Uspješno nametnuti kriteriji koje smatramo slobodno izabranima iz pozicije ego-svijesti jedan je od razloga zbog kojeg mnogi jednostavno “ne čuju i ne vide” određene stvari. Mislim da mi ne zatvaramo oči, uši i usta pred serviranim, već to jednostavno ne percipiramo jer ne pali “alarme” našeg “zdravog razuma” koji je krcat društvenim kriterijima “dogovorne svjesnosti”, kako ju je Tart nazvao (2. poglavlje), i zbog čega vrijedi: “vidim ono u što vjerujem” (5. poglavlje). Smatram da ovo donekle objašnjava već spomenuti life-idiotizam koji ukazuje na velike razlike u nečijem kritičkom razmišljanju, recimo u profesionalnoj sferi i sferi svakodnevnice.

* * *

Osim što autopilot određene stvari neće biti u stanju čuti, vidjeti ili izgovoriti, rado će tražiti potvrdu svojih kriterija kod istomišljenika. To može biti vrlo zavodljivo jer potvrdu svoje ispravnosti (da je u pravu) često može očekivati u obmanjujućem vjerovanju da “većina ne može biti u krivu!”. Čim veći broj istomišljenika, tim bolje (zato je nakon lansiranja propagandne poruke važno ispitati javno mnijenje kako bi se procijenilo koliko je ljudi podržava).

Često se u osuđujućem tonu čuje kako su “mnogi pozvani, a rijetki su se odazvali.” Pa kako su i mogli kada ništa nisu čuli, a ako su i čuli, postoji velika šansa da su to odbacili po “svojim zdravorazumskim” kriterijima (jer oni imaju stvoreno mišljenje o ponuđenom). Umjesto optužbe čovječanstva da mu nedostaje “kritičkog razmišljanja”, možda bi se valjalo zamisliti nad kriterijima – kakvi su i čiji su, pa onda i cui bono?39 Čovjek bez (lažnog) kritičkog razmišljanja čovjek je bez autopilota, lišen potrebe za kontroliranjem i manipulacijom, čovjek bez kontinuiranog unutarnjeg dijaloga koji održava kontinuitet identifikacije sa slikom o sebi, stalno uspoređujući i projicirajući one prošle u budućnost. Odrasloj osobi nedostaje sve osim autopilota. Samo bismo maloj djeci mogli reći da im nedostaje takvo kritičko razmišljanje, ali im zato ne možemo osporiti čistorazumsko zapažanje, doživljaj svijeta inicijalno lišen svih koncepata, a to je, moglo bi se reći, najbolja moguća percepcija unutar ograničenosti naših osjetila.

Upitna je i korist od opetovanog uzvikivanja “Probudite se!” među pripadnicima stada koje ne zna da spava zaštićeno u udobnosti anestetičkog učinka programiranja. Kako probuditi nekoga tko vjeruje (= “zna” = “u pravu je”) da ne spava? U uobičajenom okruženju i okviru u kojem se nalazimo, čini se da je teže ostati budan nego se probuditi. Svaki uvid, dakle ono u čemu učestvuje Biće/duša, predstavlja kratkotrajno buđenje kojih za života može biti jako puno. Nesreća je u tome što nakon njih slijedi osuda autopilota koji želi ostati u okvirima svoje sredine, iako bi pomak iz ego-svijesti (budne svijesti) značio poimanje svijeta po nekim drugim kriterijima i kritičkom razmišljanju zasnovanom na osnovnim svojstvima Bića (4. poglavlje). Iz takve pozicije i sugestija/naredba prestaje biti “hipnotička” – vanjski autoriteti tada su samo “takozvani” i “samozvani” jer teško mogu zasjeniti autoritet kapetana. Budna osoba može se pokoriti vanjskim autoritetima, a da zbog toga ne izgubi sebe. Autopilotu je, s druge strane, autoritet neupitan, bilo da se želi prikloniti programu pokoravanja ili sukobljavanja.

Ako je točna pretpostavka da je kapetan u najranijoj dobi omogućio pojavu autopilota jer se nije mogao suočiti s realitetom, čini se da taj primarni zaštitnik ujedno postaje najvažniji protivnik buđenja. Čak kada autopilot ne bi kapetana doživljavao kao prijetnju svojoj kontroli, s vremenom će se pohraniti dovoljno programa koji će autopilotu govoriti da je kapetan u stvari ne-moćan, ne-kreativan, ne-pametan, ne-postojeći...