Priredio: D. Kotlar

Datum prve objave: 18.01.2012.

 

Dobna regresija u promijenjenom stanju svijesti postignutom hip­no­ti­čkom indukcijom predmet je istraživanja i znanstvene kritike. U nastavku je prikazano kako se jedan uobičajeni neurološki test može iskoristiti za utvrđivanje stanja svijesti osobe koja je vraćena dobnom regresijom u dojenačku dob (ispod pet mjeseci).

Uvod

Dobna regresija (engl. Age regression) je pojava koja se može dogoditi svjesno ili nesvjesno. Nesvjesno, tj. bez znanja da joj se to dogodilo, osoba može “odklizati” u određenim, često emotivno na­bi­je­nim situacijama za koje nije emotivno zrela, pa je njena reakcija često djetinjasta, nedorasla situaciji i stvarnoj starosnoj dobi. Takvo ponašanje posljedica je toga što je dio (pod-identitet) osobe koje je djetinjast preuzeo kontrolu i reagirao na situaciju. Razloga za ovakvu promjenu kontrole može biti više, ali u ovom slučaju je razlog pomak svijesti koji je pobuđen situacijom u kojoj se osoba našla.

Ovakvi pomaci i reakcije iz takve svijesti nisu razvojno korisni, ali jesu obrambeno jer je pojavljivanje dječje/djetinjaste svijesti dio obrambenog mehanizma za preživljavanje napadnutog ega. Prisutna osoba ili osobe uglavnom ne znaju ili ne mogu iskoristi takvo stanje kako bi eventualno pomogle osobi u razumijevanju takve reakcije. Tada primjedbe poput “Ne budi djetinjast/a” prije imaju suprotni učinak i gotovo da služe kao daljnji poticaj za nastavak djetinjastog ponašanja. Za takve primjedbe teško bi se moglo reći da imaju terapijski (iscjeljujući) karakter, što je možda i za očekivati jer sama osoba i nije tako reagirala želeći svjesno suštinsku promjenu, već nesvjesno braneći “poznati teritorij” u želji da svijet bude/ostane onakav kakvog ga ona želi (grubo ignoriranje uloga i potreba drugih osoba nije joj od primarnog značaja).

Osim ovakve nesvjesne dobne regresije želio bih reći i nešto o onoj svjesnoj, kada se osoba u okvirima nekog psihoterapijskog postupka vraća u raniju dob. Ovdje je situacija puno bolja jer osoba radi s psihoterapeutom koji vodi regresiju kako bi pomogao u osvješćivanju određenih traumatskih ili emotivno nabijenih događaja, a što bi trebalo omogućiti pojavu novog razumijevanja i drugačijeg ponašanja u sličnim situacijama u budućnosti.

Iscjeljujući učinak mogao bi se znatno poboljšati kada bi se osoba tragom simptoma dobnom regresijom uspjela što više približiti situaciji koja je izvorno izazvala traumu (tzv. početnom aktivacijskom događaju ili engl. Initial Sensitizing Event). Ovo približavanje može se odvijati u više koraka i osvješćivanje svake situacije može imati određeni terapijski učinak. Ako se dobnom regresijom osvijestilo više situacija, za njih bi se moglo reći da imaju neki zajednički “motiv” koji se provlači kroz takva iskustva.

Sada dolazimo do “problematičnog” dijela – pitanja koliko rano bi se osoba u nekom terapeutskom postupku mogla vratiti? Odgovor na ovo pitanje zavisiti će o svjetonazoru i saznanjima onoga koga se pita, ali za ortodoksnog “znanstveno podržanog” terapeuta to ne bi smjelo biti ranije od dobi prije nego li je došlo do potpunog formiranja misaonog “aparata”, mozga, u kojem su, kako se smatra, pohranjena sva naša sjećanja bez obzira jesu li traumatična ili ne. Prihvatljiva granica tako može biti, ovisno o psihološkom pravcu, od nekoliko godina pa čak unazad do vremena dok je beba još u majčinoj utrobi. Prema dosada pronađenom mogao bih reći da je za većinu psihoterapeuta dob ispod otprilike četiri godine puko fantaziranje. Što tek pomisliti o regresiji pri kojoj se osobi pojavljuju sjećanja na vremenska razdoblja prije rođenja, sjećanja na potpuno drugu osobu, koja je živjela na drugoj lokaciji, u drugim uvjetima, često čak i suprotnog spola? Takva sjećanja na neke druge egzistencije mogu se pobuditi u dovoljno “dubokom” promijenjenom stanju svijesti, za što se često koriste različite nehipnotičke ili hipnotičke pobude.

Znanstvena kritika dobne regresije

Znanstvena kritika koja se bavi hipnotičkim pobudama promijenjenog stanja svijesti bavi se i dobnom regresijom, obzirom da su takve pobude često najizravniji i predvidljiv način za dovođenje osobe u raniju dob (engl. Hypnotic age regression). Ukratko, takva istraživanja su uključivala dovođenje u stanje koje se popularno naziva “pod hi­pno­zom”.

Zapazio sam da se u takvim istraživanjima ne pojavljuje jedan detalj, a to je nedostatak podataka o postignutom stanju svijesti kod ispitanika. Ovim pitanje, koje smatram vrlo važnim, ne pojavljuje se u kritičkim osvrtima znanstvene zajednice. Nameće se pitanje zašto, obzirom da je promijenjeno stanje svijesti nedovoljno istraženo područje. Govoreći o istraživanju psihe i njene dinamike, stječe se dojam da se isto želi svesti na analitičko seciranje nervnog sustava, što nije dostatno – kao što ne može biti ni npr. iskopavanje sjekirom softvera u računalu, koji danas često više niti nije na samom računalu nego negdje u izmaglici in­ter­ne­ta.

Uz pretpostavku poznavanja temeljnih stvari vezene za pobude promijenjenog stanja svijesti biti će jasno da je ovo stanje isključivo subjektivno, što se možda najbolje može vidjeti primjerice kada terapeut radi s istom osobom u više navrata. Postignuta promjena svijesti biti će svaki puta različita bez obzira na vještinu terapeuta i na korištenje uvijek iste metode pobude. Ovo ne bi trebalo čuditi obzirom da je stvar osobe i njezinog trenutnog psihološkog stanja kako će odgovoriti na instrukcije o pomicanju pažnje i opuštanju.

Iako je stupanj promjene stanja svijesti vrlo subjektivna ka­te­go­ri­ja te nema svoje mjerne jedinice, kao što se npr. temperatura mjeri stupnjevima Celzija, ipak postoje određene manifestacije različitih stanja od kojih su neka više ili manje prikladna i za učinkovitu dobnu regresiju, tj. postoji određena skala stanja koja bi mogla odgovarati temperaturnoj – od recimo “brrrr, zima” preko “lijepo, ugodno” do “gorim!”

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .