* * *
Ako je govor odgovoran za stvaranje ego-svijesti, što možemo očekivati kod urođeno gluhe djece? Jesu li ona bez razuma, intelektualno inferiorna jer bismo gluhoću mogli poistovjetiti s glupošću? Odnosno nijemost s glupošću, ne zato što osoba ne može govoriti, već zato što i nema što za reći? Na ovo upućuje u engl. jeziku uvriježena riječ dumb koja primarno označava nekog tko je nijem, ali i maloumnika, glupana. Djeca koja su bila gluha, “ostala” su i glupa jer nisu mogli razviti ego-svijest, (razum) u onoj mjeri u kojoj bi je razvili da su naučili jezik. To se nije dogodilo samo zato što nitko nije s njima pokušao uspostaviti komunikaciju! Istovremeno ih se ometalo u pokušajima stvaranja vlastitog znakovnog jezika koji se osuđivao zbog “kretenskih” pokreta ruku. To nikako ne bi trebalo čuditi uzmemo li u obzir da je na ovim prostorima prije samo 40 godina (kod nekih možda i danas) još bilo nenormalno da dijete hvata olovku lijevom rukom. Kada se s gluhima od samog početka i bez predrasuda pokušala uspostaviti komunikacija znakovima, prestali su biti “nijemi” (i glupi), njihov dijalog je od početka bio “unutarnji”, a mentalne slike u pozadini dobile su reprezentaciju u jeziku simbola koji se počeo ozbiljno razvijati tek od 19. stoljeća.
Danas gluhonijema zajednica sebe uopće ne smatra hendikepiranom, dapače, njihov ego/self je pronašao niz identifikacija zbog kojih se osjećaju posebnima, baš kao da je riječ o ego-svijesti zasnovanoj na glasovima. Odličan primjer za to pronalazi se u dokumentarnom filmu Sound and Fury iz 2000. g. o životnim dilemama dvije kanadske obitelji koje djelomično ili potpuno pripadaju gluhonijemoj zajednici.