Polazište spomenute definicije hipnotički induciranog promijenjenog stanja svijesti jest odrasla osoba koja ima ego/self čije premošćivanje predstavlja samu bit promjene svijesti. Kako se to može primijeniti na Višnju i drugu djecu te dobi? Djeca tada nemaju razvijen Um ili, ako želite, svjesni um, ego-svijest gotovo i da ne postoji, odnosno to što postoji s lakoćom se može zaobići. Sama scena s emocionalnom sestrom mogla je poslužiti kao solidan tzv. emocionalni premosnik34 (engl. affective bridge) u “hipnotičko stanje” – tj. stanje, kako se to još naziva, povećane sugestibilnosti. Ostaje još samo izreći hipnotičku sugestiju. Tada na scenu nastupa snaga riječi, a njihov će učinak, čini se, biti to snažniji, što je autoritet od kojeg dolaze za nas veći. Autoritet starije sestre u Višnjim očima tada je bio neupitan, što mi je i sama potvrdila ubrzo nakon seanse. Sestra je nesvjesno napravila “dobar posao”, vjerojatno pod dojmom onoga što ju je rastužilo, želeći svoju voljenu sestricu naoružati odlikom koja bi je u životu poštedjela sličnog iskustva. Tako je još jednom “put u pakao bio popločen dobrim namjerama” jer mala je vjerojatnost da će dobra namjera iz lažne svijesti odvesti u nešto dobro.

Kriteriji “kritičkog faktora”

Snaga riječi i neupitnost autoriteta čine srž učinkovite (hipnotičke) sugestije koja već samo jednom izgovorena može imati dugogodišnji učinak (u slučaju Višnje gotovo četiri desetljeća!). Neupitan autoritet ne samo da osigurava snažnu implantaciju sugestije, već je zaslužan i za postizanje promijenjenog stanja svijesti. Smatram da je razmatranje autoriteta nužno nadopuniti razmišljanjima o tzv. kritičkom faktoru. Sposobnost (engl. faculty) kritičkog razmišljanja nalazi se na pijedestalu mnogih ljudskih disciplina, uključujući znanstvenu. Zahvaljujući kritičkom faktoru postignuta su razna tehnološka dostignuća koja su osigurala napredak ili u najmanju ruku dramatičnu promjenu životnih uvjeta (ostavit ću po strani od glorifikatora znanstvenog napretka, zanemarenu ‘pregresiju’35).

Kritički faktor moguće je promatrati kao optimalno korištenje kognitivnih sposobnosti našeg (raz)uma koji za svoje funkcije koristi fiziološke resurse. U skladu s Radnim modelom, idealni korisnik tih resursa (vozila) bilo bi Biće/duša. To međutim nije slučaj, već njegov korisnik postaje primarni podidentitet ili ego/self koji se s vremenom razvije. Zbog toga mislim da bi se moglo reći da postoji pravi i lažni kritički faktor (ili razmišljanje) – nešto poput već spomenutog pravog i lažnog selfa. Lažni kritički faktor zasniva se na interesima ega/selfa koji su uvelike uvjetovani potrebom za kontroliranjem koja bi trebala jamčiti učinkovitu zaštitu. No, i to je često posljedica mnogo značajnije pojave – implantiranja tuđih kriterija koje možda ni autopilot ne bi prihvatio. Implantiranje se dogodilo, a da toga nismo bili svjesni, odnosno da je autopilot ili ego/self to propustio uočiti, bilo zbog toga što je bio premošten ili zbog toga što tada još nije bio ni razvijen kao u najranijoj dobi.

Vrijeme je i da ispravim nešto što sam na više mjesta u prethodnim poglavljima isticao – pojam nekritičkog. On ukazuje na razliku ili u nekim slučajevima dihotomiju između onoga što smatram svojim kriterijima i kriterijima onih koje sam prozivao, a nikako na nedostatak njihova kritičkog faktora ili razmišljanja. Isto tako, spomenutu nekritičnost ne bi valjalo poistovjetiti s lažnim kritičkim faktorom.

Zašto tuđi kriteriji, ili barem jedan dio njih, nisu prepoznati kao strani? Zašto ih autopilot i dalje koristi kao da su njegovi? Dapače, neki od njih postanu svetinje za koje je u stanju čak riskirati ili izgubiti život. Mislim da odgovor na ovakva pitanja leži u tome što autopilot smatra da stvari drži pod kontrolom, baš kao i proces određivanja i revidiranja kriterija. Smatra da je sve što je pohranjeno u umu i njemu dohvatljivo tamo stiglo pod njegovom kontrolom. To mu je neupitno kao i autoritet koji ima kod kontrole i zaštite. Za ego-svijest, neupitnost i autoritativnost gotovo su istoznačnice. Nadalje, autoritativnost sugerira poslušnost i pokoravanje, što se mnogo bolje vidi u engleskom jeziku u kojemu authority odavna primarno označava moć i pravo naređivanja i odlučivanja, vlast, nekoga komu se pokorava, bez obzira na to što se autor nalazi u korijenu riječi.