Kao što je vidljivo iz Radnog modela iz prethodnog poglavlja, Um svojim obujmom uvelike premašuje veličinu fizičkog tijela. Kako to tumačiti, osobito ako u obzir uzmemo danas prevladavajuće vjerovanje da su um i mozak zapravo jedno te isto, odnosno da je um u najboljem slučaju nešto što “stanuje” u mozgu. Drugim riječima, um je sa svojim misaonim (kognitivnim) procesima samo posljedica kemijskih procesa u mozgu. Potvrdu takvog vjerovanja danas je moguće pronaći na svakom koraku, počevši od reklama, preko šaljivih priloga, pa sve do školskih udžbenika. Tako se primjerice na prvoj stranici ‘Psihologije’ Richarda Grossa (2010., 1), Gross, R. (2010.), Psychology – The Science of Mind and Behaviour, 6th edition, London, Hodder Education usudio bih se reći očekivano, nalazi ilustracija čovjeka s otvorenom glavom u koju zaviruju znanstvenici.
Kartezijanski dualizam i odgovori monista
Pokušaj da se um svede na tijelo, pa onda i na mozak, započeo je nakon što je Descartes u 17. stoljeću postavio svoju dualističku teoriju tijela i uma (poznatu i kao supstancijalni ili kartezijanski dualizam). Tom se teorijom čovjeka trebalo svesti na stroj koji je animiran umom, odnosno u to vrijeme još uvijek dušom (najnaprednijom od triju duša iz Aristotelova učenja1). Taj um nije materijalan i ne podliježe materijalnim zakonitostima. Descartes se do kraja života mučio da pokuša objasniti teoriju dualizma2, a znanost se muči i danas što se očituje u problemu um-tijelo (odnosno um-mozak). Potraga za umom postala je poznata i kao potraga za “duhom u stroju” (engl. ghost in machine)3, točnije njegovim pobijanjem.
S Descartesom bih se mogao složiti u dijelu u kojem kaže da samo čovjek posjeduje takav um i da ga to razlikuje od drugih živih bića koja nastanjuju ovaj planet. Ideja da se takav um ne nalazi u fizičkom tijelu, pa tako ni u mozgu, ali da je u kontaktu s fizičkim tijelom preko epifize4 koja jest u mozgu, sukladna je Radnom samo oko toga da je Um izvan fizičkog tijela. Doduše, spomenuta epifiza kao ni mozak u cjelini, kao što ćemo vidjeti u nastavku, nema ekskluzivitet komuniciranja s Umom.
Descartes se ujedno smatra začetnikom moderne filozofije, a njegov je dualizam bio i do dana današnjeg ostao predmetom rasprava filozofije uma (engl. Philosophy of mind). Danas u raspravi s više ili manje emocija sudjeluju neurofiziolozi, biolozi, neuropsiholozi, i psiholozi općenito. Prema nekim filozofima, ovaj je problem razriješen još u drugoj polovici 20. stoljeća – kartezijanski dualizam ne postoji i zamijenjen je nekom od monističkih varijanti fizikalizma. One govore o tome da je sve materija, pa je tako i um samo manifestacija materijalnog, odnosno um kao takav nije odvojen od fizičkog tijela. Zbog takvog razvoja situacije valjalo bi reći nešto o mjestu koje danas ima filozofija uma, kao i filozofija općenito. Zbog napretka znanosti, na nju se počinje gledati kao na beskorisnu disciplinu koja svijetu neće donijeti ništa što znanost već nije učinila ili što će tek učiniti. Julian Friedland smatra da je takvom pogledu doprinijela i “intelektualna kultura scijentizma koja zamućuje naše razumijevanje same znanosti” (Friedland, 2012.).Friedland, J. (2012.), Philosophy Is Not a Science, 05.04.2012., http://opinionator.blogs.nytimes.com/2012/04/05/philosophy-is-not-a-science, viđeno: 28.04.2013. Isto tako tvrdi da su mnogobrojni filozofi povjerovali, u skladu s predrasudama našeg doba, da samo znanost ima potencijal za rješavanje univerzalnih filozofskih misterija poput prirode istine, života, uma, smisla, pravde, dobra ili ljepote:
| 1 | ^Biljna, životinjska/animalna i racionalna/intelektualna (Aristotel, 300 p.n.e./1996., I, 5).Aristotel (300 p.n.e./1996.), O duši, Zagreb, Naprijed |
| 2 | ^Aristotel je smatrao da se pitanje jedinstva duše i tijela treba u potpunosti odbaciti kao nepotrebno. Ono je za njega besmisleno baš kao što je besmisleno pitanje: “Jesu li jedno vosak i oblik koji u njemu ostavlja pečat?” (Aristotel, 300 p.n.e./1996., II, 1).Aristotel (300 p.n.e./1996.), O duši, Zagreb, Naprijed |
| 3 | ^Navedeni prijevod “duh u stroju” koji je uobičajen u našem jeziku nije točan. U engleskom jeziku ghost označava utvaru ili diskarnirani duh, dok se za duh koristi spirit. Na konstrukciju “duh/utvara u stroju” moglo bi se gledati i kao na redukcionističku navlakušu Gilberta Rylea (1949./2008., 15, 16)Ryle, G. (1949./2008.), The Concept Of Mind, Kessinger Publishing koja se odlično primila kao okvir za polemiku postoji li “utvara” i što bi ona eventualno mogla predstavljati. Ako se postojanje takve utvare pobija ili jednostavno ignorira, na raspolaganju nam preostaje samo stroj. Obratio bih pažnju na korištenje pogrdnog izraza ‘utvara’ koje može biti sasvim slučajno, a može ukazivati i na Ryleov doživljaj nematerijalne sfere (ili strahovanje?). |
| 4 | ^Ironično, ali znanost još uvijek ne zna koja je stvarna funkcija te žlijezde. Osim stvaranja proteina melatonina, regulatora ciklusa spavanja, postoje špekulacije da bi mogla biti zaslužna i za lučenje DMT-a, snažnog halucinogena koji aktivira snivanje i koji bi mogao imati još neke implikacije kao što su prirodna vidovita stanja, npr. mistična iskustva, ‘iskustva tik to smrti’ (engl. Near Death Experiences), spontani psihički fenomeni i psihoza (Luke, 2011., 26)Luke, D. (2011.), Discarnate Entities and Dimethyltryptamine (DMT) – Psychopharmacology, Phenomenology and Ontology. U: Journal of the Society for Psychical Research, 75.1(902):26-42. Descartes se odlučio za epifizu jer je to jedina struktura koju je pronašao u mozgu, a da ne dolazi u paru, baš kao što je smatrao da duša ne može biti podvojena (Shapiro, 2011., 265)Shapiro, L. (2011.), Descartes’s Pineal Gland Reconsidered. U: Midwest Studies in Philosophy, XXXV:259-286. |
