"Čak i ako se smatra da si najgrješniji od svih grješnika, ako se nalaziš na brodu transcendentalnog znanja bit ćeš sposoban prijeći ocean bijede [svih još neriješenih karmičkih reakcija]." (Bhagavad-gitā 4,36)
"Postani u mislima poput mene i budi mi privržen. Sve što činiš ponudi meni, poštuj me i sigurno ćeš doći k meni. To ti obećavam jer si mi drag. Ostavi sve zemaljske zakone i religije. Dođi uzeti samo moje utočište i oslobodit ću te svih grijeha; ne brini." (Bhagavad-gita 18,65-66)
Kad se probudimo za našu bogosvijest i našu božansku ljubav, to je ultimativno iskupljenje od svih "grijeha" i od sve "krivnje". Mi prevladavamo sjene prošlosti i stječemo snagu sadašnjosti, u kojoj vidimo sebe u svjetlu vječnosti i postupamo u skladu s tim.
***
Karma nije vječna, ni u odnosu na prošlost, ni u odnosu na budućnost. Svaka karmička lančana reakcija jednom je započeta i jednom može biti okončana. To vrijedi i za pozitivne i za negativne karmičke reakcije. U ateističkoj ezoteriji je način djelovanja zakona karme pogrešno shvaćen, prije svega u međuodnosu s reinkarnacijom. Jedna za to tipična tvrdnja glasi da je svaka žrtva bila počinitelj. Ako uzmemo da je to istina, onda bi u prošlom životu žrtve bile počinitelji, a počinitelji žrtve; i u toj situaciji bi opet vrijedilo da je svaka žrtva bila i počinitelj; dakle, nekadašnje žrtve i nekadašnji počinitelji već su se ranije susreli u izmijenjenim ulogama, još ranije u opet izmijenjenim, itd. Postoje li te uloge od početka stvaranja naovamo? U tom slučaju bi one bile predodređene mehaničkim, odnosno pogrešno shvaćenim zakonom karme. Kao što je već rečeno u čl. 278, ovo vodi do učenja o predestinaciji, ovdje samo u ezoterijskom obliku: "Zlo je neophodno iskustvo, jer svaka žrtva koja doživljava zlo jednom je bila počinitelj."
Međutim, zlo nije neophodnost kauzalnosti, kako tvrdi ateistička ezoterija (kao opravdanje negativnog), nego je uvijek posljedica unutarnje odluke. Karmičke veze su jednom počele. Kad? Predstavnici ateističke ezoterije polaze od toga da je karma lanac bez početka i da potpuno vlada našim životima. Inače bi morali priznati kako je jednom postao žrtvom netko tko nije bio počinitelj, a time bi bile srušene njihove temeljne postavke. S teističkog gledišta te temeljne tvrdnje zaista nisu točne, one svode naš život na pseudoduhovno (= ateističko-monističko) učenje o karmičkoj samoorganizaciji materije.
Na temelju slobodne volje u svakom trenutku je moguće da ljudi koji nisu bili žrtve postanu počinitelji i pokrenu nove karmičke lance – još i danas. A prvo biće koje se unutar kozmičke karmičke situacije odlučilo odvojiti, učinilo je to također slobodnom voljom, a ne na temelju neophodnosti ili samožrtvovanja, kako to, u obrani svoga Boga Lucifera, vjeruju neki krugovi: "Lucifer se dobrovoljno žrtvovao i prividno postao Zli, kako bi ljudi mogli steći neophodno iskustvo zla, jer Zlo je sila koja stvara Dobro".
***
Promotrimo stereotipni primjer karme: "osoba A ubila je osobu B". I ovdje istodobno djeluju principi predodređenosti i slobodne volje. Kad osoba A ubije osobu B, ova u sljedećem životu – prema pojednostavljenom karma-klišeu – dobiva mogućnost isto učiniti osobi A. Odluči li se žrtva ubiti svog prijašnjeg ubojicu, to neće značiti da je dug izmiren, nego da je žrtva odlučila i sama postati počinitelj; tako sad imamo dva krivca. Jer, osoba B zna da je pravno gledajući ubojstvo kriminal, a ljudski gledajući nečovječno i prema Božjim zapovijedima zabranjeno. Karmička lančana reakcija neće se prekinuti time što će čovjek uzvratiti i slično sličnim nagraditi, nego time što će – slobodnom voljom – odlučiti da ne uzvraća.
Isus je govorio o ovom principu dokidanja karme kad je rekao: "Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi" (Lk 6,29). Lanac akcije i reakcije (počinitelj/žrtva, žrtva/počinitelj ...) nastavit će se sve dok jedna strana slobodnom voljom ne odustane i prestane uzvraćati, odnosno odrekne se svog karmičkog prava ("Oko za oko, zub za zub").
Karmičke lančane reakcije mogu se prekinuti u svakom trenutku. Međutim, to zahtijeva određene korake i od počinitelja i od žrtve: počinitelj mora spoznati svoju krivnju, priznati, pokajati se i iskupiti, a žrtva mora počinitelju – ponekad i sebi – oprostiti. I počinitelj mora oprostiti sam sebi, no to je moguće tek kad spozna svoju krivnju i bude spreman iskupiti se za zlo koje je počinio. (Upravo ovakav uvid i pokajanje priječe ateističko-monistički svjetonazori, tvrdeći: "Sve je neophodno iskustvo; počinitelj i žrtva složili su se da preuzmu te uloge; jer sve je jedno, sve je Bog".)
***
