Pitanje postavljeno u okviru 1. poglavlja glasi: Koji su primjeri za "duh laži" koji vlada u Kali-yugi? Je li se također i u slučaju napada od 11. rujna koristilo prijevarama i neistinama?
U nastavku su obuhvaćene najveće besmislice izložene u određenim tekstovima:
Različiti kutovi udara i vatrena žarišta: Kod napada na WTC postoji jedan detalj koji dokazuje da udari aviona nisu mogli prouzročiti kolaps obaju tornjeva. Prvi avion letio je u ravnoj liniji izravno u sjeverni toranj, tako da je kerozin izgorio unutar zgrade. Drugi avion doletio je postrance i morao je letjeti u luku da bi pogodio južni toranj, tako da je kerozin pri udaru u zgradu koja je stajala pod pravim kutom eksplodirao uglavnom izvan nje. To je ona slika s ogromnom vatrenom loptom koju je cijeli svijet doživio live.
Prema službenom tumačenju, gorući kerozin prouzročio je taljenje čeličnih nosača u oba tornja, zbog čega su gornji dijelovi tornjeva pali dolje te je pod takvom težinom došlo do kolapsa. Na televiziji bezbroj puta prikazana snimka pokazuje, međutim, da su avioni udarili u tornjeve i da je kod prvog kerozin izgorio unutar, a kod drugog izvan zgrade. K tome je dio zgrade iznad zone udara kod južnog tornja dvostruko veći nego kod sjevernog (30 katova prema 15). Tako imamo različite kutove udara, različita vatrena žarišta i različite težine. Unatoč tome, oba tornja kolabirala su na isti način. To se protivi svim zakonima statike. U najmanju ruku, kod postrance udarenog južnog tornja gornji dio zgrade morao se i srušiti postrance. Ali kod oba tornja su dijelovi pali okomito, točno pod pravim kutom, kao da je na cijelom području "tepih pod nogama" munjevito povučen, odnosno raznesen.
Taljenje čeličnih nosača: Kod konstrukcije WTC tornjeva u statičkim izračunima uzeti su u obzir i udari aviona. U ZDF-ovoj emisiji Pakao na nebu – zašto se srušio WTC od 23. kolovoza 2002., Lee Robertson, suvlasnik ureda za statiku koji je sudjelovao u konstrukciji WTC-a, pojasnio je:
"Računali smo s udarom tada najvećeg aviona, Boeinga 707. Radilo se o tome da jet može udariti u zgradu i uništiti velike dijelove konstrukcije, a da toranj unatoč tome stoji."
Kod statike uzet je u obzir "udar potpuno natovarenog Boeinga 707 punog goriva", a taj objekt je mnogo teži od Boeinga 757 ili 767!
WTC tornjevi imali su 47 debelih unutrašnjih čeličnih nosača ("osnovnih stupova") i 236 vanjskih. Čelični nosači bili su zaštićeni azbestnim slojem otpornim na vatru. Može li uopće gorući kerozin doseći točku taljenja čelika, mnogo se raspravljalo. Ali kratka vatra eksplodirajućih aviona, čak i pri postizanju dovoljne temperature, nije dostatna da omekša čelične nosače na cijeloj razini, jer je nakon udarne eksplozije kerozin brzo izgorio. U 8.46 prvi avion udario je u sjeverni toranj, u 9.03 drugi avion u južni toranj. Slika drugog napada pokazuje da je samo 17 minuta nakon prvog udara u sjevernom tornju vatra jedva gorjela. Gdje je bilo vatreno žarište koje je prouzročilo taljenje 47 unutrašnjih čeličnih stupova zaštićenih od vatre? Južni toranj kolabirao je u 9.50, sjeverni u 10.29. Ako u sjevernom tornju već u 9.03 nije bilo vatrene stihije, što je onda sat i pol kasnije pri jenjavajućoj vatri "rastalilo" čelične stupove? Da se ne spominje južni toranj, gdje je većina kerozina izgorjela izvan zgrade.
Brzi kolaps tri WTC zgrade: Daljnji dokaz da WTC tornjevi nisu mogli kolabirati samo zbog vlastite težine je brzina urušavanja, kada su se – 103, odnosno 57 minuta nakon udara – iznenada pojavili oblaci eksplozije. Svaki od tornjeva urušio se sam u sebe za osam do deset sekundi u velikim oblacima prašine! Južni toranj nakon osam sekundi ležao je na tlu kao hrpa ruševina. Tih nekoliko sekundi odgovara vremenu koje je potrebno da bi slobodnim padom neki objekt dospio na tlo s 320m visine, što prilično točno odgovara visini gdje je eksplozija otpočela. Dakle, to znači da su se tornjevi srušili u slobodnom padu. Kada bi sama težina gornjih dijelova zgrade bila uzrok urušavanja, gornji bi katovi naišli na otpor niže konstrukcije i cijelo urušavanje trajalo bi puno duže.
Isto tako, azbestna prašina, a prije svega betonska prašina, koja se u centimetarski debelim slojevima slegla na cijelo okružje, vrlo je sumnjiva. Kada bi se tornjevi srušili zbog težine gornjih dijelova, onda bi pri urušavanju djelovale samo mehaničke sile, što bi za posljedicu imalo velike komade ruševina s relativno malo prašine. Kod WTC tornjeva je, međutim, začuđujuće puno prašine i manjih komada ruševina. (Kakva sila je potrebna da se tvrdi beton pretvori u prašinu?).
