Kvantna fizika: Osnove za novo razumijevanje stvarnosti
"Ako, međutim, otkrijemo jednu cjelovitu teoriju, ona bi nakon određenog vremena trebala u osnovi postati razumljiva svima, ne samo šačici stručnjaka. Onda bi svi mi – filozofi, prirodoslovci i laici – mogli raspravljati o pitanju zašto postoji Univerzum. Kada bi našli odgovor na ovo pitanje, bio bi to konačni trijumf ljudskog razuma – jer tada bi znali Božji plan."
– Prof. Stephen W. Hawking,
jedan od vodećih fizičara današnjice
Prepoznavanje duhovne stvarnosti onkraj materijalne dualnosti otvara nam novi pogled na svijet u kojem živimo. Taj pogled seže puno dalje od slike svijeta materijalističke znanosti, pa čak i one moderne kvantne fizike. Ona je doduše spoznala da materija "sama po sebi" zapravo ne postoji, već da je materija "energija" koja je u cijelom svom spektru – od Univerzuma do nuklearnih struktura – povezana i strukturirana holografski. To je jedna važna i ispravna spoznaja, no ne smije se stati na tome, jer je stvarnost puno više od pukog "jedinstva materije". Inače bi se moralo smatrati – kao što mnogi kvantni fizičari i rade – da su materija i svijest jedno te isto, naime "energija"; svijest bi bila tek posebna "kvantnomehanička" forma organske materije. Kada se zapadne u ovakav nediferencirani, moderno-materijalistički svjetonazor, previđa se ključ za spoznaju što život i svijest uistinu jesu. Daljnje pitanje mora glasiti: "Što je energija?" Bez odgovora na to pitanje ne može se znati ni što je materija, a pogotovo što su svijest i život.
Jedna filozofska formula svijeta predstavljena je u ovoj knjizi: "Individualnost". Koliko je važna obuhvatna i cjelovita utemeljenost pojma "stvarnost" pokazuje se pri analizi raznih koncepata koji su nastali pogrešnim, odnosno nepotpunim (jednostranim) razumijevanjem principa individualnosti i nedualnosti. Očito je da nije moguće svjetlost definirati iz tame, jer je svjetlost stvarnost koja se u potpunosti razlikuje od svih koncepata apstraktne ne-tame.
Baš kao što je "svjetlost" stvarnost onkraj sjene i tame, tako je i "individualnost" (individualnost Boga i svih njegovih dijelova) stvarnost koja je neovisna od svakog materijalnog oblika i uobličenja, počevši od univerzalnog jedinstva materije ("Univerzuma"), sve do pojedinih planeta sa svim vidljivim i nevidljivim što na njima postoji. Materija kao vremenom i prostorom ograničen izraz bezgranične svijesti postoji ne samo tro-, već multidimenzionalno. Život i svijest su duhovni (bez-vremeno i bez-prostorno prisutni), a materija je proistekla iz takvog prauzroka. Naposljetku sve – direktno ili indirektno – proistječe iz apsolutnog prauzroka, apsolutne individualnosti, čija je sjena dualnost. Sve je život i svijest ("energija"), ali nije sve materija!
Jedna "cjelovita teorija" kakvu i Stephen Hawking priželjkuje u gornjem citatu mora dakle proisteći iz stvarnosti individualnosti svijesti i energije. Darvinizam i kreacionizam ne odgovaraju ovim zahtjevima. Kao što je izloženo, tu je riječ o dvije suprotstavljene krajnosti koje mnoga pitanja ostavljaju otvorenima.
Vedska Geneza
Prvo poglavlje biblijskog Postanka nije jedini božanski izvor koji nam približava proces stvaranja. Jedno vrlo obuhvatno otkrivenje nalazi se u staroindijskim ("vedskim") sanskrtskim spisima, osobito u Puranama. To su "prastari" spisi (purana znači "staro; od prapočetnih vremena") koji također sadrže vlastitu Genezu, koja se može nazvati "vedskom Genezom".
Purane sadrže poglavlje u kojem su mito-logičkim jezikom opisani stvaranje i porijeklo čovječanstva iz viših dimenzija. Višekratno je naglašeno postojanje primarnog i sekundarnog stvaranja. Primarno stvaranje, na sanskrtu sarga, jest prastvaranje koje je izvršio Bog, apsolutna individualnost (Višnu, "sveprisutni"). Višnu je sveobuhvatni izvor duhovne i materijalne energije, i samo posredstvom Višnua, apsolutnoga, duhovno može paralelnim kvantnim skokom ("pra-skokom") iznjedriti nešto materijalno. U vječnom ritmu Višnu "izdiše" i udiše" bezbrojne Univerzume. Kad se u Bibliji kaže da je Bog Adamu udahnuo život, to je daleko sjećanje na božansko "disanje" u primarnom stvaranju bez kojeg ne bi bilo moguće materijalno uobličenje ni na univerzalnoj, ni na galaktičkoj i planetarnoj razini.
