"Ljubi Gospodina Boga svojega [...] Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe." (Mt 22, 40)
Ovo je Isus nazvao najvažnijima od svih zapovijedi; onima kojime su sve druge zapovijedi podređene. Bez spoznaje duhovne individualnosti ne može postojati istinska ljubav (problem materijalizma i ateizma), a bez istinske ljubavi ne može biti harmonije s Božjom voljom (problem svih ego-religija).
U ovom svjetlu razlika između Božjih zakona i Božje volje postaje očita. Božji zakoni koji upravljaju materijalnim energijama striktni su i automatski; oni djeluju "neumoljivo" neutralno. Tome nasuprot, Božja volja je nešto sasvim drugo. Bog kao apsolutni individuum želi samo jedno, naime jedinstvo čiste, svjesne ljubavi. Jer Bog jest ljubav. Bog ne želi da odvojenošću i zaslijepljenošću egom (tamom) produžujemo nesvjetlosno bivanje i da se njegovi zakoni vežu u lančane reakcije. Nije Božja volja da budemo podređeni njegovim materijalnim zakonima.
Božja volja i Božji zakoni nisu istoznačni, kako sugerira popularni ezoterijski slogan "Sve je neophodno iskustvo". Sve je iskustvo – to je točno! Ali, je li sve i neophodno, to je drugo pitanje. Božanski princip ljubavi je apsolutan, i iz te ljubavi jamči poštivanje slobodne volje. To znači da nitko nije prisiljen ni živjeti u jedinstvu niti pasti u dualnost. Što ćemo izabrati je naša vlastita odluka i odgovornost, a oboje imaju sudbonosne posljedice. Iskustvo dualnosti nije neophodno, niti je neophodno živjeti u iluziji ego-identifikacija. "Neophodno iskustvo" je čarobna riječ kojom se opravdava sve što čovjek čini – u vlastitom životu i u odnosu s drugima.
Ovdje se pokazuje zašto su monistička izjednačenja "Bog = energija" i "Božja volja = Božji zakon" vrlo nepotpuni.
Jedini "zakon" u duhovnoj stvarnosti jest ljubav, a ljubav nije zakon nego izraz slobodne volje, ona je savršenstvo slobodne volje. To znači da ne želi drugo do savršenstva naše slobodne volje, da budemo istinski (= duhovno) sretni. To uključuje i materijalnu sreću, kao što apsolutno uključuje sve relativno. I tek u odnosu s apsolutnim relativno pronalazi svoj istinski smisao i svoje pravo bivanje (bivanje jednim, svjesnim, sretnim).
Postupanje bez karmičkog vezivanja
I ateisti i teisti teže idealu bivanja onkraj dualnosti, "onkraj dobra i zla". Ateistička interpretacija tog ideala vodi bezbožnom pragmatizmu koji prividno opravdava sve postupke dok su god "neophodni". Teistička interpretacija vodi svijesti odgovornosti i ljubavi koja se budi spoznajom individualnog jedinstva Boga i njegovih dijelova. Postati cjelovitim kroz božansku ljubav je jedina istinska neophodnost.
Moguće se osloboditi prividno beskrajnih lančanih reakcija, živeći u harmoniji s Božjom voljom i svjesno, neposredno joj služeći. "Budi volja tvoja" znači: "Želim djelovati iz svijesti ljubavi, a ne služiti razdvojenosti i zabludi". Ovo je teističko razumijevanje prosvjetljenja i postupanja onkraj dobra i zla. Sve ono što nije učinjeno iz ove svijesti izaziva daljnje karmičke vezanosti jer ne odgovara Božjoj volji, te stoga podliježe Božjim zakonima.
Dobro je dobro, a Zlo je zlo, ali ni dobri postupci još uvijek nemaju snagu osloboditi čovjeka iz karmičke mreže. Dobri postupci vežu nas u situacije u kojima moramo dobiti odgovarajuće nagrade, budući da se ti postupci još uvijek provode iz svijesti materijalne identifikacije. Istinsko dobro onkraj dualnosti je ono što je učinjeno u božanskoj svijesti, u skladu s dinamikom bezuvjetne ljubavi koja ne traži materijalno priznanje i nagradu.
Ekskurs: kozmičke borbe iz monističke perspektive
Za materijaliste, deiste i moniste "biti realističan" znači postupat prema svom svjetonazoru, a on kaže da je ukupnost ("jedinstvo") energije i zakona stvaranja "najviša stvarnost". "Istinski" pratemelj našeg bivanja bio bi apstraktni, "nepersonalizirani" energetski total i energetski potencijal, "sve i ništa" – a iz tog ništa nastalo je sve, također i mi, bića sa sviješću i individualnošću; onkraj apstraktne "pramaterije" nema ničega i stoga je sve što postoji materijalno objašnjivo.