"Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. [...] Vaša riječ neka bude 'Da, da – ne, ne!'

Što je više od toga, od Zloga je." (Mt 5, 33-38)

Savjet da se ne treba zaklinjati ne znači da se ne smiju davati vezujuće izjave i jasni sporazumi. "Vaša riječ neka bude 'Da, da – ne, ne!'". 'Da' ili 'Ne' jest obvezujuće, ali ne i astralno vezujuće kao zakletva. Takvo obećanje ili odbijanje temelji se na vlastitoj slobodnoj volji, i čovjek je sam sebi odgovoran, držao se izrečenog ili ne. Sve što nadilazi Da ili Ne spada u zaklinjanje i veže čovjeka za druge moći, "od Zloga je"!

Svih ovih opasnosti nema gdje su "dvojica ili trojica sabrani u moje ime". Ono što je rečeno u odlomku " Izvor inspiracije za individualnu duhovnost", pristaje i ovdje: Prvo i jedino što vidimo od Sunca jesu njegove zrake! Jer svatko je Božja zraka, i tako jedni drugima možemo biti Božje otkrivenje.

Kad se kaže da svatko treba "gurua" ili "povezujuću osobu", tako i jest; ali "potreba" nije problem, jer svi mi već imamo tu povezanost. Mi nikada nismo sami ni izolirani. Svaki čovjek ima inkarnirane ili neinkarnirane skrbnike iz vlastite "obitelji duše", i kada se povežu takvi duhovni srodnici, zajedno mogu stvoriti polje moći u kojem je kozmički Krist prisutan u njihovom središtu, skupa s anđelima čuvarima i ostalim duhovnim pratiocima.

Kad takva prisutnost u trenucima iznimne prisnosti i intenziteta sudionike dotakne u njihovoj suštini, to je unutarnje posvećenje. Čovjek postaje posvećen u nešto što poznaje samo kad je sam to doživio. Na taj način su ljudi jedni drugima učitelji, "gurui" i prijatelji.

Zajedništvo takvih posvećenika nudi povjerljivu otvorenost, atmosferu ljubavi i međusobno vođenje koje ne stvara ovisnost, što omogućuje i međusobno ukazivanje na slabosti. Ovo zajedništvo može, ali i ne mora nadomjestiti suradnju s drugim učiteljima ili guruima. Čak i kad se čovjek kreće u krugovima gurua, medija ili "trenera osobnosti", na osnovu vlastitih iskustava i zrelosti vrlo brzo će prepoznati je li i u kojem obliku takvo učenje pomaže.

Kada se dvoje ili troje sastanu u Duhu istine, koji oslobađa, iz te unutarnje povezanosti nastaje dinamika koja omogućuje ne samo "sporadično" duhovno iskustvo, već i djelotvorno učenje. Zajedno se mogu produbiti relevantne teme i proučavati odgovarajuće spise, može se zajedno ići putem učenja, ili razmjenjivati iskustva o putovima. A prije svega može se zajedno meditirati, moliti, aktivirati unutarnju moć izlječenja ("poravnati se sa energijom izlječenja"), itd.

Mogu se razmatrati i privatna i svjetovna pitanja, i gotovo je zajamčeno da će se brzo pronaći tražena jasnoća. Jer, ono što je u ovakvom energetskom polju izrečeno iz srca, po zakonu rezonancije aktivira viša promišljanja ("reakcije"), koja uvijek vode do jasnih znakova. Time se unapređuje vlastita snaga i intuicija, tako da se unutarnje vodstvo može osjetiti i kad je čovjek sam – u svakodnevici, na putu, među drugim ljudima, u svjetovnom i duhovnom nauku, u kriznim situacijama, u scenarijima propasti svijeta, bilo gdje.

Pionirski duh nekad i sad

Mnogi ljudi u današnje vrijeme osjećaju želju za istinskom, iskustvenom duhovnošću i iskustvom Boga onkraj granica dogmi i institucija. Takva želja proizlazi iz unutarnje rezonancije s "duhom vremena" novog doba, "Duhom istine", koja ljudima – na temelju individualnosti i samoodgovornosti – otvara duhovnu slobodu.

"Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu, moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi."(Iv 8, 31-32). Ove riječi su vrlo provokativne, jer Isus njima kaže: Slijedite mene i moj primjer, a ne visoke svećenike i poznavatelje spisa." Po tom postaje vrlo očito da je dogmatična i prema moći orijentirana religija suprotnost istini i potječe od "oca laži", "đavla"(Iv 8, 44).

Isus je obećao "Duha istine", a prakršćanski krugovi doživjeli su ga neposredno, počevši s događajem na Duhove:

"Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. / A u Jeruzalemu su boravili Židovi, ljudi pobožni iz svakog naroda pod nebom. Pa kad nasta ona huka, strča se mnoštvo i smete jer ih je svatko čuo govoriti svojim jezikom." (Dj 2, 4-6)

U ranim fazama Isusovog pokreta (1. i 2. st. pr.n.e.) darovi Duha – inspirirani govor, medijalni kontakti i izlječenja duhom – bila su središnji sastavni dio unutarnjeg kruga zajednice. Isus nije za sobom ostavio ni spise ni sistematizirano učenje. Generacije nakon Isusa nisu u početku imale niti zapisane tekstove. Pisanje i čitanje ionako su bili privilegij nekolicine. Unatoč tome, unutar jednog stoljeća Isusov pokret proširio se na cijelo Sredozemlje a dosegnuo je čak i Indiju i himalajsko područje – a sve to prije nastanka službene Biblije.