Jeste li se ikada zapitali, žive li među nama klonovi?

Niste? 

Šteta, to je vrlo interesantno pitanje. Toliko interesantno da svakoga dana osvane neka nova serija ili film te tematike, a pridružuju im se, naravno i najbrža programirajuća sredstva – reklame. Čini se, naravno, ako možete zastati i na tren razmisliti o viđenom, kako to nije slučajno i kako je sve oko te teme što danas izlazi kao informacija, dio jednog dezinformativnog Plana, koji isključuje potrebu da se zaista progovori o nečemu što je za mnoge ipak, samo čista znanstvena fantastika. U tom smislu, na prvi pogled, svaka reklama, svaki film, svako djelo ili nedjelo, služilo bi i služi samo jednom: stalno rastućoj i varirajućoj laži. Naravno, u skladu s onom koju je davno zapisao Maksim Gorki:

Laži su tako plodne, da je dovoljna samo jedna, a već ih je na tisuće.

Bili mi svijesni svega ovoga ili ne, koliko je nešto dezinformacija – bilo bi dobro pogledati kako to Matrix u kojem živimo funkcionira, te kako sva djela koja u njemu nastaju, recimo autorski – poput knjiga, filmova ili serija, jesu prvenstveno više ili manje informacija i dezinformacija. Spomenula sam riječ dezinformacija ali i riječ informacija i ujedinila ih u značenju. Učinila sam to zbog toga što su, iako se čine različitima u značenju u svrsi koju obavljaju jednake.

Obje služe tome da ne uočite ono što se zaista odvija.

Informacije su tako, ništa više no kreacije upravljanih podataka. I takve u kombinaciji s našim mozgom koji je sasvim pogrešno proglašen Umom, sakrivajući da je riječ samo o alatu, one služe svoga gospodara. A to nismo mi. Iako mislimo da jesmo.

Ovo je vidljivo u svim sferama, ako pogledate oko sebe, uočit ćete kako mozak vlada ovim svijetom. Još je interesantnije i problematičnije, ako ovaj svijet držite poludjelim, ustanoviti da je to stoga što je u ljudskim odlukama prevladavajući mozak, a ne srce. To je zaista još pogubnije, jer kako drugačije definirati tu informaciju da je nužno uskladiti mozak i srce, ili dati prvenstvo srcu, ne uočavajući doista da upravo mozgovanjem zaključimo, da jedan mišić treba rukovoditi alatom.

Ne znam uviđate li pogubnost te teze?

Da ste mišić koji navodno ljubi ili mozak koji je mudar?

I da je mišić taj koji u partnerstvu s alatom, treba iznjedriti svjesnost?

Slično se događa i s kompletnom našom biologijom, gdje se za recimo genetičke informacije, školski zna da su nečime kontrolirane i pokrenute. I nitko se ne pita tko je vlasnik softvera, niti tko ga je kreirao.

Naravno, zašto bi se itko to i pitao, kada je ljudima sve to mozgovno i intelektualno navodno sasvim jasno. Da imamo mozak i srce. I emocije. I da evoluiramo. I da smo bili nešto pa smo mutacijom ili evolucijom postali eto ovo. I da je ta mutacija sasvim slučajna.

Neće vam reći da je Charles Darwin taj “otac” priče kako smo nastali od životinje, bio dio obitelji koja je ipak znala nešto više, obzirom da mu je djed bio vrlo interesantan izumitelj, niti će vam reći da su članovi obitelji Darwin bili povezani s članovima obitelji Huxley, ništa od toga vam neće reći, osim možda upravo kroz autorsko djelo. Ostaviti nam, ne informaciju, nego trag.

Trag koji čeka da netko počne prkositi. I da ugleda kako sve informacije i deiznformacije sadrže samo njega.

Niti će vam reći da duhovnost, na uštrb duševnosti opravdava evoluciju ili mutaciju na način da smo nigdje pa tek trebamo biti negdje. I onda vam ponude dolje i gore, lijevo i desno, niže i višlje, ma nigdje kraja. I netko bi rekao prostorno i vremenski je to neobuhvatljivo, beskonačno i to je laž koja sakriva da je takvo poimanje vrlo jasno granično definirano. I tu je riječ o toj dualnosti Matrixa, koji uglavnom voli samo i isključivo sam sebe i to do orgazmičkih učinaka po sve nas u njemu.

I taj dio vole odgledati i oni koji istražuju razne načine psihodeličnih putovanja da bi otkrili što je i kako je, ne shvaćajući uopće da im taj put omogućuje droga, mozak i srce. I podivljale orgazmičke emocije.

Ali ljudi vole laž. One ne bole. I vole informacije, one ih tješe, ne uočavajući ih uopće, najčešće i kao dezinformacije.

Radi svega navedenog, informacije koje bi trebale biti suprotnost dezinformacijama, što i jesu, to zapravo nisu. Točnije one su samo to: suprotnost – ali nikako ne nešto što je izvan Matrixa. I nikako ne stvarno događanje.