Ime je dobio po talačkoj krizi za vrijeme pljačke banke u Stockholmu 1973., a označava psihološko stanje pri kojem žrtve uspostavljaju emocionalnu vezu s otmičarem (ili nekim drugim zlostavljačem), su­osje­ćajući i identificirajući se s njim.

Općeprihvaćeno je prikazivanje ove pojave kao rezultata dje­lo­vanja obrambenog mehanizma, no postavlja se pitanje zašto može doći do doživotne povezanosti žrtve i agresora? Ovo bi se moglo tumačiti i iz perspektive programiranja u promijenjenom stanju svijesti. Naime, traumatska situacija može inducirati promijenjeno stanje svijesti (emocionalni premosnik) i kada agresor pokazuje znake huma­no­sti i empatije prema žrtvi (npr. govoreći joj pri tom kako je dobar, kako će brinuti da joj se ništa ne dogodi), to se može smatrati direktnom sugestijom koja može imati dugoročne posljedice i nakon odvajanja od agresora, posebno iz razloga što je sugestija često višestruko po­nav­lja­na.

U konkretnom slučaju Stockholmske pljačke, dvije taokinje su nakon oslobađanja radile na aktivnoj obrani svojih otmičara, od kojih je jedna ostala u vezi s otmičarom i nakon njegovog izlaska iz zatvora. Da ne bi pomislili kako je ovdje riječ samo o "ludim Šveđankama", sindrom je sveprisutan i može se pojaviti i kod zlostavljane djece, zlo­stav­lja­nog partnera (ne nužno samo žena) uslijed manipuliranja (često od strane psihopata, narcisoidnih osobnosti i ljudi sa sličnim pato­lo­gijama), ratnih zaro­blje­ni­ka, sljedbenika kultova, itd.

Nasuprot stockholmskom sindromu postoji Lima sindrom na­zvan po talačkoj krizi u japanskoj ambasadi u čileanskom glavnom gradu, kada su otmičari razvili simpatiju prema taocima i ubrzo ih sve pustili (uključujući i one njima najbitnije).

Vidi emocionalni premosnik, psihopatija