"Dvojica ili trojica sabrani u moje ime" odnosi se (osobito) na zajedništvo muškarca i žene. Kad bi čovječanstvo bilo izgrađeno na harmoničnom odnosu spolova, dijabolički svjetonazori i sile ne bi mogli ugaziti na Zemlju.

No upravo odnos muškarac-žena nalazi se u stanju jednostranosti, ranjivosti i traumatiziranosti, i to već stoljećima. Prvo čega su se mračne moći na početku "doba tame" dohvatile bila je harmonija između muškarca i žene. U prvotno, "rajsko" jedinstvo ubačen je klin, a taj raskol pripremio je plodno tlo za sve druge oblike remećenja i uništenja. Odjednom je čovjek bio opsjednut idejom da mora podčiniti druge ljude: druga plemena, druga kraljevstva, inovjerce – i drugi spol, tj. ljude iz vlastitog bliskog životnog okruženja. Možda su nekad postojale kulture u kojem su žene kroz "matrijarhat" vladale nasiljem i okrutnošću. U današnje doba, međutim, i skoro od pamtivijeka, svijet je sačinjen od jednostrane vladavine muškaraca, "patrijarhata":1 u religijama, u loža-udruženjima, u politici, u ekonomiji, u vojsci.

Karakteristično obilježje Kali-yuge je raskol (prema maksimi "Podijeli pa vladaj!"). Jednom kad su čovječanstvo i čovjek u raskolu, gube unutarnje jedinstvo i cjelovitost, što opet vodi jednostranosti i poluistini. Ovo se posebno jasno izražava u dualističkoj slici svijeta, počevši od dualizma u ime Boga: Bog i svijet, duh i materija. Bog je tu viđen kao moć izvan materije, a ta muška moć stvorila je svijet iz Ništa ("ex nihilo"), ravna njime izvana i napada kad čovječanstvo ne radi što ON želi.

Takvi pogledi nisu posve neistiniti, oni su poluistiniti: Bog ima htijenje, no to htijenje dolazi iz jedinstva i hoće jedinstvo; sveobuhvatnu ljubav. Stoga između "Boga" i "svijeta" ne postoji apsolutni dualizam, što ne znači ni da je "Bog = svijet". I ovdje je ključ misterij istovremenog bivanja jednim i različitim ("indivi-dualnost").

Tko Boga ne prepoznaje kao "apsolutnog" i "individualnog", kod tema "Bog" i "svijet" pada u dualizam (i naposljetku u egom potaknuti monizam). Dualizam tvrdi da je Bog izvan materije. Kad bi bilo tako, onda bi i čovjek također, kao "slika Božja", bio van materije, a činjenica da čovjek danas živi u materiji stoga se može objasniti samo "padom u grijeh" – što je opet veliki nesporazum. Jer, ono što nastaje iz "grijeha" (odvajanja), nije materijalni svijet, nego pogrešna identifikacija s materijalnim svijetom.

Ako je Bog izvan materije, onda je nematerijalno božansko, a materijalno "grešno". Najkasnije ovdje pokazuje se problematika dualizma, jer je materija (doslovno "majka-energija", od lat. mater, "majka") usko povezana sa ženstvom. Pošto je čovječanstvo zapalo u dualistički nazor o svijetu i Bogu, nastalo je zastranjujuće vjerovanje da muškarac predstavlja Boga na Zemlji i utjelovljuje "duh". A pošto "duh" vlada nad "materijom", smatra muškarac, i on smije vladati nad ženom, jer materijalni je svijet nastao iz ljudskog "grijeha", tj. iz grijeha "Eve", žene.

Tako je "religiozni" dualizam doveo do prezrenja i sotoniziranja materijalnog, a time i ženskog, tjelesnog i seksualnog. Pošto su muškarci izgubili unutarnju cjelovitost, vide "ženu" kao oličenje "zavođenja", "grijeha" ili "maye". U praktički svim religijama žena je potpala pod vlast muškarca. Ona se morala podčiniti, "žrtvovati se" i "služiti" muškarcu.

Često je bila izložena muškoj samovolji, što ju je otjeralo u ulogu žrtve i objekta. Mnoge žene podlegle su toj ulozi žrtve. Samosažaljenje, rezignacija i odstupanje od samoodgovornosti bile su posljedice toga. Žene su ponižavane i u svom tjelesnom ženstvu, s jedne strane seksualnim iskorištavanjem, a s druge diskriminacijom u kojoj su označene kao nečiste, čime su muškarci mogli predbacivati ženama njihove mjesečne "slabosti". Krv je postala oličenje "Nečistog" i morala je biti žrtvovana "Čistome", Bogu. A samo "čisti muškarci" smjeli su u svetište i na oltar krvi.

Tako je nastao svećenički stalež; "milošću Božjom", širom svijeta i skoro istovremeno: brahmanska kasta, šamanska elita, visoki svećenici, a svi su ušli u nesvete saveze s kraljevima i moćnicima. Isus je to društvo nazvao "leglo gujinje". I takvi muškarci činili su sve kako bi zatrli sve "nečiste" i "grešne", što je na zapadu doseglo vrhunac višestoljetnim lovom na vještice.

Može se činiti da je danas ta jednostranost, barem u modernom zapadnjačkom društvu, u velikoj mjeri prevladana. No, izgled vara. Jednostranost je samo izmještena, i to iz duhovnog i "religioznog" u fizičko i "medicinsko". Misli se, npr. na mnoge pobačaje, amputacije dojki i odstranjenja maternice. Muška vladavina poseže i danas za tijelom žene i stvara duboke rane, ne samo na operacijskim oltarima, nego i širenjem prostitucije (npr. "uvoz žena" s istoka), pornografijom i mnogim drugim elementima koji, pobliže promatrani, također potkopavaju odnos muškarac-žena. Ovdje ćemo spomenuti samo rastući financijski pritisak koji majke iz nižeg i srednjeg sloja prisiljava da rade. U nekim zemljama, počevši od SAD, oba roditelja obavljaju, za bijednu nadnicu, dva do tri posla istovremeno. Ovaj moderni oblik ropstva djecu prepušta TV-u, drogama i društvu ostale zanemarene djece.