***

Savršenstvo slobodne volje jest usklađivanje s Božjom vo­ljom. Bog želi stvarnost = svjesno jedinstvo = ljubav. "Budi volja tvoja" znači postupanje iz ove svijesti.

Božja volja nije isto što i Božji zakon. Božja volja je ljubav. Božji zakon je neutralno djelovanje akcije i reakcije. Nije Božja volja da ljudi zaborave svoj duhovni identitet, pate i budu međusobno nasilni. Mi smo individualna bića koja svojim usmjerenjem svijesti oblikuju i sud­bi­ne i cijele svjetove – a pritom određujemo kakve ćemo situacije stvoriti i sebi i drugima. Stoga je slobodna volja izravno povezana s odgovornošću. A oni koji tvrde da u konačnici slobod­na volja ne posto­ji, time tvrde i da čovjek "u konačnici" nije nikome odgovoran.

***

Jedan od temeljnih zakona unutar materijalnog polariteta jest za­kon uzroka i posljedice (zakon karme). Kao što je rečeno, zakon karme može biti pogrešno protumačen i od zagovornika i od kritičara. Sam zakon je dio materijalnog svijeta, a opisan je i u Bibliji.

Zakon uzroka i posljedice nije ni jedini ni najviši zakon naših života. Ako se karma pogrešno razumije, to je stoga što ni ateističko-ezoterijski zagovornici ni monoteistički kritičari ne znaju uistinu što ona znači. "Karma" je sanskrtski pojam i doslovno znači "djelovanje, kauzalnost", odnosno ono što stvara mate­rijalne reakcije. Karma spada među pet faktora zemaljskog života i nikad se ne bi trebala proma­tra­ti izdvojeno. Postupci ljudi ne ovise samo o karmi, nego o sljedećih pet faktora:

• ātmā
• paramātmā
• energija, sanskrt. prakṛti
• vrijeme, sanskrt. kāla
• polaritet, počevši s uzrokom i posljedicom (kauzalnost), sanskrt. Karma

Od ovih pet faktora prva četiri su vječna (sanskrt. sat). Iz zemalj­ske perspektive je i vrijeme "vječno", u smislu bez početka (anādi) i bez kraja (ananta). Samo je polaritet materijalna, odnosno prolazna kre­acija i podliježe kozmičko-cikličkom nastajanju i nestajanju, kao i cjelokupno materijalno stva­ranje.

Sve što se nalazi u području materijalnog polariteta ima početak i kraj, pa tako i reakcijski lanci naših postupaka. Svakog trenutka u skladu s našom slo­bodnom voljom možemo započeti nove karmičke lance reak­ci­ja, ili prekinuti stare. Karma ovisi o nama, duhovnim indivi­du­ama, i o našoj slobodnoj volji ( faktor I: ātmā), a isto tako i o Apsolutu koji je također svjestan i individualan (faktor II: paramātmā), jer kao rela­tiv­na bića nismo nikad neovisni o Apsolutu, pra­izvoru energije (prakṛti) i vremena (kāla). Na pitanje: "Kako nematerijalna bića mogu živjeti u materijalnom tijelu i prouzročiti materijalne reakcije?" može se zadovoljavajuće odgovoriti samo ako imamo u vidu paramātmā-fak­tor. "Der Mensch denkt, und Gott lenkt." (Hrvatska inačica: "Čovjek snuje, a Bog odre­đuje", prim. prev.) Na engleskom jeziku ova je uzrečica još konciznija: "Man proposes, God disposes." Mi imamo ideje, htijenja i ciljeve i želimo činiti odre­đene stvari, ali svi preduvjeti i poveznice potrebni za ostvarenje naših namjera (koordina­cija nebrojenih faktora duha i materije u nama i svim sudi­oni­cima) uvelike izmiču našoj moći i kontroli. Bog disposes: "stavlja na raspolaganje, dopušta da se dogodi, organizira i aranžira", sve u skladu s im­pulsima koje odašiljemo u okviru zakona uzroka i posljedice. Postupci nikad nisu izolirani procesi, nego uvijek stoje u među­odnosu s mnogim drugim indivi­du­ama koje isto tako imanju svoju volju i sudbinu. Koordinacija svih tih životnih putova koji se novim impuls­ima svijesti stalno mijenjaju odvija se pomoću neutralne funkcije sveprisutne i sveznajuće Božje matrice Kozmosa, koja se na sanskrtu naziva paramātmā ("nad-duša").

***

Tko misli da je karma efektivni mehanički diktat predodređenih reakcija, zanemaruje ključni faktor – slobodnu volju, a time i vlastitu odgovornost. Fatalna je greška izjednačiti predestinaciju ("pred­odre­đenost") i karmu. Tko zakon karme promatra izolirano, taj je apso­lu­tizira i pritom zanemaruje ostala četiri faktora, što vodi do učenja o predestinaciji,* kojeg su u 16. st. formulirali Calvin i njemu slični pred­stavnici monoteističkog kršćanstva. Tobožnja logika iza ovog učenja tvrdi: "Bog je svemogući i sveznajući; čovjek je potpuno ovi­san o Bogu i ne može činiti ništa što Bog nije već odredio i već ne zna, jer kad bi mogao, onda Bog ne bi bio svemogući i sveznajući; je li čovjek dobar ili zao, odnosno hoće li završiti na Nebu li u Paklu, ne određuje on nego Bog; je li netko od Boga izabran za Nebo ili mu je odredio Pakao, poka­zuje se "po plo­dovima": oni koji su od Boga izabrani, bogati su i uspješni i žive u "božan­skom obilju", a oni koji su od Boga prokleti žive u siromaštvu, neuspjehu i bijedi."