Povrjeđivanje Zemlje i čovječanstva počinje povredom muško-ženskog odnosa. Stoga i iscjeljenje također mora početi na toj razini. Ovdje se ne radi "samo" o obiteljskim, bračnim i seksualnim aspektima, već temeljno o prevladavanju takvog raskola koji je sve druge – nepravednost, iskorištavanje, itd. – uopće učinio mogućima. A ovdje muškarci i žene zajedno imaju veliku zadaću i veliku šansu.
Vječna prolaznost: Prijetnja ili stalna neponovljivost?
Kao što je već spomenuto, temeljni izraz raskola jest dualizam. Na ovom mjestu samo ćemo još jednom ukratko razjasniti kako se dualizam duh-materija može razriješiti analogijom svjetlost-sjena, prije svega obzirom na temu "božanska ljubav i zemaljska ljubav". Patrijarhalne religije tvrde kako se božanska ljubav i zemaljska ljubav međusobno isključuju. Budući da je sve zemaljsko prolazno, zemaljska ljubav – ponajprije tjelesna – bila bi iluzija; spolnost kod ljudi, kao kod životinja, mora biti ograničena na razmnožavanje; sve drugo je đavolja klopka ili "maya".
Svjetlost ne stvara sjenu. Sjena je, doduše, relativan realitet, ali u određenom smislu i iluzija. No kad se sjena odstrani, ne nastaje apstraktni vakuum, već integracija u stvarnost svjetlosti. Jer, naposljetku postoji samo svjetlost, a svi mi smo "dijelovi" te svjetlosti: vječne individualne zrake Boga.
Materijalno i duhovno nisu međusobno isključujuće suprotnosti, već paralelne božanske energije. Paralele se sijeku u beskraju, a pošto je beskraj sveprisutan, božansku prirodu materijalnog možemo prepoznati posvuda, ali samo u svjetlu duhovnog. Bez ovog 'svjetlovida' (orig. Licht-Sicht), bili bi u tami i materijalno bi doživjeli kao odvojeni, izolirani realitet. – a onda bi materijalno zaista i bilo prijeteće, jer je svaka materijalna forma i situacija prolazna. Oni koji su zapali u jednostrani pogled na svijet i sami pate zbog iz toga proizašle odvojenosti, prije svega zbog gubitka zemaljske ljubavi, i pribjegavaju mišljenju da je prolazno nešto loše ili zlo.
Pomoću 'svjetlovida' moguće je raspoznati što je stvarnost, a što iluzija. Iluzija nije prolazni svijet, već identifikacija s prolaznim. Izazov za nas ljude jest s prolaznim moći postupati duhovno. A to je, kao i sve drugo, pitanje svijesti.
Kao zrake Boga mi smo vječni, i jedinstveni također. Svaki individuum je povezan s Bogom individualnim odnosom ljubavi. Ta jedinstvenost je duhovna, i time "ništa posebno", jer je svaki individuum jedinstven. Svi pokušaji da se ta jedinstvenost iživi na materijalnoj razini vode borbama ega i frustracijama: čovjek želi biti "jedinstveno" moćan, inteligentan, nadaren ili upečatljiv, ili vjeruje kako je "jedinstveno" krivo shvaćen, neshvaćen, nevoljen i opterećen brigama.
Bez unutarnjeg ispunjenja istinske ljubavi, ljudi su podložni tome da se na njih utječe kroz iluziju, strah i zavist, i stalno vide nepotpunost svog života. Sve što rade i doživljavaju je prolazno, uobičajeno i nije jedinstveno. Identificiraju se s dualnošću i linearnim vremenom i ne znaju da su zapravo vječna duhovna bića. Jedino zbog toga vide vanjsku prolaznost materijalnog kao nešto zlo ili prijeteće. Međutim, iskustvom božanske ljubavi i milosti možemo spoznati duhovnu stvarnost iza svih materijalnih situacija. Što više prepoznajemo da smo vječni, to više možemo iskusiti unutarnju radost i spokojstvo, koji nisu podređeni protoku vremena prolaznosti. Tada prolaznost materijalnih stvari, uključujući i naša tijela, nije više uzrok straha i frustracije, jer smo sposobni živjeti u sadašnjosti, slobodni od dualnosti koja nas veže za "prošlost" i "budućnost". Svaka prolazna situacija – od zemaljske ljubavi, radosti i rada do bolnih udaraca sudbine – otkriva onda svoju duhovnu esenciju: inspiraciju za život u svjetlu božanskog smisla.
Prisjetimo se što je Aleksandar Solženjicin napisao o tome: "Žurbi života tako potpuno otrgnut, da je i samo mjerenje proteklih minuta postalo intiman doticaj sa Svime, nađe se zarobljenik u samici očišćen od svih polovičnosti koje su ga u prijašnjem životu mučno obavijale, i magla se povlači." Ova, od zamagljenja i polovičnosti oslobođena svijest, omogućuje nam da opet zasjamo u našem unutarnjem identitetu: "ono iskričavo svjetlo, koje se vremenom kao oreol duše [...] uzdiže".
