U ovom bih tekstu želio prikazati moguće dosege regresoterapije, pos­tup­ka koji, kada se primjeni bez prejudiciranja i postavljanja bilo kakvih granica, dozvoljava osobi da, vođena podsvjesnim sadržajima, sama pronađe uzrok ponašanju koje je moglo biti ograničavajuće za cijeli život. Isto tako, za ovo što slijedi u nastavku moglo bi se reći da je dobar primjer za usporedbu s nekim drugim psihoterapijskim pri­stu­pi­ma jer sadrži regresiju (vraćanje u raniju dob) u nekoliko koraka koji bi se mogli postići i takvim pristupima, ali koji zbog postavljenih okvira i uvjerenja ipak ne bi mogli dovesti do trenutka u kojem se spoznao uzrok ograničavajućeg ponašanja.

Smatram da opisani primjer lijepo pokazuje učinke samskare1 – pojma na koji mi je ukazao terapijski rad npr. dr. med. S. Sagana2 i dr. R. Woolgera.3 Pojednostavljeno rečeno, riječ je o ožiljku na našem suptilnom (nematerijalnom) tijelu izazvanom snažnom emocionalnom reakcijom, koji kasnije ima tendenciju privlačenja sličnih situacija koje su ga i stvorile, što se ponekad može protezati i kroz nekoliko života. Iako su manifestacije samskare često negativne i ograničavajuće, pa bi se tragom toga moglo zaključiti i da su ih stvorila neka negativna/bolna životna iskustva, Sagan smatra da je za stvaranje samskare važniji emocionalni intenzitet proživljene situacije, a ne nanesena bol.4

***

Božena je žena u četrdesetim, obrazovana, vesele, plemenite i vedre prirode, s riješenim egzistencijalnim pitanjima, brižna, uvijek "pri ruci" kada treba pomoći, istinski suosjećajna bez pravih konflikata u privatnom životu i manje-više predvidivom količinom stresa na poslu, a što je ionako teško izbjeći u današnje vrijeme.

Od svoje rane dobi pamti jednu svoju čudnu reakciju koju nije uspjela svjesno povezati sa bilo kojim događajem iz njene prošlosti. Riječ je o određenoj vrsti iracionalnog straha (fobije) od visine, koji nije svojstven npr. osobama koje imaju strah od letenja jer se sasvim normalno u poslovnim putovanjima koristila avionom, niti je to strah pri npr. penjanju jer joj ne predstavlja problem popeti se na neko brdo ili vrh (dok god je postojala neka pješačka staza, obzirom da se nikad u ovom životu nije oprobala u planinarenju). Boženin strah od visine je bio posve specifičan i možda ga je najbolje objasniti na onome što joj se zadnji puta dogodilo tek nekoliko dana prije nego li smo napravili regresoterapiju opisanu u nastavku. Naime, toga dana u zanosu kućnog čišćenja (za koji kaže da joj je javlja u PMS-u) popela se na radnu plohu u kuhinji ne bi li počistila i svu onu prašinu po gornjim plohama kuhinjskih zidnih elemenata koja se ne može vidjeti, ali za koju žena u PMS-u dobro zna da je tamo i predstavlja prijetnju s kojom se treba razračunati. "Uzela sam stolac" kaže "i bez razmišljanja sam se uzverala gore s krpom u ruci i počistila taj nered". I sve je bilo dobro dok je bila gore, ali u trenutku kada se sjetila da se treba spustiti (riječ je o točno 90 cm visine) kaže: "Smrznula sam se! Dlanovi su se trenutno preznojili i ni sama više ne znam kako sam se uspjela spustiti."

Opisana tjelesna reakcija bila je i ulazna točka u samu seansu. Prije nego li iznesem detalje samog rada možda je dobro za navesti još nekoliko "tehničkih" detalja. Boženi ovo nije bila prva regresoterapija, tragom nekih drugih nerasvijetljenih situacija već je imala prilike upoznati se sa samim postupkom. Prije bilo kakve regresije proveden je postupak oslobađanja koji je, rezultirao pronalaskom različitih entiteta koji su bili uklonjeni.

Za pristup nesvjesnim sadržajima poslužio sam se hipnotičkom indukcijom, postupkom koji uobičajeno koristim. Moguće da je ovakav pristup određenim psihoterapeutima ekstreman tj. predstavlja po­se­za­nje za krajnjim sredstvima. Takav stav je razumljiv obzirom da je najčešće u skladu s, usudio bih se reći, nepoznavanjem osnovnih stvari povezanih za ono što se podrazumijeva "pod hipnozom". S druge strane treba razumjeti i da bi cijela stvar mogla dobiti na (financijskoj) težini ako se osoba prvo odmara nekoliko mjeseci na kauču i na njoj isprobaju sigurne i prokušane metode. Kako god bilo, želim naglasiti da je ova seansa, ako uzmemo u obzir i da je Božena otišla i "dalje" od trenutka spoznaje u čemu je problem, trajala 40 minuta! Da, sama hipnotička indukcija također zahtjeva neko vrijeme: u ovom slučaju, obzirom da se koristila Elmanova indukcija,5 to je trajalo otprilike 4 minute. Ovako kratko vrijeme potrebno za dolazak do uzroka problema govori mi da je "stvar" bila zrela za rješavanje.

Kao što će se vidjeti u nastavku, hipnotička pobuda promije­nje­nog stanja svijesti nije korištena za reprogramiranje podsvijesti (izravnom sugestijom za suprotno djelovanje u ovom slučaju da se ne treba bojati silaska) kako bi se pokušalo neutralizirati ograničavajuće ponašanje što bi bio cilj standardnog hipnoterapijskog zahvata, već isključivo za postizanje "radnog stanja" potrebnog da bi se pristupilo podsvjesnim sadržajima i pokušalo doznati što je uzrok problema.