Sebastianovi snovi
Na sve se to nadovezuje još nešto: „Pred kraj trudnoće u kojoj sam nosila Sebastiana ležala sam u krevetu i gledala kroz prozor kroz koji sam mogla vidjeti veliki bor. Odjednom je iz tog bora – ili barem iz pravca tog bora – došlo više malih, svjetlećih kugli, koje su ušle unutra kroz zatvoren prozor te su ponovno nestale. Kratko potom sam zaspala, no kad sam se probudila, odmah sam se toga sjetila.”
Kad su Sebastianu bile dvije i pol godine počeo je govoriti o tome kako ga noću posjećuju neobična „čudovišta”. Prve crteže toga nacrtao je s dvije i pol ili tri godine. Crteži su zaprepašćujući, pogotovo kad ih se uspoređuje s njegovim prikazima roditelja, braće i sestara i prijatelja iz vrtića. Oni izgledaju upravo onako kako bismo očekivali od dječaka u njegovoj dobi. Ali na njegovim crtežima „čudovišta” pojavljuju se male prilike s velikim glavama i ogromnim, crnim očima. (Slika 15)
„Naravno da nikad nisam rekla Sebastianu za moj doživljaj”, govori Maria Struwe. „Jednog dana sâm je započeo s time – i pričao je zapanjujuće stvari.”
Sebastian danas ima pet godina. I njegovi opisi toga što mu se očigledno dogodilo još su uvijek jako dojmljivi. Maria Struwe potrudila se zapisati većinu tih snova.
Primjerice, ujutro 24. svibnja 1993. godine Sebastian je ispričao: „Vozim se brzo kao motor i mogu vidjeti svijet. Tako je malen, svijet. Bio sam unutra, i onda je to napravilo ovako [radi pritom trzajuće pokrete, uzima knjigu i otvara je i zatvara nekoliko puta]. Ali ja neću da me drže za ruke i noge [pokazuje nam kako se bori i baca se na kauč]. Nije mi drago da me čudovišta drže, uvijek dobijem udarac [ne znamo što misli pod ‚udarac’].”
U drugom je snu čak i „odveden u svemirski brod”, tamo je bilo „dobrih čudovišta”, odnosno „čudovišta astronauta” i „zlih čudovišta”, odnosno „debelih čudovišta sa zelenom kožom”. Nadasve ga je uplašilo to što su „zla čudovišta” htjela roditeljima oduzeti njihovu djecu. Jedna od prvih stvari koje je ispričao, govori Maria Struwe, bila je o tome kako je vidio malu djecu u „kutijama”, koju su nadgledala ta čudovišta. Zbog tog sna danima je plakao i nije se mogao smiriti.
„Drugi put je pričao o tome kako se nije mogao pomicati te kako mu je nešto uliveno u usta. Posljednje vrijeme često govori o tome kako je bio u zraku, a tamo su bile nekakve velike Lego kockice – ali ne za igru. Kada je počeo crtati crteže bio je jako prestrašen. Stalno je govorio o čudovištima koja su s njim negdje vani u zraku te je izgledalo da osjeća veliko olakšanje što je sada ponovno kod kuće.”
Sebastian je bistar, vrlo inteligentan mali dječak. Naravno da se u tome što priča, kao i u njegovim snovima, miješaju elementi svakodnevnih doživljaja i vlastite mašte s onima... da, s čime? Kakva to „čudovišta” on opisuje? Kako dolazi do toga da jedno trogodišnje dijete objašnjava kako je vidjelo „svijet izvana”? Što ga potiče da objašnjava kako je sa „čudovištima” bio u zraku ili čak „u svemirskom brodu”?
|
|
|
Slika 15: Crteži Sebastiana, sada petogodišnjeg Marijinog sina, kad je bio u dobi između dvije i pol i tri godine. Gore je njegova majka – onda odgovara prikazima koje se obično može očekivati u toj dobi. U sredini su lica „čudovišta”. Upadljive su velike crne oči, kao i crte kojima je „iskrižao” lica (psiholozi su shvatili da djeca precrtavaju stvari za koje žele da se nisu dogodile). Dolje je jedan od objekata u kojima je Sebastian letio i iz kojeg je vidio „svijet odozgo”.
Ni uz najbolju volju ne mogu zamisliti da je trogodišnje ili četverogodišnje dijete u stanju tako opisati ono što je doživjelo. I sâm imam četverogodišnjeg sina i vjerujem da donekle mogu prosuditi što dijete te dobi misli, što iz svog okruženja pojmi, što sanja. Sadržaji snova koji se toliko zapanjujuće podudaraju s onim što o „otmicama” govore odrasli, koji se povrh toga izražavaju u crtežima te ih se može korelirati, po mom mišljenju teško da mogu potjecati iz mašte malog djeteta. Njihov uzrok mora biti konkretan i stvaran – naime, onaj isti uzrok koji uzrokuje identične „snove” kod odraslih.
Na prvi se pogled može činiti upitnim – ali (upravo!) na Staru godinu 1993./1994. godine Maria Struwe i njezin sin spazili su NLO. „Bilo je otprilike 15 minuta nakon ponoći”, govori Maria. „Upravo sam razgovarala telefonom sa svojim bratom, Sebastian je stajao kraj prozora i promatrao šarene rakete. Odjednom smo oboje ugledali blještavo crvenu kuglu. Rekla sam bratu: ‚Za ime Božje, mislim da pada neki zapaljeni zrakoplov!’ Jer mi je u prvom trenutku baš tako izgledalo, mislila sam da se zrakoplov zapalio i da pada.”
