* * *

Najzastupljenijim monističkim kategorijama filozofije uma pripada tzv. teorija identiteta uma/mozga (engl. Mind/brain identity theory) koja kaže da su sva umna stanja i procesi identični stanjima i procesima u mozgu, dakle – umni su procesi izjednačeni s neurološkima. Iako ovo ne znači nužno da su um i mozak jedno te isto, nije bilo potrebno mnogo vremena i truda da do takvog izjednačavanja zaista i dođe: za većinu ljudi um i mozak postale su istoznačnice.

Najvažniji propovjednici ovog vjerovanja bili su Bertrand Russell, Ullin T. Place, John J. C. Smart i Herbert Feigl. Iako postoje određene razlike u njihovim teorijama, suštinske razlike ipak nema.

Baš kao i teorija identiteta, biheviorizam i funkcionalizam su, svaki na svoj način, pokušali razriješiti problem kartezijanskog dualizma. I bihevioristi smatraju da je sve materija (fizičko), a da su stanja umna stanja uvjetovana fizičkim podražajima. U želji da zamijeni biheviorizam i teoriju identiteta, suvremeni funkcionalizam9 smatra da umna stanja zapravo imaju različite funkcionalne uloge koje su u uzročno-posljedičnoj vezi s drugim umnim stanjima, osjetilnim podražajima i iskazanim ponašanjima. Funkcionalizam na um gleda kao na softverske programe čije izvršavanje nije nužno ograničeno na fiziološki organ poput mozga, već bi se mogli nalaziti i na drugom mediju (što je prozvano “višestrukom ostvarivošću” ili engl. multiple realizability). Drugim riječima, uz dovoljan napredak znanosti i tehnologije, računalo ili neki drugi stroj mogao bi dobiti um koji je funkcionalno istovjetan ljudskome. Napokon, ovo bi isto tako moglo značiti da bi se umni sadržaji ljudskog bića u jednom trenutku mogli prenijeti (engl. upload) u neko potpuno mehanicističko okruženje. Ono što očito stalno izmiče zagovornicima strogih redukcija na softver i hardver jest činjenica da je svaki softver najprije netko (inteligentan) morao napisati da bi se dalje mogao izvršavati pa čak i ako je svrha tog izvršavanja, barem teoretski, stvaranje novog funkcionalnog softvera. Isto tako, moglo bi se reći da jednom primljeni program (našim svakodnevnim programiranjem) više ne zahtijeva puno pameti – već samo “hardverske” resurse (naša niža tijela i Um) – za obradu vanjskih podražaja.

* * *

Znanost je na kartezijanski dualizam pokušala odgovoriti u skladu sa svojim vjerovanjima, materijalističkim monizmom, što je rezultiralo odbacivanjem duše kao suštine ljudskog bića. Kad bi je se i spominjalo, prema duši se odnosilo kao na zastarjeli i neprihvatljivi koncept, kao na nešto što treba pisati u navodnicima. Owen Flanagan u samom uvodu svoje knjige o znanosti uma govori da, bez obzira što se u 19. stoljeću psihologija razdvojila od filozofije i postala znanstvena disciplina, danas ponovno možemo svjedočiti plodnoj suradnji između filozofa, psihologa i istraživača uma općenito (Flanagan, 1991., xiii).Flanagan, O. (1991.), The Science of the Mind, Cambridge, Mass., MIT Press Čak i da se složim s time, smatram da nedostaje napomena kako “konfiguracija terena” na kojem bi se trebali susresti više nije jednaka i to iz barem dva razloga. Prvo, iz psihologije je uspješno istjerana duša pa se takva suradnja sada može nastaviti u bezdušnom ozračju što izravno utječe na sve sfere ljudskog djelovanja i na poticanje isključivo materijalističkog pogleda na stvarnost koji postaje problem za sve veći broj ljudi koji zbog toga više ne uspijevaju pronaći smisao života. Drugo, izjednačavanje cjelokupne svjesnosti s Umom dovelo je do niza novih simplifikacija i pogrešnih postavki o tome što svjesnost jest ili nije i do nastavka potrage za njezinim porijeklom, ali isključivo na fizičkoj razini. Zbog toga se to izjednačavanje može razumjeti na način da znanost pruža ruku filozofiji po svojim kriterijima, baš kao što agresor nudi primirje žrtvi nakon što je uvelike ušao u njegovo područje.

Isto tako, u međuvremenu je došlo do prave inflacije psihologijskih grana prema njenoj novoj definiciji – znanosti koja proučava kognitivne procese i ponašanja u najraznovrsnijim područjima ljudskog djelovanja. Takva se specijaliziranost može obrazložiti željom za stjecanjem znanja utemeljenih na prikupljenim informacijama, iako njihova objektivnost ostaje u sjeni mehanicističkog pristupa čovjeku i njegovoj psihičkoj domeni. Velik broj promatranja i ispitivanja polazi od pretpostavke da je ljudsko biće i dalje uznapredovala životinja. Eksperimentalni rezultati na životinjama, statistička manipulacija pa i testovi s ispitanicima stvaraju umjetnu predodžbu o ljudskoj psihi. Ona je vrlo često u ozbiljnom raskoraku s kliničkim opažanjima. To u nekim slučajevima dovodi do paradoksalnih situacija kada se klinički rezultati žele staviti u okvire teorija proisteklih iz laboratorijskog okruženja, a koje po samoj svojoj prirodi uključuju puno “cut the corners” prakse10.

9 ^Funkcionalizam se prvi puta pojavio ubrzo nakon što je psihologija postala znanstvena grana. Najvažniji je predstavnik ranog funkcionalizma William James.
10 ^Na primjer proglašavanje određenih parametara nevažnim ili njihovo hotimično izostavljanje kako bi istraživanje moglo ostati u granicama mjerljivog.
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .