Treći dio ove knjige počinje pitanjem: Ako je duhovna individualnost realnost, što to za nas znači u praktičnom životu? Prvi odgovor bio je da smo kao duhovne individue uvijek povezani s božanskim jedinstvom, tj. Bogom i bogosvjesnim svjetlosnim bićima. Ovo je vodilo temama "unutarnjeg posvećenja" i "božanske i zemaljske ljubavi".
Međutim, spoznaja da smo duhovne individue ima – uz značenje za naš osobni život – i jedno univerzalno značenje koje obuhvaća svaki aspekt ljudskog znanja, od prirodnih znanosti, preko istraživanja povijesti, sve do religije, naime: da nismo nastali putem materijalne evolucije, ali ni djelom antropomorfnog Boga koji je prvog čovjeka modelirao u glini i iz njegova rebra stvorio sljedećeg čovjeka, prvu ženu.
Ipak, mi ljudi (i sva ostala živa bića) imamo porijeklo. Ako nismo nastali materijalnom evolucijom, kako onda jesmo? Koji je bio duhovni scenarij postanka života i porijekla vrsta?
Dakle, kako su ljudi došli na Zemlju? Na ovo pitanje danas zapravo dobivamo samo dva odgovora: jedan potječe iz tabora znanosti i može se obuhvatiti pojmom "darvinizam", odnosno "teorija evolucije". Drugi potječe iz tabora kreacionista koji zastupaju biblijsku teoriju stvaranja. (Pri tome su kreacionisti, već prema prigodnim interpretacijama Postanka, podijeljeni u različite tabore; jedan takav tabor je islam koji također proizlazi iz biblijskog Postanka s Adamom i Evom).
Ovdje u 10. poglavlju razmatramo prije svega ova dva temeljna modela objašnjenja, jer oba sadrže važne djelomične istine koje, međutim, tek na višoj razini dobivaju svoj istinski smisao. Dakle, prvo ćemo promotriti kako to nije bilo, kako bi se time otvorili za daljnje modele objašnjenja.
Darvinizam: Život je nastao iz materije?
Kako je izloženo u 2. poglavlju, darvinistička teorija evolucije proizašla je iz materijalističkog svjetonazora. Ona tvrdi da su život i svijest produkt materije; sve u našem svijetu, pa i svi fenomeni života, daju se objasniti zakonima materije. Ako bi postojao ijedan fenomen koji se ne da objasniti, čitav bi se materijalistički svjetonazor urušio. Stoga je razumljivo da njegovi predstavnici pri svakom ukazivanju na "neobjašnjive fenomene" reagiraju vrlo iziritirano i agresivno. Nasuprot tome, rado i često tvrde da je teorija evolucije u međuvremenu dokazana, nijedan "ozbiljni znanstvenik" danas više o tome ne dvoji.
Međutim, pri kritičkom promatranju teorije evolucije pokazuje se da ona nije dokazana ni na jednom stupnju!
Porijeklo života: Slika svijeta evolucijske teorije polazi od jedne nedokazane pretpostavke, naime: "Na početku bijaše materija, jer ne postoji ništa osim materije". Činjenica da je svijet danas pun života mora se stoga objasniti "nastankom života iz anorganske tvari". To znači: nakon hipotetskog Velikog Praska iz pramaterije je nastalo mnoštvo galaktičkih spirala, u kojima su iz prasunaca, vrtloženjem materije, nastale planete. Jedna od tih planeta je Zemlja, koja se početno sastojala samo od užarene tvari. Kad se ova ohladila, pomoću kiše je nastalo lavino blato koje se proširilo u pramore. U tom pramoru trebale bi sada putem slučajnih anorgansko-kemijskih reakcija nastati prvi organski spojevi, a ti prvi spojevi trebali bi stvoriti prve žive jednostanične organizme.
Kao dokaz za to izvedeni su laboratorijski eksperimenti (zaključno s Miller-Urey eksperimentima 1953. g.) u kojima je bilo moguće pomoću električnog djelovanja iz anorganskih spojeva stvoriti organske, posebice aminokiseline, koje su temeljna građa proteina. Kada su objavljeni rezultati Miller-Urey eksperimenata, rečeno je da se građevni elementi života mogu umjetno proizvesti. To je ipak blef, jer aminokiseline nisu građevni element života, nego tek jednog temeljnog sastojka organske tvari. Organska tvar – a pogotovo živa stanica – sastoji se od puno više nego samo aminokiselina. U "najboljem" slučaju, iz takvog materijalnog procesa može nastati mrtva stanica, ali ne i živuća!
Pretpostavka da su iz slučajnih atomskih spojeva u "prajuhi" nastali živući jednostanični organizmi je dakle jedno materijalističko vjerovanje. Međutim, to vjerovanje nema niti teoretsku utemeljenost, jer je pomoću statističkih izračuna vjerojatnosti odavno dokazano da slučajni nastanak kompleksnog organskog spoja iz anorganske tvari nije moguć – pritom se mora naglasiti da je organski spoj još daleko od živućeg organizma.
