S Bogom povezana ljubav (sanskrt. bhakti) čist je, nezasjenjeni izraz naše iskonske individualnosti koja je uvijek povezana sa slobodnom voljom i samoodgovornošću, jer ljubav je dobrovoljna. Na što ćemo, ili nećemo, usmjeriti našu ljubav, naša je slobodna volja i naša – samo naša – odgovornost. Istinska ljubav je jedino što se ne može iznuditi. Sve drugo (interesi, sklonosti, mišljenja, strahovi ...) mnogostruko su manipulativni.
"Bezuvjetno znači da je čovjek odlučio težiti prirodnom, iskonskom cilju (Bogu) i snositi odgovarajuće posljedice. Ne budi volja moja, niti budi volja ičija, nego "Budi volja tvoja"!
Kad se kaže "Bog je ljubav", to je apsolutna istina. Jer, sama božanska ljubav je sjedinjujuća snaga među individuama i apsolutna povezanost dijelova i Cjeline, Boga. Na toj osnovi Isus je s pravom mogao reći: "Ja i Otac jedno smo." (Iv 10, 30)
Ovo je najviši zaključak svih božanskih otkrivenja:
"Za onoga tko svuda vidi Mene i sve vidi u Meni, nikada nisam izgubljen, niti je on za Mene ikada izgubljen.
Takav jogi, koji obožava i služi Nad-dušu, znajući da smo Nad-duša i Ja jedno, uvijek ostaje u Meni u svim okolnostima."
(Bhagavad-gita 6, 30-31)
Slobodna volja i odgovornost izbora
Sveobuhvatno (apsolutno) u čistoj, prvobitnoj formi jest Izvor relativnog i obuhvaća sve što pronalazimo u relativnom svijetu. Ono što je u apsolutnom iskonsko i čisto – individualnost, jedinstvo, ljubav – zrcali se u svijesti svakog bića koje je u mayi u iskrivljenom obliku: u obliku ego-identifikacija, raskola, razdora, zavisti, straha, itd. Ovi faktori dijelovi su materijalne dualnosti i postoje samo u materijalnom svijetu.
U dualnost materijalnog svijeta spadaju i utjecaji zloga i nasilnoga, koji djeluju u skladu sa zakonom karme. Ovi utjecaji odgovaraju Božjim zakonima, ali ne i Božjoj volji. Bog želi da se sva živa bića probude iz iluzije i žive u svijesti svoje božanske, vječne individualnosti – u zemaljskom bivanju, a osobito nakon smrti. Dakle, jedinstvo znači biti jedno s Božjom voljom, a ne biti jedno u smislu rastvaranja individualnosti.
Materijalni svijet je kao sjena duhovnog svijeta, ali i on je Božje stvaranje i ima božanski smisao. On omogućuje svim živim bićima provođenje njihove slobodne volje i biranje gdje će živjeti: u duhovnom svijetu, u harmoniji ljubavi s Cjelinom. Ili u materijalnom svijetu u kojem je moguće u središte postaviti vlastiti ego. Kad ne bi bilo mogućnosti izbora, ne bi bilo ni slobodne volje ni istinske ljubavi. Jer, samo kad se može birati, može se dobrovoljno za nešto odlučiti. Nitko ne mora voljeti Boga i živjeti u jedinstvu. Oni koji to čine iako ne moraju, čine to dobrovoljno.
Živjeti u materijalnom svijetu ne znači da je čovjek proklet na pad u svijest raskola i egocentričnosti. Kako pokazuju mnoga čista svjetlosna bića – ona u nadzemaljskim svjetovima svjetlosti i ona koja su se inkarnirala na Zemlji – unatoč dualnosti moguće je zadržati duhovnu svijest. Jer, sve individue imaju iskonsku slobodu izabrati materijalističko ili duhovno usmjerenje svoje svijesti. Kao dijelovi mi smo uvijek ovisni. Ali, imamo slobodu izabrati o čemu želimo ovisiti, a od čega želimo biti slobodni. U duhovnoj svijesti mi smo svjesno povezani s Cjelinom i slobodni od iluzije. U materijalističkoj "svijesti" mi smo "slobodni" od Boga, što znači da se možemo zavaravati iluzijom kako smo o njemu neovisni.
Doživljaj sveobuhvatnog jedinstva
Bog je posvuda prisutan, dakle morao bi se uvijek i svuda vidjeti. Kako je onda moguće ne vidjeti Sveprisutnog? Tako što ga ne želimo vidjeti. Ako više ne želimo vidjeti Boga, on ispunjava tu želju – u dualnosti materijalnog svijeta, jer je u njemu, na temelju principa ega, iluzija moguća.
I tako, dobrovoljno se nalazimo u svijetu u kojem žive stvorenja koje su Boga manje ili više zaboravila, a sve ostalo drže važnim.
Ako se istim razmišljanjem vratimo unazad, postat će jasno kako mayu – iluziju odvojenosti od Boga – možemo prevladati: tako da sebe više ne vidimo odvojenima, jer to zaista nikad i nismo. Mi smo dijelovi Cjeline, i kad se opet svjesno posvetimo duhovnoj stvarnosti onda je to dobrovoljni čin ljubavi jer se Bogu "mora" posvetiti dobrovoljno. On nikoga ne prisiljava da ga voli, jer ljubav je dobrovoljna, i jedini "vladajući" princip u duhovnom svijetu.