Razmišljanje o psihi i proučavanje psihičke sfere, njezinih sadržaja i procesa, nedvojbeno nas dovodi do naše dvojbenosti. Nedvojbeno, jer bez obzira na stupanj (ne)poznavanja te sfere, ipak možemo pored svjesnog prepoznati i postojanje tzv. nesvjesnog. Prepoznavanje nesvjesnog ne znači automatski i njegovo poznavanje, jer smo nažalost u situaciji koja je daleko od takve tvrdnje. Gotovo je paradoksalno da do osvješćivanja nesvjesnih sadržaja dolazimo teškom mukom (radom “na sebi”), a da pak u određenim (ne)prilikama nesvjesni sadržaji sami (neurotično) izranjaju na površinu, ponekad na iznenađenje nas samih i ljudi s kojima smo u doticaju.

Takvoj dvojnosti, tj. dualizmu na psihičkoj razini, koji bi se mogao nazvati i dualizam svjesno-nesvjesno (vidi 9. poglavlje), ponekad se u proučavanjima pridavalo manje značaja nego jednom drugom dualizmu – onom između naše nematerijalne psihe i materijalnog/fizičkog tijela. U 5. ćemo poglavlju prodiskutirati neke aspekte potonjeg dualizma i prevladavajuće monističke poglede. U nastavku ću se pozabaviti pojavama koje su prema mome mišljenju povezane uz prvi dualizam te posljedicama koje su imale na uobličavanje onoga što se danas podrazumijeva pod znanošću.

Ponudit ću dva principa koja proistječu iz takvog dualizma, a o kojima se može diskutirati i provizorno ih nazvati bezumnost i bezdušnost (kao pomanjkanje ili u krajnjem slučaju negacija umnog i duševnog). Prvi princip ne bi trebalo biti teško razumjeti s obzirom na to da smatramo da znamo što je razumno i racionalno. Bez detaljnijeg objašnjavanja (to ću učiniti u 4. poglavlju), reći ću da to umno predstavlja područje svjesnoga. Mnogo je teže razumjeti bezdušno ako uzmemo u obzir da ne znamo (zaboravili smo?) što je duša i duševno (ili duhovno). Netko bi se mogao upitati s kojim pravom prejudiciram postojanje duše? Neka to za sada ostane radna pretpostavka, a ako netko traži dokaz njezinog postojanja, smatram da bi je trebalo tražiti izvan materijalističke (naturalističke ili redukcionističke) “ograde” o kojoj će biti riječi u nastavku. Pretpostavka je da bi se duša, budući da je nismo svjesni, mogla “locirati” u području tzv. nesvjesnog. Ako uzmemo/pretpostavimo da ona postoji, bezdušno bi bilo nešto u čemu je marginaliziran utjecaj1 duše, kao što bi bezumno moglo predstavljati marginalizaciju uma, razuma, zapravo nešto iracionalno2.

Vezano uz tako dobivenu (pojednostavljenu) podjelu “duša-um”, ljudsko bi djelovanje moglo imati četiri različite manifestacije, ovisno o tome iz kojih se središta pokreće. To su sljedeće manifestacije: “bezdušno-bezumno”, “duševno-bezumno”, “bezdušno-umno” i “duševno-umno.” Za prvi bi slučaj intuitivno mogli pretpostaviti da je riječ o opasnom ekstremu, tj. da takav čovjek “nije svoj” (nije čovjek?). Tim se slučajem u ovoj knjizi neću baviti, ne zato što smatram da nije moguć, već zato što doslovno otvara Pandorinu kutiju. O drugom i trećem reći ću nešto više u nastavku. Posljednji, “duševni-umni”, iako ekstreman i nepoznat, plijeni pažnju i izaziva znatiželju jer nagovještava cjelovitost (zaokruženu cjelinu?). Taj rijedak, ali ne i nedostižan slučaj mogao bi dati naznake onoga što tzv. prosvijetljenu osobu čini prosvijetljenom (1. poglavlje).

Vratimo se na dva slučaja u sredini: “duševno-bezumno” moglo bi predstavljati marginalizaciju uma ili “kritičkog faktora”, zbog čega bi netko mogao olako (nekritički) prihvaćati tuđe ponude. Slučaj “bezdušno-umno” mogao bi se opisati kao marginalizacija intuicije i suptilnog osjećaja (“to mi je za činiti”). U nastavku ću pokušati opisati neke svoje doživljaje obaju slučajeva, na koja se može gledati kao na dva polariteta koji se isprepliću u većoj ili manjoj mjeri i ispunjavaju prostor između prethodno navedenih ekstrema.