Što to znači biti svoj u tom smislu, "biti Zusya"? To ne znači ponosno objaviti "Ja sam ja" – zasebna osobnost koja ima ovakav skup osobina, ovakve sklonosti, ovakvu povijest. Biti svoj u Buberovom smislu znači pronaći najdublje zakone svog bića, dopustiti svom životu da s vremenom nađe i izgradi svoj istinski put i izraziti svoje unutarnje darove i kvalitete, kroz razmjenu sa životom u svim njegovim aspektima. Biti svoj u ovom smislu ne odnosi se ni na uvjetovano ego-sebstvo, niti na apsolutno ne-sebstvo onkraj svih karakteristika, bezvremenu buda-prirodu koja je u svima jednaka. Biti svoj uključuje poštivanje sebe kao bića-u-procesu, stalno otkrivanje svojih istinskih darova i njihovo utjelovljenje u tekućoj struji vremena, povezanost s drugima i akciju. Ovo bi mogli nazvati i istinska osoba.
Samo istinska osoba može biti bliska, može biti povezana s drugima i sa samim sobom u bliskosti. Uvjetovani ego, identificiran s ulogama i identitetima oblikovanima u prošlosti, nije sposoban za istinski odnos s drugima. Slično tome, u bezvremenoj, nedualnoj svijesti također nema odnosa s drugima; tu je samo neposredno znanje, tiha prisutnost bez sudjelovanja u polaritetu sebe i drugih. Tako, da bi potpuno sudjelovali u međuljudskom odnosu, moramo stupiti u naš ljudski oblik – osobu, i nastaniti je.
Individuacija
Istinska osoba je sebstvo-u-procesu koje se razvija i zrije vremenom. Taj razvojni proces, kroz koji se osoba razvija i cvjeta, jest put individuacije. Dijalog – kreativna, transformirajuća razmjena između sebe i drugih – cvijet je individuacije. Rijetkost istinskog dijaloga u našem svijetu ukazuje i na rijetkost same individuacije. Psihoterapija može biti instrument u unaprjeđivanju individuacije, pomažući ljudima iscijeliti povrede iz odnosa, razviti njihov kapacitet za osobnu povezanost, i otkriti uvjetovane identitete koji oblikuju zaštitnu školjku ega, priječeći sjemenki osobe da procvjeta. U kolikoj mjeri vaša svojstvenost [suchness] isijava – kroz vaše lice, vaš govor, vaše akcije, vašu jedinstvenu kvalitetu prisutnosti, vaše izražavanje ljubavi – dijelom je elegancija, ali dijelom je i rezultat vašeg rada na poliranju svoje posude kako bi postala transparentna za čisto biće koje je u njenom temelju.
Individuacija, kako je ovdje opisujem, tako zalazi onkraj svjetovnog humanističkog ideala samoostvarenja – pukog nalaženja osobnog ispunjenja ili razvijanja individualnih talenata koje je samo sebi cilj. Istinska osoba je viša oktava od zasebnog individualca koji ostaje zarobljen unutar svoje individualnosti. Prema Buberu, evolucija od individualca do osobe odvija se kroz puno sudjelovanje na polju međuljudskih odnosa:
Dijalog samo između individualaca je okvir; taj se okvir popunjava samo dijalogom osoba. Ali kako bi čovjek mogao od individualca uistinu postati osoba, ako ne izravnim i slatkim iskustvom dijaloga, koji ga uči bezgraničnim sadržajima unutar granica? (1965., kurziv J. W.)
Dijalog između sebe i drugih dopušta širi način bivanja ("bezgranični sadržaji unutar granica") – međupovezanu prisutnost koja se razvija u igri razlika.
Iako se istinska osoba razvija u kotlu međuljudskih odnosa, takva evolucija zahtijeva i određeni stupanj duhovne transcendencije – kapacitet za prepoznavanje svog šireg bića koje je onkraj osobe, i otvaranje prema njemu. Istinska osoba zapravo je jedan od potencijala našeg šireg bića – naći i izraziti sebe u svijetu u potpunosti, na osoban način, kroz neizrecive svojstvenosti "Ti" i "Ja". Individuacija je kovanje transparentne posude – autentične osobe koja ono što je onkraj osobnosti izražava na jedinstveno osoban način.
Sada možemo razlikovati apsolutnu istinsku prirodu – univerzalno bivanje koje je jednako u svima – od individuirane [individuated] istinske prirode – kako svaka osoba utjelovljuje apsolutnu istinsku prirodu jedinstvenim izrazom. Individuacija je proces unošenja apsolutnog u ljudsko obličje – "obličje" naše osobe, pokretane našim kapacitetom za osobnu, međupovezanu prisutnost, utjelovljenu u svijetu.
Uravnoteženo razumijevanje
Nedualni pogled koji pridaje višu vrijednost transcendentnome nego imanentnome nije u stanju prepoznati značaj individuacije, dijaloga između Ja i Ti, cijenjenja drukčijosti ili bliskih odnosa. S druge strane, čisto imanentni stav, poput Buberovog, ne prepoznaje važnu ulogu koju transcendencija – sposobnost zalaženja onkraj osobne, dijaloške sfere u nedualnu, nad-osobnu prisutnost – ima u čovjekovu razvoju. Potreban nam je obuhvatniji pogled koji prepoznaje nedualnost transcendencije i imanenciju, apsolutno i relativno, prazninu i oblik.
