Tipična priča takve žene priča je 32-godišnje „Marie” iz Leedsa u Engleskoj: „U studenom 1990. godine muž mi je bio na tečaju, bila sam sama kod kuće, u spavaćoj sobi. Vani se odjednom pojavio veliki kotač od svjetla – postalo me užasno strah te sam izjurila van. Posvuda je bila svjetlost, a nešto mi je u glavi reklo da se dobro u to zagledam, da me neće boljeti. Pokušala sam se tomu suprotstaviti – bez uspjeha.”58

Sat i pol kasnije „Maria” ponovno dolazi k sebi. Sjedi na svom krevetu, prljavih nogu, na svom jastuku vidi krv: „To nije mogao biti san pošto sam otkrila rane na svom tijelu. Na potiljku mi je nedostajao cijeli pramen kose, a na malom prstu sam imala sedam uboda igle.”

Liječnik kojemu se žena obratila nije joj mogao pomoći. Samo je ustanovio neuobičajene ozljede tkiva. No „Maria” je tijekom sljedećih mjeseci sve češće imala takozvane „flashbackove”, trenutke u kojima se prisjećala kratkih epizoda svojih noćnih doživljaja: „Znam da sam s trojicom jako malih muškaraca sišla nekim hodnikom. Bili su boje bronce i strahovito su zaudarali – kao po trulim gljivama. Polegli su me na metalni stol i nekako mi držali glavu. Kad su mi s glave odstranili dio kože, osjetila sam oštru, probadajuću bol. Tada su mi na nos stavili staklenu cijev – to je bilo najgore od svega. Vjerovala sam da će me ubiti. Znam da sam još pomislila: ‚Ne, ne želim umrijeti – ne ovdje, ne sada.’”

Taj je doživljaj pokrenuo u njoj čitav niz daljnjih sjećanja koja su sezala do djetinjstva. I među njima i dva na prekinute trudnoće: „Kad mi je bilo 18 godina, moj mi je ginekolog rekao da kod mene ima znakova koji upućuju da je na meni jednom izvedena laparoskopija – uvođenje cijevi u maternicu. No nikad se u životu nisam podvrgla tako nečemu. Doduše, dvaput sam bila trudna – a potom odjednom više ne. Nisam imala spontani pobačaj, niti sam, naravno, namjerno pobacila. Odgojena sam katolički i za mene takvo što ne bi nikad došlo u pitanje.”

Niti ovdje ne možemo sa sigurnošću reći da li je ova žena bila trudna i da li joj je fetus potom odstranjen, baš kao i kod Marie Struwe. No možda bi samo trebali njezine riječi – kao žene i majke – uzeti nešto ozbiljnije: „Znala sam da se u meni razvijalo dijete. Bila sam u to sigurna.”

Spriječena trudnoća

Tada su Maria Struwe i njezin suprug odlučili u svakom slučaju imati još jedno dijete – no nije im uspijevalo. Na prijedlog liječnika odlučili su se za umjetnu oplodnju.

Postupak je trebao biti obavljen 22. veljače 1988. godine. Maria Struwe tog se dana zaputila u ordinaciju svog ginekologa. Sve je bilo spremno za zahvat u kojem je pomoću katetera u njezinu maternicu trebalo biti ubrizgano sjeme njezinog supruga. Do toga nije došlo.