Saddam Hussein pao je u nemilost kada su iračke trupe zaposjele Kuvajt, početkom kolovoza 1990. Hussein je od strane SAD-a prozvan oličenjem zla, a predsjednik Bush stariji zahtijevao je vojnu intervenciju Amerike. Javnost ga nije podržala budući da su Bushovi naftni interesi bili previše očiti. 1. rujna 1990. predsjednik je održao "vatreni" govor u kojem je prvi put pred svjetskom javnošću govorio o "Novom svjetskom poretku".
Nakon tog govora, američka spremnost na rat bila je u granicama. To se promijenilo tek kada je mjesec kasnije, 10. listopada 1990., jedna petnaestogodišnja djevojčica iz Kuvajta dovedena pred Odbor za ljudska prava američkog kongresa. Djevojčica, predstavljena samo kao Nayirah, izvijestila je da je, radeći dobrovoljno u jednoj kuvajtskoj bolnici, vidjela iračke vojnike kako otimaju bebe s prsiju i bacaju ih na pod. Predsjednik Bush ponavljao je ovu priču rado i često, spominjući brojku od 312 djece koja su na ovaj način zlostavljana. Amnesty International povjerovao je ovoj predstavi i objavio je u svojem izvješću 19.12.1990.
Nakon što je spremnost za rat izazvana na ovaj način, u siječnju 1991. Zaljevski rat mogao je početi.
Kritički novinari su slijedili trag tajanstvene Nayriah, koja se sa svojom pričom pojavila u pravo vrijeme. I zaista: to je bila varka! Pokazalo se da je neko tu djevojčicu pred Kongres doveo pod lažnim imenom i pustio je da govori neistinu, a Nayriah je identificirana kao kći tadašnjeg kuvajtskog veleposlanika u Americi! U travnju 1991. Amnesty International demantirao je tu jezivu priču.
Ta kasna informacija iz pozadine u novinama je objavljena samo usputno, kratkom viješću, ili uopće nije, jer se rat bližio kraju. Također, u reportažama CNN-a nije se moglo vidjeti krvoproliće koje su počinile američke borbene snage. 250 000 ljudi je poginulo u napadima, među njima najmanje 150 000 civila, uključujući žene i djecu. Primjerice, nenaoružani ljudi i izbjeglice većinom su pogođeni iz zraka ili raskomadani bombama. Bivši ministar obrane Ramsey Clark piše o tome u svojoj knjizi Desert Storm: "To je bio genocid [...]. Napad na Irak bio je od samog početka ratni zločin koji obuhvaća tisuće kriminalnih počinitelja."
Clark je protiv predsjednika Busha podigao optužnicu za ratni zločin od 19 točaka, no ta je inicijativa potisnuta i od medija naširoko prešućena.
Tijekom Drugog zaljevskog rata kratko su zaplamsale iskre sjećanja u zaživjeloj propagandi, primjerice u jednoj maloj agencijskoj vijesti krajem ožujka 2003.:
"Izvješća predsjednika SAD-a Georgea W. Busha o zvjerstvima Iračana sve su drastičnija [...]. Promatrači pretpostavljaju da se iza toga krije povećani pritisak s obzirom da rastući broj američkih žrtava tek treba opravdati. Slične priče pred Prvi zaljevski rat naknadno su se pokazale netočnima, a bile su iskorištene kao povod za rat."
(ZürichExpress, 31.03.2003.)
Riječ je o skandalu koji je mnogo gori od npr. Watergate afere koja nije izazvala smrt (ali je dovela do odstupanja predsjednika), nasuprot ratu koji je počeo pričom "koja se kasnije pokazala netočnom."
Ipak, čovjek u vrijeme licemjerja i prijevare može sebi dopustiti i takvu ogoljenost!
Primjer 4: 9/11 – Inscenirani teror
O incidentu od 11. rujna 2001. najvjerojatnije nikada nećemo dobiti zadovoljavajuće odgovore na sva pitanja; slično kao kod ubojstva J. F. Kennedyja. Kod kritičkog promatranja nameće se ova usporedba, jer u oba slučaja postoji sličan obrazac: očiti apsurdi i manjkavi odgovori. Naravno, ovaj obrazac može se pronaći i u dosta drugih slučajeva, ali ova dva su nesumnjivo najpoznatija.
Službeno, oba su slučaja rasvijetljena. Zaključna izvješća prigodnih istražnih povjerenstava potvrdila su tijek događaja točno po verziji koju su odmah poslije napada objavili mediji: Lee Harvey Oswald bio je neovisni, samostalni počinitelj; četiri aviona oteli su Bin Ladenovi ljudi da bi izvršili izvanrednu akciju mržnje protiv SAD-a.
U slučaju Kennedy izabrano je istražno povjerenstvo, tzv. Warrenova komisija, čije zaključno izvješće do danas vrijedi kao službena i konačna istina. Izvješće kaže da je 24-godišnji Lee Harvey Oswald ubojica J. F. Kennedyja, kao neovisni samostalni počinitelj, na vlastitu inicijativu; svaka teorija zavjere je neosnovana.
