Metodologija istraživanja, ako se o njoj uopće može govoriti vrlo je jednostavna. Pitanja iz predgovora iziskivala su potragu za već objavljenim materijalima o toj temi – nabavljanje knjiga, pretraživanje interneta korištenjem standardnih i specijaliziranih (znanstvenih) tražilica. Provjerene su referencije i pokušao se dobiti širi kontekst. Potencijalni odgovori stvarali su nova pitanja, a osim gore navedenih izvora, korišten je još jedan, vrlo praktičan, izvor informacija. Njega ne predstavlja nikakav laboratorij – ni “meki” psihologijski za provođenje ispitivanja na temelju upitnika (i tako dobivenih “subjektivnih” rezultata), ni “tvrdi” neurološki/neurofiziološki opremljen primjerice skupim skenerima mozga, a još manje opremom za operativne/kirurške zahvate (što bi trebalo obećavati dobivanje “objektivnih” rezultata). O tome što mislim i kako doživljavam spomenute skenere bit će riječi u 5. poglavlju.
Jedini korišteni “instrumenti” bile su dvije svijesti za koje bi se moglo reći da je jedna bila u uobičajenom, a druga u dovoljno promijenjenom stanju, često zvanom somnambulističkim1. Prva je svijest kao postavljača pitanja bila moja, a druga je uglavnom2 bila svijest prijateljice Nataše (čije se puno ime prema njezinoj želji u tekstu ne navodi) koja je pokušavala dobiti određene slike i misli kao odgovore na postavljena pitanja. Iako ovo na prvi pogled može izgledati kao uobičajen dijalog, ništa drugačiji od onog uz šalicu kave ili čaja, postoji bitna razlika. Natašin (svjesni) um u takvim je razgovorima imao sekundarnu ulogu, s obzirom na to da u takvom stanju svijesti vodeću ulogu preuzima jedan drugi (“skriveni”) centar.
Prvo bih želio objasniti što ovakav rad nije da bih nakon toga mogao reći što vjerujem da bi on mogao biti. Ovdje nije bila riječ o medijumističkom prijenosu “onostranih” informacija. Kako ovo znamo? Zato što je Nataša zadržala pod kontrolom svoje fiziološke funkcije, potrebne za nesmetanu komunikaciju (sluh i govor). Poduzete su potrebne mjere provjere i predostrožnosti kako bismo bili sigurni da je riječ o njenoj drugoj svjesnosti, a ne tuđoj (vanjskoj) svjesnosti. Medijumistički rad u manjoj ili većoj mjeri implicira privremeno preuzimanje fizioloških funkcija medija, pa uvijek postoji šansa da to “privremeno” postane trajno i tako preraste u patologiju. Isto tako, kod nekih se “medija” može dogoditi da kod promjene stanja svijesti kontrolu preuzme neka od patološki disociranih podosobnosti (ili podidentiteta) ili neke druge pojavnosti koje je moguće pronaći u tzv. nesvjesnom području psihe (vidi 6. poglavlje).
Na naš bi se rad (ili eksperiment) moglo gledati i kao na grubu aproksimaciju svjesnosti bića, za koje bi se moglo reći da je prosvijetljeno. Pod prosvijetljenim bićem smatram osobu koja je uspjela najmanje integrirati svoje svjesne i tzv. podsvjesne sadržaje iz cjelokupnog nesvjesnog3 (zbog naznaka da postoji i nešto što bi se moglo nazvati nadsvjesnim, o čemu će biti govora u 3. i 4. poglavlju). U ovom je slučaju svjesni dio pripadao mojoj strani, a podsvjesni Natašinoj, privremeno sjedinjeni u namjeri da pokušamo proniknuti u neke od tajni ljudske psihe. Ovo samo po sebi nije dovoljno ako ne postoji barem neka ideja o izvoru odgovora, o tome da bi oni mogli ovisiti o primatelju (nama samima), kao i o načinu na koji ih želimo upotrijebiti ili pak zloupotrijebiti. Bez obzira na upitnost rezultata, s naše je strane postojala čista i dobra namjera da ih podijelimo s drugim tragaocima suštinskog pomaka. U nastavku ću se osvrnuti na važne pojave koje bi svaki ovakav rad mogle dovesti u pitanje na bilo koji način.
Subjektivna validacija
Pod subjektivnom se validacijom (proglašavanjem valjanosti) smatra pojava uzimanja riječi, izreka ili znakova kao valjanih, time što su osobi koja ih tumači smisleni i znakoviti (skeptic.com, 2012.).Skeptic.com (2012.), Subjective Validation, 23.05.2012., http://www.skepdic.com/subjectivevalidation.html, viđeno 24.02.2013. Ovo je važan argument skeptika u njihovim nastojanjima da se razračunaju s raznim pseudoznanstvenim podacima i rezultatima. Korištenje ovog argumenta ipak ne bi trebalo biti ograničeno samo na gatare, astrologe, medije itd., već bi se trebalo koristiti i u slučaju bilo kakvog suočavanja s novim i nepoznatim, što je zapravo srž svih znanstvenih istraživanja. Takva pojava ili ponašanje usko je povezano s (pred)znanjem (uvjerenjima i vjeronaukom4) na kojem se zasnivaju očekivanja znanstvenika. Iako bi istinski znanstvenik po svojoj definiciji trebao biti i ostati otvoren prema novom i nepoznatom, ne može biti pošteđen subjektivne validacije jer je ljudsko biće. Situaciju ne mijenja ni to što u svojoj potrazi za znanjem, znanstvenik koristi različite instrumente kojima bi se trebala osigurati tzv. objektivna izmjera. To bi bilo moguće samo kada bi i sam znanstvenik bio stroj, baš kao i mjerni instrumenti kojima se koristi. Što god stroj izmjeri, krajnju procjenu daje čovjek. U znanstvenom istraživanju subjektivna procjena ili ljudski faktor mogu se veoma dobro prikriti uz pomoć statistike ili automatske (računalne) obrade podataka. Zato se lako može previdjeti da je čovjek taj koji postavlja statističke koeficijente ili programske parametre softvera za validaciju izmjerenog. Isto tako, osim što subjektivna validacija može učiniti da netko vidi ono što želi, vrijedi i suprotno – može omogućiti da osoba ne vidi ono što joj je pred nosom.
| 1 | ^Stanje dovoljno “duboko” promijenjenog stanja svijesti u kojem je primjerice osobi moguće sugerirati stvari koje mogu imati anestezijske i analgetske učinke ili izazvati amneziju. Naziv može zbunjivati jer sugerira da je riječ o nesvjesnom stanju kakvo imamo kod pojava poput mjesečarenja. U engl. jeziku riječ somnambulist uvriježila se za opis zombificirane osobe koja potpuno nesvjesna korača kroz život, kao i za naivne i neuke osobe. |
| 2 | ^U tekstu se pojavljuju i fragmenti rada s još nekim osobama, također u promijenjenom stanju svijesti. |
| 3 | ^Ovakva definicija prosvijetljenog bića također je dobivena u radu s Natašom kao “instrumentom” (nešto više o tome u 9. poglavlju). |
| 4 | ^Ovaj se pojam može koristiti u svim slučajevima programiranja prema mjerilima određenog svjetonazora ili vjerovanja. Nezaobilazno ga prati otvorena ili prikrivena isključivost drugačijih svjetonazora te poticanje ponosa i osjećaja izabranosti. Takvo programiranje uključuje i zastrašivanje, temeljeno na činjenici da bi bez sustava kojeg promovira bili u puno lošijoj poziciji (da ne kažem izgubljeni ili prokleti). Prema tome, ne vidim suštinsku razliku između crkvenih i znanstvenih vjeronauka. |
