Prof. Jacobs dodaje: „U iskazima se vrlo često pojavljuju seksualne aktivnosti dvoje ljudi u brodovima, koje se odvijaju pod kontrolom vanzemaljaca. Vanzemaljci dovode otetog u prostoriju u kojoj već na stolu leži osoba suprotnog spola. Oteti govore da taj drugi čovjek izgleda kao da je ‚odsutan’. Vanzemaljci jasno daju do znanja da žele da dođe do seksualnog sjedinjavanja otetog s tom drugom osobom. Oteti mora to poslušati. Ili se uspinje na drugu osobu i spava s njom, ili već leži na stolu te se spolni odnos odvija na taj način. Ako pritom dođe do orgazma, bića često nepomično gledaju u oči otetog. Mora se naglasiti da to nije seksualna fantazija. Većina muškaraca i žena doživljava to traumatično i kao nešto nad čim nemaju kontrole. Jedan je muškarac sa suzama u očima opisao kako se osjećao kao da siluje ženu s kojom je bio prisiljen spavati.”
Pod vanzemaljskom prisilom
Izgleda da se nešto slično dogodilo i danas 30-godišnjem Berndu Jentschu. Bernda, koji se sjeća kako je kao dijete noću „operiran” i čije su roditelji oteli misteriozni „vojnici”, u dobi između 16 i 19 godina mučili su neobični snovi:
„U jesen 1980. godine počeo sam pohađati tečaj plesa na kojem sam upoznao jednu djevojku. Bilo mi je tada 16 godina. Što smo duže bili u vezi, to smo oboje učestalije imali neobične snove, koji su prestali tek nakon što smo se 1983. godine razišli u svađi. Najprije sam imao san koji se stalno ponavljao: Stajao sam na livadi ispred neke ‚stvari’ koja je bila skroz tamna te se rasplinjavala u tami noći. U sredini te ‚stvari’, za koju se činilo da stoji na štulama koje nikako nisam uspijevao vidjeti kako treba, nalazio se otvor za vrata kojem se moglo prići ljestvama. U tom iznutra osvijetljenom otvoru stajao je neki čovjek. Lik mu je cijelo vrijeme bio potpuno crn i vidjelo ga se samo u svjetlosti koja je dolazila iz otvora.”
U Berndovom sjećanju taj je muškarac samo silueta, obris. I izgleda da je sličio „tipu” koji je Franziska Metz 1984. godine vidjela kako se pojavljuje u njezinom stanu u Würzburgu: „Jedino neuobičajeno obilježje”, govori Bernd, „bio je šešir koji je nosio taj čovjek, čiji se široki obod jasno iscrtavao u obrisu. Prilika je neprestano zahtijevala od mene da uđem u tu ‚stvar’. Nepokolebljivo sam je odbijao poslušati kroz mnoga ponavljanja tog sna.”
No nakon nekog vremena sadržaj tog sna počeo se mijenjati: „Čovjek je tražio od mene da dovedem djevojku. Žestoko sam to odbio. Stalno sam vikao: ‚Ne, ona nije prava, ne, ne želim!’ Ti su snovi konačno dosegli vrhunac tako da je djevojka bila sa mnom, a ja sam se sve žešće opirao poći s njom u tu ‚stvar’. Jedan od posljednjih takvih snova imao sam na prijelazu iz 1982. na 1983. godinu. Bio je takav da sam se u pratnji crne prilike nalazio u ulici u kojoj je živjela moja djevojka. Bez da sam bio u stanu, odjednom je stajala kraj mene. Utroje smo pošli ulicom, pri čemu se crna prilika uvijek nalazila koso iza mene. Sjećanje mi tada prestaje, ali mi je u siječnju 1983. godine djevojka ispričala o snu koji ju je jako prestrašio, a u kojem je u njezinu sobu upao ‚čovjek-slon’ (baš u to vrijeme u kinima se prikazivao film ‚Čovjek-slon’ sa Johnom Hurtom).”
Bernd je siguran da može naći i mjesto na kojem se odigrao prizor sa ‚stvari’ i tamnim čovjekom – livada u blizini tadašnje američke radarske postaje na umjetnom brdu kraj Vražjeg jezera u Berlinu. Te je snove imao otprilike pola godine, a prestali su tek kad je raskinuo vezu sa svojom djevojkom (prevarila ga je s drugim).
