O “našim” programima, kao i o značaju budnosti može se čitati, diskutirati, intelektualizirati u nedogled. Nažalost, budnost se može pokušati samo živjeti jer su nabrojane kognitivne sposobnosti alati ego-svijesti zajedno s pripadajućim kriterijima koji su nametnuti izvana i od kojih su neki prisutni u umu otkako ego/self zna za sebe – on ne zna za bolje i lako se može složiti s racionalizacijama istomišljenika: “tako mora biti”, “tako je kako je”, “kako drugima, tako i meni” i tomu slično, a sve to omogućava da se stanje sna brzo vrati ili produbi.

Čini se da zbog takve situacije samo ozbiljni životni potresi mogu stvoriti prostor za početak preslagivanja svega nametnutog. Groteskno je da neki i tada samo jednu vrstu programiranja zamijene drugom, pa se netko zbog nedaća primjerice iz “vjernika” pretvori u “ateista” i obrnuto, a i jedni i drugi se u oba slučaja smatraju ‘nanovo rođenima’. Je li se doista rodilo nešto novo vrlo brzo će pokazati vrijeme. Ako je nedaća ozbiljno uzdrmala ego-svijest, za kormilom bi mogla zablistati kapetanova figura i postaviti neke nove temelje za nastavak življenja, a to bi moglo dovesti do postupnog čišćenja (osvješćivanjem i odustajanjem) smeća u Umu.

Ako se na uvidima spoznato i pohranjeno u Umu gleda samo kao na još jednu vrstu programa po kojima će autopilot ponovno “raditi” (jer on mora nešto raditi, da ne bi prestao postojati!), takav rad će se suštinski razlikovati od onoga nametnutog vanjskom dresurom.

Drugi je scenarij da se suštinski ništa ne promijeni, osim da se iluzija još dodatno osnaži. Na primjer, autopilot bi u procesu oporavka mogao dobiti (ponovno izvana implantiran) “program duhovnosti”. Nije teško naići na osobe koje se i po trideset godina bave “radom na sebi” (nakon što su se navodno raspale), ali po programima koji pogoduju ego-svijesti, a ne njihovom Biću/duši, što se lako prepoznaje po njihovim motivima – po onome što ih “tjera” na “duhovnost”. Iz dosadašnjeg iskustva mogu reći da su oni recimo jako zainteresirani da dožive besmrtnost (ni manje ni više!) ili da ovaj život postane i posljednji u navodnom lancu reinkarnacija koji su proživjeli. Traže idealne partnerske, poslovne i sve druge odnose, prosvjetljenje ili transcendenciju svoga ega ili “samo” razrješavanje svih dotadašnjih životnih nedaća kako bi mogli napokon biti sretni (što god to u njihovom slučaju značilo). Neki u tom procesu bivaju uspješno reprogramirani na nove “vrijednosti”. Ako im se ni to ne dogodi, mogu nastaviti živjeti u uvjerenju da su to ipak postigli, barem zbog uloženih vrijednosti iskazanih u novcu i vremenu potrošenom na hordu terapeuta, učitelja, life-coacheva itd. Ovdje svakako vrijedi istaknuti primjedbu Gurđijeva da mnogi “sanjaju da su se probudili.”

“Produhovljeni” lažni self Zapadnjaka zna krenuti tragom istočnjačkih religija jer smatra da nije pronašao ono što mu treba u zapadnjačkima, ne pitajući se što ga tamo vodi, tj. po kojem programu tamo ide. U tom slučaju nije čudno da netko tko nije spoznao što stoji iza Jahvine ponude postane lak plijen tibetanskim budistima predvođenim uvijek nasmiješenim lamama. Neće imati problema ni s time što je istočnjački ego od Bude napravio boga jer je morao nešto staviti na oltar, a sustav kasti produhovljene Indije može mu djelovati sasvim u redu. Nema sumnje da bi i istočnjački “novorođeni” ego u jednom trenutku mogao postati zainteresiran za kršćansku ponudu koja se i nakon gotovo dva tisućljeća ne namjerava odreći Starozavjetnog diktata.

Snaga (ili magija) riječi

Uspješno izvana implantirani programi postaju naši novi kriteriji za življenje jer ego/self smatra da ih je sam postavio, iako ga se je zaobišlo u procesu njihove pohrane u um. Njihova autentičnost za njega je neupitna, baš kao što to vjeruje da je i on sam. U osnovi implantiranja programa stoji sugestija kojom se primarno podrazumijeva nešto izrečeno. Znači li to da su same riječi, tj. jezik primarno sredstvo našeg programiranja? Reklo bi se da jest i da sve počinje od trenutka kada nam počinju pristizati najprije nerazumljivi zvukovi kojima nam se sugerira da je to u što gledamo mama, tata, medo, pas, cvijet i tako redom. Zatim pokušavamo imitirati te složene zvukove i tako započinje stalno prisutan dijalog u budnom stanju koji očito predstavlja samu bit autopilota. Na početku je taj dijalog vanjski, kod jako male djece on predstavlja veselo brbljanje koje se sastoji od stalnog ponavljanja riječi koje su uspjela savladati, a s vremenom se, sasvim prirodno i bez svjesnog napora pretvara u unutarnji dijalog. Taj dijalog u kasnijoj dobi u određenim slučajevima (koji ukazuju na svojevrsnu patologiju) zna ponovno postati vanjski – pa recimo osoba hodajući sama sebi nešto naglas objašnjava itd.

Creative Commons licenca­ Ovo djelo, ako drugačije nije naznačeno, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno 3.0 Hrvatska .