Prvi put u Hrvatskoj - djelo o svjedočanstvima vanzemaljskog otimanja - „Kontakt” - Johannesa Fiebaga!

 

Udruga „Trag” je u sklopu djelovanja u istraživanju Svemira i njegovih utjecaja na čovjeka, a sukladno zakonima o Udrugama Republike Hrvatske, dovršila projekt izdavačke djelatnosti i predstavlja Vam prvu knjigu „Biblioteke Trag”.

Riječ je o prevedenom djelu „Kontakt”, njemačkog autora Johannesa Fiebaga. Objavom ovog djela, namjera nam je istraživati šire područje enelologije s naznakom usmjeravanja pažnje na ono što se naziva „bliskim susretima četvrte vrste” ili vanzemaljskim otimanjem.

Tema je to koja je još uvijek nedovoljno istražena, a sasvim sigurno najčešće je jednostavno svrstana u „tabu teme”.

O njoj se uglavnom samo šuška, što dovodi do toga da se čak i s ono malo informacija, čitava dovede u stanje „buke u komunikacijskom kanalu” i tada dobivamo širenje dezinformacija.

Danas je pitanje fenomenologije vanzemaljskog otimanja do te mjere „neobrađeno” da do sada nije postojalo apsolutno niti jedno prevedeno djelo te grane enelologije kod nas.

I nije problem što nije postojalo djelo koje se bavi svjedočanstvima žrtava otmica od strane vanzemaljaca samo ovdje u našoj zemlji, jer istina je da situacija nije bolja ni u svijetu.

Vrlo mali broj autora koji se bave ovom tematikom istoj pristupaju istraživačko-dokumentaristički te se uglavnom o ovom fenomenu progovara sramežljivo i najčešće rekla bih, potpuno – kontrolirano.

Možda Vas začuđuje riječ koju koristim: „enelologija”, no upravo radi istraživačkog pristupa ovoj temi, zaključila sam da nam ta riječ u našem jeziku nedostaje, naime, ako smo već UFO preveli kao NLO – nema niti jednog razloga da dalje nastavljamo s korištenjem termina „ufologija”, ako je sasvim jasno da pokrata NLO i istraživanje svih segmenata fenomenologije nepoznatoga, dakle ne samo nekih letjelica, već i raznih interakcija s nepoznatim, jednostavno vapi za propitkivanjem ne samo pojmova već i novih informacija. I zbog toga – vrijeme je da oni koji istražuju ove pojave mogu to činiti pod zbirnim nazivom područja - enelologije.

---

Upravo smo stoga, a u svrhu daljnjeg istraživanja i pokrenuli izdavaštvo, te objavili djelo „Kontakt” koje nudi informacije i svjedočanstva o kontaktima ljudi i onih koje nazivamo vanzemaljcima.

Ta svjedočanstva nisu bezazlena, niti su odraz poremećene psihe svjedoka kako se to često želi predstaviti kada se o ovoj temi priča. Upravo ova knjiga dokazuje, kako je redom riječ o normalnim i psihički zdravim ljudima, koji mogu biti i jesu, naši susjedi ili – mi sami.

 

Tamara Vrančić Sokač

 

5. poglavlje objavljeno uz dopuštenje nosica autorskog prava – Copyright © 1994 Algert Langen/Georg Müller Verlag in def F. A. Herbig Verlagsbuchhandlung GmbH, München

 

Izgubljena sreća

Ginekološki eksperimenti

„Bilo je to krajem trećeg

mjeseca trudnoće. Znam to

točno, jer sam kod sebe

ustanovila sva obilježja koja sam

već poznavala iz trudnoća sa svojom starijom djecom.

Ujutro sam imala mučnine, nisam

podnosila dim cigareta, od njega

sam se osjećala strašno loše.

Prije svega – već mi je tri mjeseca

izostala mjesečnica. Za mene

je to značilo samo jedno – u utrobi

mi se razvijalo dijete.”

Maria Struwe

(oteta 1986. godine)

Kad su u ranim 1960-im godinama u javnosti obznanjeni prvi iskazi o otmicama (Antonia Villasa Boasa i Betty i Barneyja Hilla), kod enelologa širom svijeta naišli su na vrlo različit odjek. No, malo ih je prepoznalo da se upravo taj tip susreta mora smatrati najvjerojatnijim kada se polazi od toga da se radi o posjetima vanzemaljske inteligencije Zemlji.

I kod nas u Njemačkoj većina se „enelologa” u to vrijeme čvrsto držala „priča o susretima” koje su bile daleko popularnije i prilagođene duhu vremena. Ljudi kao što su George Adamsky, Daniel Fry, Eugenio Siragusa i drugi, koji su tvrdili da su se susreli s ljudima s Marsa, Venere, Mjeseca ili Jupitera, djelovali su vjerodostojnije. „Njihovi” vanzemaljci upućivali su čovječanstvu poruke koje su bile jasne – okončajte ratove, zaustavite nuklearno naoružavanje, iskorijenite glad u svijetu! To je imalo smisla i moglo se dobro prenijeti javnosti. Brojne nedosljednosti tih priča potpuno su bile ignorirane, što tvrdokorni NLO-spiritisti i danas čine.

U 1950-im i 1960-im godinama scenom su gotovo isključivo dominirali „oni koji ih susreću”. „Otmice” su bile potpuno nov element i teško ih je bilo uklopiti u sliku koju se dotad imalo o događanjima povezanim s NLO-ima. Vanzemaljci (koje se u pravilu zamišljalo kao nadasve dobru „zvjezdanu braću”) koji otimaju ljude i pritom im čak nanose i bol – pa to ne može biti istinito!

---

Većina enelologa je stoga bila vrlo ambivalentna prema takvim izvještajima. I sigurno bi bili još i više da je već tada bio prepoznat pun razmjer tih doživljaja. Prije svega, jedan bitan detalj – produciranje takozvanih „hibridnih bića”.

Jer upravo se taj motiv pojavljuje već u prva dva slučaja – kod Betty i Barneyja Hilla, kao i kod Antonia Villasa Boasa.

Seksualne varijacije

Tada 23-godišnji farmer Antonio Boas dok je radio na polju otet je u sletjeli objekt, petero malih bića provelo ga je kroz više prostorija, na kraju su ga polegla na neki stol, razodjenula ga i premazala ga nekom želatinastom tekućinom. Uzeta mu je krv (ožiljak od uboda se i kasnije mogao dobro vidjeti) te je na kraju ostavljen da bude sam. Antonio Boas osjeća da je moralo proći gotovo pola sata prije nego što su se vrata ponovno otvorila. Prišla mu je gola žena s velikim, plavim očima oblika suze i pepeljasto plavom kosom: „Gledala me kao da želi nešto od mene. Zagrlila me i trljala svoje lice o moje. U istom sam trenutku osjetio njezino tijelo na mojem tijelu, radilo je iste pokrete. Uz tu ženu koja me obgrlila raslo je moje uzbuđenje. S obzirom na situaciju u kojoj sam se nalazio, to se može činiti nevjerojatnim. Vjerujem da je uzrok tomu bila ta tekućina kojom su mi premazali kožu. Znam samo da sam seksualno bio izvan sebe, na način kako mi se to nikad prije nije dogodilo.”49

Antoniu Villasu Boasu već je tada bilo jasno o čemu se radilo: „To je bilo to što su željeli od mene – da budem dobar ždrijebac koji će osvježiti njihov uzgoj. Točno to – ni više ni manje. Kad su četiri godine kasnije oteti Betty i Barney Hill, rasno mješovit bračni par iz Kanade, nisu bili prisiljeni na seksualni kontakt s vanzemaljcima. No kod Betty Hill očigledno je napravljen test trudnoće, a Berneyju Hillu pomoću nekog uređaja iz penisa je isisano sjeme. Potonje je sredinom 1960-ih godina još uvijek bilo toliko neprihvatljivo, da je John Fuller, koji je 1966. godine kanio po prvi put naveliko javno objaviti taj slučaj, taj aspekt naprosto izostavio.50

Danas znamo da iako takvi postupci nisu pravilo, vrlo su česti. Prof. David Jacobs smatra čak da su oni pravi razlog „otmica”. Po njemu je kreiranje jedne polu ljudske – polu vanzemaljske rase motiv za cjelokupno događanje.51

Ne bih se s tim nužno složio. U konačnici se takve „eksperimente križanja” može pratiti kroz čitavu povijest, o tome govore svi ljudski mitovi o bogovima, uključujući i židovsko-kršćanske. Vrlo je moguće da je u početku povijesti čovječanstva bilo genetskih eksperimenata koji su i omogućili nastanak ljudi; o tome govore sve priče o Stvaranju. Ali da se od tada još uvijek odvija tisućljećima dug eksperiment za produciranje nove, hibridne rase, logički nije razumljivo i malo je vjerojatno.

49	^Creighton, G. (1969.), The Amazing Case of Antonio Villas Boas U: C. Bowen (izd.): The Humanoids, s. 200-238, Neville Spearman, London
50	^Fuller, J.G. (1966.), The Interrupted Journey – Two Lost Hours Aboard a Flying Saucer, Souvenir Press Ltd.; London
51	^Jacobs, D. (1992.), Secret Lives – Firsthand Documented Accounts of UFO Abductions, A Fireside Book/Simon & Schuster, New York

---

To ne znači da se ta „križanja”, ti seksualni i kvaziseksualni kontakti, te neobjašnjive trudnoće i kasniji susreti s vlastitom drugovrsnom djecom ne događaju. Oni su isto toliko stvarni ili nestvarni kao i sâm fenomen, oni su integralni dio cjeline. Drugim riječima, oni su u konačnici također „pomutnja”, a i sastavni su dio mimikrijskog ponašanja vanzemaljaca kao i svi drugi elementi.

Mimikrija znači „savršeno maskiranje”. O motivaciji inteligencije koja se krije iza NLO fenomena ne znamo ništa, ili tek malo. Ona koristi ovaj fenomen, to je njezin alat, njezin instrument. On nije ništa drugo nego maska koju vidimo, mnogobojna maska, puna bizarnih, blještavih, zbunjujućih crta. Dozvoljavamo da nas to zavara jer druge mogućnosti uopće ni nemamo. Moguće nam je vidjeti samo površinu, pogled u nutrinu nam je zapriječen.

A „Drugi” znaju kako reagiramo na tu masku. Ta je maska promjenjiva, lice joj se neprestano mijenja – ovisno o tome što očekujemo. Prikazuje nam upravo one slike koje su se kolektivno usadile u ljudsko nesvjesno. I zato smo mi sâmi ti koji se vidimo u njihovoj maski – to su naši osjećaji, naši strahovi, naše radosti i naši snovi.

Ne čudi me da seksualna komponenta igra tako veliku ulogu. To nije zbog toga što „Drugi” uzgajaju novu rasu. To je samo i jedino u nama samima. To su naša kolektivna shvaćanja, naše fantazije, koje nas – naravno, i na tom području! – ponovno sustižu. Promijenjene, transformirane, prilagođene nužnostima i potrebama jednog „drugog svijeta”.

To maskiranje je savršeno. Ono dozvoljava vanzemaljcima gotovo neograničeno djelovanje. Nama nije moguće prepoznati njihove stvarne namjere i radnje, jer možemo prepoznati samo ono što nam je dopušteno prepoznati. A to je uvijeno u šareni, neprovidni omot, blještavi konglomerat dobiven miješanjem sposobnosti „Drugih” i naše vlastite mašte.

Poput silovanja...

„Seksualne varijacije” kod doživljaja otmica mogu poprimiti najneobičnije oblike. Ne samo da postoje iskazi o spolnim odnosima s vanzemaljcima, nego također i s (odraslim) hibridnim bićima. A postoje čak i vjerodostojni opisi seksualnih sjedinjavanja s drugim „otetima” – pred svevidećim i sveznajućim očima „Drugih”.

David Jacobs navodi nekoliko takvih slučajeva.52 Tako je u srpnju 1988. godine jedna mlada žena bila prisiljena spavati s muškarcem starim između 30 i 40 godina koji je ležao na stolu pored nje. Odbijala je to, ali su je vanzemaljci telepatskim naredbama umirili te joj naredili da se uspne na muškarca i da se upusti u spolni čin (muškarac se nalazio u stanju „prividne smrti” i očigledno je samo fragmentarno opažao svoju okolinu). U hipnotičkoj regresiji žena je rekla:

„Možda je već imao erekciju, no ne pokazuje nikakve druge znakove, a ja jednostavno sjedim na momku. On nije stvarno uzbuđen... Nekako ipak znam da ima erekciju. Ali niti jedan drugi dio njegovog tijela se ne pokreće – dakle, to nije čak niti prava erekcija, znate što mislim? ... Sada žele da spavam s njim. To je strašno. Govorim im da ne želim, ali imam dojam da poduzimaju nešto stvarno užasno, nešto apsolutno nemoralno. Stvarno je strašno... Sve je totalno mehanično. Odvratno je. Nemam pri tome nikakvih osjećaja, ni za što i ni za koga.”

52	^Jacobs, D. (1992.), Secret Lives – Firsthand Documented Accounts of UFO Abductions, A Fireside Book/Simon & Schuster, New York

---

Prof. Jacobs dodaje: „U iskazima se vrlo često pojavljuju seksualne aktivnosti dvoje ljudi u brodovima, koje se odvijaju pod kontrolom vanzemaljaca. Vanzemaljci dovode otetog u prostoriju u kojoj već na stolu leži osoba suprotnog spola. Oteti govore da taj drugi čovjek izgleda kao da je ‚odsutan’. Vanzemaljci jasno daju do znanja da žele da dođe do seksualnog sjedinjavanja otetog s tom drugom osobom. Oteti mora to poslušati. Ili se uspinje na drugu osobu i spava s njom, ili već leži na stolu te se spolni odnos odvija na taj način. Ako pritom dođe do orgazma, bića često nepomično gledaju u oči otetog. Mora se naglasiti da to nije seksualna fantazija. Većina muškaraca i žena doživljava to traumatično i kao nešto nad čim nemaju kontrole. Jedan je muškarac sa suzama u očima opisao kako se osjećao kao da siluje ženu s kojom je bio prisiljen spavati.”

Pod vanzemaljskom prisilom

Izgleda da se nešto slično dogodilo i danas 30-godišnjem Berndu Jentschu. Bernda, koji se sjeća kako je kao dijete noću „operiran” i čije su roditelji oteli misteriozni „vojnici”, u dobi između 16 i 19 godina mučili su neobični snovi:

„U jesen 1980. godine počeo sam pohađati tečaj plesa na kojem sam upoznao jednu djevojku. Bilo mi je tada 16 godina. Što smo duže bili u vezi, to smo oboje učestalije imali neobične snove, koji su prestali tek nakon što smo se 1983. godine razišli u svađi. Najprije sam imao san koji se stalno ponavljao: Stajao sam na livadi ispred neke ‚stvari’ koja je bila skroz tamna te se rasplinjavala u tami noći. U sredini te ‚stvari’, za koju se činilo da stoji na štulama koje nikako nisam uspijevao vidjeti kako treba, nalazio se otvor za vrata kojem se moglo prići ljestvama. U tom iznutra osvijetljenom otvoru stajao je neki čovjek. Lik mu je cijelo vrijeme bio potpuno crn i vidjelo ga se samo u svjetlosti koja je dolazila iz otvora.”

U Berndovom sjećanju taj je muškarac samo silueta, obris. I izgleda da je sličio „tipu” koji je Franziska Metz 1984. godine vidjela kako se pojavljuje u njezinom stanu u Würzburgu: „Jedino neuobičajeno obilježje”, govori Bernd, „bio je šešir koji je nosio taj čovjek, čiji se široki obod jasno iscrtavao u obrisu. Prilika je neprestano zahtijevala od mene da uđem u tu ‚stvar’. Nepokolebljivo sam je odbijao poslušati kroz mnoga ponavljanja tog sna.”

No nakon nekog vremena sadržaj tog sna počeo se mijenjati: „Čovjek je tražio od mene da dovedem djevojku. Žestoko sam to odbio. Stalno sam vikao: ‚Ne, ona nije prava, ne, ne želim!’ Ti su snovi konačno dosegli vrhunac tako da je djevojka bila sa mnom, a ja sam se sve žešće opirao poći s njom u tu ‚stvar’. Jedan od posljednjih takvih snova imao sam na prijelazu iz 1982. na 1983. godinu. Bio je takav da sam se u pratnji crne prilike nalazio u ulici u kojoj je živjela moja djevojka. Bez da sam bio u stanu, odjednom je stajala kraj mene. Utroje smo pošli ulicom, pri čemu se crna prilika uvijek nalazila koso iza mene. Sjećanje mi tada prestaje, ali mi je u siječnju 1983. godine djevojka ispričala o snu koji ju je jako prestrašio, a u kojem je u njezinu sobu upao ‚čovjek-slon’ (baš u to vrijeme u kinima se prikazivao film ‚Čovjek-slon’ sa Johnom Hurtom).”

Bernd je siguran da može naći i mjesto na kojem se odigrao prizor sa ‚stvari’ i tamnim čovjekom – livada u blizini tadašnje američke radarske postaje na umjetnom brdu kraj Vražjeg jezera u Berlinu. Te je snove imao otprilike pola godine, a prestali su tek kad je raskinuo vezu sa svojom djevojkom (prevarila ga je s drugim).

---

U trećem poglavlju pisao sam o tome kako se Bernd Jentsch u sklopu jedne hipnotičke regresije vratio u različite epizode koje bi s utjecajem „Drugih” mogle igrati ulogu u njegovom životu. Sâm Bernd – i to sam već naveo – ne vjeruje u stvarnost ovih doživljaja (vidi ih više kao izražaj kolektivne mašte, i do određenog stupnja potpuno se s njim slažem). Ali držim da u kontekstu svih ovih opisa vrijedi spomenuti i rezultate regresije u vezi ovog događaja:

„U hipnozi mi je bilo jako teško prodrijeti do sjećanja. Prema izjavama prisutnih svjedoka reagirao sam plakanjem i instinktivnim otporom. Međutim, ne mogu to potvrditi, vjerovao sam da govorim potpuno mirno i bez uzbuđenja. No slike koje su u meni dolazile duboko su me šokirale, i danas zazirem od njih. Kada me čovjek tražio da sa sobom u leteći objekt dovedem i svoju djevojku, bio sam jako ljut i rekao da ona nije prava za to. Ali on je želio da dođemo u tu ‚stvar’ i da tamo imamo spolni odnos. Bio sam jako bijesan te se nisam htio u to upustiti. I u hipnozi sam se oko toga strahovito uzrujao, što je išlo toliko daleko da sam briznuo u plač. Ali moj je otpor postupno slabio te smo bili prisiljeni spavati jedno s drugim u nekoj prostoriji u toj ‚stvari’.”

Kakve su to čudne priče? Seksualne fantazije? Ne može se u potpunosti isključiti, ali zašto onda ljudi širom svijeta fantaziraju na gotovo identičan način – bez da su ikada ranije čuli jedni za druge? Jesu li to naprosto slike snova koje je proizvela Berndova podsvijest kako bi ponovno stimulirala vezu s njegovom djevojkom, koja je zapala u krizu? Malo je izgledno. Podsvijest je u to vrijeme sigurno bila bolje upućena od Berndove budne svijesti da ta veza nije imala budućnost. Podsvijest, i time i svijest snova, ne bi ga prisiljavala na spolni odnos, nego bi ga, naprotiv, od toga odvraćala. Sve drugo bi proturječilo saznanjima iz suvremene psihologije snova.

I još nešto je čudno. Kratko nakon tog sna Berndovoj je djevojci izostala mjesečnica. 24. ožujka 1983. godine posjetila je ginekologa, koji nije ustanovio da je trudna. Kratko poslije toga ponovno je dobila mjesečnicu. U to je vrijeme sanjala o „čovjeku-slonu” koji je u noći došao u njezinu sobu.

Neobične, prekinute trudnoće igraju važnu ulogu u cijelom scenariju. Činilo bi se da su one indicija za objektivan karakter takvih upada. I to na vrlo poseban način vrijedi i za još jedan zapanjujući slučaj iz Berlina – onaj Marie Struwe.

Žena u Berlinu

Njezino sam pismo primio nekoliko tjedana nakon što je objavljena knjiga „Die Anderen”: „Nakon čitanja Vaše knjige osjećam se pozvana opisati Vam jedan događaj kako bih jednog dana možda dobila odgovore na pitanja koja imam.”

A taj je događaj, ili bolje rečeno – čitav niz događaja, bio uistinu zaprepašćujući. Događaji su bili toliko nevjerojatni da sam se već kratko nakon toga zaputio do Berlina kako bih dobio jasniju sliku i saznao više o čovjeku Marii Struwe i, naravno, o tome što se s njom dogodilo.

---

Lijepa žena koja je najzad sjedila nasuprot mene nikako se ne uklapa u sliku kako bi NLO skeptici rado vidjeli „otete”. Inteligentna je, pozorna i kritična. Bez straha, no uvijek sa vlastitom distancom prema svim ovim stvarima, pripovijeda mi što joj se dogodilo.

Maria je rođena u Španjolskoj te je prvih osam godina svog života provela u Barceloni. I već je tada, čega se slabo sjeća, imala te neobične snove o likovima nalik na astronaute koji su se spuštali s neba i gledali u njezin prozor.

Kasnije su ti snovi postali konkretniji. I tada, 1986. godine, dogodilo se.

„Bilo je ljeto. Probudila sam se ujutro kraj svog muža. Bilo je nevjerojatno, ali osjećala sam se kao da sam cijele noći naporno radila. Bila sam potpuno iscrpljena. I nešto mi je bilo u sjećanju.”

Nikad joj se prije tako nešto nije dogodilo. U snovima koje je imala prethodnih godina uvijek su „astronauti” bili ti koji su došli njoj. No sada je odjednom sve bilo drugačije:

---

„Bila sam sigurna da to nije bio san. Doživjela sam to – te noći. Ležala sam na nekom stolu ili krevetu ili odru ili stolu za operacije. A meni slijeva i zdesna stajala su... da, bića. Izgledala su jako čudno – koža im je bila poput ljuski, siva, pomalo zelenkasta. Imala su velike glave i velike oči. Nisu izgledala isto kao na slikama kojih ima i u Vašoj knjizi... Ali vrlo slično tomu.” (Slika 13)

Čini se da su trenuci svjesnog doživljavanja ove situacije bili jako kratki, no duboko su se urezali u njezino sjećanje. „Ta mi je slika jasno pred očima, doživjela sam to, kao što sada doživljavam ovu situaciju. Bilo je apsolutno stvarno. Ne znam gdje sam bila, tko su bila ta bića, niti što su sa mnom radila. Ali znam da se to dogodilo. Tada, te noći.”

Što se s njom dogodilo?

Bilo je to jako posebno vrijeme za nju. Nosila je treće dijete. „Bilo je to krajem trećeg mjeseca trudnoće. Znam to točno, jer sam kod sebe ustanovila sva obilježja koja sam već poznavala iz trudnoća sa svojom starijom djecom. Ujutro sam imala mučnine, nisam podnosila dim cigareta, od njega sam se osjećala strašno loše. Prije svega – već mi je tri mjeseca izostala mjesečnica. Za mene je to značilo samo jedno – u utrobi mi se razvijalo dijete.”

U desetom tjednu trudnoće Maria Struwe posjetila je ginekologa. No on nije ustanovio da je trudna. Od tog su joj se dana uistinu ponovno prestali pojavljivati simptomi trudnoće – nije joj više bilo loše, mogla je slobodnije disati, jedino još nije ponovno dobila krvarenje.

 

Unatoč tomu, bila je – kako bi drugačije i mogla? – uvjerena da je trudna. Činilo se da sve na to upućuje. Ponekad bi se ujutro probudila sa sjećanjem na neobičan događaj – vidjela se kako leži na operacijskom stolu, oko nje su bila neobična bića, nešto se s njom događalo. Međutim, ne samo te noći: „Dva tjedna nakon posjeta liječniku imala sam s mojim mužem spolni odnos. Muž mi je pritom rekao da je u meni jako toplo, puno toplije nego inače. I ja sam osjećala nešto jako toplo te sam pogledala o čemu se radi. Na moj užas, iz maternice su mi izašle dvije povezane ‚grudice mesa’ koje su izgledale kao komad pureće jetrice, a bile su i te veličine, možda malo manje. Zvala sam muža da pogleda te smo vidjeli da sam izbacila posteljicu. No na tim grudicama nije bilo embrija.” (Slika 14)

---

Pošto Maria Struwe i njezin muž nisu imali iskustva s tim stvarima te u to vrijeme, naravno, nisu mogli ocijeniti važnost događaja, jednostavno su bacili te „grudice mesa” u zahodsku školjku. „To je bila greška, no uopće nisam o tome razmišljala. Sljedeći dan sam posjetila liječnika. Strahovito ga je to uzrujalo. Sigurno da sam trebala sačuvati posteljicu i donijeti je. Ali na to stvarno nisam mislila.”

Je li moguće rekonstruirati što se tada dogodilo? Činjenica je da je Maria Struwe bila uvjerena da je trudna, svi su znakovi njezinog tijela na to upućivali. Potom su se gotovo istovremeno dogodile dvije stvari – doživjela je „klasičnu” otmicu, i liječnik joj je utvrdio da nije, ili barem nije više, trudna. Tjedan ili dva kasnije Maria je izbacila posteljicu, koja očigledno više nije imala svoju funkciju.

Odlučujuće pitanje je, naravno – je li stvarno bila trudna ili ne? U konačnici ne možemo oko toga biti sigurni, jer moguće je da se radilo i o lažnoj trudnoći. Razgovarao sam o tome s jednom primaljom i jednom ginekologinjom – obje ne mogu isključiti niti jedno niti drugo. Moglo se, dakle, raditi kako o lažnoj trudnoći (ili o pravoj trudnoći s resorpcijom fetusa), tako i o „krađi embrija”.

Dakako da bi ponajprije „prirodno” rješenje dobilo prednost – niti ga ne želim isključiti. „Moguće je”, piše mi, primjerice, primalja Frederike Quest53 iz Hannovera, „da se otpočetka radilo o trudnoći bez stvaranja zametka (tzv. slijepo jajašce ili vještičje jaje). Maternica bi u tom slučaju mogla biti povećana.”

Nažalost, više to ne možemo provjeriti, pogotovo jer nije provedena histološka analiza „grudice mesa”. Ginekologinja iz Frankfurta dr. Ruth Kremser dodatno mi piše: „Grudice mesa vjerojatno su bile tkivo posteljice. Eventualna resorpcija (ili vanzemaljsko uzimanje fetusa) je moguća. Tada je kod odumrle trudnoće test mokraće negativan, a simptomi trudnoće se povlače.”54

Sindrom nestalog embrija

Već se nekoliko godina pojavljuju iskazi otetih – dosad pretežno iz SAD-a – koji vjeruju da su bili umjetno oplođeni te da im je embrij uklonjen nekoliko tjedana ili mjeseci nakon toga. Fenomen je u međuvremenu toliko raširen, da se u istraživanju NLO-a govori o sindromu nestalog embrija (Missing-Embryo-Syndrom). Prvi poznat slučaj bio je onaj Kathie Davies, o kojem iscrpno piše Budd Hopkins.55 I Betty Andreasson-Luca opisuje prizor u kojem je odvedena u neki objekt kako bi pomagala pri umjetno izvedenom porađanju jednog takvog djeteta.56 Od tada se pojavio čitav niz takvih iskaza.

Prof. David Jacobs o tome piše: „Problem neplanirane ili neobjašnjive trudnoće jedan je od najčešćih fizičkih posljedica otmice. Žena se obično osjeća trudnom i pokazuje sve vanjske znakove toga... Tipično je da potom na kraju trećeg mjeseca odjednom otkriva da više nije trudna. Nije imala spontani pobačaj niti ima neuobičajeno jako krvarenje. Fetus je naprosto nestao – bez da išta upućuje na rijetki fenomen ‚resorpcije’ kod kojeg je moguće da se fetus koji nije sposoban preživjeti rastvori unutar tijela žene.”57

53	^Osobna komunikacija od 11. 6. 1993. godine
54	^Osobna komunikacija od 30. 10. 1993. godine
55	^Hopkins, B. (1991.), Eindringlinge – Die unheimlichen Ereignisse in den Copley Woods, Kellner, Hamburg
56	^Fowler, R. E. (1992.), Die Wächter. Wie Außerirdische die Erde retten wollen – ein unglaublicher Report, Bastei-Lübbe, Bergisch-Gladbach
57	^Jacobs, D. (1992.), Secret Lives – Firsthand Documented Accounts of UFO Abductions, A Fireside Book/Simon & Schuster, New York

---

Tipična priča takve žene priča je 32-godišnje „Marie” iz Leedsa u Engleskoj: „U studenom 1990. godine muž mi je bio na tečaju, bila sam sama kod kuće, u spavaćoj sobi. Vani se odjednom pojavio veliki kotač od svjetla – postalo me užasno strah te sam izjurila van. Posvuda je bila svjetlost, a nešto mi je u glavi reklo da se dobro u to zagledam, da me neće boljeti. Pokušala sam se tomu suprotstaviti – bez uspjeha.”58

Sat i pol kasnije „Maria” ponovno dolazi k sebi. Sjedi na svom krevetu, prljavih nogu, na svom jastuku vidi krv: „To nije mogao biti san pošto sam otkrila rane na svom tijelu. Na potiljku mi je nedostajao cijeli pramen kose, a na malom prstu sam imala sedam uboda igle.”

Liječnik kojemu se žena obratila nije joj mogao pomoći. Samo je ustanovio neuobičajene ozljede tkiva. No „Maria” je tijekom sljedećih mjeseci sve češće imala takozvane „flashbackove”, trenutke u kojima se prisjećala kratkih epizoda svojih noćnih doživljaja: „Znam da sam s trojicom jako malih muškaraca sišla nekim hodnikom. Bili su boje bronce i strahovito su zaudarali – kao po trulim gljivama. Polegli su me na metalni stol i nekako mi držali glavu. Kad su mi s glave odstranili dio kože, osjetila sam oštru, probadajuću bol. Tada su mi na nos stavili staklenu cijev – to je bilo najgore od svega. Vjerovala sam da će me ubiti. Znam da sam još pomislila: ‚Ne, ne želim umrijeti – ne ovdje, ne sada.’”

Taj je doživljaj pokrenuo u njoj čitav niz daljnjih sjećanja koja su sezala do djetinjstva. I među njima i dva na prekinute trudnoće: „Kad mi je bilo 18 godina, moj mi je ginekolog rekao da kod mene ima znakova koji upućuju da je na meni jednom izvedena laparoskopija – uvođenje cijevi u maternicu. No nikad se u životu nisam podvrgla tako nečemu. Doduše, dvaput sam bila trudna – a potom odjednom više ne. Nisam imala spontani pobačaj, niti sam, naravno, namjerno pobacila. Odgojena sam katolički i za mene takvo što ne bi nikad došlo u pitanje.”

Niti ovdje ne možemo sa sigurnošću reći da li je ova žena bila trudna i da li joj je fetus potom odstranjen, baš kao i kod Marie Struwe. No možda bi samo trebali njezine riječi – kao žene i majke – uzeti nešto ozbiljnije: „Znala sam da se u meni razvijalo dijete. Bila sam u to sigurna.”

Spriječena trudnoća

Tada su Maria Struwe i njezin suprug odlučili u svakom slučaju imati još jedno dijete – no nije im uspijevalo. Na prijedlog liječnika odlučili su se za umjetnu oplodnju.

Postupak je trebao biti obavljen 22. veljače 1988. godine. Maria Struwe tog se dana zaputila u ordinaciju svog ginekologa. Sve je bilo spremno za zahvat u kojem je pomoću katetera u njezinu maternicu trebalo biti ubrizgano sjeme njezinog supruga. Do toga nije došlo.

58	^Bullivant B. (1992.) Something Strange Is Going On... U: Weekly News, 8. 10., Leeds

---

U liječničkom izvještaju kaže se: „Pri reviziji cerviksa obavljenoj 22. veljače 1988. godine cervikalnom dugmastom sondom uspješno se, bez otpora, ušlo do dubine od otprilike dva centimetra, i nadalje Cavafix kateterom do dubine od tri centimetra. Kod ispiranja katetera fiziološkom otopinom došlo je do refluksa tekućine iz cervikalnog kanala. Pregled cerviksa je prekinut jer se pacijentica žalila na grčeve kada se pokušalo krenuti dublje s kateterom.”

To što ovdje medicinski rečeno zvuči relativno banalno, za samu Mariu Struwe pokazalo se daleko opasnijim: „Dok mi je liječnik ubrizgavao injekciju sa sjemenom mog muža, dobila sam strahovito jake bolove, poput trudova. Bili su gotovo kao pri porodu. Liječnik je odmah zatim prekinuo postupak. Kod ubrizgavanja u maternicu osjetio je snažan otpor koji nikako nije mogao objasniti. Te sam bolove imala tri sata. Liječnik mi je bio jako zabrinut jer nikada nije doživio tako nešto, iako je u svom dugogodišnjem radu umjetno oplodio već mnogo žena.”

Niti liječnik niti Maria Struwe niti njezin suprug nisu si tada mogli objasniti zašto je umjetna oplodnja onemogućena na takav način. Liječnik je prije toga temeljito pregledao Mariu i nije uočio ništa neuobičajeno.

Nakon otprilike dva mjeseca dogodilo se nešto neočekivano – u nedjelju 17. travnja Maria je iz sebe ponovno izbacila „nešto”: „Sljedeći dan osjetila sam nešto čudno u gaćicama. Opisala bih to kao dvije kožne krpe. (Slika 14) Pošto je bila nedjelja, otišla sam s mužem na odjel hitne pomoći jedne bolnice. Pregledala me mlada ginekologinja koja nije ustanovila ništa neuobičajeno.”

Liječnica nije na početku uopće htjela povjerovati da su te kože stvarno izašle iz nje. Sumnjičavo je pitala radi li se možda o kondomu. („Naravno da ne, htjeli smo imati dijete.”) U izvještaju klinike Humboldt pod rubrikom „Tijek nezgode odn. povijest bolesti” stoji: „Pacijentica je jutros izbacila ‚kožu’ (bijela, sluzava), sada lagana, stežuća bol u donjem dijelu trbuha, jutros lagan iscjedak.”

Što je bila ta „koža”? I za to postoje posve „prirodne” mogućnosti objašnjenja. Liječnica u bolnici već je spomenula jednu – mogući ostatak kondoma. Maria Struwe to pak isključuje, pošto su ona i njezin muž u to vrijeme željno htjeli dijete te već dulje vrijeme pri spolnom odnosu nisu upotrebljavali sredstva za kontracepciju (kondome ionako nisu upotrebljavali, Maria Struwe je uzimala kontracepcijske tablete).

Zamolio sam dr. Ruth Kremser za njezino mišljenje: „Bez histološke analize ne može se sa sigurnošću postaviti dijagnoza ‚kožice’. Moglo se raditi o ostatku posteljice, ostatku defektnog kondoma ili ostatku tampona.”

Što god to bilo, izgleda da je to bio razlog zašto Maria Struwe nije mogla zatrudnjeti. Jer sada se dogodilo ono što je dugo iščekivano: „Vratili smo se tada iz bolnice kući bez da nam je objašnjeno kako se u mojoj utrobi mogla razviti ta čudna koža. Nakon toga sam zatrudnjela, za što uopće nismo više vjerovali da je moguće.”

Pokušaj kronologije

Ne mogu tvrditi da su svi ti neobični doživljaji Marie Struwe, njezini „snovi” o astronautima i njezina sjećanja na scenarije u kojima se vidjela kako leži na stolu okružena s troje bića, povezani. No to se ne može isključiti, niti ginekologinja dr. Kremser to ne može. Konačno, postoji – da još jednom sažmemo – nekoliko zapanjujućih činjenica, koje su međusobno zanimljivo povezane:

---

• Od svog djetinjstva Maria Struwe ima u sjećanju snove sa „astronautima”. Ti „astronauti” silaze s neba, gledaju joj kroz prozor, kreću se po vrtu ili po balkonu.
• U ljeto 1986. godine zatrudnjela je sa svojim trećim djetetom. Sigurna je da je trudna, svi tjelesni simptomi upućuju na to.
• Na kraju trećeg mjeseca trudnoće Maria Struwe jednog se jutra budi okupana znojem i tjelesno iscrpljena. Prisjeća se kratkih trenutaka noćnog doživljaja u kojem je ležala na stolu okružena s tri male prilike. Te su prilike „radile nešto sa mnom”.
• Ginekološki pregled tih dana pokazao je da nije (više) trudna. Maria Struwe je užasnuta, ne može i ne želi to povjerovati, ali simptomi trudnoće stvarno prestaju.
• Dva tjedna nakon posjeta liječniku Maria Struwe izbacuje „grudicu mesa”, s velikom vjerojatnošću se radilo o posteljici. Embrij se nije moglo otkriti.
• Bračni par Struwe sada još željnije želi imati treće dijete. Čini se da se prirodnim putem ta želja ne može ispuniti, stoga se odlučuje za umjetnu oplodnju.
• Umjetna oplodnja treba se obaviti 22. veljače 1988. godine. Ginekološki zahvat uzrokuje liječniku potpuno neobjašnjive bolove, postupak se prekida.
• Dva mjeseca kasnije, 17. travnja 1988. godine, Maria Struwe izbacuje dvije prozirne „kožice”, čije je porijeklo nejasno.
• Zatrudnjela je 12. svibnja 1988. godine te 9. siječnja 1989. godine donosi na svijet svoje treće dijete, Sebastiana.

Nije posve razumljivo zašto ginekolog pri temeljitom pregledu prije pokušaja umjetne oplodnje nije otkrio „kožne krpe”, ali očigledno su one sprečavale kako umjetnu, tako i prirodnu oplodnju. Tek kad su konačno izbačene, oplodnja je postala moguća, što je ubrzo i uslijedilo.

Nažalost, nije bilo moguće analizirati niti posteljicu niti „kožne krpe”. Pogotovo bi posljednje možda moglo omogućiti daljnje zaključke. Iako je svaki od tih procesa podudaran s nekim „prirodnim objašnjenjem”, ipak mi se čini da zbog gomilanja ili kombinacije svega toga – pogotovo kada uzmemo u obzir da su kod drugih „otetih” žena poznata usporediva događanja – vrijedi razmotriti mogućnost da i neki „strani” faktor u tom igra neku ulogu.

Držim da se ne može isključiti mogućnost,

• da je Maria Struwe u ljeto 1986. godine stvarno bila trudna, pogotovo pošto je sama osjećala naznake takve trudnoće, koje je već poznavala iz trudnoća u kojima je nosila svoje dvoje starije djece;
• da su joj tada pred kraj trećeg mjeseca „Drugi” izvadili embrij;
• da joj je istovremeno implantirana neka „koža” koja je trebala spriječiti još jednu prirodnu trudnoću;
• da se to stvarno i dogodilo, sve dok neplanirano događanje nije dovelo do izbacivanja te kože; i
• da je Maria Struwe tada – oslobođena te prepreke – mogla začeti svog sina Sebastiana.

---

Sebastianovi snovi

Na sve se to nadovezuje još nešto: „Pred kraj trudnoće u kojoj sam nosila Sebastiana ležala sam u krevetu i gledala kroz prozor kroz koji sam mogla vidjeti veliki bor. Odjednom je iz tog bora – ili barem iz pravca tog bora – došlo više malih, svjetlećih kugli, koje su ušle unutra kroz zatvoren prozor te su ponovno nestale. Kratko potom sam zaspala, no kad sam se probudila, odmah sam se toga sjetila.”

Kad su Sebastianu bile dvije i pol godine počeo je govoriti o tome kako ga noću posjećuju neobična „čudovišta”. Prve crteže toga nacrtao je s dvije i pol ili tri godine. Crteži su zaprepašćujući, pogotovo kad ih se uspoređuje s njegovim prikazima roditelja, braće i sestara i prijatelja iz vrtića. Oni izgledaju upravo onako kako bismo očekivali od dječaka u njegovoj dobi. Ali na njegovim crtežima „čudovišta” pojavljuju se male prilike s velikim glavama i ogromnim, crnim očima. (Slika 15)

„Naravno da nikad nisam rekla Sebastianu za moj doživljaj”, govori Maria Struwe. „Jednog dana sâm je započeo s time – i pričao je zapanjujuće stvari.”

Sebastian danas ima pet godina. I njegovi opisi toga što mu se očigledno dogodilo još su uvijek jako dojmljivi. Maria Struwe potrudila se zapisati većinu tih snova.

Primjerice, ujutro 24. svibnja 1993. godine Sebastian je ispričao: „Vozim se brzo kao motor i mogu vidjeti svijet. Tako je malen, svijet. Bio sam unutra, i onda je to napravilo ovako [radi pritom trzajuće pokrete, uzima knjigu i otvara je i zatvara nekoliko puta]. Ali ja neću da me drže za ruke i noge [pokazuje nam kako se bori i baca se na kauč]. Nije mi drago da me čudovišta drže, uvijek dobijem udarac [ne znamo što misli pod ‚udarac’].”

U drugom je snu čak i „odveden u svemirski brod”, tamo je bilo „dobrih čudovišta”, odnosno „čudovišta astronauta” i „zlih čudovišta”, odnosno „debelih čudovišta sa zelenom kožom”. Nadasve ga je uplašilo to što su „zla čudovišta” htjela roditeljima oduzeti njihovu djecu. Jedna od prvih stvari koje je ispričao, govori Maria Struwe, bila je o tome kako je vidio malu djecu u „kutijama”, koju su nadgledala ta čudovišta. Zbog tog sna danima je plakao i nije se mogao smiriti.

„Drugi put je pričao o tome kako se nije mogao pomicati te kako mu je nešto uliveno u usta. Posljednje vrijeme često govori o tome kako je bio u zraku, a tamo su bile nekakve velike Lego kockice – ali ne za igru. Kada je počeo crtati crteže bio je jako prestrašen. Stalno je govorio o čudovištima koja su s njim negdje vani u zraku te je izgledalo da osjeća veliko olakšanje što je sada ponovno kod kuće.”

Sebastian je bistar, vrlo inteligentan mali dječak. Naravno da se u tome što priča, kao i u njegovim snovima, miješaju elementi svakodnevnih doživljaja i vlastite mašte s onima... da, s čime? Kakva to „čudovišta” on opisuje? Kako dolazi do toga da jedno trogodišnje dijete objašnjava kako je vidjelo „svijet izvana”? Što ga potiče da objašnjava kako je sa „čudovištima” bio u zraku ili čak „u svemirskom brodu”?

 

Ni uz najbolju volju ne mogu zamisliti da je trogodišnje ili četverogodišnje dijete u stanju tako opisati ono što je doživjelo. I sâm imam četverogodišnjeg sina i vjerujem da donekle mogu prosuditi što dijete te dobi misli, što iz svog okruženja pojmi, što sanja. Sadržaji snova koji se toliko zapanjujuće podudaraju s onim što o „otmicama” govore odrasli, koji se povrh toga izražavaju u crtežima te ih se može korelirati, po mom mišljenju teško da mogu potjecati iz mašte malog djeteta. Njihov uzrok mora biti konkretan i stvaran – naime, onaj isti uzrok koji uzrokuje identične „snove” kod odraslih.

Na prvi se pogled može činiti upitnim – ali (upravo!) na Staru godinu 1993./1994. godine Maria Struwe i njezin sin spazili su NLO. „Bilo je otprilike 15 minuta nakon ponoći”, govori Maria. „Upravo sam razgovarala telefonom sa svojim bratom, Sebastian je stajao kraj prozora i promatrao šarene rakete. Odjednom smo oboje ugledali blještavo crvenu kuglu. Rekla sam bratu: ‚Za ime Božje, mislim da pada neki zapaljeni zrakoplov!’ Jer mi je u prvom trenutku baš tako izgledalo, mislila sam da se zrakoplov zapalio i da pada.”

---

No taj je utisak potrajao samo nekoliko sekundi: „Objekt se kretao točno prema nama – bila je to crvena, vatrena kugla, malo izbočena u ravnini ekvatora. Zaustavila se, tako da smo je mogli dobro vidjeti, nekoliko se trenutaka zadržala na tom mjestu te je potom odletjela ulijevo. Ubrzala je, kretala se sve brže, tada je se moglo vidjeti samo još kao blještavu zvijezdu, i na kraju je potpuno iščezla.”

Čitavo opažanje trajalo je najmanje dvije minute, i Maria i Sebastian (on sve to naziva „komet”) vidjeli su objekt, dok ga je promatrala, Maria ga je opisivala svom bratu, a malo nakon toga obavijestila je i mene. Kasnije, nakon poziva u novinama, javile su mi se i druge osobe iz susjedstva koje su to isto vidjele, ali su – ne čudi – prvo pomislile da se radi o vatrometu. U veljači, nakon što smo Maria Struwe i ja nastupili u RTL-ovoj emisiji „Hans Meiser”, dobio sam pismo čak i iz Düsseldorfa, u kojem mi je bračni par koji je tamo živio ispričao o identičnom opažanju u gotovo isto vrijeme.

Vatromet? Naravno da je u novogodišnjoj noći to najočiglednija pomisao. No kada pogledamo opis, tomu ipak proturječe dva jaka razloga:

• kretanje objekta (izvodio je ciljane manevre, zadržao se na poziciji na kojoj su ga Maria i Sebastian mogli dobro vidjeti, potom je ubrzao u drugom pravcu i nestao); takvo gibanje ne da nije tipično za vatromet, nego je, koliko znam, nemoguće, i
• trajanje opažanja od ukupno više od dvije minute; običan vatromet gori najviše pola minute, potom eksplodira u kišu vatre te bez zvuka i svjetlosti pada natrag na zemlju.

„Vatrena kugla” koju su vidjeli Maria Struwe i Sebastian nije imala niti jednu od tih karakteristika. Unatoč tomu, ne mogu potpuno isključiti mogućnost da se radilo o potpuno novom, potpuno nepoznatom i potpuno jedinstvenom tipu vatrometa. Ipak, ta pretpostavka nije osobito vjerojatna.

Inače, nekoliko dana kasnije Maria je imala još jedan neobičan doživljaj – upravo je uvečer legla, kada se iznad nje u zraku odjednom stvorila svjetlucava kugla koja je isijavala plavkastu svjetlost. Kugla nije proizvodila nikakve zvukove, izgledala joj je kao ogroman balon sapunice.

„Pritom se uopće nisam bojala. Kugla je lebdjela iznad mene pa se zatim vrlo polako spustila prema dolje. Dodirnula mi je lice, potom se spustila još niže te se na kraju ovila oko čitave moje glave. Nije me boljelo, mogla sam normalno dalje disati, i dalje me nije bilo strah. A tada, nakon samo nekoliko sekundi, sve je bilo gotovo. Sjela sam iznenađena i razmišljala što bi to sve moglo značiti.”

Lica vanzemaljaca

Kad sam prvi put išao posjetiti Mariu Struwe i Sebastiana u Berlinu, sa sobom sam ponio različite crteže – između ostalog i jedan s glavom „malog Sivog”. Međutim, niti Maria Struwe niti njezin sin nisu mogli sa sigurnošću potvrditi da su to bila lica koja su vidjeli. Njoj su u sjećanju na situaciju kada je ležala na stolu bila nešto drugačija bića – sivozelenkasta, ljuskave kože, velikih glava, ali ipak nekako drugačija od onih na koje se nailazi u literaturi i popularnim prikazima.

---

Nekoliko tjedana kasnije, na svjetskoj konferenciji „Ancient Astronaut Societyja” u Las Vegasu, na koju sam bio pozvan kao predavač, nabavio sam novu knjigu Raya Fowlera59 o takozvanoj „otmici kod Allagasha”. Riječ je o slučaju iz 1975. godine kada su četiri muškarca oteta, dok su bili na noćnoj vožnji čamcima na rijeci Allagash u sjevernoameričkom Apalačkom gorju te je na njima izvršen medicinski pregled, uzeti su im uzorci sjemena, a nekoliko sati kasnije ponovno su vraćeni do svoje u međuvremenu ugašene logorske vatre. Neobičan slučaj koji zbog toga što su u događanje uključena četvorica svjedoka, zasigurno spada u jedan od najvažnijih događaja ove vrste.

Muškarci su tada susreli bića koja su, bar po mom osjećaju, moguće prije bila ta koja su vidjeli Maria Struwe i Sebastian. Napravio sam stoga kopije crteža iz Fowlerove knjige i poslao ih u Berlin.

Odgovor je stigao odmah. Maria Stuwe mi je napisala: „Crteži zaista imaju jako mnogo sličnosti s bićima koja sam vidjela. Crteži 10 i 11 [prema numeriranju u Fowlerovoj knjizi, op. J. F.] identični su s mojim sjećanjem, nedostaje samo ljuskava koža. Ne sjećam se kako su im izgledale ruke.”

Važno je bilo i kako su crteži djelovali na Sebastiana: „Zanimljiva je bila Sebastianova reakcija kada je vidio crteže. Pomalo uzbuđen, za crtež 20 je rekao: ‚Vidiš mama, to je čudovište-vitez. On me stavio u zatvor.’ Ranije je često pričao o nekom „čudovištu-vitezu” (Rittermonster, op. prev.). Crtež 11 nazvao je „čudovište za igru” (Spielmonster, op. prev.): ‚On je drag, provjeravao je imam li temperaturu, i pustio me iz zatvora. Oba čudovišta su sa mnom razgovarala, ali ne ustima, nego plućima. Čudovište koje se igra vratilo me natrag kući, i tada sam se probudio.”

Zapanjujuće je u kolikoj su mjeri izrazi vlastite mašte (npr. imenovanje „čudovišta-viteza” i „čudovišta za igru”) ovdje popraćeni očigledno konkretnim sjećanjima, na koja nailazimo i kod odraslih „otetih” – medicinski pregledi (koje je interpretirao kao mjerenje temperature tijela) ili činjenica da ta bića nisu komunicirala s njim verbalno, već na neki drugi način (on kaže – plućima). To se, čini se, podudara sa iskazima drugih, koji gotovo u svakom slučaju ističu čisto telepatsko sporazumijevanje.

Crteže iz knjige Raya Fowlera o kojima je riječ smijem koristiti zahvaljujući prijateljskom dopuštenju naklade Wild Flower Press. (Slika 16) Sve u svemu, gotovo je nemoguće da je Maria Struwe, a njezin sin Sebastian još i manje, vidjela ove crteže prije nego što sam ih joj poslao. Slučaj kod Allagasha dogodio se 1975. godine, no Ray Fowler tek je u siječnju 1989. godine kroz hipnotičku regresiju saznao što se tada dogodilo. Knjiga je objavljena prošle godine – prije toga je slučaj bio poznat samo nekolicini enelologa u SAD-u, s kojima je Fowler surađivao.

Maria Struwe svoj je doživljaj imala prije osam godina, Sebastian posljednje tri godine. Oni nikako nisu mogli znati za slučaj kod Allagasha – a da ne govorimo o crtežima bića koja su tamo viđena.

59	^Fowler, R. (1993.), The Allagash Abductions – Undeniable Evidence of Alien Intervention, Wild Flower Press, Tigard/Oregon

---

Uljezi

I kod drugih „otetih” s kojima smo se do sada susreli pojavio se taj duboki problem abnormalnih „trudnoća” – jedna od njih, koja svoj doživljaj ne želi otkriti pred roditeljima i čiji slučaj na ovom mjestu samo ukratko spominjem, bila je prije otprilike sedam godina sigurna da je trudna. Mjesečnica joj je izostala („To se normalno nikad ne događa.”), te je osjećala sve ostale simptome (jutarnja mučnina, stezanje u prsima, itd.) koje je isto poznavala iz prethodne dvije trudnoće. Dva ili tri tjedna kasnije ti su znakovi nestali, te je ponovno dobila mjesečnicu.

Iz tog vremena ta žena ima niz neobičnih sjećanja: „Sve je počelo tako što mi je netko zabio iglu kroz pupak. Sljedećeg jutra probudila sam se i u tom području stvarno našla osušenu krv. Kasnije, kada je trudnoća prestala, iskrsnuo je još jedan djelić sjećanja – netko je petljao oko mojih spolnih organa. Nakon toga sam tjednima imala probleme s donjim dijelom trbuha. Ginekologinja mi je u vagini otkrila otvorenu ranu veličine kovanice od pet njemačkih maraka, koju nikako nije mogla objasniti. U to vrijeme dok sam išla ulicom ponekad sam vidjela majke s malim bebama te sam neprestano mislila: ‚Uzeli su ti tvoje dijete, ukrali su ti dijete.’”

Anke Drewitz iz okolice Gere upućena je 1988. godine u bolnicu jer je osjećala bolove u donjem dijelu trbuha te je ginekolog prilikom pregleda vjerovao da je ustanovio kako u maternici ima „miom veličine šake”, dakle, tumor. Savjetovao joj je operaciju. Međutim, prilikom pregleda u bolnici nekoliko dana kasnije „pronađena je samo retrofleksija. Uterus nije bio uvećan, što je potvrđeno sonografijom.” (Slika 17)

Susanne Gernot iz Plauena je 1988. godine bila sigurna da je trudna. Mjesečnica joj je izostala, a liječnik je konstatirao da ima uvećanu maternicu. Susanne se obradovala – već je dugo vremena željela dijete. Nalaz analize urina nekoliko dana kasnije bio je, međutim, negativan. Kratko nakon toga Susanne je ponovno dobila mjesečnicu, a nestali su i svi ostali simptomi.

	Slika 16: Biće iz otmice na rijeci Allagash 1975. godine. Izgleda da se radi o bićima koje je prilikom otmice vidjela Maria Struwe, a kasnije i njezin sin Sebastian. Sebastian je donje biće nazvao „čudovište-vitez”, a gornje biće „čudovište koje se igra”, koje ga je odvelo i ponovno vratilo kući (iz „The Allagash Abductions” R. Fowlera, s prijateljskim odobrenjem Wild Flower Pressa60).

60	^Fowler, R. (1993.), The Allagash Abductions – Undeniable Evidence of Alien Intervention, Wild Flower Press, Tigard/Oregon

---

Prije četiri godine, nakon laparoskopije, rečeno joj je da su joj oba jajovoda začepljena, iako prethodno nije imala nikakvu upalu. Dr. Ruth Kremser također sam pitao za savjet i o ovom slučaju: „‚Začepljeni jajovodi’ mogu eventualno nastati i bez upale kao posljedica endometrioze. Endometrioze su stanice sluznice maternice koje se ciklički mijenjaju, no u jajovodima ne mogu biti izbačene kao mjesečnica. Naposljetku to može biti i uzrok izvanmaternične, jajovodne trudnoće.”

Kratko prije završavanja ove knjige enelolog Willi Schillings iz Langerwehea javio mi je za još jedan slučaj, nakon čega sam odmah stupio u kontakt s tom osobom, 32-godišnjom Heike van Gestel. Odlučujući doživljaj gospođa van Gestel imala je u noći na 17. lipnja 1993. godine – probudila se i nije se mogla pomicati. Kada je konačno, „nakon cijele vječnosti”, uspjela dotaknuti prekidač, svjetlo se nakon nekoliko sekundi opet samo ugasilo. Unatoč strahu koji je osjećala, Heike van Gestel izašla je na balkon – ugledala je užarenu crvenu kuglu koja se bešumno udaljavala na nebu.

Od te je noći gospođa van Gestel bila uvjerena da je trudna – u vrijeme završavanja rukopisa za ovu knjigu – u osmom mjesecu trudnoće. U to vrijeme trbuh joj je uistinu već bio velik, a imala je i sve simptome trudnoće (uključujući i kretanje djeteta u trbuhu), no liječnica koja ju je pregledala ultrazvukom nije pronašla plod i potvrdila trudnoću. Bila je pomalo nesigurna, ali držala je da je sve to lažna trudnoća uzrokovana hormonalnim poremećajima.

I ovdje se, dakle, nudi „prirodno” objašnjenje. No i dalje treba konstatirati da su kod pet od ukupno 12 „otetih” ženskih osoba koje su mi se obratile u razdoblju između svibnja 1993. i veljače 1994. godine nastupile abnormalne „trudnoće”, odnosno „tumori” u uterusu. One su vjerovale da će dobiti dijete ili je na temelju ginekološkog pregleda ustanovljeno da im se razvio miom. Međutim, između osmog (kod Susanne Gernot) i dvanaestog tjedna (kod Marie Struwe) te su trudnoće ponovno prestale – bez ikakvih naznaka spontanog ili namjernog pobačaja (morat ćemo pričekati kako će se dalje razvijati slučaj Heike van Gestel). Kod Anke Drewitz miom je očigledno „netragom nestao”.

Zapanjujuće visok postotak, koji zasigurno nije reprezentativan, ali koji ipak ukazuje na snažnu povezanost sindroma nestalog embrija i „fenomena otmica”.

A fenomen se i dalje događa – u noći na 24. veljače 1994. godine, dva dana nakon što smo zajedno sudjelovali u televizijskoj emisiji „Hans Meiser”, Maria Struwe ponovno je imala neobičan „posjet”. A njezin dotadašnji pozitivno umirujući stav munjevito se pretvorio u strah.

Tog me četvrtka nazvala nešto prije 11 sati prije podne. Glas joj je zvučao uzbuđeno, pomalo nervozno, potpuno drugačije od glasa koji sam poznavao. Nešto joj se bilo dogodilo – i bilo je to nešto što ulijeva strah.

„Upravo ležim na sofi, htjela sam se malo odmoriti jer sam pospremala stan, rukom sam se gladila po glavi te sam odjednom osjetila nekakav čudan miris. Po sumporu, ili tako nečemu. U tom trenutku vratilo mi se sjećanje.”

„Sjećanje? Na što? Što se dogodilo?”

„O Bože! Što je to uopće bilo? Zamisli – ležim noćas tako u krevetu. Spavala sam. No probudila sam se jer sam osjetila kako mi netko podiže pokrivač. I jednu ruku. Osjetila sam na leđima ruku i nešto meko na guzi. O moj Bože!”

Poznate su nam takve situacije – doživjela ih je Franziska Metz, kao i drugi. Ali kod Marie Struwe došlo je do neočekivanog preokreta:

„Dakle, trznula sam rukom unatrag – i u ruci mi se našla njegova ruka! Ludo, potpuno ludo. Bila je meka kao guma, ali sam mogla osjetiti duge prste. Ne vjerujem, ne vjerujem! No stvarno je bilo tako. Od užasa sam ga smjesta pustila – i biće se također bilo prestrašilo. Nekako je skočilo pred mene na krevet, sjedilo ili čučalo ili klečalo na rubu kreveta, ispustilo prodoran pištavi zvuk, te je mlataralo rukama ispred mog lica. Kao malo dijete kad se želi braniti.”

„A ti, što si ti napravila? Što se dogodilo s tobom?” „Sjela sam. A njegova je glava bila još nešto viša od moje – možda je i stajao na krevetu? Glava mu je bila velika i imao je velike crne oči. Govorio mi je, telepatski ili tako nekako. I rekao mi je: ‚Gledaj me u oči!’ Nisam si mogla pomoći – pogledala sam ga u oči. I od tog trenutka više ništa ne znam, sve nestaje.”

Maria sumnja na to da joj je biće htjelo umetnuti u vaginu nešto „dugačko, meko”. „To me biće poznavalo. Od prvog sam trenutka to znala. Ali to nije bilo ono isto koje sam vidjela ranije, 1986. godine.”

Iznenadno buđenje Marie Struwe očito nije bilo namjerno. Cijeli tijek ovog neobičnog događanja više upućuje na to da je žena kratkotrajno izmakla uljezovoj mentalnoj kontroli, probudila se, te je mogla biti ponovno „isključena” tek kad mu je pogledala u oči.

Inače, čini se da je nešto slično doživjela i Conny Paraschoudis. Početkom ožujka – nakon što je doznala za slučaj Marie Struwe – prisjetila se kako se „prije tri ili četiri godine” probudila u noći: „Netko me dotaknuo svojim rukama. Ležala sam na boku, jedna je ruka prelazila preko mojih leđa, druga je bila na mojoj zdjelici. Zgrabila sam je, te su mi se u ruci našli dugački, tanki prsti. Trebalo mi je nekoliko sekundi da shvatim da to nije mogao biti moj muž. Okrenula sam se u šoku – i istovremeno opazila kako je ‚nešto’ skočilo s kreveta. Bilo je to kao kad malo dijete skače na krevetu, a potom skoči s njega jednim skokom. Ali ta je ‚stvar’ skočila s mjesta – te je nestala.”

Iste noći u kojoj je Maria Struwe imala „posjet” i kod Heike van Gestel također su se pojavila „tri mala, siva bića”. „Probudila sam se i nisam se mogla pomaknuti”, rekla mi je na telefon. „Dva su stajala kraj mene, a treće niže kraj stopala. Bila su svijetla, imala su velike, gotovo trokutaste glave i velike crne oči. Pažnju su mi privukle njihove ruke, koje su bile pripijene uz tijelo, kao da su prilijepljene. Promatrala su me – i sljedećeg su trenutka nestala. Jednostavno su netragom nestala. Nemoguće je to opisati. Imala sam osjećaj kao da su željela pogledati, provjeriti je li ‚sve u redu’ s mojom trudnoćom.”

Kasnije mi je ispričala kako joj je sljedeći dan jedna susjeda rekla da je te noći iznad kuće vidjela „dva mjeseca” – „pravi Mjesec i ispod njega jedan drugi”. Slučajnost? Teško moguće.

I petogodišnja kći Heike van Gestel jedne je noći u studenom imala neobično opažanje. Ležala je u krevetu i gledala kroz prozor: „Na nebu je bio bijeli duh. Gledao me u sobi. Duh je imao veliku glavu i crne oči, i nije imao ruke. Ali bio je to drag duh – nije mi ništa napravio.”

Drevni fenomen

Potpuno je, dakle, očigledno da seksualni element igra veliku ulogu – već sam ukazao na razloge. Po mom mišljenju oni ne leže u produciranju hibridne rase, nego u konačnici samo u našim vlastitim predodžbama, našim maštama. Seksualni odnosi s vanzemaljcima, abnormalne trudnoće, krađa embrija i hibridna djeca – to je ono što trebamo vidjeti. Još jednom moram naglasiti – to ne znači da se te stvari ne događaju, ne osporavam njihovu stvarnost u smislu kako ih te osobe doživljavaju. Ali tek ćemo vidjeti kako se u osnovi ovdje radi o različitim stvarnostima ili interpretacijama stvarnosti te kako inteligencija koja stoji iza toga ne samo da je u mogućnosti raditi s našim fantazijama i snovima, nego je u stanju utjecati i na samu stvarnost.

Ovo je nova, ključna pretpostavka. Dokle god vjerujemo da su NLO-i jednostavno svemirski brodovi koje dolaze s dalekih zvijezda, dokle god pretpostavljamo da se stotine vanzemaljskih rasa na nevjerojatno intenzivan način brinu o nama ljudima (svatko za sebe, svi zajedno ili svatko protiv svakog – mišljenja su ovdje podijeljena), drugim riječima, dokle god polazimo od toga da se sve ovo odigrava na onoj razini stvarnosti koju smatramo svojom stvarnošću, dotad će nam teško biti moguće riješiti sve te bizarne oprečnosti koje su povezane s fenomenom.

I pritom nas ne može čuditi da je „seksualni element” – upravo zbog njegove važnosti za nas – čini se oduvijek bio vrlo važan detalj takvih susreta. Mitologija ga je prepuna. U prvoj knjizi Mojsijevoj Starog zavjeta kaže se:

„Kako su se ljudi bili počeli množiti na površini zemlje i kako im se bijahu narađale kćeri, sinovi Božji vidješe da kćeri ljudske bijahu lijepe i oni ih po svojem izboru uzimahu za žene.” (Stv. 6, 1-2)

Apokrifna knjiga Henokova na više se stranica bavi ovim „padom anđela”. U 39. poglavlju čak se daje i proročanstvo za budućnost, koje bi se moglo dobro primijeniti na naše vrijeme i stvaranje hibridne rase: „U tim danima izabrana i sveta djeca spustila su se sa visokih nebesa, i njihovo potomstvo pomiješalo se sa potomstvom sinova ljudskih.” (39,1)

Takvi kontakti provlače se kroz cijelu povijest čovječanstva. Pojavljuju se u indijskoj mitologiji na isti način kao i u indijanskim, japanskim i europskim mitovima. Srednjevjekovno, kršćanstvom obilježeno shvaćanje svijeta u njima je u prvom redu vidjelo vražje demone, koji su kao „inkubi” kod žena i „sukubi” kod muškaraca noću upadali u spavaće sobe i upuštali se s njima u spolni odnos.

Taj spolni odnos je, čini se, i tada – kao i danas – bio čisto mehanički čin. To što je doživio Antonio Villas Boas, unatoč neobičnoj situaciji u kojoj se našao, još je ipak bio relativno ugodan erotski susret, koji svakako nije pravilo. U svojoj „Enciklopediji demonologije”61 Rossel Robbins 1959. godine navodi slučaj Claudie Fellet, koja je „više puta doživjela kako je u nju nešto prodrlo, što je nabubrilo do te veličine da bez obzira na to koliko velika bila vagina neke žene, ona to ne bi mogla podnijeti bez najvećih bolova.”

Francuz Henri Bouget opisuje 1602. godine slučaj Antide Colas.62 Njezin sukub općio je s njom na vrlo neobičan način – kroz rupu ispod njezinog pupka. Za ljude koji su početkom 17. stoljeća vjerovali u demone bio je to još jedan dokaz utjecaja Sotone. Gotovo 400 godina kasnije, nas to ponajprije upućuje na to da smo suočeni s nekom tehnološki visoko razvijenom inteligencijom. Jer se u suvremenim „pričama o otmicama” taj oblik medicinsko-ginekološkog pregleda pojavljuje kod žena (povremeno i kod muškaraca) prilično često. Prva je o tome govorila Betty Hill početkom 1960-ih. Pritom se očigledno radi o laparoskopiji, dakle o metodi za pregled trbušne šupljine pomoću endoskopa koji se uvodi kroz kožu trbuha. To je, inače, postupak koji je razvijen tek godinama nakon Bettyjevog iskaza (toliko o tvrdnjama skeptika da „oteti” u NLO-ima vide samo ono što ionako već postoji).

Danas više nisu sukubi i inkubi ti koji slijeću NLO-ima, nego su to „vanzemaljci”. Britanski enelolog Norman Oliver govori o jednom takvom slučaju: „U listopadu 1973. godine jedna je žena bila na putu za Wellington u blizini Tauntona u grofoviji Somerset. Odjednom je ugledala blještavo bijeli objekt kako stoji na polju u blizini. Kada je otvorila pomični krov svog automobila, na njeno se rame položila tamna, metalna robotska ruka koja ju je izvukla, a sljedeće čega se sjeća je da je stajala pred objektom na polju. Ponovno je izgubila svijest, a kad je opet došla k sebi, ležala je naga na stolu u sredini neke okrugle prostorije. Odjeća joj je bila uklonjena, a tijelo joj je bilo pokriveno plavom plahtom. U prostoriju su ušla tri ‚muškarca’. Podvrgnuta je intenzivnom ‚medicinskom’ pregledu te ju je potom jedan od trojice ‚muškaraca’ silovao. Sljedeće se sjeća kako ponovno sjedi odjevena u autu.”

61	^Robbins, R.H. (1959.), The Encyclopedia of Withcraft and Demonology, Crowen Publishers, New York
62	^Bouget, H. (1929.), Discours de sorciers, Faksimilski pretisak djela iz 1602., London

---

I muške „otete” u pravilu ne očekuje ništa manje ponižavajući tretman. Njima se isisava sjemena tekućina pomoću uređaja koji je spojen na penis. U jednom slučaju, opisuje prof. Jacobs, užasnuta majka, koja je oteta zajedno sa svojim 15-godišnjim sinom Richardom, prisustvovala je kada je na njemu izvršen taj postupak. U hipnozi je rekla:

„Ne mogu to gledati. Govorim: ‚Odlazite odavde! Ostavite me na miru!’ I mislim si: ‚Ne radite mu to.’ Tako sam bespomoćna. A ‚on’ gleda prema meni, mora me čuti.”

„Mislite na onog koji stoji najbliže Richardu?”

„Da, to biće gleda prema meni. Mora me čuti. To je dobro, jer to ga zbunjuje. I mislim si: ‚Ne dirajte ga! Pustite ga na miru!’ Znam da uzimaju Richardu uzorke sjemena…”

Pogled u svjetlucavo ogledalo

Od davnih vremena nešto se događa s nama ljudima. Nešto je ovdje, nešto što nas obuzima. To prodire u najdublje dubine našeg sebstva, koristi se našim najdubljim strahovima, osjećajima i osjetima. Siguran sam da to nije niti „dobro” niti „zlo” – „Drugi” nisu srednjevjekovni demoni niti debeljuškaste pure, no isto tako nisu niti „mali Sivi” ili „mali Zeleni”, niti su „muškarci” koji su 1973. godine u Somersetu silovali jednu Engleskinju. Sve su to slike, simboli, s kojima se mi možemo ophoditi, koji su nama razumljivi. To su individualne i kolektivne, svjesne i nesvjesne, stare i nove metafore nečega za što mi vjerujemo da se tako može identificirati „Druge”.

I sindrom nestalog embrija također je, naravno, dio te maske. Mi trebamo vjerovati da se uzgaja jedna nova rasa. Žene osjećaju početke trudnoća koje zatim iznenada prestaju. No iako je jasna povezanost s „otmicama”, iako su prisutne naznake takve trudnoće, iako, kao što smo vidjeli, čak i posteljica može biti izbačena ili trbuh narasti, s druge strane do danas ipak nemamo konkretnih dokaza da su se u maternicama tih žena uistinu razvila neka hibridna bića. Koliko znam, nije poznat niti jedan jedini slučaj da je pri pobačaju izašlo na vidjelo jedno takvo biće (i očigledno ih isto tako nije moguće dokazati snimkama ultrazvuka). To bi predstavljalo medicinsku senzaciju koja bi zasigurno odmah bila objavljena u odgovarajućoj stručnoj literaturi. Ne bi postojao razlog za skrivanje takvog otkrića, jer većina ginekologa na zna niti za „otmice” niti za „hibridnu djecu” – oni bi okarakterizirali fetus samo kao iznimno neobičan primjerak malformacije. Američki liječnik dr. Robert McNeal ponudio je prilično visoku nagradu. Nju će dobiti onaj istraživač kojemu uspije jednoznačno dokazati jedan takav slučaj – dosad bez ikakvog odjeka.

To nas upravo tjera na zaključak da nema niti nestalih embrija niti hibridne djece. Sve to je samo dio maske, jedna iznimno emotivno postavljena faseta. Bettina Heise, mlada studentica engleskog jezika iz Essena koja je kao dijete u više navrata doživjela upade Bedroom Visitora i koja ima paničan strah od lutaka te se i dan danas nerado sama vozi automobilom, također je imala jedan jako čudan san: „Prije nekoliko godina sanjala sam da sam dobila bebu. Gledam kako rađam bebu, i potpuno je drugačija – mala, tamna, dugih tankih ručica, sa ‚vanzemaljskim’ licem. Čim sam pročitala da su neke žene imale takve doživljaje otmica, odmah sam se toga sjetila.”

---

No Bettina nikada nije imala neredovite mjesečnice niti je primijetila simptome abnormalne trudnoće. Ako je unatoč tomu imala takve „snove”, to se može vidjeti samo kao indicija da se sve to uistinu ne događa, nego je dio maske, dio igre, koju se s nama igra.

„Drugi” su vješti u toj igri. Točno znaju pravila – mi ih uopće ne znamo. Mi još nismo niti prepoznali da se radi o igri! I „Drugi” koriste tu priliku. Nema ništa jednostavnije, ništa djelotvornije, nego skrivati se iza tako savršene maske. To što mi u nju projiciramo, ona projicira natrag. Kada vjerujemo da promatramo vanzemaljce, gledamo samo u ogledalo – i ne prepoznajemo ništa drugo nego sebe sâme.

To ogledalo ima beskonačno mnogo faseta. Ono nas netremice promatra, kao što mi netremice promatramo njega. Zaslijepljeni smo, razdraženi – a ipak je i to ogledalo sa svim njegovim oblicima i bojama opet samo dio jednog puno većeg ogledala. Tek kada to veće ogledalo prepoznamo kao ogledalo, prepoznat ćemo i ono manje. Tada će nam biti moguće proći kroz njega kao Alisa u bajci.

A s druge strane?

S druge strane je zemlja čudesa. S druge strane je beskonačnost...