"Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim; i veća će od njih činiti ..." (Iv 14, 12)
Sažeto se može reći: Karma je princip kauzalnosti i opisuje zajedničko djelovanje predodređenosti i slobodne volje. Ako se jedan od ova dva faktora izolira ili precjenjuje, to vodi u jednostranost i poluistinitost, udružene s opisanim zabludama.
Obzirom na duhovnu individualnost, lanac uzroka i posljedica nikad nije isključivo materijalan i "mehanički". U svako doba moguće je na temelju vlastite volje (a ne predodređenosti) započeti novi lanac karmičkih reakcija – a sile tame to stalno i čine pri čemu, zbog zaslijepljenosti egom, drže da su njihovi postupci predodređeni "karmom" (vidi: deizam) ili opravdani "neophodnošću" (vidi: monizam).
Karmičke reakcije: "Ne sudite ..."
Ništa se ne događa bez razloga – a razlozi su uvijek višestruki. Naravno, ovdje se postavlja pitanje zašto se određene osobe nalaze upravo u datoj situaciji. Zašto su upravo ti koji su nastradali, a ne neki drugi, bili u Hirošimi, Auschwitzu ...? Zašto su jedni bili žrtve, a drugi počinitelji? Prvi i najočitiji odgovor glasi: jer su određene osobe odlučile postati počinitelji. Stoga su počele zlouporabe kojima su se drugi ljudi suočili s ulogom žrtve. Koliko predodređenosti u nekoj određenoj situaciji igra ulogu, nitko ne može prosuditi. "Ne sudite" – ovu zapovijed trebali bi i počinitelji i žrtve uzeti k srcu. Nitko ne bi smio sebi uzeti za pravo reći kako je ono što čini drugim ljudima njihova "karma" ili zov sudbine. Oni koji se razmahuju takvim presudama podliježu dijaboličnoj aroganciji i samozavaravanju.
Ali, čovjek ni kao žrtva ne bi smio suditi. Projicirati krivnju na sebe ili na druge bilo bi jednostrano, jer pitanje krivnje uvijek razmatra samo stranu "reakcije" (onoga što se dogodilo). Vidjeti tu stranu svakako je vrlo važno, prije svega zbog pravde. Ali postoji i druga strana, strana "akcije": što činimo u zadanoj situaciji koja se više ne može promijeniti? Ima puno mogućnosti. Događaji se mogu potisnuti, može se zapasti u optuživanje i samosažaljenje, prepustiti se osjećajima mržnje i osvetoljubivosti. U svim ovim varijantama čovjek ili ostaje žrtva ili postaje počinitelj. Ali, ništa od toga ne vodi istinskom rješenju ("izbavljenju"). Iz ovih (i drugih) razloga Isus je u Propovijedi na gori rekao:
"Ne sudite da ne budete suđeni! Jer sudom kojim sudite bit ćete suđeni. I mjerom kojom mjerite mjerit će vam se." (Mt 7, 1-2)
Opširno izlaganje o različitim aspektima i razinama značenja zapovijedi "Ne sudite" slijedi u poglavlju "Razlikovanje bez suđenja".
Treća zabluda monizma: izjednačavanje Božjih zakona i Božje volje
Dosadašnja izlaganja odnose se na nerazumijevanje pojmova maye i karme. Na toj osnovi sad možemo promotriti najopasniju poluistinu, naime gledište kako je najviša stvarnost apstraktno jedinstvo energije bez svijesti i volje, a time i bez smisla i cilja; uvidjeti ovo bilo bi istinsko prosvjetljenje, te su stoga neki "prosvijetljeni" pozvani da u "neprosvijetljenom" svijetu uspostave "najvišu istinu" i "poredak"; sve što ovom cilju služi opravdano je, čak i "neophodno".
Problematika ove monističke argumentacije već je pojašnjena: monisti, pokušavajući stvarnost definirati negacijom dualnosti, previđaju Božju individualnost. To što oni smatraju "Bogom" tek je apstraktna ukupnost energije. Za njih ne postoji Bog s apsolutnom sviješću i voljom. Na temelju takve bezbožnosti previđaju i Božju volju ili je izjednačuju s Božjim zakonima, što vodi zabludi kako je sve što oni rade "u redu" i opravdano, jer se događa po zakonima uzroka i posljedice.