Takav rad na sebi omogućit će joj da uvidi kako je njen suprug sklon povlačenju jer mu je teško nositi se s njenom ljutnjom bez zapadanja u samooptuživanje. On je uplašen njenom intenzivnošću, njenim emocionalnim reakcijama i sklonosti kritiziranju. Uviđanje da se on povlači zbog toga, a ne zato što mu nije važna, pomaže joj u daljnjem oslobađanju, omogućujući joj da nađe nove načine nošenja sa situacijom.
Nalaženje apsolutne istine u relativnom iskustvu
Onima koji se strogo drže transcendentalnog nedualnog pogleda često je teško razumjeti vrijednost psihološkog rada na iskustvima. Zašto istraživati ili se upuštati u emocionalnost svakodnevnog života, argumentiraju oni, kad je ona samo simptom egocentričnosti, neznanja, dualističke fiksacije?
Premda ovaj argument ima određenu logiku, on može voditi duhovnom zaobilaženju – izbjegavanju kaosa i nesigurnosti osobne egzistencijalne situacije – prije nego istinskoj "mudrosti onkraj svega". Kako je moguće istinski zaći onkraj stanja s kojima se nismo u potpunosti suočili? Kad se nedualna perspektiva koristi za racionalizaciju duhovnog zaobilaženja, ona postaje instrument za povećanje odvojenosti.
Swami Prajnanpadino učenje daje primjer kako se može raditi izravno na emocionalnim turbulencijama unutar šire perspektive transcendentne istine.
U svjetlu apsolutne nedualnosti, emocionalne reakcije su upozorenje da još niste u Istini ... Emocija je iluzija jer je kreirana mišlju, koja želi nešto što nije ...
No iz imanentne perspektive, jednom kad se emocija pojavi ona jest Istina na neko vrijeme. Zašto? Zato što je tu. I ne mogu je poreći ... Neka bude. Dopustite da se izrazi. Budite s tom emocijom, budite ta emocija ... Onda ćete vidjeti kako će brzo nestati ... (Roumanoff, 1989).
Objedinjujući ova dva pogleda, Swami Prajnanpad izrazio je paradoks dvostruke vizije:
Emocija je iluzija, nema sumnje, ali ta je emocija stvarna, iako je iluzija. Ona je Istina jer je tu. Kako kontradiktorno! (Roumanoff, 1989)
Kako bi izbjegli duhovno zaobilaženje, transcendentna istina treba biti utemeljena u spremnosti da zagazimo i uronimo u olujne valove imanencije. Trebamo proširiti jednadžbu koja nudi izbor samo između samsaričkog, dualističkog uma i prosvijetljene, nedualne svjesnosti. Trebamo u jednadžbu uključiti treći, posrednički član – relacijsku igru ljudskog iskustva, gdje se evolucija događa kad se Nebo manifestira na Zemlji, kad beskonačno preplavi konačno, a vječnost se utjelovi u vremenu.
Otvaranje cjelovitoj igri ljudskog iskustva stvara mogućnost iznenadnog osvita budnosti, u tibetanskoj Mahamudra tradiciji poznate kao "mudrost rođena iznutra". To je iznenadno otpadanje dualističkih fiksacija, što omogućuje izravni, često iznenadni ulazak u stanje nedualne prisutnosti. Događa se na samoj oštrici žileta gdje dolazi do trenja između neznanja i jasnoće, pojavnosti i praznine, zaglavljenosti i slobode, i gdje su njihovi neizmjerni kontrasti okidač za trenutak žive budnosti usred ovosvjetske zbrke. Kada spoznamo da se neuvjetovana svjesnost može pojaviti u svakom trenutku, bilo kad, neovisno o tome koliko patimo, onda igra bivanja osobom, bivanja u odnosu, suočavanje s našim neurozama i prihvaćanje iskustvenih procesa onako kako se odvijaju – sve to može postati sredstvo za buđenje jasnoće prisutnosti koja je rođena u samom srcu dualnosti.
Sama naša otuđenost i neuroza, onda kad se u potpunosti suočimo s njima, postaju sjeme mudrosti. Pokušaji transcendiranja naših ljudskih mana i nesavršenosti, naših "grijeha i pokvarenosti" ne oslobađaju nas od njih. Jedino svjesno ulaženje u njih i svjesna patnja omogućuju da se iscrpi njihov momentum, da prođemo kroz njih i završimo s njima. Swami Prajnanpad taj je proces potpunog, svjesnog iskustva zvao bhoga: "Ono što oslobađa jest bhoga." (Prakash, 1986)
Vjera koja je ovdje potrebna jest spoznaja da je sve što iskusimo u tom trenutku istina; to je sve s čim trebamo raditi, jer u tom je trenutku to "ono što jest". Budući da su konflikt i neuroza samsaričkog ega također "ono što jest", iskusiti ih izravno i u potpunosti jest buđenje. Jer, probuđenost dolazi kroz ulaženje u ono što jest, a ne udaljavanjem od toga. Tako, ako možemo ostati otvoreni i prisutni u iskustvu koje nadolazi, ma koliko se ono činilo neurotičnim, otkrivamo – bilo postupno, psihološkim istraživanjem, ili iznenadno, unutarnjom mudrošću – da to iskustvo nije kruto, fiksirano ili definirano kako se ispočetka činilo. Kada počne teći, odvijati se, zreti i oslobađati se, ono otkriva svoju istinsku prirodu kao igru originalne budnosti, utjelovljene u ljudskom obličju.