Ovo je vrlo interesantan slučaj iz više razloga. Čitajući ovaj slučaj, podsjetilo me to na jedno moje iskustvo, točnije tokom jedne regresije osoba se našla unutar vrlo sličnog događanja. No, ona nije vjerovala tim bićima, bila je oprez­na i nekako se sve dalje događalo na način da su je ta bića pokušala prevariti. Doduše, nije bila navođena da se ne boji i da su pred njom bića ljubavi. Svašta su ta bića pokušavala, da bi im "prevara" uspjela – koristili su lik njoj vrlo zna­čajne osobe u ovom životu za koju je emotivno vezana – on je bio mamac! I kod ove New­ton­ove klijentice pojavio se upravo lik za kojeg je emotivno vezana. Uvjerena da je riječ o njemu, u Newtonovom slučaju – cijela je seansa tim smjerom i otišla dalje. Tome je i sam Newton pripomogao. U mom slučaju oso­ba je tokom daljnjeg događanja imala neprilike s prozirnim glavama koje imaju crne oči i koje su joj "ulazile" u um stvarajući bolno stanje. A na koncu je prikaz njoj drage osobe vidjela kao lažan – točnije hologram!

Ovdje želim reći da ne znam čije je iskustvo istinito, ono u Newtonovom sluča­ju ili ovo u mojem, a i ne samom mojem, postoje stotine ovakvih iskustava, mi možemo samo pretpostaviti i dati mogućnost da oba mogu biti točno takva kakva jesu. Ali pri tome – što sada činimo – možemo dakle samo promatrati na koji se način do istih došlo. Jesmo li poštovali pravila rada s ljudima u promije­njenom stanju svijesti, jesmo li im nešto sugerirali, jesmo li ih navodili da nam kažu ono što ne bi željeli ili nisu u to sigurni.

Nadalje, rijetko se vidi da se Newton iznenadi (još jedan dokaz njegove samo­dopadnosti, majstora koji sve zna!), ali u ovom je primjeru vidljivo da je iznenađen, a istovremeno način na koji je postavljao pitanja, odaje mogućnost da zna o čemu se radi. Zašto o tome ne piše, ostaje otvoreno pitanje.

Još je nešto vrlo interesantno, osoba iz mog slučaja neka od tih bića opisa­la je kao prozirna bića s jednim tamnim okom. Zašto je Newton pitao koliko očiju vidi? Zašto je uopće pomislio da može biti više očiju, ili manje? Što zna, a o tome šuti? Zašto je provjerio da li vidi "ljude s fizičkim obilježjima ljudi"? Jako puno pitanja, previše da bi bila riječ o nečemu što po njemu nije zahtije­valo dodatnu analizu.

Idući vrlo upitan način njegovih metoda rada, tiče se načina ispitivanja i dobivanja odgovora kroz svoje klijente. Iako je često prisutna "mala agresija" ne bi li dobio odgovore na sve što ga zanima, ne rijetko ljude stavlja u poziciju da unutar sebe primaju svoje vodiče, koji onda kroz njih odgovaraju. Pri tome ne rijetko, njegovi klijenti mijenjaju i boju glasa. Promijene glasa znaju se događati, ako primjerice vraćamo regresijom osobu u djetinjstvo, zna se dogo­diti da odgovara "dječjim glasom", ali još uvijek je taj glas – glas osobe s kojom radimo, točnije je da se promijeni u biti samo način govora. Međutim, glas se zna mijenjati ako primjerice ne razgovaramo s regresiranom osobom, već s entitetom koji je unutar te osobe. No, mogućnost za ovako nešto kod Newtona ne postoji, pa iskreno navodi da u takvim slučajevima, kad uvodi vodiče u tijela klijenata i on komunicira sa svojim vodičem.

"Savjeti vodiča potiču proces iscjeljivanja naše duše tijekom orijentacije,11 ali to ne znači da su prepreke napretku potpuno uklonjene. Bolna emocionalna sjećanja iz naše prošlosti ne umiru tako lako kao naša tijela. Hester je morala vidjeti negati­van scenarij svog prošlog života u tijelu Rossa jasno, bez iskrivljene percepcije.

Ponovno stvaranje prizora duhovne orijentacije tijekom hipnoze pomaže i meni kao terapeutu. Otkrio sam da su tehnike igranja uloga u psihodrami korisne za izražavanje osjećaja i starih vjero­vanja povezanih s trenutnim ponašanjem. Klijentica iz trina­estog slučaja imala je prilično dugu orijentaciju koju sam ovdje skratio. U ovom trenutku, u svoja sam pitanja uključio i klije­nt­ičinog vodiča.

Dok se razvija prikaz života Rossa Feldona, ja preuzimam ulogu treće strane iz­među Rossa i Clodeesa. (Clodees je klijentičin vodič op. a.) U tom savjetodavnom načinu, također sam htio inicirati i transfer ulogu, gdje će Hester – Ross izgovara­ti i Clodeesove misli. Inte­gra­cija subjekata s njihovim vodičima način je traženja pomoći od tih viših entiteta oštrijeg fokusiranja na pro­ble­me. Pone­kad mogu osjetiti i svojeg vlastitog vodiča kako me usmje­rava u tim seansama.

Trudim se ne prizvati vodiče bez dobrog razloga. Otvaranje izravne komunikacije s klijentovim vodičem ima nesiguran ishod. Ako su moji komentari nespretni ili nepotrebni, vodiči će blokirati odgovor klijenta tišinom, ili će se poslužiti zamršenim metaforičkim jezikom.

Imao sam slučajeve u kojima su vodiči progovarali kroz gla­snice klije­nata hrapavim glasovima, toliko disonantnim da sam jedva mogao ra­zumjeti odgovore na pitanja. Kada klije­nti govore u ime svojih vodiča, umjesto da vodiči govore izravno kroz klijente, govor obično nije tako razlomljen. U ovom slučaju Clodees je s lakoćom prošao kroz Hester – Rossa i dopustio mi određenu slobodu u radu s njegovim klijentom.