Što se “zdravorazumskih” kritičkih napada tiče, oni su u velikoj mjeri nabijeni raznolikim predrasudama o tome kako bi ta “bića” mogla izgledati. To me podsjeća na edukativne slikovnice o važnosti oralne higijene u kojima se bakterije karijesa djeci prikazuju kao strašna zubata i ljigava čudovišta, što pali njihovu maštu i potiče emocionalnost (što povećava šanse za bolje implantiranje programa o potrebi korištenja higijenskih proizvoda). Isto tako, zahvaljujući računalnoj sili koja se koristi u modernim animacijama, maštu odraslih raspaljuju sve raskošniji medijski prikazi “tamne sfere” i njezinih demonskih bića i utjecaja na ljudske protagoniste. Takvi prikazi u zadnjih nekoliko godina više nisu ekskluzivitet produkcije filmova strave i užasa. Je li riječ o svjesnom programiranju ili o “kompenzaciji” i vraćanju udarca iz (kolektivnog?) nesvjesnog zasebna je tema. Racionalizacije kritičara koji tvrde da ranije spomenuta programiranja na njih ne utječu smatram prihvatljivim iz perspektive svjesnog Uma, ali i vrlo ambicioznim jer iz te perspektive nismo u stanju dokučiti utjecaje tzv. nesvjesnog bez kojeg ne možemo govoriti o sveukupnosti psihe (svjesnosti).

U kritičkim promišljanjima o parazitima na nefizičkoj razini možda pomaže činjenica da na fiziološkoj razini postoje virusi i parazitski bakterijski organizami, neuhvatljivi oku ili “uobičajenoj percepciji.” Nefizičke parazite, kao i spomenute fizičke, možemo otkriti promijenimo li uobičajenu percepciju: u prvom slučaju, trebamo promijeniti stanje svijesti, a u drugome nam je potrebna pomoć mikroskopa. Isto tako, kod otkrivanja entiteta, baš kao i kod mikroskopiranja, potrebno je određeno znanje za razlikovanje domaćinskih i parazitskih oblika, odnosno za daljnju diferencijalnu dijagnozu kako bismo doznali o kojoj je vrsti entiteta riječ.

Usporedba psihičkih parazita s virusima i bakterijskim organizmima zahtijeva dodatno pojašnjenje. Entitete (psihičke parazite) možda je puno bolje usporediti s virusima nego s bakterijama jer za razliku od bakterija, entiteti nemaju vlastito fizičko tijelo, što ne znači da nemaju “astralno” i Eterično (na kojemu, izgleda, parazitiraju). Vratimo li se na “prave” viruse, za njih bi se isto moglo reći da imaju samo “program” koji će se aktivirati kad dospije u fizičko tijelo. Možemo li onda viruse usporediti sa softverom budući da su potpuno beživotni dok se nalaze na prijenosnom mediju (DNK virusa) i za aktivaciju programskog kôda potreban im je hardver (napadnuta stanica u koju će se “učitati” njihov program).

* * *

Znanstvena objašnjenja entiteta u osnovi žele pokazati da ovdje nema govora ni o čemu natprirodnom i mističnom. Složio bih se s time, ne zato što bi oni bili nepostojeći ili jer ih možemo poistovjetiti s drugim psihičkim pojavama, nego zato što entiteti sasvim prirodno pristaju ovom realitetu – njegovoj tamnoj i smrtnoj strani. Oni bi možda mogli biti natprirodni, kada bismo percipiranje ovog realiteta reducirali na potencijale svjesnog Uma i pet fizičkih osjetila. Budući da smo “opremljeni” sviješću iz koje ih možemo percipirati, nema razloga smatrati ih nečim natprirodnim – tu su, u nama, oko nas, baš kao i milijarde milijardi mikroorganizama. Praktičan Um često na ovakve ideje reagira strahom i zabrinutošću: “kako sada živjeti, što učiniti, kako se zaštiti?”. Takva je reakcija očekivana i, vjerujem, identična onoj kada je po prvi put dopustio mogućnost postojanja nevidljivih i opasnih mikroorganizama. Zato smatram da bismo entitete trebali prestati ignorirati, baš kao što u slučaju opasnih mikroorganizama, i pokušati o njima doznati čim više: proučiti mehanizme i simptome djelovanja itd. Tada bismo njima mogli sigurno manipulirati, baš kao što biolozi danas čine s mikroorganizmima22.

Na našu nesreću, ovdje je igra ipak malo složenija i u dobroj se mjeri svodi na igru skrivača koje nismo svjesni. Entiteti mogu imati pristup našim kognitivnim procesima i mogu uvelike i na različite načine uvjetovati naš odnos prema njima. Mogu nam aktivno odvlačiti pažnju s ovakvih tema, učiniti da ih proglasimo šarlatanskim i primitivnim. Kada se s njima odlučimo razračunati, ne samo da se mogu dobro skrivati, nego rad na otkrivanju (u promijenjenom stanju svijesti) mogu aktivno ometati, primjerice ubacivanjem obmanjujućih sadržaja, što može uključivati i one koje bi nepripremljeni mogli protumačiti kao vrlo produhovljene. Mnogo ljudi s ovakvim iskustvom postane otvoreno za daljnja programiranja i “anestetičke” metode i tehnike, posebice one na newagerskoj sceni. Neki od njih i sami postanu gurui oko kojih će se okupljati drugi koji će postati laka meta zbog svoje nekritičnosti ne uzimajući u obzir da nije Svjetlo sve što sja.