliko života. Iako su manifestacije samskare često negativne i ograničavajuće, pa bi se tragom toga moglo zaključiti i da su ih stvorila neka negativna/bolna životna iskustva, Sagan smatra da je za stvaranje samskare važniji emocionalni intenzitet proživljene situacije, a ne nanesena bol.4

***

Božena je žena u četrdesetim, obrazovana, vesele, plemenite i vedre prirode, s riješenim egzistencijalnim pitanjima, brižna, uvijek "pri ruci" kada treba pomoći, istinski suosjećajna bez pravih konflikata u privatnom životu i manje-više predvidivom količinom stresa na poslu, a što je ionako teško izbjeći u današnje vrijeme.

Od svoje rane dobi pamti jednu svoju čudnu reakciju koju nije uspjela svjesno povezati sa bilo kojim događajem iz njene prošlosti. Riječ je o određenoj vrsti iracionalnog straha (fobije) od visine, koji nije svojstven npr. osobama koje imaju strah od letenja jer se sasvim normalno u poslovnim putovanjima koristila avionom, niti je to strah pri npr. penjanju jer joj ne predstavlja problem popeti se na neko brdo ili vrh (dok god je postojala neka pješačka staza, obzirom da se nikad u ovom životu nije oprobala u planinarenju). Boženin strah od visine je bio posve specifičan i možda ga je najbolje objasniti na onome što joj se zadnji puta dogodilo tek nekoliko dana prije nego li smo napravili regresoterapiju opisanu u nastavku. Naime, toga dana u zanosu kućnog čišćenja (za koji kaže da joj je javlja u PMS-u) popela se na radnu plohu u kuhinji ne bi li počistila i svu onu prašinu po gornjim plohama kuhinjskih zidnih elemenata koja se ne može vidjeti, ali za koju žena u PMS-u dobro zna da je tamo i predstavlja prijetnju s kojom se treba razračunati. "Uzela sam stolac" kaže "i bez razmišljanja sam se uzverala gore s krpom u ruci i počistila taj nered". I sve je bilo dobro dok je bila gore, ali u trenutku kada se sjetila da se treba spustiti (riječ je o točno 90 cm visine) kaže: "Smrznula sam se! Dlanovi su se trenutno preznojili i ni sama više ne znam kako sam se uspjela spustiti."

Opisana tjelesna reakcija bila je i ulazna točka u samu seansu. Prije nego li iznesem detalje samog rada možda je dobro za navesti još nekoliko "tehničkih" detalja. Boženi ovo nije bila prva regresoterapija, tragom nekih drugih nerasvijetljenih situacija već je imala prilike upoznati se sa samim postupkom. Prije bilo kakve regresije proveden je postupak oslobađanja koji je, rezultirao pronalaskom različitih entiteta koji su bili uklonjeni.

Za pristup nesvjesnim sadržajima poslužio sam se hipnotičkom indukcijom, postupkom koji uobičajeno koristim. Moguće da je ovakav pristup određenim psihoterapeutima ekstreman tj. predstavlja po­se­za­nje za krajnjim sredstvima. Takav stav je razumljiv obzirom da je najčešće u skladu s, usudio bih se reći, nepoznavanjem osnovnih stvari povezanih za ono što se podrazumijeva "pod hipnozom". S druge strane treba razumjeti i da bi cijela stvar mogla dobiti na (financijskoj) težini ako se osoba prvo odmara nekoliko mjeseci na kauču i na njoj isprobaju sigurne i prokušane metode. Kako god bilo, želim naglasiti da je ova seansa, ako uzmemo u obzir i da je Božena otišla i "dalje" od trenutka spoznaje u čemu je problem, trajala 40 minuta! Da, sama hipnotička indukcija također zahtjeva neko vrijeme: u ovom slučaju, obzirom da se koristila Elmanova indukcija,5 to je trajalo otprilike 4 minute. Ovako kratko vrijeme potrebno za dolazak do uzroka problema govori mi da je "stvar" bila zrela za rješavanje.

Kao što će se vidjeti u nastavku, hipnotička pobuda promije­nje­nog stanja svijesti nije korištena za reprogramiranje podsvijesti (izravnom sugestijom za suprotno djelovanje u ovom slučaju da se ne treba bojati silaska) kako bi se pokušalo neutralizirati ograničavajuće ponašanje što bi bio cilj standardnog hipnoterapijskog zahvata, već isključivo za postizanje "radnog stanja" potrebnog da bi se pristupilo podsvjesnim sadržajima i pokušalo doznati što je uzrok problema.

1 ^Sanskrt: संस्कार, drugi nazivi: Sammkara, Saʼnkhāra (ne treba miješati sa samsara)
2 ^Dr. med. S. Sagan: Regression: Past-life Therapy for Here and Now Freedom, Clairvision School, 1999.
3 ^Ph. D. R. J. Woolger: Other Lives, Other Selves, A Bantam Book, 1988.
4 ^Usp. Sagan, str. 10
5 ^D. Elman: Hypnotherapy, Glendale CA, Westwood Publishing Company, 1984. (©1964.)

U nastavku slijedi transkript snimke seanse vođene 26.11.2011. koju donosim u cijelosti, s dodatnim objašnjenjima i komentarima.

Ljuljačka iz djetinjstva

Prvi povratak odveo nas je u djetinjstvo, što je, reklo bi se, znanstveno najmanje "kontroverzno"6, pa time i prihvatljivo i klasičnim psiho­te­ra­pij­skim pristupima. Božena se vraća u svoje rano djetinjstvo u dob od šest godina i potvrđuje stajališta psihoanalitičara kako je to pravo mjesto na kojem treba tražiti uzroke iracionalnih strahova (fobija), neuroza i drugih poremećaja. Pitam se samo koliko je potrebno psihoanalitičkih seansi da bi se uspio locirati potisnuti događaj iz djetinjstva, što se u ovom slučaju dogodilo već u prvoj minuti nakon pobude promijenjenog stanja svijesti. Ponovno proživljavanje tog događaja nije izazvalo posebno jako emocionalno pražnjenje (ab­re­ak­ciju ili katarzu), ali je ukazalo na problem s disanjem, tragom čega se moglo nastaviti naše daljnje istraživanje.

 

Denis

Dok nabrojim do tri, dopustiti ćeš sebi da dođeš u jedan od prošlih događaja koji je važan i na neki način spojen sa problemom tvojeg spuštanja s malo veće visine kada ti se počnu znojiti ruke. ... (odbrojavanje) Reci mi gdje si i što se događa?

Božena

U dvorištu [stana iz djetinjstva].

Denis

Što radiš?

Božena

Igramo se na ljuljačkama.

Denis

Dobro, koliko imaš godina?

Božena

Šest.

Denis

Dobro, što se dalje događa?

Božena

To su ljuljačke koje nisu ljuljačke zapravo, tamo se tresu tepisi.

Denis

Što imaš na sebi?

Božena

Imam štrample bijele i žutu pletenu haljinu.

Denis

Dobro, jesi li sama ili je još netko s tobom?

Božena

Još ima jedna curica.

Denis

Je li dan ili noć?

Božena

Dan.

Denis

Dobro, gledaj što se dalje događa.

Božena

Tu su ljuljačke od konopca, samo stavimo karton i sjednemo. ... Žulja me taj konopac jako.

Denis

Gledaj dalje i javi mi što se događa.

Božena

(pauza) Pala sam na leđa.

Denis

Jesi li jako pala?

Božena

Ostala sam bez ... zrak mi je izbijen iz pluća, ... pa sam jedva počela disati.

Denis

Kako se osjećaš, jesi li na podu?

Božena

Ne, mama me podigla.

Denis

Tko te podigao?

Božena

Mama.

Denis

Što ti mama govori?

Božena

Mama kaže da će proći, da sam samo zecenila.

Denis

Što ti misliš u tom trenutku?

Božena

Kako sam nespretna.

Denis

Kako si nespretna? Aha. Osjećaš li u tijelu neku reakciju? Je li te boli neki dio tijela zato što si pala?

Božena

Ne, nego mi se sva energija povlači unutra.

Denis

Gdje? Gdje vidiš to povlačenje energije?

Božena

Unutra, od ruku i nogu prema središtu.

Denis

Dobro, i misliš da si nespretna? Kako se osjećaš zbog te misli?

Božena

Strašno. (pauza) Osjećam se kao da su druga djeca sva bolja od mene.

Denis

Aha, znači li to da se osjećaš manje vrijednom, može li se to tako reći?

Božena

Osjećam se manje sposobno.

Denis

Dobro. Što još?

Božena

(pauza) Ne znam uopće kako to ... kako se izraziti, nije me toliko briga što se oni neće htjeti sa mnom igrati ili ... ni ja s njima, jednostavno kao da mi to sve skupa nije ni važno.

Denis

Dobro, što ti je važno?

Božena

Moj mir.

Denis

Aha, pa je li ga imaš?

Božena

Imam ako se maknem od svih.

Denis

Gdje si sada?

Božena

U stanu sam, čitam strip.

Denis

Aha, hajde se vrati ponovno tamo na ljuljačku, trenutak prije pada. Polako idi naprijed i reci mi što se događa. Prođi ponovno kroz taj trenutak kada padaš.

6 ^Kod proučavanja različitih znanstvenih kritika teško je za ne primijetiti da riječ kontroverzan zauzima istaknuto mjesto. Čini se da ga kritičar standardno koristi kada priča o nečemu što je izvan njegova iskustva ili svjetonazora (i njegovog ega). Zbog svoje školovane uljudnosti, sve pazeći da svoju karijeru i dobru reputaciju ne dovede u pitanje (a zapravo zbog nedostatka argumenata) on upotrebljava ovaj "neutralan" (zapravo aps­traktan) pojam.

Božena

Puknuo je konopac.

Denis

Dobro, odakle je mama došla?

Božena

Mama je došla odozgo sa trećeg kata.

Denis

Kako je došla? Čula te?

Božena

Da.

Denis

I ti se osjećaš sama?

Božena

Osjećam kako mi treba ta energija za unutra, da to počne ponovno raditi.

Denis

Da počne ponovno raditi, što?

Božena

Taj središnji dio, to gdje mi je nestalo zraka.

Denis

Aha ... jer ako to ne napraviš što će se dogoditi?

Božena

Pa neću prodisati.

Denis

I što će se onda dogoditi?

Božena

Onda ću umrijeti.

 

Rađam se

Slijedeći skok u prošlost vodi nas tamo gdje npr. završava klasična psihoanaliza. Obzirom na dob u koju se Božena vraća, za pretpostaviti je da bi se različiti psihoanalitičari nastavili baviti skrivenim značenjem čitavog događaja, nestanka zraka i pokušali ga objasniti unutar okvira različitih teorija o kompleksima (Elektrinom/negativnom Edipovom, inferiornosti, itd). Za pretpostaviti je da bi npr. moderniji behavioristi imali svoje objašnjenje povezanosti između šoka pada s ljuljačke i stvorene ograničavajuće promjene u ponašanju. Predstavnici nekih pravaca tzv. ego psihologije pokušali bi možda pronađenom pristupiti kao ego-stanju/pod-identitetu, koje bi vjerojatno pripadalo u kate­go­ri­ju povrijeđenog unutrašnjeg djeteta (engl. Inner child) i pokušalo ga "iscijeliti".

Što god psihoterapeut ustvrdio, smatram da je njegovo mišljenje od drugorazrednog značaja za samu osobu koja intelektualno može pri­hva­ti­ti takvo stručno objašnjenje ili ne, ali to teško da može biti usporedivo sa učinkom spoznaje, izrečene iz ustiju same osobe, na temelju izravnog iskustva.

Božena se sada vraća u trenutak rađanja koji je bio nadasve traumatičan – pupčana vrpca joj je bila omotana oko vrata i život joj je "visio o koncu". Freud se nije puno bavio traumom rođenja, ali je jedan od njegovih bliskih suradnika, O. Rank, već tada bio uvjeren da mora postojati određena povezanost između traume rođenja i npr. neuroza koje su se manifestirale u zreloj dobi. Nakon Ranka, N. Fodor je bio prvi koji je granicu još malo pomakao i želio ukazati i na važnost prenatalnih trauma (proživljenih u majčinoj utrobi).

Traumatskim iskustvom povezanim s porodom bavio se između ostalih S. Grof (utemeljitelj transpersonalne psihologije), koji je i ponudio četiri matrice koji čine Osnovne Perinatalne Matrice7 (engl. Basic Perinatal Matrices, ili BPM). Za pret­po­sta­viti je da se Božena vratila onomu što po ovoj kategorizaciji odgovara BPM III ("borba između smrti i ponovnog rođenja"). Opće­ni­to govoreći, sada ipak već postoji određen koncenzus oko toga da je porod značajan za daljnje profiliranje osobnosti i psihološki razvitak osobe i među onima koji nisu zagovornici prenatalne i peri­na­tal­ne psihologije.

 

Denis

Dobro, dok nabrojim do tri dopustiti ćeš sebi da se vratiš u neki sličan trenutak kada si ostala bez zraka i mislila si ako ne prodišeš da ćeš um­ri­je­ti. (odbrojavanje) ... Ponovno si u sličnom trenutku kada misliš da će ako ne prodišeš da ćeš umrijeti. Reci mi gdje si i što se događa?

Božena

(pauza) (jako tiho) Rađam se.

Denis

Rađaš se? Dobro, što se događa?

Božena

Pupčana vrpca mi je oko vrata.

Denis

Kako se ti osjećaš?

Božena

Ne osjećam se više.

Denis

Što je s tvojim zrakom?

Božena

(jedva čujno) Nema ga.

Denis

Ostala si bez zraka? Idi naprijed da vidimo što će se dogoditi.

Božena

(jaki udah, abreakcija)

Denis

Samo to izbaci ... izbaci to, skroz, ... još, još ...

Božena

(jako diše i smiruje se nakon nekoliko dubokih udi­sa­ja kao da je tek prodisala)

Denis

Što se događa?

Božena

(jak uzdah, kroz suze) Udahnula sam.

Denis

Jesi li sama je li tko oko tebe? Koga vidiš?

Božena

(još jedan jak udah)

Denis

Je li ti netko pomogao?

Božena

Mama i babica (uzdah)

Denis

Kako se sada osjećaš?

Božena

Ustreptalo. (duža pauza)

Denis

Što je sljedeće što se pojavljuje? Kako se ti osjećaš?

Božena

(pauza) Puni mi se gornji dio tijela toplinom. ... Imam osjećaj kao da je tu neki oklop maknut sa mene tu sa središnjeg dijela gdje su pluća i trbuh.

Denis

Odlično, kako se sada osjećaš?

Božena

(dug uzdah) (zadovoljno) Osjećam se slobodna.

7 ^Usp. S. Grof: Beyond the Brain - Birth, Death, and Trans­cendence in Psychotherapy, Albany, N.Y. , State University of New York Press, 1985.

Denis

Što ti nudi ta sloboda, što bi s njom mogla učiniti?

Božena

Daje mi neku sigurnost u sebe. Osjećam se kom­plet­ni­je.

Denis

Dobro, što se sljedeće događa? Idi malo naprijed u vremenu. Ima li što novo još?

Božena

(pauza) Nema ništa.

Denis

Dobro, sada se vrati ponovno u trenutak pred ro­đe­nje, vrati se samo nazad i idi polako prema naprijed, što se događa? ... Rađaš se, kako to sada izgleda?

Božena

Nema panike.

Denis

Dobro, što imaš oko vrata?

Božena

Imam vrpcu.

Denis

Kako je osjećaš?

Božena

Labavo.

Sama pala, sama se ubila!

Seansa se nastavlja tamo gdje završava ono na čemu se zasniva pre­na­tal­na i perinatalna psihologija.8 Slijedeći novu sugestiju Božena se vraća u događaj prije poroda i svakako prije prenatalnog doba. Skeptici i kritičari, od kojih dvojim da je puno njih imalo priliku isprobati čitav postupak,9 olako će htjeti obezvrijediti mogućnost povratka u dob koja ne pripada sadašnjem životu, tvrdeći da se takvi sadržaji pojavljuju nedvosmisleno kao posljedica izravnog navođenja, po principu: "... a sada se vrati (ili zamisli da se vraćaš!) u život prije ovog ..."

Ovdje bih želio skrenuti pažnju na slijedeće: osoba u pro­mi­je­nje­nom stanju svijesti prima instrukcije zaista zdravo za gotovo. Zbog toga sumnjam da bi osoba koju ne bi dobila doslovnu sugestiju gdje da ode napravila bolji posao od osmogodišnjaka, koji tragom instrukcija od svojih roditelja (koje se njima podrazumijevaju) uzimajući ih zdravo za gotovo ode u apoteku koja je na kraju ulice i vrati se nazad bez sirupa po koji je poslat jer je tamo bila samo neka ljekarna – a nigdje apoteke!10 U nastavku bih želio da obratite pažnju na podebljan tekst tragom kojega su se pojavili sadržaji koji ne pripadaju ovom Boženinom životu i gdje se ne sugerira trenutak prije ovog života (jer je riječ o Boženi koja se rađa pa ima još devet mjeseci iza sebe, odnosno još bolje: Boženi u svojoj trenutnoj dobi koja je mogla "konfabulirati" niz drugih situacija koje su mogle biti unutar vremenskih okvira ovog života, ali se ipak našla u situacija koja ne pripada ovom vremenu). Isto tako vidi se da je sadržaj koji se pojavio itekako usklađen s preciznim zahtjevom "kada si imala nešto oko vrata što te steže" – pojavila se scena vje­ša­nja! Tada je bila Ervina, starija (5o-tak godina) debela žena negdje u Bosni, koja treba platiti glavom zato što je pružala otpor turskim osvajačima. Inatila im se do kraja života pa im tako nije dozvolila niti da je ubiju već je sama skočila s vješala! Trenutak vješanja, u kojem sam joj pomogao improvizirajući vješalo konopcem koji sam imao pri ruci doveo je do još jednog snažnog emocionalnog izboja.

 

Denis

Dobro ... idemo sada ovako, budi u tom trenutku dok imaš vrpcu oko vrata, dok nabrojim do tri dopustiti ćeš sebi da se vratiš još nazad u prošlost kada si isto imala nešto oko vrata što te steže. (od­bro­ja­va­nje) ... Opet si u trenutku kada ti je nešto oko vrata i jako te steže. Osjećaš da si bez zraka, gdje si? Što se događa?

Božena

Vidim vješala.

Denis

Je li dan ili noć?

Božena

Sumrak.

Denis

Što imaš na nogama?

Božena

Bose su.

Denis

Koliko je vješala?

Božena

(tiho) Tri.

Denis

Jesi li sama ili je netko s tobom?

Božena

Ne znam, je li ta scena koju vidim ... ili sam ja na vješalima to ne mogu skužiti.

Denis

Pa vrati se malo unazad, prije nego što si na vje­ša­li­ma, vrati se nazad prije nego li imaš išta oko vrata. Reci mi što se događa?

Božena

(pauza) Optužili su me za nešto. Žensko sam.

Denis

Koliko imaš godina?

Božena

50 i nešto, ali to ... svi su me već zvali stara u to doba. Imam bijelu gore ... to nije marama to je nekako uškrobljena neka kao kapica, ali sam jako debela.

Denis

Koliko misliš da si debela?

Božena

Pa recimo da sam 70-tak kila.

Denis

Kako ti je ime? Kako te zovu?

Božena

Ervina.

Denis

Na kojoj si lokaciji, država gdje se događa to, ta presuda?

Božena

U Bosni.

Denis

Tko je oko tebe?

Božena

Konjanici.

Denis

Gdje se nalazite, gdje su ta vješala?

8 ^Ovakva psihologija je dovoljno kontroverzna i pod udarom kritike jer jedna od važećih znanstvenih dogmi kaže da u tako malena djeteta mozak nije dovoljno razvijen da bi mogao stvoriti bilo kakva sjećanja na raz­dob­lje u majčinoj utrobi ili u trenucima prije, za i kratko nakon poroda. Ne treba zaboraviti da su takva sjećanja pohranjena u podsvjesnom umu koji je već i sam po sebi takvoj znanosti i više nego kontroverzan, obzirom da ona želi poistovjetiti um (svijest) i mozak.
9 ^Nekima je lakše teoretizirati o tome koliko magarac ima zubiju umjesto da mu jednostavno otvore usta i empirijski, tj. brojanjem to spoznaju. Je li moguće da se na tu "krajnju mjeru" ne mogu odlučiti iz straha da će ih magarac ugristi (ili Gospodar magarca ukoriti)?
10 ^Ovo nije izmišljena poredba, već nešto što se zaista dogodilo.

Božena

Selo, ... da, ali kao kuće su od zemlje, nije to ono što se zove rudina.

Denis

Pogledaj malo te konjanike, imaju li neka obilježja po konjima ili oni sami po odjeći?

Božena

(sigurno) Turci.

Denis

Osim konjanika ima li još koga oko vas?

Božena

Ljudi su se povukli tamo dalje.

Denis

Daj pogledaj malo što je u optužnici, ima li nešto napisano pa netko čita, zašto su te optužili?

Božena

Ništa.

Denis

Jesi li sama ili vas je više optuženo?

Božena

(teško izgovara) Troje.

Denis

Jesu li ovo dvoje žene ili muškarci?

Božena

Muškarci.

Denis

Jeste li u nekoj vezi? Pogledaj ih, je li ih znaš odnekle, je li te podsjećaju možda na nekog?

Božena

Ne mogu im vidjeti lice.

Denis

Nešto ti ne dozvoljava?

Božena

Imaju kape preko.

Denis

Pogledaj konjanike oko tebe koji te okružuju, po­gle­daj je li možda nekoga prepoznaješ?

Božena

(duža pauza) Ovaj jedan liči na jednog maloga što je radio sa mnom. Na S***, samo što ovdje ima obrijanu glavu.

Denis

Idi sada polako naprijed da vidimo što se događa, gdje si ti? ... Skroz polako idi naprijed u vremenu.

Božena

Penjem se gore i psujem ih.

Denis

Što oni na to kažu?

Božena

Smiju se 'ko luđaci.

Denis

Što se dalje događa? ... Što dalje oni rade?

Božena

(potreseno) Gubi mi se sve.

Denis

Polako idi ... što se dalje događa s tobom? ... Skroz polako idi naprijed.

Božena

Sama stavljam omču oko vrata jer ne dam da me sto­ka ubije.

Denis

Aha, hajde se sada podigni, digni se gore ... stavi ovu omču oko vrata (dajem joj priručni konopac). Dobro, što se dalje događa?

Božena

I onda sam skočila.

Denis

Dobro, skoči! Skoči! Što se dalje događa?

Božena

(Uzdah i trzaj tijela)

Idem gore, napokon

Iz prethodnog dijela seanse sada se već počinje nazirati da bi Boženina fobija mogla biti povezana sa smrću vješanjem kada je odlučila samovoljno "zakoračiti u prazno", ali u tom trenutku Božena još uvijek nije mogla samostalno doći do zaključka što je pravi razlog ogra­ni­ča­va­ju­ćem nesvjesnom utjecaju. U tome joj nisam niti mogao pomoći jer držim da tu moja interpretacija nije od primarnog značaja za is­cje­lji­va­nje (a u ovom je slučaju bila i netočna).

Seansa u nastavku ulazi u područje za koje mislim da ne treba posebno objašnjavati koliko je nepoznato tj. krajnje kontroverzno klasičnoj psihologiji i psihijatriji – smrt, koja je za takvu znanost tabu tema. Zato bi se možda imalo smisla osvrnuti na često citirani i od strane newagera hvaljeni tekst: Tibetansku knjigu mrtvih (i njene zapadnjačke derivate, uklj. komentare lame Sogyal Lakar Rinpochea). Ovakvi tekstovi objašnjavanju tibetansku budističku doktrinu neprekinutosti naše svijesti koja proživljava različita Bardo stanja (međustanja) pa je tako i ono što se događa nakon smrti jedan bardo koji je prilika za krajnje oslobađanje od neprekinutog ciklusa rađanja i umiranja na ovoj planeti ili jednostavno vrijeme prije ponovne ulaska u novo utje­lov­lje­nje (maternicu svoje buduće majke). Ovo što slijedi u nastavku možda bi se moglo protumačiti onime što jednim dijelom nudi ova tibetanska doktrina.

 

Denis

Gdje si?

Božena

(s olakšanjem) Idem gore.

Denis

Kako se osjećaš?

Božena

(nerazumljivo)

Denis

Gledaš ove dolje i što misliš, koja je zadnja misao?

Božena

(odrješito) Doviđenja.

Denis

Što misliš o njima?

Božena

Da su jadni.

Denis

Što misliš o sebi?

Božena

Da sam dobro napravila.

Denis

Osjećaš li neku tjelesnu senzaciju?

Božena

Ne.

Denis

S kakvom emocijom ideš gore?

Božena

Napokon!

Denis

Napokon, što?

Božena

Oslobođenje. Od gluposti ... ljudi oko mene.

Denis

Što se dalje događa?

Božena

(pauza) Provlačim se kroz neki tjesnac. (pauza)

Denis

Gdje si sada?

Božena

Svjetlo.

Denis

Uhm, idi dalje. Skroz polagano, što se dalje događa? Jesi li sama?

Božena

Ne.


Denis

Tko je s tobom?

Božena

Neki dragi ljudi.

Denis

Ova dvojica na vješalima jesu li oni isto otišli sa tobom gore ili si otišla sama?

Božena

(zadovoljno) Ja sam išla svojim putem.

Denis

A što su oni ostali dolje, njih nisu objesili?

Božena

A njih će oni objesiti, ja se nisam dala objesiti.

Denis

Hajde pričekaj i pogledaj dolje što se događa sa tom dvojicom. Vidi hoće li ti se pridružiti.

Božena

(duga pauza) Njih ne puštaju opće ... na vješala da ne bi napravili što i ja ... odsjekli su im glave. ... (nagla promjena glasa) Meni je žao što se to dogodilo, ne bih ... da će njima tako nešto napraviti.

Denis

Dobro, što zbog toga osjećaš?

Božena

(žalosno) Tugu.

Denis

Izbaci tu tugu iz sebe, osjeti u potpunosti tu tugu. Kako se osjećaš?

Božena

(potreseno i kroz suze) Da mogu vratila bih sve nazad pa bih pustila da mene objese samo da njih ne masa­kri­ra­ju tako. ... Bila sam sebična. Nisam uopće mogla pomisliti da su toliko ludi.

Denis

to nisi mogla znati. ... Što si odlučila poslije zbog toga što si bila sebična?

Božena

Da drugi put pazim više na druge nego na sebe.

Denis

U kojoj mjeri?

Božena

Nema tu mjere.

Denis

Dobro, ali na kraju ti ostaneš bez glave, možeš li uhvatiti da ... možeš li razumjeti da jednostavno nisi mogla znati što će se dogoditi sa njima. Na kraju krajeva ovi su bili takvi da su mogli to napraviti bez obzira što si ti učinila, to jednostavno nisi mogla znati. ... Jesu li otišla u Svjetlo ta dvojica?

Božena

(jako tiho) Jesu.

Denis

Možeš li ih sada vidjeti, je li ih možda prepoznaješ, pogledaj ih sada.

Božena

(tiho) Ne poznajem ih.

Denis

Što se dalje događa? ... Je li sada znaš zbog čega si dospjela na vješala?

Božena

Zato što sam se bunila protiv Turaka.

Denis

Kako je to izgledalo? Jesi li samo vikala ili si nešto drugo radila?

Božena

Sakrivala sam cure da ih ne siluju.

Denis

Kako se sada osjećaš oko vrata, svoja ramena?

Božena

Dobro je.

Dolazak u Svjetlo

Sada je postalo jasno, a što je najvažnije i samoj Boženi, zašto je imala problema sa silaženjem – negdje u njezinom podsvjesnom umu neki dio je govorio nešto poput: "Padati će glave!" To je stvaralo emociju prestavljenosti koja je trenutno dovodila do somatskih reakcija poput nestabilnosti/neuravnoteženost i znojenja dlanova. Evo kako je tu spo­zna­ju pokušala objasniti Božena nakon seanse:

"Trenutak spoznaje je bio kada sam pogledala dolje i vidjela po­slje­di­ce svog čina. To je neopisiva tuga koju sam osjetila u dubini duše, u usporedbi s njom sve ostale tuge u životu izgledaju mi kao da su dolazile iz uma i osjećala sam ih i kroz razne fizičke senzacije. Ovu sam osjetila u centru bića – fizički bi to bilo srce, ali nije bilo fizičke senzacije u onom tijelu koje sam imala gore i koje očito nije fizičko."

Iako je po pitanju početne fobije seansa ovim uvidom bila završena nisam je prekinuo nego sam iskoristio priliku da Boženu uputim dalje da vidi gdje će je to odvesti.

Seansa u nastavku ide tamo gdje i neki terapeuti koji su se bavili regresijama u prošle živote nisu mogli zaći, a moguće da je za to dijelom zaslužno i neadekvatno stanje svijesti same osobe. Naime neki se terapeuti vole hvaliti da u svom radu ne koriste hipnotičke pobude promijenjenog stanja svijesti ("hipnozu"), ponavljajući uobičajeno vjerovanje da osoba u takvom stanju predaje svoju kontrolu tera­peu­tu11, što me svaki put iznova tjera da se upitam je li ta njihova "hipnoza" i ono što sam isprobao na sebi i drugima ista stvar ili je netko pomiješao kruške i jabuke. Takav pogled sugerira da bi osoba u takvom stanju, da joj se kaže "Skoči kroz prozor", to i učinila – što je daleko od istine. Takvi terapeuti onda koriste druge nehipnotičke pobude, najčešće neki od premosnika (engl. Bridges) u promijenjeno stanje svijesti, što je dobro za pristup sadržajima iz prošlih života, ali izgleda ne i dovoljno ako se želi doći do sadržaja koji spadaju u domenu "života među životima" (engl. Life between Lives). Zahvaljujući učinkovitosti Elmanove metode, Božena je bila u tzv. somnambulističkom stanju, dakle dovoljno "duboko" da je mogla i proživljavati tamo zapisane sadržaje.

Ovo područje prelazi i okvire spomenute tibetanske doktrine koja je vrlo opširna npr. u opisivanju faza raspadanja naših tijela i onoga što će se dogoditi s astralnim fragmentima osobe koja nije uspjela doseći krajnji cilj – oslobađanje od ciklusa reinkarnacija i odlazak u Svjetlo. Takvim dijelovima naše svijesti koji su ostali pri zemaljskom planu kao moguće destinacije nudi se i životinjska egzi­sten­ci­ja pa i pakao, a samo poslušnicima koji su spremni slijediti i služiti tibetansko svećenstvo nudi se (limu)nada u "Svjetliju budućnost". Pa pogledajmo kako je to izgledalo s Boženom koja ni u ovom, kao ni u životu bosanke Ervine, nije imala prilike čuti za phowu12 i ostale blagovijesti (ili zastrašivanja) tibetanskih lama, ali je ipak otišla u Svjetlo13 koje nasreću nije ekskluzivna destinacija pretplatnika na tibetansku doktrinu, a niti onih privučenih ili prestrašenih od strane svećenstva koje želi svoju dominaciju uspostaviti na temelju npr. Biblije ili Kurana.

11 ^Usp. Ph. D. M. Netherton, N. Shiffrin: Past Lives Therapy, New York, William Morrow & Co. Inc., 1978., str. 29
12 ^Phowa – prijenos svijesti u trenutku smrti koji je prema tibetanskoj doktrini jedan od najjednostavnijih i najizravnijih načina postizanja prosvjetljenja, kao i za dolazak u Čistu zemlju Buddhe Amitābha-e (po­dru­čje u kojem se može predahnuti od reinkarnacija). Ovo zahtjeva kom­bi­na­ci­ju tehnika disanja, mantranja i vizualizacija čime se zaobilazi/ nadmudruje Bardo (nastajanja) i izbjegava ponovno rađanje u jednom od šest carstava (od kojih je jedno i niraya – pakao). Usp. The Teachings of Phowa, viđeno: 12.12.2011. Jasno da vam za sve ovo treba neki moćan učitelj sa skromnom titulom – Eminencija, Njegova Svjetlost, Prečasni lama iz neke plemenite loze ("kontroliranog geografskog porijekla", na što oni jako paze).
13 ^Ako je Svjetlo ono što po budističkoj kozmologiji Šest svjetova pripada najvišem Deva svijetu, onda mogu primijetiti da iz pisanja drugih au­to­ra koji su se bavili regresijama u "život među životima", a i onome do čega sam do sada i sam uspio doći, mogu reći da je to primarna des­ti­na­ci­ja duše nakon smrti, a nikako sudbina samo onih s "dobrom karmom" ili mudro vođenih nekim posmrtnim obredom.

 

Denis

Jesi li još gore u Svjetlu?

Božena

Na ulazu sam, trebam se očistiti od svega ovoga.

Denis

Reci mi kada uđeš u Svjetlo.

Božena

Najviše mi pomaže moja pokojna baka. (duža pauza)

Denis

Što je dalje?

Božena

(pauza) U Svjetlu sam. ... ostavljena sam u miru da u miru razmislim o svemu.

Denis

Gdje si to gdje u miru razmišljaš? Kako to izgleda?

Božena

To nije prostor koji je ograničen, ali znaš da je intiman, tvoj, da je odvojen ... i ... postoji neki namještaj koji mi zapravo i ne treba, ali je to, imam osjećaj da to još postoji kao nešto što služi nakon odlaska iz ovog materijalnog svijeta, da još tamo znamo kako to izgleda, da nam ne bude preveliki taj sraz, gubitak, da ne budemo dezorijentirani, imaš osjećaj da možeš npr. leći, ležiš-lebdiš, ne treba ti krevet i takve stvari. Nema te tjelesnosti, a opet imaš kao sve što je potrebno za tjelesnost.

Denis

Što imaš na sebi?

Božena

Bijelu haljinu ... koja je ... nema tog materijala ... lik možeš imati ali i ne moraš, ne znam kako bi ti to objasnila.

Denis

Ali nešto imaš na tijelu?

Božena

Da.

Denis

Hajde pogledaj to što je na tijelu je li to jednoslojno ili višeslojno?

Božena

To je jednoslojno tijelo, a ispod je isto nekakvo magličasto bijelo ... tijelo.

Denis

Ali to u što si odjevena, ne tijelo, to u što si odjevena je li jednoslojno ili višeslojno?

Božena

Jednoslojno.

Denis

Dobro, a ispod toga je nešto magličasto?

Božena

Da, to tijelo je zapravo ... nije teško tijelo, nego je fluidno.

Denis

Dobro, idi dalje da vidimo ... dođu u sljedeću situaciju kada više nisi sama. Reci mi što se događa i tko je sa tobom?

Božena

(duža pauza) Ne znam, ovo mi je kao da reproduciram nečije knjige, blesavo mi je uopće govoriti.

Denis

Da, da, samo naprijed, pusti svoje analize, to što si čula, što imaš? Tko je sa tobom?

Božena

Sa mnom je vodič.

Denis

Jedan ili više.

Božena

Jedan.

Denis

Što kaže?

Božena

Otišli smo pred neku komisiju.

Denis

Kolika je komisija?

Božena

Pet članova.

Denis

Kako ti izgleda, možeš li opisati komisiju od pet članova?

Božena

Tri muškarca, dvije žene. Stariji su svi.

Denis

Po čemu vidiš da su stariji?

Božena

Izgledaju stariji.

Denis

Koja je funkcija muškaraca, koja žena?

Božena

(odrješito) Ista.

Denis

Dobro, a zašto ih je pet, a ne šest ili devet ili četiri ili tri? Ima li neki razlog zašto ih je pet?

Božena

Ima. Ovisi o tome kako je bilo dolje, ovisi tko treba biti prisutan ...

Denis

Znači broj može biti promjenljiv, koji je tipičan broj bića u komisiji?

Božena

A može ih biti od tri, minimalno tri pa do ne znam, sedam, osam.

Denis

Dobro i sada ste vi, ti i tvoj vodič pred tom komisijom i što se događa? Kako ti izgleda vodič?

Božena

Vodič ima oblik koji je polutjelesan isto tako kao i moj.

Denis

A ovi iz komisije?

Božena

Isto ali malo duguljastiji, hajdemo reći.

Denis

Duguljastiji, je li to znači da su viši od vas?

Božena

Pa ne viši nego vitkiji.

Denis

A koliko ti misliš da imaš ...

Božena

Ja sam otišla sa 70 kila pa ih nisam izgubila i dalje sam taj lik.

Denis

Dobro, a tvoj vodič je muško ili žensko?

Božena

Muško.

Denis

I što se događa sa komisijom? Bio je neki sastanak?

Božena

Pa da, oni mene prvo puste da kažem kako mi je bilo ... i kažem da mi je bilo dobro sve do kraja, ovo zadnje sa tom dvojicom da je bilo gadno.

Denis

Nisi to očekivala?


Božena

Nisam. ... a ovo sve sam prije očekivala i da će me objesiti, znala sam što radim.

Denis

Kakva je njihova reakcija ne sve to što si im rekla? Je li oni smatraju da si trebala završiti na vješalima?

Božena

Oni znaju da se takvim načinom ponašanja može završiti samo na vješalima. To je bio moj izbor, nema osude u njima zbog toga, ako ja nisam mogla drugačije živjeti. Za ovaj kraj mi kažu da je bio nepotreban inat. ... Koji sam i ja razumjela.

Denis

To je znači stvar inata?

Božena

Da, neće me oni ubiti, ja ću se sama.

Denis

Dobro, ideš dalje, što se događa?

Božena

(duža pauza) Sada sam sa ekipom koja je ... koja nema tako isto neki oblik kao ni ja, ali se znamo svi.

Denis

Kako je završio sastanak sa komisijom? Ima li tu neki zaključak ili neki plan?

Božena

Pa zaključak je odmah izletio - da taj moj inat koji je bio je apsolutno nepotreban u trenutku u kojem ... ništa apsolutno nije promijenilo što se tiče mog odlaska završilo bi jednako, ali sam uzrokovala strašnu stvar, a cijeli život sam provela spašavajući druge da bi na kraju ovako.

Denis

Ali njih bi ubili isto, zar ne?

Božena

Je, ali ovo mi je bila lekcija. Reklo bi se da je bilo minimum štete, ali ...

Denis

Lekcija oko inata?

Božena

Da.

Denis

Dobro, i dalje si sa tom ekipom, svi se poznajete i što se dalje događa? Gdje ste sada? Kakav je sada prostor u kojem ste?

Božena

Gle, iz nekog razloga mi kažu "Nemoj mu reći".

Denis

Dobro. Idemo dalje.

Božena

Ali ne u smislu nemoj mu reći, ne smije to znati nego ... nemoj mu još reći, doći ćemo jednom u situaciju kada ćemo o tome pričati. Mislim da bi sada bilo vrijeme za vratiti se.

Denis

(odbrojavanje za povratak u uobičajeno stanje svijesti, završetak seanse)

Zaključak

Kako se iz navedenog može vidjeti, različiti psihoterapijski pravci su svaki na svoj način doprinijeli daljnjem proboju, tj. približavanju stvarnom uzroku ograničavajućeg ponašanja. Ostaje samo pitanje ko­li­ko je vremena potrebno uložiti da bi se doprijelo do događaja na kojem je ostao određeni emocionalni naboj kojeg je trebalo otpustiti. Psihoanalitičari kao i neki drugi pravci (npr. primalna terapija A. Janova) su samo donekle u pravu kada kažu da za naše psihološke probleme i ponašanje treba gledati u djetinjstvo, kao što su to i predstavnici perinatalne i prenatalne psihologije kada kažu da pažnju treba obratiti na vrijeme u majčinoj utrobi i trenutku rađanja. Ipak, takvi su događaji često samo rane refleksije sadržaja s kojima smo započeli ovaj život. Iako ponovno proživljavanje ovakvih događaja može dovesti do određene promjene posebice ako ne izostane emo­cio­nal­no pražnjenje, postavlja se pitanje je li to dostatno i može li se na tomu ostati.

Prelazak trenutka začeća je, kao što sam na početku rekao, za većinu kontroverzno i izloženo stalnim kritikama posebice ako uključuje korištenje hipnotičke pobude, što ona nezaobilazno uklju­ču­je i referiranje na rad N. Spanosa. Korištenje "hipnoze" i sugestivna pitanja (koja se pripisuju ovakvoj terapiji), prema kritičarima/skep­ti­ci­ma, čini osobu posebno podložnu pamćenju iskrivljenih i lažnih sje­ća­nja.

Želio bih se osvrnuti na tzv. sugestivna pitanja. Sugestivno, pitanja poput "Jesi li sada u prošlom životu?" ili "Jesi li ti princeza u tom životu?" bi bila donekle navodeća ako su izrečena izvan konteksta tj. da sama osoba prethodno nije naznačila da jest u prošlom životu i da je princeza (za što postoje male šanse i prije će javiti da je služavka ili seljanka). Ako se daljnja pitanja poput "Imaš li haljinu?" ili "Što imaš na nogama?" smatraju navodećim, onda bih želio reći da Spanos i ostali kritičari ne znaju o čemu pričaju (tj. pametuju o medu ne probavši ga) ili maliciozno prešućuju činjenice poput one da kada osoba jest u promijenjenom stanju svijesti (a ne u nekim simuliranim stanjima gdje ego i dalje kolo vodi) to stanje uključuje značajan stupanj slobode od terora ega što prati osjećaj ukupne psihičke opuštenosti. Zbog toga osoba ne mari za nikakvu akciju14 već joj je sasvim dobro tu gdje jest ostavljajući dojam da joj je svejedno, odnosno s egom koji je u ulozi promatrača, ako joj terapeut ne postavlja daljnja pitanja sama se osoba ne bi pomaknula, tj. ništa napravila sa sadržajima koji su joj se pojavili.

Tako da pravilno (etično, bez prejudiciranja) postavljena pitanja imaju karakter "pomicanja" naprijed/nazad u situaciji, a ne stvaranje "iz­miš­lje­nih sjećanja". Isto tako, kao što je vidljivo iz transkripte u seansi, svi važni pomaci nisu postignuti nikakvim pitanjima već traženjem od Božene da se vrati u neki prošli događaj koji je povezan sa onim što trenutno osjeća ostavljajući podsvjesnom umu da u svijest dovede ono što je relevantno.

Kritičari nadalje kao izvor takvih (lažnih) sjećanja navode kriptomneziju15 i konfabulaciju (izmišljanje priča) koja se temelji na proživljenim iskustvima i prethodnom znanju, imaginaciji, vjerovanju u reinkarnaciju i sugestiji ili vođenju od strane terapeuta. Takvi kritičari upozoravaju da bi uvjerenja terapeuta da problem iz ovoga života može imati izvore u nekom od prošlih, kao i pristajanje na takve "upitne" terapije, mogli imati dalekosežne posljedice na psihičko zdravlje osobe (kada navodno nastaju iluzije koje mogu izgledati poput "stvarnih sjećanja" i na taj način pogoršati patnju osobe i njihovih obitelji).16

14 ^Ekstreman primjer nedjelovanja i opuštenosti može se vidjeti kada se osoba koja već jest u somnambulističkom stanju želi dodatno "spustiti" na razinu tzv. hipnotičke kome (Esdale stanje) ili još niže (Sichort i Zed stanje). Opuštenost ide do toga da su i velike (npr. ruke ili noge) i male (npr. očni kapci ili usne) grupe mišića toliko opuštene da postaju nefuk­cio­nal­ne (ne mogu se kontrahirati) tako da osoba ne može niti izgovarati riječi iako i dalje ne spava i nije nesvjesna svega što se događa oko nje. Ovo stanje funkcionalno odgovara farmakološki induciranoj potpunoj anesteziji, s time što osoba ne gubi svijest.
15 ^Kriptomnezija – tumačenje pojavljivanja u svijesti starog sjećanja kao nečega novog i originalnog.
16 ^Jedan od autora koji se želi razračunati sa najrazličitijim kontroverznim i pseudoznanstvenim metodama i pojavama je L.A. Cordón u svojoj knjizi Popular psychology: an encyclopedia (2005.), kako bi i studenti psihologije i obični ljudi mogli upoznati "pravu, intelektualnu i znan­stve­nu, prirodu psihologije".

U nastavku mogu ukratko reći što se dalje događalo s Boženom. Nekoliko minuta nakon povratka u uobičajeno stanje svijesti rekla je da joj je u životu Ervine lekcija bila "inat" i da se inatila do kraja kako bi shvatila/naučila do čega je sve to može dovesti i kroz smijeh kon­sta­ti­ra­la da je sada puno bolja po tom pitanju i da će prije biti da joj je u ovom životu lekcija: tvrdoglavost. Obzirom na karakter Boženine fobije nije trebalo posebno dugo čekati da se nađe ponovno u sličnoj situaciji i provjeri je li došlo do poboljšanja. Predložio sam joj, ako nema ništa protiv, da se odmah popne na kuhinjsku radnu plohu i pokuša samo­stal­no spustiti. Probala ja to jednom i onda za desetak minuta još jednom, a osjećaj prestravljenosti i znojenje ruku se nije pojavilo!

 

Pitanja i odgovori

P:

Izgleda da je Božena dobro podnijela podsjećanje na opisana traumatska događanja. Postavlja se pitanje što bi se dogodilo u nekom drugom slučaju kada osoba ne bi bila u stanju nositi se s prizorima koji bi se mogli pojaviti?

O:

Ovdje treba uzeti u obzir nekoliko stvari, a početi ću od najvažnije: seansa se može započeti samo je postignuta atmosfera uzajamnog povjerenja, što je posebno važno za osobu koja se želi regresirati. Na ovakav rad kao i u puno drugih slučajeva, netko se može odlučiti tragom pro­či­ta­nog, zbog dobre preporuke, itd., ali ako u osobnom su­sre­tu ne dođe do uspostavljanja kontakta odgovarajuće kvalitete, nikakve preporuke, zidovi prepuni diploma i priznanja, "sofisticiranost" prostora ili dotjeranost te­ra­peu­ta neće biti dovoljno za uklanjanje barem svjesnih strahova. Ovdje i dalje ostaju nesvjesni strahovi, ali oni i jesu predmet rada i dok god osoba pristupa dobrovoljno i s vjerom da je "u pravim rukama" stvara se potencijal za stvarni napredak i razrješenje neželjenog stanja. Ovo jasno i dalje nije pravo jamstvo da regresoterapeut zaista i zna što mu je činiti, zato nema razloga da se prije same seanse otvoreno ne upita regresoterapeuta što misli učiniti ako stvar bude suviše zahtjevna, tj. "izmaknu kontroli". Ovdje mogu reći da se iz i najtraumatičnije situacije osoba može maknuti jednom kratkom uputom.

 

Nadalje, ne treba zaboraviti da osoba u bilo kojem tre­nut­ku može otvoriti oči – točno ono što činimo kada smo nešto grozno sanjali i kada san nestaje, a u ovom slučaju će traumatski doživljaj nestati.

 

Na kraju osobu treba podsjetiti da što god da se pojavi da ovog puta neće biti sama, da ima pri ruci regresoterapeuta i da je sve to jednom već proživjela i to zasigurno znatno manje pripremljenija (što je i rezultiralo traumom).

P:

Kako to da je Božena kada se pri kraju seanse našla u Svjetlu i bila u kontaktu s ekipom, javila da su joj rekli "Nemoj mu reći" kao da se to upravo događa, a ne kao da je riječ o već proživljenom?

O:

Ovo pitanje otvara niz pitanja i iz sadašnje perspektive umjesto odgovora mogu ponuditi neke ideje za koje vje­ru­jem da su ovdje primjenjive. Iz dosad doživljenog, kao i iz pisanja nekih drugih autora koji su imali posla s domenom Svjetla, ali i općenito naše unutrašnje "dimenzije", moglo bi se reći da ovo na neki način govori u prilog tumačenjima o tome kako je prostorna i vremenska komponenta te domene/dimenzije okrenuta.

 

Ako bi naš realitet mogli nazvati prostorvrijeme (engl. spacetime) onda bi za Svjetlo mogli reći da je vri­je­me­prostor (engl. timespace) u kojem su "statika" prostora i "prolaznost" vremena zamijenjene pa je tamo zaista stalno prisutan našem svjesnom umu neshvatljiv "sadašnji tre­nu­tak" (što još uvijek ne govori da tamo vrijeme ne postoji, kao što bi bilo smiješno reći da prostor koji nas okružuje ne postoji samo zato što "stoji"). Iz ovog razloga možda bi se moglo reći da kada god dođemo u tu "di­men­zi­ju" tada smo u "točki" koja je isto-vremeno spojena sa različitim/promjenjivim prostorima pa tako i onim u ko­jem sam joj postavio pitanje.

 

 

Izmjene:

20.12.11 prvo izdanje na oslobadjanje.com

 

21.12.11. dodana "Pitanja i odgovori"

 

13.02.13. dodana uvodna napomena

 

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .