U slučaju “hipnoze” kritički faktor, tj. razmišljanje ego-svijesti uspijeva se zaobići i time implantirati sugestija u naš Um. Ona će postati to neupitnija i snažnija što je premošćivanje bilo uspješnije jer je kritički faktor autopilota nije doveo u pitanje36. Kada autopilot ponovno preuzme kontrolu, tj. kada se vratimo u uobičajeno stanje svijesti, implantirana sugestija postaje jedan od programa po kojima će autopilot dalje ploviti uzimajući ga “zdravo za gotovo”, baš kao i sve ostalo za što vjeruje da je sam izabrao. Nesreća je u tome što je sve veća vjerojatnost da se protekom vremena vlastiti izbori počnu u sve većoj mjeri temeljiti na tuđim ponudama.

Kritičko razmišljanje stvoreno takvim procesom neće dovesti u pitanje ni nečiju “slobodu izbora”, bez obzira na njenu sve veću iluzornost. Dapače, autopilotu će biti puno jednostavnije izabrati između ponuđenih A, B, C i D nego da mu se ostavi prazna opcija E koju bi trebao sam ispuniti sadržajem i preuzeti odgovornost za takav izbor (bez eksperimentiranja molim!). U prvom se slučaju ego-svijesti ne može osporiti da ne razmišlja kritički – ona će se vođena “vlastitim” kriterijima odlučiti za jednu od ponuđenih opcija. To je ujedno objašnjenje zbog čega nitko od nas nije pošteđen toga da ostaje u određenim ogradama. Uspješno i dovoljno rano implantiran program (sada možemo upotrijebiti i riječ indoktrinacija) o recimo čovjeku na vrhu hranidbenog lanca ili o svijesti kao epifenomenu materije može odrediti životni put osobe. Bez obzira na silnu želju osobe da vjeruje da je slobodoumna, sva njezina slobodoumnost bit će osuđena na izabiranje ogradama ponuđenih opcija i “kritičko razmišljanje” u tim istim ogradama.

I sada bi valjalo razmisliti kolike su šanse da današnje dijete razvije slobodoumlje jednog Tesle koji je odrastao u ličkoj “selendri” u kojoj je uvelike bio pošteđen tadašnjih programa, malobrojnih i neagresivnih u usporedbi s onima koji se nameću današnjoj djeci. Davno je stvoren i koban začarani krug u kojem roditelji moraju sve više raditi kako bi izravno ili kreditno osigurali sve što njihova djeca moraju ili zaslužuju imati, a istovremeno im zbog toga nisu u stanju osigurati najosnovnije: svoje prisustvo/raspoloživost, bliskost, nježnost, pažnju kao očitovanja ljubavi. Autopilotima modernih roditelja neupitno je sve ono što im nude, neovisno o bizarnosti ponude (primjerice određena marka ili boja tenisica). Autopilotu je mnogo lakše izabrati jedan od ovih programa: “moje dijete to zaslužuje”, “što će reći vršnjaci”, “dijete to samo želi”, nego s djetetom razgovarati i pokušati doznati i osjetiti koliko mu stvarno boja tenisica znači, a što bi podrazumijevalo neke nove stvarčice koja bi se morale po boji slagati.

Nije mi teško zamisliti do čega bi odraslog autopilota dovelo suočavanje ovakvim razmišljanjima – otklonom u jedan od ekstrema. Mogao bi prepun samosažaljenja (uloga žrtve) agresivno prozivati sredinu koja je za to odgovorna ili jednostavno reći da to tako mora biti. Dapače, bude li dalje frustriran informacijama koje nisu u skladu s “njegovim” razmišljanjem koje se temelji na tuđim programima, lako ih može proglasiti filozofiranjem ne pitajući se što zaista podržava osiguravajući djeci sve što od njega “traže” ili “moraju” imati. Ono što autopilotima cijelo vrijeme kronično nedostaje, odnosno što oni sami ne mogu izvesti, jest već navedeno eksperimentiranje bez obzira na naizgled mali prostor koji situacija dopušta. Ali što učiniti? Smatram da traženje recepta za promjenu u takvim situacijama može dovesti do prave promjene ako autopilot postane svjestan da iza svakog recepta postoji interes onoga tko ga nudi, a što je autoritet “majstora” moćniji to su veće šanse da i recept postane samo novi neupitni program čime će autopilot vješto izbjeći uključivanje pravog eksperimentatora – kapetana, Bića/duše. Izglednije je da će umjesto toga prihvatiti program eksperimentiranja po kojem će nastaviti tražiti uvijek nove recepte.

* * *

Zbog dresure okoline koju su ljudi proživjeli u djetinjstvu, većina kriterija pohranjenih u Umu zapravo uopće nisu naši, već su implantirani školskim, religijskim, korporativnim, znanstvenim, farmaceutskim, bankarskim, političkim, vojnim, sportskim, glazbenim, rasnim, spolnim i svim drugim vrstama programa koji se proglašavaju kriterijima “dobrog ukusa”, demokracije, humanizma, slobode, znanja, istine, ljubavi itd. Još ću jednom ponoviti – djeca su iznimno zanimljiva manipulatorima vodećih struktura ovog realiteta te ih čak i javno rado ljube i grle. Pa na njima ostaje svijet od čije će manipulacije živjeti.