Međutim, postoji velika razlika između Božjih zakona i Božje volje. Oni nisu isto. Premda se sve događa po Božjim zakonima, ne događa se sve po Božjoj volji!
Božja svemoć i postojanje zla nisu u suprotnosti, kako se ponekad tvrdi: Ili je Bog svemoćan, ali nije svedobar (inače ne bi dopustio zlo), ili je svedobar, ali ne i svemoćan (jer bi onda uništio zlo). Ove ideje proizlaze iz jednostrane materijalne logike. "Ključ individualnosti" i "slobodna volja" mogu ovdje razriješiti klasično pitanje koje filozofija postavlja teologiji, pitanje teodiceje:3 Zašto postoji zlo ako Bog ipak jest svemoćan i svedobar?
Na temelju slobodne volje sva bića imaju slobodu postupanja protiv Božje volje – ako to žele. Bog nije puka ukupnost materije sa svojim automatskim zakonima. Stoga Bog nije uzrok svemu što se događa, baš kao što ni svjetlost nije uzrok sjeni. Bog, kao apsolutni individuum, je uzrok svih uzroka, "udaljeni" (transcendentni), posredni uzrok svega. Samo na najvišoj razini Bog djeluje kao neposredni uzrok. Budući da je individualnost najveći princip, i dijelovi Boga također imaju slobodnu volju i sa svoje strane mogu stvarati (gotovo) beskrajno duge lance uzroka.
Očito, Bog nije neposredni uzrok svega. No upravo tako misle "prosvijetljeni": sve što se događa prouzročeno je od Boga, jer se dogodilo prema Božjim zakonima. Ova zabluda (izjednačavanje Boga s Božjim zakonima; Bog = energija) nastaje onda kad ne postoji svijest o vlastitoj i Božjoj individualnosti.
Ateisti, koji negiraju stvarnost vječne duhovne individualnosti držeći da je svijet produkt materije, iskazuju potpuno nerazumijevanje slobodne volje. Oni ne prepoznaju duhovnu stvarnost, a time ni snagu slobodne volje koja čovjeku omogućuje da slobodnu volju drugih ljudi poštuje ili ne poštuje. Budući da slobodna volja nije diktirana predodređenošću, odgovorni smo za svoja djela, kao i za svoje misli (naša mentalna djela).
Nasuprot vjerovanju da je sve jedno i in-diferentno (ne-individualno), i logika i praktično iskustvo pokazuju da ništa nije jedno i in-diferentno. Uvijek se mora diferencirati, jer sve je jedno i različito. Sve je individualno. Iza svakog univerzalnog i galaktičkog stvaranja, iza svakog planetarnog oblika, iza svakog i najbeznačajnijeg događaja na različitim razinama djeluju bića sa svojim namjerama i željama, tj. sviješću i voljom. Ključno pitanje glasi: Koliko je ta volja u skladu s Božjom voljom?
Ali, kako možemo znati što je Božja volja? Ne može li svatko svoja djela opravdati Božjom voljom? Ne može li svatko reći: "Bog je tako htio; Bog/ Jahve/ Allah/ "moć"/ Lucifer itd. je na našoj strani; In God we Trust?
Kako možemo istovremeno biti jedno i individualno?
Odnos apsolutnog i relativnog može se usporediti s odnosom Sunca i sunčevih zraka ili, u apstraktnim pojmovima, odnosom cjeline sa svojim bezbrojnim dijelovima. Bog je kao cjelina jedan, nepodijeljen i nedjeljiv (= individualan), a mi smo, kao individualna duhovna bića, dijelovi cjeline. Ali, kako se može nepodijeljeno i nedjeljivo Jedno podijeliti u bezbrojne dijelove? Kako može Jedno postati mnoštvo, a istovremeno biti jedno, nepromijenjeno i individualno?
Kod ovog pitanja, božanska otkrivenja i mistične spoznaje – kao i osobna iskustva – uvijek iznova upućuju na isti odgovor, naime: dioba Jednog na bezbrojne dijelove je duhovna, a ne materijalna; Jedno je apsolutno i stvarno, i upravo stoga nije odvojivo ni podjeljivo, jer stvarnost je "jedinstvo". Međutim, zlouporabom slobodne volje dijelovi mogu ispasti iz jedinstva, čime započinje odvojeno ego-bivanje. Iz Božje apsolutne perspektive ti su dijelovi još uvijek povezani sa cjelinom, ali za bića koja su se odvratila od Boga ta povezanost više ne postoji, jer više nije dio njihove svijesti.
Drugim riječima: Sve je pitanje svijesti, kako odvojenost tako i jedinstvo. Odvojenost postoji samo u zabludi (u tami) i proizlazi iz iluzornog stanja svijesti (maye). Jedinstvo je stvarnost, i znači nedjeljivu (individualnu) sjedinjenost dijelova s cjelinom. Tako se postavlja pitanje: U kojoj svijesti smo istovremeno individualno i jedno?
Postoji samo jedna svijest koja može riješiti ovaj božanski paradoks – a to je ljubav. U ljubavi smo istovremeno individualno i jedno, kao u relativnoj, tako i u apsolutnoj stvarnosti. Bez individualnosti ljubav ne bi bila moguća. Ljubav znači – biti jedno u svijesti kao individue. Ljubav je jedinstvo dvojstva. Jedinstvo se može spoznati samo u svijesti ljubavi i stoga je ljubav jedina istinska spoznaja individualnosti, kako vlastite, tako i svih drugih:
3 | ^Teodiceja: od grč. theos, "Bog", i dike, "pravda"; u filozofiji, pokušaj opravdavanja Boga u pogledu zla i patnje na svijetu. |