Komunikacija s entitetima moguća je na najmanje tri različita načina: izravno (u prvom licu), preko dijela svijesti domaćina (u trećem licu) ili preko posrednika ako se radi na daljinu u slučaju da je osoba/domaćin spriječena izravno sudjelovati ili ako je riječ o malenom djetetu (Kotlar, 2011., 162, 163).Kotlar, D. (2011.), Mala studija o nevidljivim ljudskim i neljudskim entitetima i utjecajima, Zadar, vlastita naklada, dostupno na: http://www.oslobadjanje.com/mala-studija.html Kao primjer drugog načina, u nastavku navodim isječak transkripta iz rada s Arianom na koju se nakačio astralni fragment Ante koji je iznenadno poginuo u automobilskoj nesreći. Nakon što se pohvalio tetovažom na ruci, povratkom u trenutak smrti javlja da je ostao bez duše o kojoj za života nije “razmišljao”.

Demonski i (ili?) vanzemaljski entiteti

Druga važna i uglavnom osporavana skupina entiteta nije ljudskog porijekla. U njoj se nalaze i mračni ili demonski entiteti koji mogu biti vrlo problematični. To su bestjelesna bića koja nemaju vlastito fizičko tijelo i negativno utječu na domaćina. O njima se razmišlja i kao o mitu iz prošlih vremena. Isto tako, za tzv. vanzemaljske entitete i njihove utjecaje vjeruje se da su samo moderan mit (ili moguće samo jasnija manifestacija mita o demonima). Je li riječ o još jednom (Jungovom) arhetipu? Moguće, ali ako bi se za takav arhetip mogao primijeniti princip njihovog “ispunjavanja” ili aktualizacije27 na osnovi nacrta kojeg predstavljaju kao što je rečeno za Kalupe (za koje pretpostavljam da bi mogli biti arhetipovi osobnosti), postavlja se pitanje tko ih koristi tj. “puni.” Same osobe koje su ih doživjele, što bi se moglo smatrati dokazom psihotičnosti ili ipak neke “vanjske svjesnosti” kojima je prebivanje u tuđim psihama modus vivendi?

Bilo da je riječ o modernim vanzemaljskim ili arhaičnim demonskim utjecaja takve pojave još uvijek završavaju u isti koš na kojem piše – ‘fantazije i halucinacije’. Slijedimo li Wilbera (3. poglavlje), naglasak bi valjalo staviti na patologiju, pa u slučaju vanzemaljskih utjecaja po želji možemo govoriti o histeričnom sindromu ili dokazima nečije egocentričnosti ili narcisoidnosti. Iz osobnog iskustva mogu reći (doduše nisam opremljen nikakvim posebnim “sebičnometrima” i “narcisoidoskopima”) da osobe s kojima sam do sada imao prilike raditi nisu ništa više ili manje sebične ili narcisoidne nego većina drugih ljudi. Na veliku žalost dobrog dijela kritičara, čini se da je nedostatak stvarne psihopatologije jedan od osnovnih grijeha osoba koje smatraju da su imale posla s vanzemaljcima. Zato se takvim osobama također pripisuje određeni stupanj “religioznosti” zbog sklonosti nekim New age, kao i “Old age” vjerovanjima kada je riječ o žrtvama demonskih manipulacija. Ali ni tada kritičarima nije jasno zašto jedna ovakva “kulturološka narativa ima prednost pred drugom” (McNally, Clancy, 2005., 120).McNally, R. J. i Clancy, S. A. (2005.), Sleep Paralysis, Sexual Abuse, and Space Alien Abduction. U: Transcultural Psychiatry, 42(1):113-122, doi:10.1177/1363461505050715 Ostaje neodgovoreno i je li privučenost takvim vjerovanjima uzrok ili posljedica nevidljivih manipulacija.