Ovo ukazuje na to da bi se na korištenje hipnoze trebalo gledati samo kao na sredstvo pomicanja svijesti iz uobičajenog stanja u neko drugo. Ta je promjena toliko suptilna da većina ljudi niti ne zna da se nalazi u promijenjenom stanju svijesti9. O toj se činjenici malo govori, ali smo zato jako dobro (dez)informirani o tome kako izgleda osoba koja je “pod hipnozom” ili u “transu”. Do nas su npr. odavna stigle svakojake holivudske bajke na temelju kojih nije teško zamisliti sebe kao usnulog zombija pod potpunom kontrolom gospodara hipnotizera10. Osobe koje se mogu uznemiriti i prestrašiti na sam spomen hipnoze ili toga da se njome netko bavi, vjeruju da znaju o čemu je riječ pa zato imaju razloga za oprez ili za strah. Ono što bi ih doista moglo zastrašiti jest spoznaja o tome koliko su puta dnevno izloženi pokušajima hipnotiziranja, tj. koliko je civilizacija u kojoj žive hipnotičkog karaktera.
Jesu li naši hipnotizeri uspješni u hipnotiziranju? Itekako – sudeći prema onome u što su nas sve dosad uspjeli uvjeriti i na što smo sve pristali. Objasnit ću i zašto su toliko uspješni. Jedan od osnovnih preduvjeta promjene svijesti hipnotičkom indukcijom jest naše dopuštenje da u tome dobrovoljno sudjelujemo. Pitanje dobrovoljnosti jest pitanje procjene prema kriterijima svjesnog uma (tzv. “kritičkog faktora”), a ono što neupućenom može vrlo lako promaknuti jest pitanje autoriteta – čim je po našim kriterijima nečiji autoritet veći i neupitniji, tim ćemo se lakše prepustiti njegovom utjecaju.
Prepuštanje procesu trebalo bi omogućiti da “kritički faktor” bude stavljen u drugi plan zbog čega naše stanje svijesti poprima drugačiji karakter od uobičajenog. Stanje smanjene kritičnosti implicira stanje povećane sugestibilnosti, a sve što u takvom stanju prihvatimo postaje novi program koji utječe na naše ponašanje i nakon povratka u uobičajeno stanje svijesti. Vratimo se u svakodnevnicu i razmislimo tjera li netko horde gledatelja da prate/gledaju sapunice ili sportske utakmice? Zašto npr. nakon što se prikaže dovoljan broj epizoda meksičkih ili turskih sapunica dođe do povećanog zanimanja za tečajeve španjolskog odnosno turskog jezika!? Što reći o gledateljima utakmica koji se nekritički poistovjećuju s porukama pripadnika njihovog tima ili navijača pa čak i kad su ispunjene zavišću ili ponosom ili pak kad su otvoreni iskaz mržnje? Spomenuo sam primjere promjena u ponašanju, a da se hipnotiziranim gledateljima nije izravno sugerirala promjena ponašanja i mišljenja. Kolika je moć izravnih sugestija može se vidjeti kod “obraćanja naciji” u posebnim (ne nužno izvanrednim i prijetećim) situacijama kada dobrim dijelom prihvaćaju anestetičke i umirujuće informacije vrhovnih autoriteta – političkih, religijskih, znanstvenih itd., bez obzira što često proturječe doživljaju stvarnosti koji su ti isti gledatelji mogli imati samo par trenutaka ranije.
Opisane pojave dio su naše svakodnevice i zbog toga bismo se lako mogli složiti da su one uobičajene. To nas dovodi do drugog vjerovanja da hipnoza u stvari ne postoji. Ako se hipnoza uistinu svede na stanje, onda takva pretpostavka ima dalekosežne posljedice na istraživanje svijesti jer implicira da ne postoje drugačija stanja svijesti od uobičajenog. Tako nešto bilo je osobito lako ustvrditi predstavnicima biheviorizma, pravca koji je psihološkom scenom dominirao velik dio prošlog stoljeća, a prisutan je i danas kroz kognitivnu psihologiju i kognitivnu znanost. Kako svjesnost nije bila predmetom biheviorističkih istraživanja, tako je i sve ono što bi upućivalo na njene promjene, npr. pomoću hipnoze, po definiciji bilo upitno. Tim su se predrasudama vodili različiti eksperimenti i teorije o hipnozi i hipnotičkim ponašanjima.
9 | ^Charles Tart takvo stanje definira kao kvalitativan pomak iz uobičajene svijesti koji osoba osjeća kao razliku u svojim misaonim procesima i koji može pratiti jedan ili više kvantitativnih pomaka poput smanjene ili povećane pozornosti, smanjene ili povećane vizualizacije itd. (Tart, 1972.).Tart, C. T. (ur.) (1972.), Altered States of Consciousness, 2nd edition, Garden City NY, Anchor Books, Doubleday |
10 | ^Posljednji uradak koji sam imao prilike vidjeti na ovu temu jest ‘Prokletstvo škorpiona’, 2001. od uvaženog intelektualca Woodyja Allena. |