Pretpostavimo da je skladište, ne dođe li do nekih ozbiljnih “proširenja”, konačnog kapaciteta i da neke nove stvari nećemo moći ubaciti dokle god stare ne izbacimo. Zbog toga svako reprogramiranje smatram suštinski promašenim pristupom (o tome još u 11. poglavlju). Reprogramiranje ne znači zamjenu starog (nepoželjnog) programa novim kako se to često promiče, već ubacivanje novog koji bi trebao zasjeniti učinak staroga, a ne ga zamijeniti. Iako bi reprogramiranje naizgled moglo dati željene rezultate, ukupan učinak je vrlo upitan zato što će ubuduće biti potrebno utrošiti energiju za održavanje i jednoga i drugoga bez obzira na to nalazili li se u skladištu Uma ili gdjegod drugdje u psihičkom prostoru te osobe. Stari program bi se u nastavku mogao očitovati na sasvim drugačiji način koji neće biti toliko, reklo bi se, očigledan kao što je to bilo prvi put.

Navest ću ovdje i jednu računalnu analogiju: zamislite da vam je na računalu virus zbog kojeg se stalno prikazuje poruka koja prekriva većinu ekrana i ometa vas u njegovu korištenju. Zatražili ste pomoć servisera da vam to riješi i on umjesto da pronađe virus i izbriše ga s računala, instalira novi program koji vreba da se pojavi maliciozna poruka kako bi je trenutno maknuo s ekrana! Vi više “nemate problema” osim što se sada troše resursi i za izvršavanje virusa i za taj “čistač virusa” smanjujući tako ukupni raspoloživi kapacitet potreban za ono za što ste naumili koristi računalo.

Pretpostavljena konačnost kapaciteta Uma koja se na fizičkoj razini zrcali u pronađenoj neuroplastičnosti i pripadajućoj, u 5. poglavlju spomenutoj “natjecateljskoj neuroplastičnosti”, razlog je želje za što ranijim usađivanjem stanovitih programa. Jedan od osnovnih ciljeva učinkovitog programiranja i propagande jest razvijanje u svijesti potrošača onoga što se u engleskom naziva Mind share. Zato su korporativni, politički, religijski, znanstveni predvodnici vrlo zainteresirani za nas od trenutka rođenja13. Neki od njih svoje (dez)informiranje provode po sili zakona, drugi po sili stada, tj. pripadnosti određenom stadu14, neki izazivajući osjećaj izabranosti i posebnosti (cool ili in faktora) itd.

Osim što autopilot buduću navigaciju temelji i na dezinformacijama, s vremenom razvija i cijeli niz vještina kako ne prepustiti kormilo Biću/duši. Jedna od najučinkovitijih metoda za to jest kontinuirano generiranje “šuma”, tj. uposlenosti svime na što nailazi za vrijeme plovidbe kako bi mogao reći kapetanu: “nisam te čuo”. Autopilot često, moglo bi se reći također isprogramirano, bježi s područja informacijske tišine u potrazi za bukom. Kao da zna da kada nema što procesirati da i njegova funkcija postaje sve manje opravdana i da bi tada kapetan mogao preuzeti kormilo. Autopilot će upotrijebiti najrazličitije racionalizacije do ostane u bučnom području u kojem ima pune ruke posla procesirajući informacije koje su u suštini beznačajne, ali to mu daje osjećaj da je živ (baš kao i prateći emocionalni angažman o čemu će biti riječi u sljedećem poglavlju). Autopilot jednostavno osjeća potrebu da se informira, da dozna “što je novo”, dok u suštini nema ničeg novog dok god je on za kormilom! To dolazi kao divna racionalizacija svima onima koji svojom ponudom učestvuju u stvaranju buke – naime, ispada da mi zaista tražimo15 to što nam nude! Posebice prednjači ponuda industrije zabave koja je 24 sata on line ili on air s tisućama paralelnih zbivanja. Ovako predstavljeni autopilot uvelike ću koristiti u nastavku teksta kao jedan od sinonima za ego-svijest.

Majčinska ljubav i roditeljstvo

Vratimo se sada na pitanje traume, odnosno šoka kod suočavanja Bića s događajima i odnosima u ovom realitetu, što je prema mojoj pretpostavci glavni razlog pojavljivanja ove nove tvorevine negdje u prostoru Astrala. Što smo stariji, sve je više razloga za doživljavanje trauma. Stoga stvoreni primarni podidentitet sve češće dobiva priliku da bude u akciji (ili reakciji) – kod svakog “ne” upućenog aktivnosti koju je iniciralo Biće (“ne smiješ to...”, “moraš ovo...” itd.). Osim toga, čak i kad Biće nema potrebu za akcijom, već će se naći netko iz okoline tko će ga početi tjerati na akciju u skladu s vlastitim idejama i mjerilima – naime, autopilot ne može gledati kako je drugi autopilot besposlen, bilo da se taj “posao” svodi na danonoćno sjedenje u “kafani” ili pred televizijom. Isto tako, autonomnost primarnog podidentiteta s vremenom će bivati sve veća i zbog svog će neznanja upadati u prijeteće situacije neovisno o svojoj primarnoj zaštitničkoj ulozi.

13 ^U dokumentarnom filmu ‘Consumming Kids – The Commercialization of Childhood’, 2008. prikazane su neke od praksi napada na najmlađe.
14 ^To stado može se zamijeniti nizom pomodnih pojmova poput ‘pripadnici istog lifestyle-a’.
15 ^Čekajući u redu u poslovnici jednog telekomunikacijskog operatera imao sam priliku svjedočiti potpunoj izbezumljenosti njihovog korisnika koji je gnjevnim glasom upitao službenicu: “Možete li vi uopće zamisliti kako je meni šest dana bez televizije!?”.
Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .