Modeli bi u znanosti trebali služiti kao polazišna točka za daljnje proučavanje i podučavanje. Mogu biti osobito važni ako se koriste za predočavanje onoga što našim osjetilima nije tako lako dohvatljivo. Psihologija je po mnogo čemu čudna znanstvena disciplina, između ostaloga i po tome što, za razliku od drugih znanosti, kod nje nije jednostavno pronaći općeprihvaćeni (ili “standardni”) model onoga čime bi se trebala baviti – ljudskom psihom. Kemija primjerice ima periodični sustav elemenata, modele molekula i kemijskih reakcija, fizika modele elementarnih čestica, opise prirodnih zakonitosti i pojava, a stanična biologija različite prikaze stanica, razrađene cikluse razmjene tvari itd. Kod psihologije teško je ne primijetiti, bez obzira na razgranatost njezinih pravaca, da većina teorija visi “u praznom” prostoru (iako ni za druge, prije spomenute znanstvene grane koje imaju nekakve modele još uvijek ne možemo tvrditi da stvarno znaju o čemu govore).
Razlog nepostojanja općeg ili “službenog” modela ljudske psihe prihvaćenog od znanstvene zajednice možda bi trebalo tražiti i u činjenici da je psihologija, otkako je postala znanstvena disciplina, ubrzo istisnula psihu zbog vladajuće materijalističke, redukcionističke i “prirodno” ateističke paradigme unutar onoga što se naziva suvremenom, tj. vladajućom znanosti. Ukratko, gotovo bi se moglo reći da je psihologija prestala biti psihologijom u pravom smislu riječi onog trenutka kad je postala znanstvena disciplina.
Duša kao sinonim za psihu odavna nije prisutna u psihologiji1, već je zamijenjena umom (engl. Mind). Stoga bi prikladniji naziv za ono što se danas smatra psihologijom bio mensologija ili nousologija2. Ipak, ni stavljanje uma u prvi plan nije poboljšalo situaciju s psihologijskim modelima. U stvari, to je samo dovelo do daljnjeg reduciranja, posebice ako promotrimo nastojanja da se takav (nematerijalni) um locira ili čak izjednači s (materijalnim) mozgom3. Mnogi će se zato danas, kad im se neka psihička stanja pokušaju objasniti kao problemi uma, lako nadovezati izjavljujući nešto poput: “um ili mozak – u čemu je razlika, zar to nije jedno te isto?”. Jedan od mogućih ekstrema ovakvog redukcionizma bila bi egologija. On u stvarnosti postoji pod nešto praktičnijim nazivom – ego-psihologija4 (engl. ego psychology) proizašla iz psihoanalize o kojoj će još biti govora u nastavku.
Smatram da nepostojanje modela psihologiju kao znanost čini upitnom na neki način. Isto tako bi se moglo reći da vrijedi i obrnuto i da psihologija takvu znanost s njenim insistiranjem na materijalističkom redukcionizmu također čini upitnom jer nije dorasla izazovu postavljanja modela psihe koja izlazi iz materijalističkih okvira5. Vladajuća znanost i dalje smatra da psihologija mora biti potpuno objašnjiva unutar postavljenih okvira/ograničenja (evolucijski) naslijeđenog i društveno uvjetovanog (engl. nature & nurture).
U međuvremenu, psihologija je prisiljena ostati u okvirima takve znanosti (što je na nju imalo učinak poput lijeganja u prokrustovu postelju6), a studenti današnje psihologije nemaju razloga biti zabrinuti i pitati se hoće li njihov rad izgledati znanstveno, ako ni zbog čeg drugog, onda zbog pregršta statistike koja psihologijskim istraživanjima daje znanstveniji pečat. Isto tako, psihologija je s vremenom razvila i sebi svojstven jezik. To je samo po sebi razumljivo i potrebno, osim što jezik takve psihologije sa svojim objektima, strukturama, organizacijama, transakcijama, shemama itd. ponekad ostavlja dojam da proučava i opisuje elemente strojeva (robota?), financijske tokove ili poslovni management, a ne ljudsku psihu (ili ako želite um) pa i čovjeka u širem smislu. Jasno, istraživači koji imaju afiniteta prema “tvrđem” načinu psiholoških istraživanja (npr. neurologija), danas imaju na raspolaganju različite velike i skupe skenere mozga koji bi trebali oduzimati dah. Takvi se uvijek mogu pridružiti onima koji secirajući i snimajući mozak vjeruju da će prije ili poslije pronaći i izvorište pogrešnog vjerovanja ili fantazija postojanja duše ili Boga/bogova i niza drugih iracionalnih stvari (vjerojatno u nadi da bi njihovi sponzori mogli dobiti određene ideje kako umjetno, tj. farmaceutski inducirati pojavljivanje ili poništavanje takvih isključivo moždanih kreacija).
| 1 | ^Riječ psihologija prvi je upotrijebio Marko Marulić u 16. stoljeću (Krstić, 1964.).Krstić, K. (1964.), Acta Instituti Psychologici Universitatis Zagrabiensis, 36 |
| 2 | ^Od lat. mens – um ili grč. nous – um, inteligencija, intuitivno shvaćanje. |
| 3 | ^Ako bi današnja “psihologija” trebala govoriti o kognitivnim/umnim procesima, a pitanje duše ostaviti teologiji, zanimljivo je zašto ova znanost pitanja tijela nije prepustila biologiji nego ih proučava u sklopu biološke psihologije – jedne od svojih podgrana. Istovremeno nije uspjela iznjedriti teološku psihologiju. |
| 4 | ^Začetnik je Heinz Hartmann, jedan od Freudovih najznačajnijih učenika, njegova je ego-psihologija ujedno bila prevladavajuća u tadašnjim psihoanalitičkim krugovima SAD-a. Hartmann je kasnije predstavio i svoju self psihologiju (psihologiju selfa je prvi predstavio Heinz Kohut kao reakciju na Hartmannovu ego-psihologiju). |
| 5 | ^Takva psihologija dobila je u drugoj polovici prošlog stoljeća i radikalnu filozofsku podršku poznatu kao eliminativistički materijalizam čiji zagovornici vjeruju da će napredak neuroznanosti (vidi 5. poglavlje) učiniti zastarjelim dosadašnje teorije o ljudskom umu (i ponašanju) zastupljene u tzv. pučkoj psihologiji (engl. Folk psychology). |
| 6 | ^Prokrust (grč. Προκρούστης) je lik iz grčke mitologije, kovač i nitkov koji je imao “jednu mjeru za sve” – svatko je točno odgovarao njegovom gvozdenom krevetu u koji je mamio ljude da prespavaju preko noći pa je “prekratke” rastezao, a “predugačkima” je rezao udove. |
