Zaključak

Kako se iz navedenog može vidjeti, različiti psihoterapijski pravci su svaki na svoj način doprinijeli daljnjem proboju, tj. približavanju stvarnom uzroku ograničavajućeg ponašanja. Ostaje samo pitanje ko­li­ko je vremena potrebno uložiti da bi se doprijelo do događaja na kojem je ostao određeni emocionalni naboj kojeg je trebalo otpustiti. Psihoanalitičari kao i neki drugi pravci (npr. primalna terapija A. Janova) su samo donekle u pravu kada kažu da za naše psihološke probleme i ponašanje treba gledati u djetinjstvo, kao što su to i predstavnici perinatalne i prenatalne psihologije kada kažu da pažnju treba obratiti na vrijeme u majčinoj utrobi i trenutku rađanja. Ipak, takvi su događaji često samo rane refleksije sadržaja s kojima smo započeli ovaj život. Iako ponovno proživljavanje ovakvih događaja može dovesti do određene promjene posebice ako ne izostane emo­cio­nal­no pražnjenje, postavlja se pitanje je li to dostatno i može li se na tomu ostati.

Prelazak trenutka začeća je, kao što sam na početku rekao, za većinu kontroverzno i izloženo stalnim kritikama posebice ako uključuje korištenje hipnotičke pobude, što ona nezaobilazno uklju­ču­je i referiranje na rad N. Spanosa. Korištenje "hipnoze" i sugestivna pitanja (koja se pripisuju ovakvoj terapiji), prema kritičarima/skep­ti­ci­ma, čini osobu posebno podložnu pamćenju iskrivljenih i lažnih sje­ća­nja.

Želio bih se osvrnuti na tzv. sugestivna pitanja. Sugestivno, pitanja poput "Jesi li sada u prošlom životu?" ili "Jesi li ti princeza u tom životu?" bi bila donekle navodeća ako su izrečena izvan konteksta tj. da sama osoba prethodno nije naznačila da jest u prošlom životu i da je princeza (za što postoje male šanse i prije će javiti da je služavka ili seljanka). Ako se daljnja pitanja poput "Imaš li haljinu?" ili "Što imaš na nogama?" smatraju navodećim, onda bih želio reći da Spanos i ostali kritičari ne znaju o čemu pričaju (tj. pametuju o medu ne probavši ga) ili maliciozno prešućuju činjenice poput one da kada osoba jest u promijenjenom stanju svijesti (a ne u nekim simuliranim stanjima gdje ego i dalje kolo vodi) to stanje uključuje značajan stupanj slobode od terora ega što prati osjećaj ukupne psihičke opuštenosti. Zbog toga osoba ne mari za nikakvu akciju14 već joj je sasvim dobro tu gdje jest ostavljajući dojam da joj je svejedno, odnosno s egom koji je u ulozi promatrača, ako joj terapeut ne postavlja daljnja pitanja sama se osoba ne bi pomaknula, tj. ništa napravila sa sadržajima koji su joj se pojavili.

Tako da pravilno (etično, bez prejudiciranja) postavljena pitanja imaju karakter "pomicanja" naprijed/nazad u situaciji, a ne stvaranje "iz­miš­lje­nih sjećanja". Isto tako, kao što je vidljivo iz transkripte u seansi, svi važni pomaci nisu postignuti nikakvim pitanjima već traženjem od Božene da se vrati u neki prošli događaj koji je povezan sa onim što trenutno osjeća ostavljajući podsvjesnom umu da u svijest dovede ono što je relevantno.

Kritičari nadalje kao izvor takvih (lažnih) sjećanja navode kriptomneziju15 i konfabulaciju (izmišljanje priča) koja se temelji na proživljenim iskustvima i prethodnom znanju, imaginaciji, vjerovanju u reinkarnaciju i sugestiji ili vođenju od strane terapeuta. Takvi kritičari upozoravaju da bi uvjerenja terapeuta da problem iz ovoga života može imati izvore u nekom od prošlih, kao i pristajanje na takve "upitne" terapije, mogli imati dalekosežne posljedice na psihičko zdravlje osobe (kada navodno nastaju iluzije koje mogu izgledati poput "stvarnih sjećanja" i na taj način pogoršati patnju osobe i njihovih obitelji).16