Posvetiti se duhovnoj stvarnosti znači "služiti" Bogu. Međutim, ispravno se može služiti samo ako se zna volja "Gospoda" – a Božja volja je ljubav, savršenstvo slobodne volje. Kad se ovo spozna, cijeli se život pretvara u službu Božju. Ljubav znači služiti i pružati radost bez razmišljanja o vlastitoj radosti, jer je obradovati Boga najviša radost. (Za nekog monistu sve ovo o "ljubavi" i "Bogu" moralo bi zvučati sentimentalno, nerealno i apstraktno!).

Neke duše dobrovoljno biraju materijalističko usmjerenje (kako ne bi "morali" služiti Bogu), dok neke dobrovoljno biraju duhovno usmjerenje (jer žele služiti). Povezanost (yoga) s Bogom putem ljubavi na sanskrtu se naziva bhakti. Ono što je Isus nazvao najvišom zapovijedi – voljeti Boga i sve njegove dijelove – znači isto što i bhakti-yoga Bhagavad-gite, "povezanost s Bogom međusobnom božanskom ljubavlju". Ljubav je uvijek ključna, ona omogućuje prevladavanje razdvojenosti od Boga.

Na putu prema toj spoznaji postoje bezbrojne stepenice, iako se s većine njih cilj ne vidi jasno. Značajka religije novog doba bit će miroljubivo, nadopunjujuće su-bivanje svih različitih stepenica. To neće biti licemjerna "sve je relativno" filozofija, ali ni apsolutistički svjetski poredak u ime "Boga" ili humanosti, globalizacije ili "terora slobode".

Upravo danas kad u javnost prodire kako je najutjecajnijim krugovima i Ložama glavni cilj pokoravanje svih inovjeraca, odnosno "neprosvijetljenih", postaje vidljivo koliko je važno jasno razumijevanje prave religio: razumijevanje zajedničkog cilja svih različitih putova k Bogu. Time bi propalo svako apsolutističko polaganje prava, a svjetske religije i svjetske sile izgubile bi svoju moć. Međutim, one svoju moć neće dobrovoljno predati, nego će se uzbuniti i dijelom se ujediniti, a dijelom suzbijati jedni druge.

Dok to bude trajalo, pustiti ćemo da neizlomljena svjetlost sve jače svijetli u tamu. Kad se tama rasvijetli, to će na dobro služiti i onima koji su do tad boravili u "nesvjetlosti".

Sažetak

• Bog kao apstraktno jedinstvo materije i Bog kao apsolutni individuum – ni jedno ni drugo nije zaista zamislivo ograničenom ljudskom shvaćanju. Božansko biće koje je apsolutna individualnost nama nije zamislivo, ali jest iskusivo, jer Bog je sve, a mi smo njegovi dijelovi, sadržani u "svemu".
• Dijelovi su vječno povezani s Cjelinom, pa i kad dijelovi, to jest mi, nismo toga svjesni i svoju svijest upravljamo na privide stvarnosti (= maya, "iluzija"). Dio i cjelina su uvijek međusobno povezani i tako čine jedinstvo, no ono je nešto posve drukčije od apstraktne, nihilističke predodžbe monističkog jedinstva. Istinsko "biti jedno" znači svjesnu povezanost; to je jedan osobiti, jedinstveni oblik svijesti u kojem dio i cjelina pronalaze svoje pravo jedinstvo. Individualni povezujući faktor može se opisati riječju ljubav. Ljubav je ta koja povezuje individue – to vrijedi kako u području materije (na relativan način), tako i u duhovnom području (u apsolutnom smislu).
• Pri pokušaju da se svjetlost definira iz tame može doći do tri zablude: 1) definiranje stvarnosti negacijom dualnosti, što vodi mišljenju da su materijalni oblici maya; 2) izjednačenje Bog = energija, što vodi izjednačavanju karme i predodređenosti; 3) neprepoznavanje Božje individualnosti, što vodi izjednačavanju Božjih zakona s Božjom voljom.
• Materijalni oblici nisu iluzija (maya), već je to zamisao da smo isto što i neki od tih materijalnih oblika. Maya je, dakle, stanje svijesti koje nastaje kad zaboravimo naš iskonski identitet i identificiramo se s prolaznim oblicima. Identitet i identifikacija nisu isto!
• Ego (lažno ja): lažna, materijalna identifikacija.
• Sebstvo (pravo ja): naš identitet kao vječnog dijela Boga (individuum = atma = duhovna srž bivanja, "duša").
• Sjena je odvojena od svjetlosti. Sile tame ostaju zarobljene u svom nesvjetlosnom bivanju sve dok ne promjene svoje gledište (mentalitet) i isprave svoje ideologije. Jer kad padne sjena, to znači da je nešto zakrilo svjetlost, naime pala bića sa svojim egom.
• Ako se odvratimo od svjetlosti, stvaramo sjenu i na temelju principa rezonancije postajemo otvoreni za utjecaje postojećih sila sjene i tame. Ali, sami smo odgovorni i za svoju "rezonanciju" jer je ona rezultat usmjerenja svijesti.
• Karma je princip kauzalnosti akcije i reakcije, i pojašnjava kako su predodređenost i slobodna volja uvijek istovremeno djelujući faktori. Predodređenost određuje "reakciju" (ono što je zadano određenim uzrocima), a slobodna volja određuje "akciju" (naše postupanje unutar zadane situacije).
• Budući da živimo u svijetu dualnosti i mnogostrukosti, sve što se događa istodobno ima uzroke na više razina, a osobito ono što smo mi sami, ili drugi ljudi, prouzročili svojom voljom. Tako se svaki čovjek nalazi u premreženim uzrocima koji nisu potekli samo od njega nego i od drugih. Svijet karme daje nama i svima ostalima mogućnost postupati ili oslobođeni od ega ili samovoljno. Prvo vodi postupanju u božanskom smislu, drugo zloporabi i "krivnji", čime se stvaraju novi karmički lanci.