Prva se očituje kod osoba koje su u stanju izgovoriti (ili pohvaliti se!) “ja nemam ego”, smatrajući da to “ja” nije izgovoreno iz ego-svijesti, već iz njihove suštine, pravog ja. Takve osobe očito ne uspijevaju razumjeti neprikladnost takve izjave za Biće/dušu, baš kao što bi letenje bilo nespojivo sa svinjom (iako bi svinja mogla letjeti u avionu i iako bi Biće/duša mogla izgovoriti da više nema ego). Teško mi je zamisliti lukaviji način osiguravanja daljnje kontrole od negiranja svoga postojanja, tj. da kontrolora (više) nema32. Veća iluzija od ove mogla bi se stvoriti kada bi potvrda takve ego-izjave došla od strane “duhovnog vodiča” (psihopompa) koji se pojavio u psihičkom prostoru osobe.

Druga je pojava pokušaj objašnjavanja sveiluzornosti realiteta u kojem smo se našli jednim velikim svemirskim hologramom. Nema razloga da tomu nije tako, ali zagovornici takve iluzije zaboravljaju da u hologramu najmanje dvije stvari nisu iluzorne: izvor svjetla (u slučaju holograma ima ih dva) i samo svjetlo.

Sve navedeno ne odgovara izravno na pitanje može li um ili pak samo njegovi sadržaji biti lažni. Ovdje ću se ponovno vratiti na Radni model i reći o čemu bi se moglo raditi u slučaju s Umom, koji sam usporedio sa skladištem i pozornicom svijesti. Kod običnog, “normalnog” čovjeka, Um je “lažan” koliko i ego. Kad kažem lažan prvenstveno mislim na većinu sadržaja koji su se s vremenom nagomilali u tom “skladištu”. Da stvar bude ozbiljnija, ego-svijest uslijed prolaska vremena kontrolu sve više zasniva na lažnim sadržajima koji se nalaze u Umu. Postoje dvije “vrste” lažnih sadržaja: prvi su oni koje je (lažni) ego/self pohranio bez komunikacije s Bićem (Biće nije sudjelovalo u izboru), a drugi su oni koji su gotovo “izravno” pohranjeni izvana, a da u njihovom presretanju i filtriranju nije sudjelovao čak ni ego. Ako je epitet ‘lažno’ u ovom kontekstu pretjeran, možemo ga zamijeniti ‘nametnutim’. U svakom slučaju, treba razumjeti da ti sadržaji kasnije uvelike sudjeluju u stvaranju neautentične slike o sebi, a to je osnova da ona jednom doista i postane lažna. Jednako lažna s vremenom postaje i naša osobnost jer se autopilot sve više nameće svojim “autoritetom” stvarajući lažan dojam da je gospodar, a ne sluga ili, u najboljem slučaju, dio cjeline koja ne uspijeva doći do izražaja upravo zbog njegova gospodarenja.

Sušta suprotnost takvom Umu bio bi Um u kojemu su pohranjeni sadržaji posljedica aktivnosti Bića/duše, s ili bez posredništva ega/selfa (što bi se moglo nazvati i “izravnim iskustvom”). Takvo “stanje u skladištu” gotovo je nemoguće pronaći. Um odgojena čovjeka prepun je nametnutih sadržaja, a u nastavku ću pokušati objasniti kako prema mome mišljenju do toga dolazi. Bez obzira na to, ne postoji razlog zbog kojeg neki nametnuti sadržaji (podaci i programi) jednom ne bi mogli biti uklonjeni iz Uma. Do toga dolazi samim približavanjem Biću/duši, u trenutku u kojem se uslijed postavljanja pitanja “Tko sam (stvarno) ja?” pojavi i drugo pitanje: “Odakle dolazi i čije je sve to što upravlja mojim životom?”.

Hipnotička sugestija

Kakve veze ima ovaj podnaslov s dosad izloženim u ovom poglavlju? Potrebno se vratiti na pretpostavku iz 5. poglavlja o stanju svijesti djece prema kojoj su ona sa stajališta odrasle osobe uvijek u promijenjenom stanju svijesti, odnosno hipnotizirana. Tamo sam ponudio neke primjere devastirajućeg utjecaja okoline na dječji razvoj i stvaranje nametnute, tj. lažne slike o sebi.

Ovdje ću navesti i jedan primjer iz dosadašnjeg istraživanja koji može pomoći u razumijevanju cjelokupnog procesa. Višnja koja je u ranim četrdesetima oduvijek je težila savršenstvu ili prema njezinim riječima: “Samo najbolje, ostalo se ne računa”. Ostvarenje ovako visokih kriterija nije nimalo jednostavno – to ne samo da je vrlo iscrpljujuće, već neizbježno dovodi do razočaranja i samoosuđivanja ako osoba ne uspije u svom naumu. Isječak transkripta koji slijedi sadržava dijalog s onim dijelom psihe koji je Višnja doživljavala kao svoj um i za koji možemo pretpostaviti da odgovara egu (autopilotu). Takvu je disocijaciju lako postići u promijenjenom stanju svijesti i uobičajena je u radu s podidentitetima ili svime što je parazitsko (entiteti, vidi 6. poglavlje) u nečijoj psihi. Naravno, nema razloga da nečiji autopilot, ego/self ili (raz)um ono što ćemo vidjeti u nastavku ne ocijeni kao budalaštinu, prebanalnim uzrokom navedenog problema. Napomenuo bih da su prije ove seanse počišćene sve parazitske pojave pronađene u Višnjinoj psihi.