Znači li poziv na "pružanje i drugog obraza" da se trebamo predati i da se ne smijemo braniti? Naravno, ne. Isti taj Isus koji je rekao da trebamo pružiti i drugi obraz, rekao je također i "Odlazi, Sotono!" (Mt 4, 10).

I jedno i drugo bili su izrazi savršene ljubavi i savršenog pozna­vanja karme. Boža­nska ljubav ne znači slabost ili naivnost. Božanska ljubav znači: uvijek drugima htjeti samo najbolje, i neprijate­lji­ma, pa čak i samome "Sotoni".

Ljubav dakle može poprimiti najrazličitije oblike, pa i stroge i tvrde ako to najbolje služi drugima. Ako netko hoće na nama zaraditi svoju krivnju, naša je obaveza toj osobi ne pružiti takvu mogućnost, inače postajemo suodgovorni što je ona još dublje zapala u krivnju i grijeh. Slijedom toga, samoobrana i ograđi­vanje ne stoje u proturječju s principom božanske ljubavi.

Međutim, ponekad samoobrana i vanjsko ograđivanje nisu mogući, kao u slučaju rata, porobljavanja, genocida, invazija, dikta­torskih uređenja, itd. Tak­ve situacije predstavljaju napade, odnosno fizičke ili psihičke akte nasilja koji se provode tako da pogođena osoba nema mogućnost obraniti se ili odlučiti želi li sudjelovati u takvoj situaciji. Napadi započinju nove karmičke lančane reakcije.

Dakle, nije Bog taj koji nas čini počiniteljima ili žrtvama. Ako izvedemo neki napad, činimo to po vlastitoj odluci i za to smo odgo­vorni. Svaki postupak izaziva slijed reakcija u skladu sa zakonom kauzalnosti (karme). Slijed reakcija dakle ima negdje svoj početak, pa tako i karmičke veze počinitelja i žrtve. Nekad je jedan od njih zapo­čeo karmičku vezu – napadom na osobu s kojom takva veza prethodno nije postojala. Ovo vrijedi kako za osobne, tako i za glo­balne situacije, sve do točke u kojoj se čovječanstvo na Zemlji upustilo u prvu karmi­čku lančanu reakciju ...

Drugim riječima: Postoje počinitelji krivci i nevine žrtve, ali ne i žrtve koje nisu sudionici, jer svi mi živimo ovdje, na istoj planeti slobodne volje.

***

Svijet dualnosti je mjesto slobodne volje gdje svatko u osnovi može činiti što ga je volja. Stoga su na Zemlji moguća i ekstremna zla. Činjenica da ljudi ili "neljudi" mogu napadima bilo kad započeti nove karmičke lančane re­akcije objašnjava zašto ljudi mogu postati žrtve bez prethodne karmičke veze s počiniteljima. Kako je Zemlja mjesto slo­bo­dne volje, i negativna bića mogu živje­ti svoju slobodnu volju, što često dovodi do napada. Stoga je Zemlja mje­sto najveće kušnje:

"Jao svijetu od sablazni! Neizbježivo dolaze sablazni, ali jao čovjeku po kom dola­zi sablazan." (Mt 18, 7)

Zemlja je mjesto u kojem se fizički mogu roditi i duše iz svjetova tame, ili mogu astralno djelovati u fizičkom svijetu. Tako, kad se rodimo na Zemlji, dolazimo u jedan svijet u kojem moramo svakog trenutka računati s tim da će ljudi, zloupotrebom svoje slobodne volje – odnosno zbog zasljepljenosti, zlonamjernosti, negativne dinamike grupe, itd. - počiniti nasilje ili neku drugu nepravednost. To je rizik koji prati rođenje na Zemlji i kojeg su na sebe preuzeli oni koji su dobrovoljno, odnosno iz ljubavi, donijeli odluku da se rode na ovom mjestu ekstrema.

***

Kad se dogode nasilna djela i napadi, to nije krivica ili "loša karma" žrtve, kako vjeruje ateistička ezoterija, nego je to odgovornost počinitelja. Jer, počini­telj se odlučio za određeni način postupanja, a tim postupcima pokreću se nove karmičke reakcije. O žrtvi ne mo­že­mo i ne smijemo suditi, jer njenu karmu ne poznajemo. Neovisno o tome kakva je karma ili rezonancija žrtve, nasilna djela i napadi uvijek idu na račun počinitelja. Kad se ljudi transportira­ju u konc-logore, kad gospodari rata bace atomske bombe ili bombe s osiro­mašenim uranom, ili na drugi način počine masovna ubojstva, to se ne događa zbog "loše karme" žrtava, nego zbog odluka određenih osoba koje su tako postali počinitelji – i za svoja djela nose punu odgovornost.

***

U pogledu sve patnje i svih neistina na svijetu, jedna spekulacija ateističke ezoterije glasi: "Bog" treba sve to kako bi sam sebe iskusio u svoj punini; stoga je Bog taj koji hoće patnju i neistinu.

U stvarnosti, čovjek je taj koji unutar fizičkog svijeta treba polaritet svje­tlosti i sjene kako bi mogao spoznati svjetlost, ali to pogađa samo ljude, ne i svjetlost. Apsolut ne treba Relativno kako bi iskusio svoju apsolutnost, kao što ni svjetlost ne treba sjenu da bi bila svjetlost. Međutim, obzirom da ateistička ezoterija pogrešno shvaća individualnost Boga, u skladu s konceptima moniz­ma "Bog" se vidi kao aspekt relativnosti, jer je "u stvarnosti" sve jedno ...