* * *

U razmatranju toga da bi psiha, pa time i ljudsko biće moglo biti hiperdimenzionalno (zauzimati više od tri “prostorne” dimenzije), lako bi se moglo dogoditi da s obzirom na postojeća programiranja, još jednom olako ponovimo kako je “vrijeme” sljedeća dimenzija. Možda ono to i jest, što ne možemo znati, kao što ne znamo što doista znače dimenzije lijevo-desno, gore-dolje, naprijed-nazad, pa bi možda tom neznanju ili iluziji mogli dodati i prošlost-budućnost (da stvar bude kompleksnija, matematički gledano, vrijednosti svih dimenzija mogle bi zbog pomicanja “nulte točke” poprimiti i negativne iznose). Ako je vrijeme sljedeća, četvrta dimenzija, pretpostavljam da bi to trebalo značiti da možemo istovremeno postojati u beskonačno puno takvih dimenzija, tj. paralelnih vremena, baš kao što npr. u nekom obujmu (3D) možemo imati “beskonačno” puno ploha/ravnina (2D).

Priča o našoj mogućoj hiperdimenzionalnosti mogla bi nas ostaviti bez riječi (osobito ako je to nešto na tragu Tillera), svjesni um tu ima malo što za reći jer to izlazi iz njegovih okvira/ograničenja. Ali, ako je to stvarno tako i ako na primjer pretpostavimo da smo prostorno najmanje 4D, onda smatram da bi 3D model ljudske psihe trebao postati polazište za daljnja istraživanja. Takav model bi, za početak, mogao poslužiti kao upotrebljiva projekcija, kao što kod građevine 2D projekcija koja se naziva “nacrt” (ostale dvije projekcije su: tlocrt i bokocrt) često daje sasvim dobru ideju o 3D izgledu građevine.

Za kraj bih spomenuo i moguću opasnost povezanu uz postavljanje svakog modela koji je povezan s nečim nematerijalnim poput psihe. Riječ je o tzv. reifikaciji (objektifikaciji) kad se apstrakcija tumači kao nešto konkretno što uključuje i sklonost da teoretske postavke postanu realne, da se uzmu zdravo za gotovo. Tako bi npr. Freudov superego ili recimo Jungovi anima i animus mogli postati stvarni i neupitni likovi baš kao i teoretske postavke o njima. Intersubjektivna provjerljivost, tj. pronalaženje iste pojave kod različitih osoba povećava kredibilitet takvih hipoteza, ali onda i samo onda kad na njihovo pronalaženje nisu utjecala uvjerenja i očekivanja istraživača. Čini se da su upravo psihologijska istraživanja bremenita takvom praksom, a u psihičkom prostoru je puno lakše pronaći npr. “krilatu svinju” nego li je to na svinjskoj farmi.