Međuljudski odnos kao evolucijska zadaća

Premda su mnogi veliki yogiji, sveci i mudraci kroz tisućljeća shvaćali da je 'mudrost onkraj svega' ta koja transcendira sve oblike, sve razdore, svu dualnost, ta razina razumijevanja nije baš duboko prodrla u tkanje svjetovnog života na ovoj planeti. Zašto se Kraljevstvu Nebeskom, ili barem relativno prosvijetljenom društvu, bilo tako teško manifestirati na Zemlji?

Nema sumnje da za to postoje mnogi razlozi. Ali vjerojatno dijelom i zbog toga što još nismo naučili potpuno boraviti u svojoj ljudskosti, a isto tako biti sposobni zaći onkraj nje, biti istinska osoba, s jednom nogom u apsolutnome, a s drugom uronjenom u trans­for­ma­tivni proces međuljudskog odnosa. Ako je naš fokus isključivo na oslobađanju od samsare i ne zanima nas utjelovljenje u istinskoj osobi – kroz odnos, dijalog i individuaciju – gdje će onda Kraljevstvo Nebesko pustiti korijenje na Zemlji?

Najveće bolesti ove planete – rat, siromaštvo, ekonomska eksploatacija, ekološka devastacija – sve potječu od naše nespo­sob­no­sti da toleriramo razlike, sudjelujemo u inteligentnom dijalogu i postignemo međusobno razu­mi­je­vanje. Društvene organizacije na svakoj razini – brakovi, obitelji, škole, korporacije, nacije – u neredu su. A duhovne zajednice teško da su po­šte­đene od razarajućih ratova, podjela i političkih spletki kojima je podlegla većina svjetovnih orga­ni­za­cija.

Sva velika postignuća na području duhovne prakse i spoznaje, koliko god čudesna bila, teško da su počela transformirati opću kvalitetu ljudskih odnosa na ovoj planeti, koji su još uvijek pokretani najprimitivnijim motivacijama i emocijama. Kako je pisao pjesnik Rilke: "Ljudska bića da vole jedni druge, to je najteža od svih naših zadaća".

Samo po sebi, voljeti zasigurno nije teško, jer je otvorena, voleća prisutnost svojstvena, suštinska kvaliteta same naše prirode. Zašto je onda tako teško utjeloviti tu otvorenu prisutnost u odnosu na druge ljude, pod svim okolnostima? Izvor ovog problema djelomično leži u ranoj povrijeđenosti u odnosima povezanosti kroz ljubav, a koju smo pretrpjeli u djetinjstvu – što osobito prevladava u modernim druš­tvima. Iz tih povrijeđenosti razvijaju se nezdravi obrasci odnosa, koji se nesvjesno nastavljaju unatoč našim najboljim namjerama.

Bolna je istina da duhovna ostvarenja često ne liječe naše duboke rane u području ljubavi, niti se prevode u vještu komunikaciju ili međusobno razumijevanje. Posljedica toga je da se mnogi duhovni praktičari – učitelji i učenici podjednako – ili povlače iz sudjelovanja u osobnim, bliskim odnosima, ili zastrane na drugi način, imajući u odnosima iste teškoće i probleme poput svih ostalih. Premda prema drugim bićima mogu imati namjere pune ljubavi i suosjećanja, većina modernih duhovnih praktičara svejedno nastavljaju dje­lo­vati iz ne­svje­snih obrazaca razvijenih u djetinjstvu. Ono što je ovdje često potrebno jest psihološki rad koji će nam omogućiti da osvijestimo pozadinsku psihodinamiku koja održava ove obrasce.

Swami Prajnanpad prepoznao je značaj ovog raskoraka između duhovne prakse čovjeka i njegove sposobnosti da je utjelovi u svojim odnosima, često govoreći učenicima koji su željeli učiti od njega da "donesu certifikat od su­pruge". On je vidio brak kao osobito moćni lakmus test nečijeg razvoja, jer u njemu je čovjek "potpuno izložen ... Sva osobitost, sva takozvana slabost tu su ogoljeni. Zato je to područje testiranja. U samačkoj duhovnoj praksi duhovni aspirant može postići savršenstvo i osjećati: 'Oh! Uspio sam, oh, postigao sam jednotu." Ali u braku "sve postaje zbrkano". Yogiji otkrivaju da je njihovo takozvano ostvarenje "bilo samo na površinskoj razini. Ono nije prodrlo du­boko unutra. Samo se činilo da jest. Dok se ne testirate na tlu na kojem ste potpuno izloženi, sva ta vanjska postignuća su lažna. U tome je bit, i to morate shvatiti u potpunosti." (Prakash, 1986)

Dakle, umjesto da poteškoće u međuljudskim odnosima olako pri­pi­su­jemo opakosti samsare, možda bi odnose trebali usuglasiti s nji­ho­vim istinskim značenjem – prepoznavajući vrhunski evolucijski izazov koji oni predstavljaju. To je veličanstvena divljina u kojoj čovječanstvo jedva da je počelo pronalaziti svoj put. Razvijanje svjesnijih odnosa važan je sljedeći korak u ljudskoj evoluciji. (Welwood, 1990.) A ono zahtijeva kombiniranje nedualnog ostva­renja – koje poništava fiksaciju na odvojeno sebstvo – s pomnom paž­njom prema relacijskim obrascima koji blokiraju ili iskrivljuju slobodan tijek voleće prisutnosti.

Ako bi jedina dva izbora koja imamo bila živjeti u samsaričkom egu ili u našoj široj buda-prirodi, kopanje po svim ovim zbrkanim pitanjima, emocionalnim konfliktima i komunikacijskim problemima ne bi bilo od velike vrijednosti. Takvo 'prljanje ruku' samo bi bilo ometanje buđenja za našu širu prirodu. Ali ako dopustimo treću istinu – istinsku osobu – rad na pitanjima međuljudskih odnosa ima stvarni zna­čaj i vrijednost. Jer, takav rad pomaže osobi da se razvije i na­pre­du­je, da postane transparentnija posuda u kojoj se apsolutna istina utje­lov­lju­je na zemaljskom planu.5