Kako bi se obradili bit i sadržaj Ehnatonove i Nefertitine reformacije, moram još malo dalje iskoračiti, jer uobičajeni udžbenici sadrže više točaka koje mogu proturječiti sljedećoj duhovnoj interpretaciji. Koga ne zanima Egipat, može i preskočiti naredna tri članka. (Ono po čemu moje izlaganje prelazi povijesne kontekste može sa sažeti u jednu rečenicu, naime da je nakratko manifestirana Aton-religija htjela izraziti istu Svjetlost/Bog simboliku i isti duhovni teizam koje smo izrazili u "Svjetlost ne stvara sjenu".)
Otkriće potisnute reformacije
Egipat je za Zapad oduvijek imao magičnu privlačnost. Grčki učenjaci putovali su tamo. Aleksandar Veliki, a za njim Rimljani, porobili su ga. Ali u to vrijeme cvjetanje egipatske države već je bilo odavno prošlo. Ipak, Egipat se zadržao u svijesti Zapada, ne najmanje zato što ga i Biblija više puta spominje: Abraham je tamo boravio, kao i Jakovljev najmlađi sin, Josip. Kasnije, rečeno je, narod Izraelov tamo je pao u ropstvo. I Isus je proveo više godina u Egiptu, gdje su njegovi roditelji (u bijegu pred Herodom) pronašli sigurnost i utočište. Egipat – zemlja puna zagonetki i proturječja, zemlja prasjećanja i svjetskih čuda, ali i zemlja čiji su bogovi prokleti od starozavjetnog Boga.
Prva zapadnjačka ekspedicija u Egipat dogodila se pod Napoleonom, koji je 1798. uspio prodrijeti do Kaira. Mudro je poveo sa sobom biranu grupu znanstvenika, geodeta i crtača.
U 19. st. istraživanje se koncentriralo na skupine gradova Donjeg Egipta (Giza, Sakara, Heliopolis, Memfis) i Gornjeg Egipta (Karnak, Teba, Luksor i Dolina Kraljeva). Tamo su živjeli svi oni faraoni čija su imena istaknuta na Listama kraljeva. Međutim, slučajno je otkriveno i da je na pola puta između dvije skupine gradova, u srednjem Egiptu, na istočnoj obali Nila, postojao još jedan kraljevski grad. Već 1714. isusovac Sicard to je mjesto pronašao i tobože otkrio. Našao je u zidove stijena uklesane rubne stele s neobičnim reljefima, koji su prikazivali faraona sa suprugom i kćeri pri religioznim obredima. Hijeroglifi tada, kao ni u Napoleonovo doba, još nisu bili odgonetnuti. Od samog grada ostali su još samo temelji. Činilo se da se grad ne samo srušio, nego i da je bio odnešen! Ti pijeskom zameteni ostaci Tell el-Amarne – kako glasi današnje ime tog predjela – ostali su dugo u sjeni atraktivnijih mjesta za istraživanje, Donjeg i Gornjeg Egipta.
1824. John Gardner Wilkinson otkrio je u stijenama Amarne grobnice visokih činovnika bezimenog faraona. Ti grobovi bili su puni hijeroglifa, ali tek nekoliko godina kasnije, nakon što je Jean-Francois Champollion 1822. napravio proboj u dešifriranju hijeroglifa, palo je svjetlo na zagonetku Amarne. Ono što je stajalo na zidovima grobova u stijeni bile su molitve Suncu, napisane od faraona koji je grad Amarnu utemeljio, i čijom je smrću grad opet propao.
Njegovo kraljevsko ime bilo je Nefer Keperu Ra Va-en-Ra. Njegovo rođeno ime, Amenhotep, promijenio je u Akh-(e)-Aton, danas u engleskom prikazano kao "Akhnaten", a u njemačkom kao "Echnaton". (hrv. Ehnaton, prim. prev.)
Krajem 19. st. počelo je iskopavanje grada Amarne u više etapa, što je u sezoni iskapanja 1912/1913 dovelo do senzacije: U jednoj zatrpanoj privatnoj kući pronađeno je skladište kipara Tutmozisa. Među objektima nalazila se danas svjetski slavna Nefertitina bista, koja je, kako se u međuvremenu saznalo, bila Ehnatonova supruga. Jednim potezom Amarna se našla u centru pažnje svjetske javnosti.
Unatoč uništenjima sljedećih faraona, istraživači su i nakon tri tisuće godina još uvijek mogli pronaći relativno mnogo prikaza Ehnatona i Nefertiti. Vrlo često se mogu vidjeti zajedno: s rukom u ruci, u konjskim kolima, ljubeći se, pri ceremonijama, u obiteljskim scenama zajedno s djecom, također i u bolnoj tuzi pred tijelom preminule kćeri. U svim ovim umjetničkim djelima vidljiva je prisna i intimna povezanost faraona i njegove supruge. Nijedan faraon prije ili poslije njega nije se dao prikazati na tako osoban – i ljudski – način.
