Descartesov pokušaj da se sve objasni mehanicistički (tj. unutar znanstvene ograde) između ostaloga je doveo do pojave dualizma um-tijelo. Postavljanje takvog dualizma zahtijevalo je u stvari dva zahvata u tada prihvaćenim doktrinama. Prvi predstavlja redukciju Aristotelove tri “duše” na samo jednu, a drugi odvajanje1 te duše od tijela, pa je potonji zahvat, na temelju čuvene i obmanjujuće krilatice “Mislim, dakle jesam/postojim!2”(lat. Cogito ergo sum), omogućio da se cjelokupna psihička sfera reducira na svjesni um. Kako Descartes nije činio razliku između ljudske duše i uma (Haldane i Ross, 1911., 141)Haldane, E. S. i Ross, S. R. T. (1911.), The Philosophical Works of Descartes, Vol.1, Cambridge University Press, u daljnjim raspravama o ovom dualizmu duša je, kao nešto s religijskim prizvukom, mogla biti učinkovito uklonjena sa scene.

Redukcija cjelokupne psihe na svjesni um postala je upitna već u vrijeme postavljanja kartezijanskog dualizma – osim svjesnih radnji, postoje i tzv. nesvjesne, koje se događaju mimo svjesne kontrole i koje nije bilo moguće ignorirati. Na psihološkoj sceni tako se pojavilo tzv. nesvjesno, što je, prema mojem mišljenju, dovelo do stvaranja još jednog dualizma koji bismo mogli prozvati dualizmom psihe ili svjesnosti, ili recimo dualizmom svjesno-nesvjesno. U psihologiji, koliko sam dosad uspio primijetiti, predloženi se termini ne koriste, ali se primjerice ponekad spominje “distinkcija svjesnog i nesvjesnog” (Greenwald, 1992., 767)Greenwald, A. G. (1992.), New Look 3 – Unconscious Cognition Reclaimed. U: American Psychologist, 47(6):766-799. O tome što predstavlja svjesnost i svjesno, a što nesvjesno danas se jako puno umuje i utrošena je znatna količina energije, a Ram Vimal uspio je nabrojati 40 različitih značenja ili aspekata pojma ‘svjesnost’ upotrijebljenog u znanstvenoj literaturi i internetskim raspravama (Vimal, 2009.)Vimal, R. L. P. (2009.), Meanings Attributed to the Term ‘Consciousness’ – An Overview. U: Journal of Consciousness Studies, 16(5):9-27.

Znanstveno nesvjesno

“Nesvjesno je odviše neutralan i racionalan izraz da bi dao snažan zamah mašti. Taj je izraz, napokon, skovan u znanstvene svrhe, i mnogo je prikladniji za bestrasno opažanje koje ne postavlja nikakve metafizičke zahtjeve, kao što je slučaj s transcedentalnim pojmovima, koji su prijeporni i stoga izazivaju sklonost fanatizmu.”

– C. G. Jung: Kasne misli (Jaffé, 2004., 457)Jaffé, A. (2004.), C. G. Jung – Sjećanja, snovi, razmišljanja, Zagreb, Fabula Nova

 

Pitanje tzv. nesvjesnog uspjelo se održati u psihologiji prvenstveno zahvaljujući Freudovoj psihoanalitičkoj “sili” (3. poglavlje). Čini se da je Jung bio samo donekle u pravu kada je rekao da taj izraz ne može dati snažan zamah mašti. Kihlstrom i sur. uspoređujući psihoanalitičko nesvjesno i nesvjesno u suvremenoj psihologiji3 prvo opisuju kao nešto “vruće i mokro što kipi požudom i mržnjom”, kao nešto što je “halucinantno, primitivno i iracionalno”, dok za potonje kažu da je “ljubaznije, otmjenije, prizemljenije i racionalnije, iako nije u potpunosti hladno i suho” (Kihlstrom, Barnhardt i Tataryn, 1992.)Kihlstrom, J. F., Barnhardt, T. M. i Tataryn, D. J. (1992.), The Psychological Unconscious – Found, Lost, and Regained. U: American Psychologist, 47(6):788-791.

Neke od definicija tzv. nesvjesnog bile su promašene, baš kao što su se svjesnost (engl. Consciousness) i pažnja (engl. Awareness) neopravdano poistovjećivale pa se u tom kontekstu nesvjesno tumačilo kao nešto na čemu nam nije pažnja. Za Ericha Fromma pojam nesvjesnoga u stvari je mistifikacija, ono ne postoji, već postoje samo iskustva kojih smo svjesni ili nesvjesni (Fromm, 1980., 93)Fromm, E. (1980.), Beyond the Chains of Illusion – My Encounter with Marx & Freud, London, Sphere Books. John Searle nešto je umjereniji kad kaže kako “predodžba nesvjesnoga mentalnog stanja podrazumijeva da je ono pristupačno svijesti”, te da “ne možemo imati predodžbu o nesvjesnom osim ako ono nije potencijalno svjesno” (Searle, 1992., 157)Searle, J. R. (1992.), The Rediscovery of the Mind, Cambridge MA, The MIT Press.

Dodjeljivanje (raz)umnih osobina (racionalno, hladno) tzv. nesvjesnom moglo bi ukazivati da, baš kao i u slučaju kartezijanskog dualizma, postoji namjera njegove redukcije pri kojoj bi se ono naposljetku svelo na fizički organ – mozak ili neke ‘neuralne reprezentacije’. Kao što je prikazano u 4., 6. i 7. poglavlju, ovo je područje mnogo složenije od područja svijesti (Uma) i ne predstavlja neosviješteni dio Uma, već upravo suprotno – Um je njegov osviješteni dio4.

1 ^Antonio Damasio (1994., 249, 250)Damasio, A. R. (1994.), Descartes’ Error – Emotion, Reason, and the Human Brain, New York, Avon Books ovo odvajanje smatra Descartesovom pogreškom, što je postalo predmetom nove polemike pa recimo Geir Kirkebøen (2001.)Kirkebøen, G. (2001.), Descartes' Embodied Psychology: Descartes' or Damasio's Error? U: Journal of the History of the Neurosciences, 2001, 10(2): 173-191 kritizira Damasia tvrdeći da Descartes nikada nije govorio o onome što mi danas smatramo razmišljanjem i kognicijom, a da u obzir nije uzeo fizičko tijelo. Bez obzira na to, Descartesova podjela jest postala osnovicom za mehanicističke pokušaje reduciranja sfere uma na fiziologiju što monisti ne prešućuju.
2 ^Iz perspektive našeg ega/selfa puno primjerenije bilo bi reći: “Kontroliram, dakle postojim!”
3 ^Poznato i pod nazivom ‘neuro-psihološko nesvjesno’.
4 ^Ovo ne bi trebalo biti ništa novo i donekle se može usporediti recimo s Freudovim opisom ega kao dijela Ida koji je izmijenjen vanjskim djelovanjem ili Jungovim opisom “ega koji se događa Jastvu” iz individualnog nesvjesnog (3. poglavlje).

Čini se da je “psihoanalitičko” nesvjesno i odgovarajuća psihodinamička teorija preapstraktna za kognitivnu znanost i psihologiju pa su te znanosti do sada formulirale nekoliko “novih pogleda” (engl. New Look) na Freudovo nesvjesno pokušavajući ga uklopiti u svoje okvire (npr. Greenwald, 1992.;Greenwald, A. G. (1992.), New Look 3 – Unconscious Cognition Reclaimed. U: American Psychologist, 47(6):766-799 Bruner, 1992.)Bruner, J. (1992.), Another Look at New Look 1. U: American Psychologist, 47(6):780-783. Nakon što je biheviorizam, zahvaljujući kojemu je svjesnost dugo bila tabu-tema, skinut s glavnog psihologijskog oltara, tzv. nesvjesnom također je bila potrebna rehabilitacija.

Znanstvenom rehabilitacijom nesvjesnog može se smatrati tekst Johna Kihlstroma u kojemu navodi četiri pojave/procesa5 koji ukazuju na to da kognitivno nesvjesno nije upitno te da bi buduća istraživanja trebala ići u smjeru razjašnjenja prirode nesvjesnih procesa (Kihlstrom, 1987.)Kihlstrom, J. F. (1987.), The Cognitive Unconsciousness. U: Science, 237: 445-452. Kihlstrom u istom tekstu navodi da se “kognitivno” nesvjesno razlikuje od Freudovog (kipućeg) nesvjesnog. Ono predstavlja “mentalni život bez svijesti” (engl. nonconscious) koji se provizorno može podijeliti na nesvjesno (engl. unconscious) koje se temelji na predsvjesnim (preconscious) i podsvjesnim (subconscious) “strukturama znanja”.

Anthony Greenwald upitao se je li svrstavanje nesvjesnog u “kognitivne” okvire “glupo ili pametno” (Greenwald, 1992., 768)Greenwald, A. G. (1992.), New Look 3 – Unconscious Cognition Reclaimed. U: American Psychologist, 47(6):766-799, tj. je li pametnije od kognitivnog svjesnog ili ne. Pitanje se javilo na temelju zapažanja da nesvjesni procesi mogu biti i “rutinski” i vrlo “složeni” (Loftus i Klinger, 1992.)Loftus, E. F. i Klinger, M. R. (1992.), Is the Unconscious Smart or Dumb? U: American Psychologist, 47(6):761-765. Smatram da su ovakva pitanja donekle posljedica spomenute redukcije “tri duše” na samo jednu koja se poistovjećuje s ego-sviješću ili sviješću našeg autopilota. U svakom slučaju, kognitivnoj znanosti predstoji mnogo rada u objašnjavanju tzv. nesvjesnog i njegovih procesa, baš kao što će to na prihvatljiv način trebati učiniti s procesima svijesti. Naravno, sve što se otkrije prvenstveno će vrijediti za “normalne” osobe koje imaju 100 % mozga. U slučaju onih s manjkom moždane mase (čiji broj nije poznat, 5. poglavlje) bit će potrebno predstaviti nove izuzetake i anomalije, što je uostalom uobičajena praksa kada objašnjenja zapnu na ogradi materijalizma.

Pogled preko ograde

Koncepti ‘svjesno’ i ‘nesvjesno’ predstavljaju dobar temelj za stvaranje slike o postojanju dviju svjesnosti koje bi mogle biti jasno razgraničene na način da svaka živi odvojenim životom. Za ego-svijest, naš autopilot koji ima pristup sadržajima Uma, ovo ne samo da je zavodljiva slika, već se čini da ona aktivno zagovara takav svjetonazor dok drži “stvari pod kontrolom”. Potvrda toga jest svako moguće izbjegavanje “ulaska u sebe”, tj. aktivnosti koja bi omogućila da se susretnemo sa sadržajima kojih u budnom stanju inače nismo svjesni. Osim općenitih racionalizacija, primjerice: “Nemam vremena za sebe”, u takvim se slučajevima može čuti i da je bolje ne dirati to (ne-svjesno) jer tko zna što bi se zlo, pokvareno, mračno tamo moglo skrivati. Na taj se način pokušava prejudicirati da tamo ne možemo očekivati ništa dobro ili korisno. Rekao bih da je eklatantan primjer ignorancije u smislu hotimičnog ili svojevoljnog odbijanja znanja upravo slučaj autopilotova vještog izbjegavanja “susreta sa sobom”.

Ovakav stav našeg ega/selfa nije neutemeljen, pretjeran ili nerazuman. Već je rečeno da je njegova primarna funkcija zaštitnička i to ne samo od onoga vidljivoga, već i nevidljivoga. Ovdje ću još jednom navesti Castanedine riječi o toltečkom nauku don Juana Matusa. Don Juan kaže da razvojem svjesnoga, mi nezaobilazno izgrađujemo jedan oblik zaštite od obuzimajućeg utjecaja nesvjesnog, a ta je zaštita nužna i svrsishodna kako bi omogućila egu da razvije svoju snagu. Međutim, taj zaštitnik svjesnosti postupno počinje tražiti toliko moći da se pretvara u zatvorskog čuvara, a mi u njegove zatvorenike (Williams, 1981., 77.)Williams, D. L. (1981.), Border Crossings: A Psychological Perspective on Carlos Castaneda’s Path of Knowledge, Toronto, Inner City Books. Tako naša stvarna zaštita postaje i naša najveća prepreka u uspostavljanju svrhovite povezanosti s nesvjesnim. Nije sasvim jasno je li spomenuti ‘zaštitnik svjesnosti’ ego sâm ili je to Um (kako je opisan u 4. poglavlju).

Ali zašto bismo trebali uspostaviti svrhovitu povezanost s nesvjesnim ako se od njega želimo zaštiti? Čak i kada bi materijalistički svjetonazor prihvatio Don Juanovu izjavu, ona bi vjerojatno ubrzo postala još jedan znanstveni paradoks popraćen nizom racionalizacija. Istovremeno svako insistiranje na tomu da u tzv. nesvjesnom postoji i nešto korisno, recimo “skriveni centar” koji je izvorište intuicije, uvida, neviđenih ideja i umjetničkih djela, samo podrijelo temelje materijalizma jer kreativnost takvog centra predstavlja suštu suprotnost materijalističkom mehanicizmu6.

5 ^Automatske radnje, subliminalna percepcija, implicitna memorija i hipnotičke promjene svijesti.
6 ^Ovdje nema koristi od Edisonove izreke da genija čini 1 % nadahnuća i 99 % znoja zato što bez tih 1 % do autentične kreacije neće dovesti čak ni 1000 % znoja.

Predstavljeni Radni model koji prelazi ogradu vladajuće znanosti dopušta postojanje različitih pojava od kojih bi se svakako valjalo zaštititi (6. poglavlje) i pomalo je paradoksalno da se u tom području može pronaći i naša suština – Biće/duša. Iz toga proizlazi da ego kao psihičko “zaštitno odijelo” ne štiti samo od vanjskih nepogoda, već i vlasnika od njega samoga negirajući njegovo postojanje. U najboljem slučaju vlasnika može doživljavati kao “nužno zlo” jer bez njega se ne bi imalo na što odjenuti. Traženje odgovora na to stanje dovodi do niza potpitanja od kojih navodim samo neka:

 

Zašto je takva psihička konstelacija prirodna, odnosno možemo li reći da je ona prirodna (“Bogom dana”) u mjeri u kojoj je već spomenuti Edenski vrt (8. poglavlje)?

Postoji li uopće kod čovjeka urođena mogućnost da se Um razvije prema “diktatu” Bića, tj. prema njegovim željama, izborima i zanimanjima?

Što ako se Um u stvari pojavio na krivom mjestu? Kad kažem krivom, prvenstveno mislim na to da je Um odvojen od Bića/duše. Ovo bi pitanje moglo biti od presudne važnosti.

Možemo li razlog razdvojenosti Uma od Bića tražiti u pretpostavci da ono nije izabralo sadržaje Uma i u tom slučaju govoriti o lažnom ili čak tuđem Umu?

Može li se ego poistovjetiti s Umom ili je samo riječ o okupaciji?

Zašto se ego uopće pojavljuje u Umu, u tom novostvorenom području svjesnosti? Zašto se svojstva Bića – Intelekt, volja/namjera i osjećaji (4. poglavlje) – ne mogu izravno očitovati, a Um koristiti za pohranu iskustava Bića, umjesto da se s vremenom pretvara u skladište tuđih programa?

Je li osnovni razlog postojanja ega upravo razdvojenost Uma od Bića7? Čemu sve to, odnosno što je to ego omogućio, a da Biće nije moglo? Je li valjana radna pretpostavka da je ovaj realitet Biću “neprirodan” i traumatičan? Može li se između ostaloga reći da Biće ne bi pristalo na određene stvari na koje će pristati ego-svijest stvorena vanjskim programiranjem? Valja li i u tom slučaju postaviti pitanje: Cui bono?

Ako u podsvjesnome postoje ožiljci prethodnih egzistencija (samskare, 6. poglavlje) koji su stvarno naši, koliko bi nam truda trebalo da ih, u slučaju da je Um razvijen na pravom mjestu (i bez autopilota), “počistimo” kako se ne bi ponavljali ne u jednom, već možda u čitavom nizu života?

Ususret nesvjesnom

Svoje istraživanje tzv. nesvjesnog započeo sam u namjeri da doznam nešto više o psihopatologiji prouzročenoj parazitskim entitetima i implantatima od kojih bi nas upravo ego-svijest primarno trebala zaštititi (Kotlar, 2011.)Kotlar, D. (2011.), Mala studija o nevidljivim ljudskim i neljudskim entitetima i utjecajima, Zadar, vlastita naklada, dostupno na: http://www.oslobadjanje.com/mala-studija.html. U takvom istraživanju ubrzo se pojavila prilika za potvrđivanje postojanja druge patologije, stvorena zbog već spomenute prevelike kontrole našeg ‘zaštitnika svjesnosti’ – bilo da pod time podrazumijevamo ego/self ili Um čije stvaranje podrazumijeva pojavljivanje spomenutog ega/selfa.

Dosad sam vrlo mnogo puta imao priliku naići na tu patologiju koja bi se mogla opisati kao konflikt između “stanovnika” svjesnog i nesvjesnog područja individualnog polja svjesnosti (Astralnog tijela). Neki od njih bi se mogli okarakterizirati kao konflikt između gospodara i sluge, Bića/duše (Pravog ja) i ega/selfa (lažnog/stečenog ja). Takva su istraživanja redovito započinjala pronalaženjem i čišćenjem parazitskih entiteta/nakačenja, iako bi se ponekad spomenuti konflikt pojavio i u toj fazi.

Krenut ću s Nininim primjerom u čijoj su se seansi javila dva sugovornika: ‘Klupko prošlih iskustava’ i ‘Glasić’. Kada smo doznali da Klupko neprestano stvara određene slike o Nini za nju samu i za okolinu:

7 ^Ako Biće bira jedan od Kalupa baš zato što mu se nalazi “na putu” prema Umu tada bi ovo moglo poslužiti kao nadopuna radne pretpostavke o stvaranju primarnog podidentiteta ili ega/selfa.

/#164/

Nina

[...] [Klupko] ima posla... važnog. Mora stvoriti sliku...

Denis

Kakvu sliku? Za tebe ili nekog drugog?

Nina

Oboje.

Denis

To je jedna slika ili više njih?

Nina

Više.

Denis

Pa kako mu ide?

Nina

Naporno je to.

Denis

Aha, je li uspio to napraviti dosad?

Nina

Cijelo vrijeme to radi...

Denis

Na primjer? Neka ti da neku sliku da je vidiš, je li ti je već pokazivao slike?

Nina

Ne. Nisu to fizičke slike. Postoji stotine varijacija jedne slike... i za mene i za van. To je... doživljaj. Varijacije su tako nježne. Postoji par glavnih točaka slike koje se u pravilu ne mijenjaju.

Denis

Na primjer? Koje su to točke koje se ne mijenjaju?

Nina

Čvrstina... samostalnost... uslužnost... optimizam... podrška... popustljivost... stabilnost... brižnost... opuštenost... otvorenost... mir... hrabrost... slow motion...

Denis

To su slike za koga?

Nina

Za svakog ponešto. Ne samo za mene, i za druge.

Denis

I onda je on jako zauzet time?

Nina

Aha.

U nastavku doznajemo da je veoma uposleno Klupko samo stvaralo slike bez Glasića do kojega smo došli nešto prije:

/#164/

Denis

Pitaj ga radi li on to sam ili u suradnji s Glasićem?

Nina

To radi sam. Nije u suradnji s Glasićem.

Denis

Kako to?

Nina

Glasić... to baš i ne bi odobrio.

Denis

I onda on to radi na svoju ruku?

Nina

Aha. Glasić je unutra, ne zna kako je vani. Ne može razumjeti da je ovo potrebno.

Denis

Jesi mu probao objasniti?

Nina

Ha, nema smisla.

Denis

Ti to znaš?

Nina

Ja sam Iskustvo.

U nastavku smo čuli tipičnu autopilotovu racionalizaciju da “nema vremena” koju rutinski koristi. Ovdje se počinje nazirati i konflikt svjesnog (ili jednog od njegovih programa) i nesvjesnog – ega i Bića. Postala je vidljiva i Klupkova frustracija zbog toga što s Glasićem ne može pregovarati.


/#164/

Denis

Što ako Glasić “iznutra” može vidjeti ono što ti “izvana” ne možeš vidjeti?

Nina

Kako bi mogao vidjeti?

Denis

Ha, možda on ima posebne “uređaje”. Klupko, kako bi ti to mogao znati kada s njime ne želiš razgovarati? Da ga upitaš?

Nina

Gle, nije da ne želim razgovarati... nemam vremena, ne stignem... ne može se ni pregovarati s njim...

Denis

A zašto bi pregovarao? Zašto misliš da treba pregovarati s Glasićem?

Nina

Ne, nego kad on misli da ja nisam u pravu... ne mogu ja objasniti njemu da jesam, ne sluša me...

Denis

I što onda radi Glasić?

Nina

On tupi svoje, a ja ga ignoriram.

Denis

Dobro, Klupko, reklo si da ti misliš da Glasić... da za nešto misli da je u pravu, kako ti znaš da on misli, a da on stvarno nije u pravu? Što ako Glasić zna, a ne samo misli? Kako bi to onda izgledalo?

Nina

Ne znam.

Denis

Pa hajde sad zamisli. Koliko god ti se činilo da si ti u pravu, zamisli da ti samo misliš da si u pravu, a s druge strane imaš Glasić koji zna da su stvari drugačije bez obzira što si ti... Reci mi je li te Glasić ikada napadao, kritizirao ili nešto?

Nina

Samo je malo odrješit, kaže svoje i ne ponavlja se.

Denis

Jesi razmišljao tko se tako ponaša?

Nina

Ne.

Denis

Ne nalikuje li ti to na ponašanje upravo onih koji nešto znaju? Ne trebaju nekome tupiti tri puta da je to tako. Kaže jednom i ne želi se ponavljati.

Nina

Uopće ne želi raspravljati sa mnom.

Denis

Kako će raspravljati kad zna kako stvari stoje? Koliko god ti to bilo čudno.

Nina

Ne znam. Smeta me što me neće saslušati i onda ja stavim prste u uši, pjevam “na, na, na” i idem dalje.

Denis

Klupko, jesi li razmišljao o sljedećem: kažeš da imaš puno iskustva. Zamisli da se vrtiš na vrtuljku i kažaš da imaš “puno kilometara u nogama”...

Nina

To je slično, da.

Denis

Da, vrtuljak te vrti u krug i ugledaš nekog tko prolazi pokraj tvog vrtuljka i zatim nastavi dalje, ode u daleke zemlje, pa se vrati, pa te ponovno vidi kako se ti vrtiš, pa ti se čudi zašto se ti i dalje tamo vrtiš. Možda se tebi čini da si prešao znatno više tisuća kilometara od njega, ali realno... tko se zaista maknuo, onaj tko je na vrtuljku ili onaj tko je okolo putovao, što misliš o tome? ... Može ti biti i muka od tog vrtuljka i zaista moraš patiti da ostaneš na njemu, ne bi li se izvrtjeli svi ti kilometri, ali na kraju to je samo vrtuljak...

Nina

Ja volim vrtuljak! Nije mi muka... moraš znati!

Denis

Ali realno, koliko netko tko se vrti na vrtuljku može steći iskustva naspram putnika koji stalno putuje u druge zemlje? Ne sumnjam da onaj na vrtuljku nema iskustvo vrtuljka, ali to je samo par metara... kako se to čini? Što ako je Glasić pravi putnik... “ima u nogama” tisuće pravih kilometara, u usporedbi s tvojim vrtuljkom?

Nina

Ide mi na živce što je tako... pun sebe... i onda još razgovarati s njim.

Denis

Pa kako ćeš [razgovarati] ako se ti vrtiš u krug. On te realno ne čuje. Čak i ako mu želiš nešto reći, dok se vrtuljak vrti, ti vrtiš svoje, ne prestaješ, stvaraš slike, on te ne može ni uhvatiti. Onda s tvoje strane ispada da je arogantan, ali Klupko, kad si zadnji put stao i razgovarao s njim, osim što si rekao: “ah, ja s njim ne mogu razgovarati.” Naravno da ne možeš zato što si na vrtuljku.

Nina

(plačljivo) ... Ne mogu stati.

Denis

Pa možeš iskočiti.

Nina

Ne bi bilo fer.

Denis

Prema kome?

Nina

Prema Nini.

Denis

Imaš neki dogovor s njom? Ili imaš samo ideju što bi za nju bilo dobro i fer?

Nina

Ja je štitim, pazim na nju.

Denis

A je li ona to tražila ili ti samo vrtiš svoj film?

Nina

Znam da je tako dobro.

Denis

Zbog čega? Je li ona to tražila ili ti vrtiš svoj film da je tako dobro?

Spominjanje Nine kao trećeg subjekta na prvi bi pogled moglo biti zbunjujuće, ali riječ je o uobičajenoj disocijaciji u promijenjenom stanju svijesti. Zaštitničko Klupko govori o “predmetu” svoje zaštite, vjerojatno onome što je Nataša nazvala Niži ego (8. poglavlje) u kojem obitava i sam zaštitnik. U nastavku doznajemo zbog čega i kada je došlo do pojave Klupka i u kakvom su odnosu Glasić i Nina:


/#164/

Nina

Ja sam tu za pomoć...

Denis

Ponovno ću te upitati: je li Nina zatražila tvoju pomoć?

Nina

Nije, ali... ja sam tu da pazim, ne zna ona.

Denis

Reci mi koliko si dugo tu, koliko dugo paziš?

Nina

Od početka.

Denis

Reci mi, imaš li ti obzira prema starijima (od sebe)?

Nina

Pa imam.

Denis

Dobro, hajde se sad vrati na početak i reci nam tko ti je “mama” i “tata”? Čiji si ti?

Nina

Ne znam.

Denis

Hoćeš pitati koga? Možda bi trebao pitati nekog starijeg od sebe? Ako je taj stariji od tebe sigurno će znati čiji si. Hoćeš li pitati Glasić čiji si, tko te stvorio?

Nina

Ma-ma. ... ne znam, jednostavno se skupio... i kada je nakupina bila dovoljno velika onda je shvatio da moram raditi to što radim. Ja postojim zbog Nine i moram joj to vratiti.

Denis

Reci mi znaš li išta o vezi Nine i Glasića? ... Tko je tu stariji: Glasić ili Nina?

Nina

Glasić.

Denis

U kakvoj su vezi Nina i Glasić?

Nina

Skroz bliskoj.

Denis

Koliko bliskoj?

Nina

Bliže su nego ona i ja [Klupko]... (ponosno) Ali sam ja glasniji.

Denis

Mogu li ti Nina ili Glasić iz “obiteljskog albuma” pokazati slike o tome kako se Klupko stvaralo?

Nina

Još sam u S***... kada su mama i tata odlazili, ostavljaju me kod bake. Onda sam ja jako plakala i onda sam vidjela da je njima teško... jako... jako ih volim... i onda stvorila sliku da sam jaka da im bude lakše...

Denis

Čvrsta, samostalna, optimistična, popustljiva, stabilna, opuštena, mirna, hrabra, slow motion itd.?

Nina

Da.

Denis

I onda?

Nina

Jako ih volim, htjela sam im olakšati, pomoći im i to je bilo nešto što se moglo napraviti za njih... ako im mogu pomoći zašto ne bi? Zašto bih ja bila uzrok njihove patnje ako ne moram? Zašto bi se oni brinuli za mene ako ne trebaju?

Denis

I kakvi su oni onda bili?

Nina

Oni su se smiješili... znam da je njima bilo teško ostaviti me tamo, zašto da ja pogoršavam stvari ako ne moram?

Denis

I oni su otišli?

Nina

Da.

Denis

Dobro i što se dalje događalo?

Nina

Ništa, ja sam čekala da se vrate.

Denis

Jesu se vratili?

Nina

Jesu.

Denis

To je prošlo?

Nina

Da.

Denis

Je li Klupko nastavilo raditi tada?

Nina

Klupko vidi da je dobro raditi takve stvari. Ako te nešto povrijedi onda je lakše ako ne pokažeš to.

Denis

Aha, a koliko je Nina imala Nina godina tada?

Nina

Tri... Poslije je... svi imaju dovoljno svojih briga, ne trebam ih ja zamarati sa svojima.

Denis

Nina sada ima preko 36 godina i što Klupko sada tu radi?

Nina

Pa i dalje radi što radi cijelo vrijeme.

Denis

Čega ga je strah?

Nina

Nije ga čak strah koliko... je to njegov posao, njegova obaveza.

Klupko koje se jednom aktivira ne prestaje raditi, bez obzira na to što su se životne prilike u potpunosti izmijenile i nema stvarne potrebe za takvu vrstu zaštite. Je li Klupko ego/self ili samo jedan od njegovih programa? Mislim da je te dvije stvari teško odvojiti na pravi način i da situacija pomalo nalikuje sistemskom softveru (npr. Windows, Linux...) i aplikativnom softveru (npr. internetski pretraživač, tablični kalkulator...) kada potonji podrazumijeva aktivno postojanje (izvršavanje) prvoga koji je također softver. S kime sam uopće vodio gornji razgovor? Pa s egom/selfom8, ali u promijenjenom stanju svijesti kroza nj mogu progovarati i neke druge svjesnosti u okviru Nininog individualnog Astrala, u ovom slučaju Klupko i Glasić.

Je li moguće da Klupko predstavlja Amebu, tj. Jungov kompleks (6. poglavlje)? Da, jednako kao što je moguće da je na neki način povezan s samskarom na što upućuje činjenica da je u početku željelo zaštiti druge od same Nine, u toj dobi njezine roditelje. Mislim da je ovdje prije svega važno uočiti da se Klupko pojavilo nakon Glasića s kojim ne želi imati posla, a isječak u nastavku ukazuje na još jedno važno obilježje pojavâ sličnih Klupku – značajno iscrpljivanje energije. Bez obzira na to, Klupko ne odustaje vjerujući da će se bez njega Nina raspasti.

8 ^Ovo je sasvim uobičajeno, ali ne i jedino moguće. U slučajevima patološkog poremećaja višestruke osobnosti i ozbiljnog posjednuća drugi “psihički stanovnik” može preuzeti cjelokupni Niži ego.

/#164/

Denis

Klupko, pogledaj ponovno na što si spojen, gdje si spojen? Gdje si rekao da si spojen?

Nina

Na neki krug oko centra.

Denis

Kojeg centra?

Nina

Ovog [pokazuje solarni pleksus].

Denis

To je centar Nine?

Nina

Da.

Denis

Dok ti to radiš, što se događa s Ninom?

Nina

Pa radim da se ona ne mora brinuti.

Denis

Sigurno, no pogledaj što se događa s Ninom dok ti to radiš? Događa li se nešto na mjestu na kojem si spojen? Događa li se nešto zato što si spojen tako kako si spojen?

Nina

Hm, ne izgleda baš oduševljeno ovime što radim, mojim poslom.

Denis

Kako se to vidi?

Nina

Po držanju... po stavu. Kao da joj smetaju sve te moje slike.

Denis

Reci mi, uzevši u obzir da u ovom realitetu sve troši neku energiju, dok ti tako vrtiš svoj posao, koliko Nini ostaje energije za druge stvari? Pretpostavljam da trošiš njezinu energiju, a ne nečiju tuđu?

Nina

Da.

Denis

Pogledaj koliko ostaje energije Nini.

Nina

Pa ako ja dobro odradim svoj posao ne treba joj energija!

Denis

To ti kažeš, a kako ti znaš što Nina želi napraviti?

Nina

(potiho) Da, potrošim je dosta, da.

Denis

Dobro, pitaj Glasić što on misli o tvom poslu. Samo ga pogledaj, možda ti to da neku ideju zašto ti izgleda tako arogantno. Troši li i Glasić energiju poput tebe?

Nina

Ne, ne troši. Ne sviđa mu se. Uporno mu se ne sviđa što ja radim.

Denis

I što sad? Čega te je strah Klupko?

Nina

(potreseno) Nije me strah nego ne mogu vjerovati da se nikome ne sviđa što ja radim, a radim na dobrobit sviju.

Denis

To zvuči optimistično, uz to trošiš mnogo energije, s drugima ne želiš razgovarati jer smatraš da znaš što oni misle... i na kraju smatraš da to što radiš je jedino pravo što se može napraviti... Čini mi se kao da se vrtiš na vrtuljku, a vrtuljak se može beskonačno vrtjeti, trošiti energiju i nikamo se ne pomaknuti.

Nina

Kako si ti samo to rekao, a ispada da ja zvučim bahato.

Denis

Pa pitaj Glasić ili Ninu kojoj želiš sve najbolje pa vidi što će ti reći.

Nina

(uvrijeđeno) Dovoljno je da vidim kako me gleda, ne trebam ga ni pitati. Idem mu na živce.

Denis

Predugo to traje, Klupko. Jedna je stvar pomoći Nini od tri godine, kad nije imala mnogo izbora, a potpuno je druga stvar nastaviti to raditi sljedeće 33 godine i ne pitati nikoga za mišljenje.

Nina

Kad je za djecu tako bolje. Svi misle da ne valja to što radim. Što da radim onda?

Denis

To što se vrtiš na vrtuljku umjesto da čekaš, prvo da staneš i da vidiš druge. Ti zaista možeš napraviti fantastične stvari. One koje ni Nina, ni Glasić ne mogu napraviti... Ako radiš, vrtiš samo svoju priču, a govoriš da to radiš za tuđe dobro, to onda nije dobro... ne znam trebaš li uopće pitati Glasić za njegovo mišljenje jer već znaš kakvo je, ali pitaj Ninu trebaš li ti uopće vrtjeti sve te slike za nju i za druge sve to vrijeme ili se slažu s time da se odmoriš... a kad bude vrijeme, reći će ti što ti je činiti, neće ti biti dosadno vrtjeti se u krug, a neće ti biti ni toliko naporno... nećeš stalno morati raditi, radit ćeš samo kada te Nina upita za pomoć, tada ćeš joj i stvarno pomoći. Ovo sada je pravo iscrpljivanje.

Nina

Misliš?

Denis

Ne, ništa ne mislim, nego govorim ono što možeš provjeriti kod Nine i Glasića. Pokušavam samo biti novi glas koji možda možeš poslušati s obzirom na to da Glasić ne želiš slušati, a on je uistinu prvi s kojim bi trebalo razgovarati. Ili te je nečega strah, Klupko?

Nina

Ne znam... što bi se dogodilo da stanem.

Denis

Strah te je toga?

Nina

(tiho) Valjda je. ... Raspast će se cijeli sustav ako ja stanem.

Denis

Oh. Ako pogledaš prema Glasiću vjerujem da on sad već umire od smijeha ili...?

Nina

Drži se za glavu.

Denis

Ne znam koliko je on toga prošao bez tebe i ništa mu nije nedostajalo i još je tu. Shvaćaš koliko on ima strpljenja s tobom?

Nina

Da, mogao bi me satrti.

Denis

Naravno, ali te čitavo vrijeme strpljivo gleda hoćeš li sam napokon shvatiti neke stvari. Možeš li prihvatiti da je on bio sasvim ok bez tebe i da je Nina također nešto starija od tebe?

Nina

Čini se kao da ona ne može ni prokrčiti put između svega ovoga što sam napravio. Tu dolazi do izražaja izreka “put do pakla popločen je dobrim namjerama”.

Moj um sve to izmišlja

Tijekom ovakvih istraživanja u promijenjenom stanju svijesti autopilot prestaje biti jedini sugovornik, njegov dijalog biva utihnut što omogućava da se na pozornici svijesti pojave i drugi “stanovnici” i sadržaji psihe i s njima porazgovara. Kako na ovo gleda autopilot? Očekivano, s omalovažavanjem, izrugivanjem ili osudom – tȁ kako bi netko uz njega uopće mogao što reći, odlučiti ili učiniti. Iz dosadašnjeg iskustva mogu reći da je ovo gotovo nezaobilazna pojava. Takve su primjedbe često prvo što autopilot izusti nakon završetka seanse, a ponekad je u tolikom šoku i nevjerici da nešto slično kaže još za vrijeme seanse, baš kao što se to dogodilo u Robertovom slučaju. U takvim slučajevima postoje sljedeće mogućnosti: prekinuti rad, pokušati “produbiti” promijenjeno stanje svijesti ili intervenirati, što sam i odlučio učiniti u ovom slučaju:


/#175/

Robert

[...] Ja mislim da moj um sve to izmišlja.

Denis

Uhm, samo naprijed, reci mi što on izmišlja.

Robert

Sve to.

Denis

Dobro, pa reci mi gdje si sad? Hajde, reci sada umu da se samo na trenutak makne sa strane, neka nas pusti da završimo ovo, slobodno mu reci da se makne sa strane, neka gleda. Kad završimo ovo, on će se vratiti. Reci mi što se događa s Emom? Kamo je otišla nakon svjetla? Što je napravila kad je vidjela svjetlo koje je zatim nestalo?

Robert

Izašla je van... otišla je u kuću.

U ovoj seansi Robert je osvijestio da ima nakačeni astralni fragment koji se predstavio kao Ema što je za njegov ego bilo previše. Smatram da sintagma “moj um” dobro ukazuje na to da je ego/self prisvojio Um, baš kao i ostatak Nižeg ega. Ovo je sasvim normalna, zdrava i prirodna situacija u kojoj Um ne može pripadati Biću/duši. Takvo svojatanje znači i prihvaćanje svih vanjskih programa koji su uspješno implantirani odgojem i obrazovanjem, ali srećom tamo se nalaze i sadržaji po izboru Bića.

Stoga neovisno o sveprisutnoj dehumanizaciji (i mehanizaciji čije ekstremne primjere zagovaraju transhumanisti) ljudskog bića, još uvijek imamo prilike svjedočiti ljudskosti u najrazličitijim situacijama. To je loša vijest za kontrolore i manipulatore9 koji kontinuirano sve sofisticiranijim i brojnijim programima pokušavaju u potpunosti ispuniti naše Umove. Ako je djetinjstvo razdoblje u kojem očekujemo da kapetan, Biće/duša, neovisno o civilizacijskim pritiscima, u velikoj mjeri učestvuje u stvaranju Uma, onda nije teško odgonetnuti zašto upravo kontrolori žele što ranije uništiti djetinjstvo. To čine povećanjem pritiska na obitelj kao temeljne društvene jedinice i njenom erozijom, pa tako bebe moraju u jaslice i vrtiće, bake u staračke domove, a prezaposleni roditelji robuju poslovima i tehnologiji koja bi im trebala osigurati više slobodnog vremena za djecu. Djeca su opterećena obvezama i nepotrebnim zadacima koji su često praćeni racionalizacijama tzv. sekularnog humanizma kako ga se ne daj Bože ne bi poistovjetilo s onim koji uključuje i metafizičke aspekte ljudskog bića.

9 ^Iskoristit ću riječi Edwarda Bernaysa o “vidljivim” kontrolorima i manipulatorima i njihovoj “demokratskoj” neophodnosti s obzirom na to da se može pretpostaviti da su mu često puta bili i poslodavci: “Svjesna i inteligentna manipulacija organiziranim navikama i mišljenjima masa važan je element demokratskog društva. Oni koji manipuliraju tim nevidljivim društvenim mehanizmom predstavljaju nevidljivu vladu koja uistinu upravlja našom zemljom [SAD, op. prev.].” (Bernays, 1928., 9,Bernays, E. (1928.), Propaganda, New York, Horace Liveright, Inc. moj prijevod)

Sekularni ili “najbolji” humanizam

Sekularni humanizam jedan je od vrlo sofisticiranih programa koji vješto žonglira sa suštinskim ljudskim osobinama i vrijednostima. Apostoli (ili možda ipak prije zeloti) sekularnog humanizma vole isticati kako bi ga valjalo pisati velikim početnim slovom (u skladu s H logotipom). Time bi istaknuli njegovu pravovjernost u usporedbi s drugim humanizmima, prvenstveno njegovim glavnim protivnikom, religioznim humanizmom. U trećem po redu manifestu tog humanizma (American Humanist Association, 2003.)American Humanist Association (2003.), Humanism and Its Aspirations – Humanist Manifesto III, a successor to the Humanist Manifesto of 1933, Washington DC, www.AmericanHumanist.org, viđeno: 07. 06. 2014. odmah se u prvoj rečenici može pronaći jasno postavljena materijalistička ograda koja negira sve što zagovaratelji materijalizma etiketiraju ‘natprirodnim’. Ovaj svjetonazor u potpunosti je usklađen s interesima vladajuće znanosti i tako nastavlja promicati scijentizam smatrajući da je (vladajuća) znanost najbolje sredstvo za rješavanje problema i stvaranje korisnih tehnologija. Transhumanizam (H+), koji se nudi kao prirodni i evolucijski nasljednik takvog humanizma, trebao bi nas poučiti kako iskoristiti neke “korisne” tehnologije i osigurati “održivi razvoj” dehumanizacije koja je u tijeku. Jedna od obmana sekularnog humanizma snažnog anestetičkog učinka jest da s religijskim humanizmom dijeli iste temelje (Edwords, 2008.)Edwords, F. (2008.), What is Humanism, http://americanhumanist.org/Humanism/What_is_Humanism, Viđeno: 07. 06. 2014.. U analizu sekularnog humanizma ne treba uključivati niti poslovicu da je vrag u detaljima jer već sam slogan Američke humanističke asocijacije, Good without God (Dobro bez Boga) ukazuje o kakvom je pokretu riječ – onom koji prije svega negira Boga (u suprotnom bi slogan mogao biti lišen antagonizma i glasiti: ‘Dobri s Prirodom’, ‘Dobro sa znanošću i razumom’ itd.). Ovaj humanizam voli podsjećati, tj. zastrašivati ratnim strahotama kao posljedicama religijskog fundamentalizma. To vjerojatno vrijedi i za dva svjetska rata i mnoge ratne sukobe u kojima je SAD u ulozi svjetskog policajca branio svoju religiju (dolar i demokraciju?), počevši recimo od Filipinsko-američkog rata10 (kada su Filipini bili španjolski) početkom 20. stoljeća nadalje.

Fred Edwords (2008.)Edwords, F. (2008.), What is Humanism, http://americanhumanist.org/Humanism/What_is_Humanism, Viđeno: 07. 06. 2014. kaže da “humanisti, umjesto da se zadovoljavaju unaprijed pripremljenim odgovorima na velika životna pitanja, uživaju u beskonačnoj potrazi i slobodi otkrivanja koju ono sa sobom nosi”. Potpuno je u pravu – takav humanist ima svu slobodu otkrivanja dok god se ono odvija unutar ograde nametnute znanosti. Opijen takvom slobodom Edwords u istom tekstu odlučno odbacuje i sve ono do čega se može doći u promijenjenom stanju svijesti! Moje je pitanje: čija su to stanja svijesti? Ne-čovjeka? Životinje u nama? Može li se bilo koje pitanje svijesti čovjeka proglasiti nevažnim u usporedbi s “pravim” velikim životnim pitanjima ili samo potvrđuje koliko bez-svjesni biheviorizam die hard (teško umire)? Edwords kao da zaboravlja da znanstvena aktivnost ne prestaje uživanjem slobode proučavanja. Znanstveno svećenstvo odavna se smatra pozvanim da nam objavljuje znanstvene zakone (u ime prirode) koji onda po sili zakona o sekularnom društvu bivaju utkani u nove zakone i nova ograničenja koja bi društvo trebala učiniti manje depresivnim, besciljnim, nesigurnim, ratobornim, opasnim, gladim, ludim, bolesnim itd. Na sličan je način, s humanističke točke gledanja, u mračnom dobu religijskog društva njihovo svećenstvo bilo pozvano objavljivati nam Božje zakone (u ime Boga). Jedna je stvar sigurna: vrh piramide nastavlja si uzimati slobodu oduzimanja slobode podređenima, a sve u ime te iste slobode. Budući da pobjednici ne prestaju pisati povijest, nezaobilazan je faktor njihove propagande zastrašivanje negativnim posljedicama odbacivanja njihovih programa. Danas se to zastrašivanje svodi na tvrdnje o tomu kako bi povratak unazad bio pogibeljan za materijalistička postignuća, baš kao što se u ono doba govorilo o pogibelji duševnosti zbog poganske raskalašenosti. Sekularni humanizam je u stvari samo nova religija (čiji predstavnici zaista vjeruju u bezgraničnost slobode okvira ‘prirode i društva’), a potvrdu toga možemo pronaći upravo u propagandi koja nas podsjeća da tu nije riječ o religiji.

 

Vratimo se na iznenađenog autopilota koji u promijenjenom stanju svijesti osobe nije bio jedini član psihičke množine s kojim se moglo razgovarati. Smatram da na njegovu iznenađenost i nevjericu ne treba reagirati razuvjeravanjem koje bi moglo imati učinak snažne sugestije s obzirom na to da se osoba tek treba u potpunosti vratiti u budnu, tj. ego-svijest. Zbog toga ga običavam suočiti s pitanjem kako to da su se pojavile baš takve, a ne neke druge “maštarije”? Kako je moguće da mu se pojavilo ono što nazivam astralni fragment i vratio ga u njegov trenutak smrti (gubitak fizičkog tijela), opisao mu kako se na njega nakačio i što je u međuvremenu radio (astralni fragment, a ne moja sugestija)? Kako to da se recimo nije pojavila maštarija o nekom princu na bijelom konju, velikoj luksuznoj jahti, automobilu, prekrasnim pejzažima i gradovima itd.?

Kada bih osobi, tada već u budnom stanju svijesti, napomenuo da nije ni prva ni posljednja koja se našla zatečena sadržajima svoje “izmišljotine”, autopilot bi gotovo uvijek postavio pitanje jesu li i druge osobe naišle na tako čudne stvari? Vjerujem da se to pitanje prvenstveno postavlja iz straha da osoba u tuđim očima ne ispadne luda, a ako je već i ispala luda da dozna postoji li netko luđi od nje. O poimanju čudnog i ludog još će biti govora u 10. poglavlju.

Pozovi svoju suštinu

Različite pojave11 koje su vladajućoj znanosti još uvijek neprihvatljive, a koje su po prvi puta otkrivene upravo istraživanjem u promijenjenom stanju svijesti bile su i ostale predmetom kritike i diskreditacije – argumenti su za to između ostaloga već spomenuta kriptomnezija (1. poglavlje) i ‘lažna sjećanja’ (6. poglavlje). Osim toga, zbog moći vanjske sugestije koja čini okosnicu hipnotičkog programiranja, takve pojave pokušavaju se u cijelosti diskreditirati prozivanjem pojedinih neodgovornih terapeuta koji su neprimjerenim sugestijama navodno doveli do pojave takvih “maštarija”.

Mnogi bi se mogli s pravom upitati zašto u svojoj bogatoj praksi nisu naišli na takve primjere. Rekao bih zbog toga što vjerojatno nisu ni pokušali (ili se nisu usudili ili im nije bilo ni “na kraj pameti”). Jasno je da ovo vrijedi za slučaj rada u promijenjenom stanju svijesti s obzirom na to da se u budnom stanju svijesti zaista može očekivati manje ili više bujna mašta čemu sam također imao prilike svjedočiti u slučajevima u kojima autopilot osobe nije uspješno zaobiđen.

Zašto oni koji su radili s klijentima u promijenjenom stanju svijesti, a to stanje nisu koristili za reprogramiranje (od prestanka pušenja do pokušaja povećanja grudi), nisu recimo mogli doći do sjećanja koja uopće ne pripadaju trenutnom životu, a što bi se dalo naslutiti po mjestu događanja, odjeći, itd.? Zato što osobu koja je regresijom već stigla u majčinu utrobu nisu pokušali uputiti da se vrati u još ranije razdoblje.

Pod uputom ne podrazumijevam sugestiju poput ove: “A sada se vrati u svoj prethodni život!”, već “Vrati se u još ranije razdoblje.” Sugestija o prošlom životu u takvim slučajevima mogla bi biti kontraproduktivna, kao i čvrsti stav o tomu da ništa ne postoji prije trenutka začeća – prvo bi moglo dovesti do fantaziranja, a drugo do zaustavljanja na započetom putu potrage za trenutkom nastanka problema.

Zašto neki terapeuti misle da sve pojave na koje naiđu u nečijoj psihi ujedno moraju pripadati toj osobi? Rekao bih zbog toga što nisu dalje ispitivali i pokušali doznati porijeklo određenih “stanovnika”. Zašto newagerski terapeuti kada se klijentu pojavi svijetlo biće s krilima odmah znaju da se može raditi isključivo o dobronamjernom anđeoskom biću? Prvenstveno zato što su ih postojeći programi o takvim bićima zaustavili u daljnjem propitkivanju i istraživanju (npr. otkrivanjem njegova odraza u ogledalu12) i razotkrivanju te česte maškarade! Zašto neki terapeuti pojavu mudrog starca, te “arhetipske figure”, odmah protumače duhovnim vodičem13 klijenta ili, u skladu s monoteističkim programima, Bogom “glavom i bradom”? Pa samo zato što su takvo predstavljanje tog milenijskoga varalice uzeli zdravo za gotovo ili bolje rečeno po diktatu još jednog vrlo uspješnog praiskonskog programiranja.

10 ^Procjenjuje se da je ovaj zaboravljeni ‘veličanstven mali rat’ (engl. a splendid little war) (Richman, 1998.)Richman, M. (2006.), A ‘Splendid Little War’ Built America’s Empire, 08. 04. 1998., The Washington Post, kako ga je tadašnji ambasador John Hay nazvao, koštao života najmanje 250 000 ljudi (Kramer, 2006., 157)Kramer, P. A. (2006.), The blood of government: race, empire, the United States, & the Philippines, The University of North Carolina Press, a nakon tog događaja uslijedila su četiri desetljeća američke okupacije Filipina.
11 ^Npr. ritualno zlostavljanje, sjećanja na neke druge (prošle?) živote, vanzemaljska manipulacija i nakačeni entiteti, ali i izražena psihička množina osoba koje pate od poremećaja višestruke osobnosti, a toj dijagnozi svakako bih dodao neke vrste shizofrenije i granični poremećaj osobnosti.
12 ^Ovdje je riječ o “psihičkom” ogledalu, jednostavnom i iznenađujuće korisnom alatu. Od osobe u promijenjenom stanju svijesti traži se da ga pronađe/stvori u svom psihičkom prostoru. Iako bi se moglo činiti da se na ovaj način sugestijom stvara artefakt, zanimljivo je da odraz onoga što ne pripada osobi nikada ne odgovara “originalu”. Tako recimo predivan anđeo kod nekoga može odražavati zastrašujuće likove iz horor filmova. Je li ovo na tragu “budalaština” o vampirima koji se u pričama mogu jednostavno otkriti zato što nemaju odraza u ogledalu? Da, na neki način. U obzir je korisno uzeti činjenicu da naši postojeći programi o vampirima ne dopuštaju da o takvim parazitima razmišljamo kao o nečemu nefizičkom. To je onda razumski argument da se sve skupa proglasi još jednom besmislicom na koju se moderan autopilot može samo nasmijati.
13 ^Situacija s psihičkim entitetima poznatim kao duhovim vodičima (engl. spirit guide) postaje krajnje ozbiljna zbog najezde newagerskih “spasitelja” i “učitelja”. Naime, oni ne samo da se ne zaustavljaju na naivnim tumačenjima tih figura koje se pojavljuju u meditacijama ili nekom drugom promijenjenom stanju svijesti, već aktivno ohrabruju svoje sljedbenike da pozovu i uspostave kontakt sa “svojim” vodičima. Poželjno je i da “vodiča” konzultiraju pri donošenju svake važne životne odluke. Vlastiti “duhovni vodič” autopilotu donosi višestruku korist i potkrepljuje egomaniju zato što se i na taj način izbjegava kontakt s Bićem/dušom. Dapače, neki su uvjereni da ti likovi predstavljaju njihovu dušu (ili anđela čuvara). Nadalje, njegova prisutnost smanjuje anksioznost zbog usamljenosti i osjećaja otuđenosti (“jadan ja”) te stvara emocije ponosa, veće vrijednosti i izabranosti. Budući da autopilot nije u stanju preuzeti odgovornost za svoja djelovanja, ona se tada može prebaciti na “vodiča”. Stvarna opasnost od otvaranja ovakvim entitetima jest mogućnost posjednuća. Posebno je teška situacija među praktičarima reikija koji se ozbiljno oslanjaju na pomoć “vodiča” koji se zovu i reiki duhovni vodiči ili pomagači (engl. Reiki spirit guide ili jednostavno Reiki guide). Diane Stein (1995., 56)Stein, D. (1995.), Essential Reiki: A Complete Guide to an Ancient Healing Art, Crossing Press, “autoritet” za reiki i wicca (vještica!), kaže da bi reikisti trebali postati svjesni takvih netjelesnih iscjelitelja najkasnije na drugom stupnju reikija. Prepuštanje “dobroti” netjelesnih iscjelitelja može se pronaći i u Rekonekciji Erica Pearla (Kotlar, 2011a.)Kotlar, D. (2011a.), Tesla, Rekonekcija, nova evolucija i vaša DNK, http://www.oslobadjanje.com/autorski/tesla-rekonekcija-nova-evolucija-i-vasa-dnk.html, viđeno: 01. 07. 2014..

Ovo nas dovodi i do naslova ove knjige – potrage za dušom. Zašto neki nisu uspjeli doći do Bića/duše? Vjerojatno samo zato što je nisu ni tražili. U ranije navedenom primjeru Nine do duše (koja se pojavila kao Glasić) se stiglo tragom unutarnjeg konflikta. Kako doći do duše ne koristeći tu riječ ako uzmemo da bi se to moglo protumačiti sugestijom obojenom religijskim ili drugim uvjerenjima pa tako i onim predstavljenim Radnim modelom? U dosadašnjem radu, neovisno o vjeroispovijesti osobe, uvijek sam koristio istu uputu koju smatram dovoljno neutralnom, tj. bez prevelikog “metafizičkog” naboja. Evo Robertovog primjera:

/#175/

Denis

Daj pozovi svoju suštinu, neka ti se javi i reci mi što se pojavljuje, ono što je tu od samog početka, što se prvo utjelovilo, tvoja suština pa mi reci kako je vidiš, kako je doživljavaš. Um neka stoji još malo sa strane, doći će on na red. ... Je li se nešto pojavilo?

Robert

Je.

Denis

Kako to izgleda, opiši mi.

Robert

Osjećam da je to kao nekakva... zvijezda.

Denis

Sad opet pozovi um i pitaj ga poznaje li on tu Zvijezdu? Pitaj svoj um. Što kaže um?

Robert

Da je između njega i Zvijezde zid.

Denis

Zid? A on poznaje Zvijezdu?

Robert

Poznaje.

Denis

Pitaj um tko je podigao taj zid između njega i Zvijezde? Je li on tu oduvijek ili ga je netko po putu izgradio?

Robert

Hm. ... Strah.

Denis

Dobro, čega strah?

Robert

Da će me ostaviti.

Denis

Da će te Zvijezda ostaviti?

Robert

Ne.

Denis

Nego?

Robert

Da sam sâm.

Denis

Da si sam? Dobro. A Zvijezda je tu? Je li Zvijezda tu pa malo ode ili je tu cijelo vrijeme? Što kaže um? Koliko je dugo ta Zvijezda tu?

Robert

Oduvijek.

Zvijezda u svojstvu suštine u Robertovom je slučaju dozvana kako bi se autopilot suočio s činjenicom da na sceni ne postoji samo on i kako bismo doznali prirodu njihova odnosa. Dozivanje suštine također traži oprez jer bi se odazvati mogao primjerice nakačeni entitet koji želi iskoristiti priliku kako bi se lažno predstavio. Vjerodostojnost se može provjeriti spomenutim testom ogledala.


Zid u Robertovom slučaju ne treba posebno komentirati jer ukazuje na još jedan slučaj razdvojenosti kapetana i autopilota. Navodim i nastavak istraživanja o tome kako je sve započelo:

/#175/

Denis

Dakle, um nije sam, nego je Zvijezda tu cijelo vrijeme. ... Pa je li on zaboravio na tu Zvijezdu zato što između njih postoji zid? Kako se počeo graditi taj zid, što kaže um? Kako to da se osjetio usamljeno?

Robert

Boljelo je.

Denis

Što se dogodilo da je boljelo?

Robert

Rodio sam se... i onda sam bio sâm.

Denis

Dobro, pa hajde vrati se sad dok nabrojim do tri, dopusti sebi da se vratiš u trenutak kad si se rodio (odbrojavanje)... Što se događa?

Robert

Hladno... mama leži... doktor neki... prerezali su...

Denis

Kako se ti osjećaš zbog toga?

Robert

Nasilno je.

Denis

Hladno je, nasilno je, osjećaš se usamljeno... osjeti to u potpunosti... osjeti to... pokrit ću te, hladno je... osjeti to... samo naprijed...

Robert

(abreakcija)

Denis

Osjeti to i izbaci to iz sebe, slobodno... samo izbaci... samo naprijed... Osjeti tu hladnoću i tu nasilnost, otkrit ću te, dok nabrojim do tri dopustit ćeš sebi da se vratiš u prethodni događaj kada si se isto tako osjećao, usamljeno, bilo ti je hladno, bilo je nasilno (odbrojavanje)... reci mi gdje si i što se događa?

Robert

U trbuhu. (duga pauza)

Denis

Tu gdje jesi je toplo ili hladno?

Robert

Toplo.

Denis

Dobro, idi naprijed u vremenu dok se nešto novo ne dogodi, samo polako...

Robert

Hm, mama je zabrinuta jer je trudna. A ja sam... (tiho i razočarano) višak.

Denis

Gledaj dalje. (duga pauza) Što ima dalje?

Robert

Nema više ništa.

Denis

Gdje si sada?

Robert

Još sam u trbuhu.

Denis

Dobro, pa vrti naprijed do prvog sljedećeg važnog događaja, samo polako.

Robert

Rađanje... sama bol...

Denis

Aha, osjeti to. ... Što prvo izlazi?

Robert

Glava. ... Vuku me... vani sam...

Denis

Kako se osjećaš?

Robert

Samo ... boli... dišem.

Denis

Osjeti disanje, kako dišeš?

Robert

Kratko, grabim zrak. [...]

Navedeni primjeri, bez obzira na to što govore o konfliktu ego-svijesti i Bića, pa čak i dizanju zidova među njima, ukazuju na to da je nečija individualna psiha (ipak) jedna cjelina. Rad u promijenjenom stanju svijesti u kojemu se možemo prošetati i izvan područja svakodnevne hipnotizirnosti omogućava nam da ostvarimo živi dijalog s tzv. nesvjesnim. Nesvjesno je dakako mnogo više od onoga što sugerira Anthony Stevens (1999., 9)Stevens, A. (1999.), On Jung, Princeton University Press kad kaže da je generički pojam ‘nesvjesno’ korisna hipoteza koja se ne može nedvosmisleno dokazati, već se o nesvjesnom može zaključivati samo na osnovi njegovih manifestacija pomoću simbola, simptoma i ponašanja.

Iako se može reći da je pojava Bića, ali i Uma u promijenjenom stanju svijesti ponajprije simbolična, sadržaji poput fragmenata iz drugih (prošlih ili budućih) života ili sjećanja na događaje koji se nisu dogodili na zemaljskom planu ili koji čak nisu osobni, već implantirani sadržajima nefizičkih parazitskih bića znaju biti sve samo ne simbolični i pomoću njih moguće je pronaći jasne poveznice s određenim simptomima i ponašanjima.

Daljnja elaboracija uloge i porijekla takvih sadržaja kojima ego/self u uobičajenom stanju svijesti nema pristup zahtijevala bi razmatranje fenomena koji je Jung, po prvi put u psihologiji, nazvao kolektivnim nesvjesnim.

Ovo nikako ne znači da takvi sadržaji isključivo potječu iz kolektivnog nesvjesnog i da su arhetipskog karaktera. U ovom trenutku mogu samo reći da bi takvo shvaćanje predstavljalo kobno pojednostavljenje.

Isto tako, ako govorimo o dualizmu svjesnosti, tada kod Izvornog ljudskog bića (4. poglavlje) valja razgraničiti upravo individualnu svjesnost i kolektivno nesvjesno, bez obzira na to što u njegovu stvaranju (i još važnije – njegovu održavanju) također sudjelujemo i što on nas nas ima osobit utjecaj.


Percepcija/opažanje

U prethodnom su poglavlju predstavljene neke ideje o našoj uobičajenoj svijesti i u kojoj mjeri počiva na neautentičnim osnovama što je i samu u velikoj mjeri čini neautentičnom. Autor(itet), kapetan ostao je u sjeni autopilotove snažne kontrole koja nas štiti od vanjskih utjecaja – kako fizičkih tako i nefizičkih (psihičkih ili ‘astralnih’). Našim se aktivnostima na taj način upravlja iz novostvorenog centra, a posljedica je pojava cijelog niza iskrivljenja, tj. iluzija koje su potpuno prirodne i nepromjenjive iz kuta gledanja ego-svijesti. Ipak, čini se da upravo uspješna promjena gledišta ili percepcije ukazuje na suštinski pomak u čovjekovoj evoluciji, što je Jung nazvao procesom individuacije (3. poglavlje).

Stajalište ego-svijesti zasniva se na podacima dobivenim fizičkim osjetilima koja pojednostavljeno govoreći čine osjetilnu percepciju14 (engl. sensory perception). Ako osjetila nisu izložena ekstremnim podražajima (prejako svjetlo, preglasan zvuk itd.) i ako na fiziologiju ne utječemo nekim supstancama i traumama može se reći da ona poprilično vjerno detektiraju i pretvaraju svjetlo, zvuk, pritisak ili prisustvo određenih supstanci koje nam pomažu u određivanju mirisa i okusa. Bez obzira na to što zbog fizioloških razlika među ljudima možemo očekivati određena odstupanja, osjetila su općenito govoreći fino ugođena za percipiranje određenog segmenta stvarnosti – onoga što se kod osjetila vida zove vidljivi spektar, kod osjetila sluha čujni spektar itd. Kada bismo ostali na razini osjetila mogli bismo ustvrditi da je naša percepcija objektivna i usporediva s objektivnošću mjernih uređaja koje smo stvorili. Kada bismo ostali na razini detekcije i pretvaranja vanjskih pobuda intersubjektivno bi se zaista trebalo proglasiti objektivnim (ali još uvijek ne nužno istinskim ili “kako stvarno jest”).

Ipak, takva intersubjektivno provjerena percepcija često se proglašava objektivnom, a objektivno je odavna postalo istoznačnica za istinsko (pa u engleskom postoji i pojam veridical perception), što je prilično iluzorno, osobito kada “intersubjektivne istine” postaju temelj za fundamentalistička i apsolutistička djelovanja. Zasnivanje objektivnosti na intersubjektivnosti komplicira pojavu perceptilne varke/iluzije (engl. sensory illusions) i halucinacije. One su već dugo predmet filozofske rasprave o tzv. problemu opažanja (engl. The problem of perception). Naravno, u tu bi raspravu trebalo uključiti i snove kako bi se, ako ništa drugo, utvrdila polazišna (referentna) točka u razmišljanjima o tome tko je subjekt percepcije u budnom stanju, a tko u snovima.

Stvarna ili dogovorna percepcija

Stvarna subjektivnost pojavljuje se u trenutku kada osjetilima prikupljene podatke treba protumačiti, kada trebaju proći kroz filtar svijesti. Ovdje započinje i priča o “kontroverznoj” quale (množ. qualia) koja je predmet filozofskih polemika koje se odnose i na Chalmersov ‘teški problem svjesnosti’ iz 5. poglavlja. Nemam se namjeru uključivati u takve polemike, a još manje paziti da ne iskočim iz okvira ne- ili antimonističke paradigme, već pokušavam predstaviti neka viđenja koja u obzir uzimaju svjesno (Um i ego/self), a u slučaju tzv. nesvjesnog najmanje područje “ispod” svjesnog područja (Podsvjesno u Radnom modelu) i svakako Biće/dušu.

Da bi informacije što su ih prikupila osjetila mogle proći kroz filtar svijesti, one se najprije moraju pohraniti u Umu, području svjesnosti u koje ego-svijest, naš autopilot, može pristupiti. Nema razloga smatrati da osjetilima percipirani podaci koji se potom pohranjuju u Umu sami po sebi nisu objektivni. Dapače, može se pretpostaviti da je pohrana podataka gotovo automatski posao iza kojeg stoji program koji nam je možda urođen poput niza drugih programa koji se “vrte u pozadini” izvan dosega uobičajene svijesti.

Filtar svijesti predstavlja naš ego/self, autopilot koji s mehaničkom predvidljivošću pokušava držati stvari pod kontrolom koristeći različite programe i podatke (uključujući i one prikupljene fizičkim osjetilima) iz područja Uma. Iako je riječ o subjektivnom, tj. osobnom procesu, zanimljivo je da opažanja različitih osoba u konačnici rezultiraju visoko usporedivim rezultatima. Zašto je tomu tako? Radi li se možda upravo o posljedici našeg uvjetovanja, tj. izlaganja istim programima koji se generacijski prenose? Ili su ovakva pitanja potpuno bespredmetna i promašena? Ako to ipak nije slučaj, možemo li reći da zaista vidimo samo ono što nam naši programi dopuštaju da vidimo, tj. da vrijedi pravilo “vidim ono u što vjerujem” (5. poglavlje)?

14 ^Današnja primarna definicija percepcije upravo i jest zapažanje zasnovano na osjetilnim podražajima pa ‘osjetilna percepcija’ predstavlja još jedan pleonazam.

Sanjanje i halucinacije

U razmišljanjima o stvarnoj (budnoj) percepciji i u kojoj bi mjeri ona mogla biti dogovorna od pomoći nam može biti razmatranje percepcije tijekom sanjanja. U 6. poglavlju sam spomenuo da je u snovima moguće promijeniti Kalup u kojem jesmo i zahvaljujući nekom drugom Kalupu proživjeti određene situacije na drugačiji način. Budući da sam ostao zatečen tom informacijom da nisam znao što bih s njom učinio u tom trenutku niti nisam mogao nastaviti s daljnjim ispitivanjem. Zašto bi ovo moglo biti važno? Radna je pretpostavka da je Biće/duša izabrala Kalup koji je postao temelj za stvaranje primarnog podidentiteta, tj. ega/selfa ili autopilota. Tada nisam uspio postaviti barem ovo pitanje: “Osim što u snu možemo birati Kalupe, možemo li vidjeti tko sanja?” Naznake onoga što se događa za vrijeme sanjanja ipak smo dobili u jednoj od kasnijih seansi.

/60/

Nataša

[...] Nije to ego. Njega nema u snu.

Denis

Nije? Dobro, ali kako to da ga nema, on je tu, ali ga netko ne koristi ili što? Probaj vidjeti tko je taj...

Nataša

On15 sanja zato što ne koristi Um.

Denis

I kad se probudi, koristi Um i više ne sanja?

Nataša

Da. Sadržaji koji su u Umu, oni su i u Astralu, ali je razlika u tome što Um ima programe prema kojima koristi te sadržaje, a Astral koji je sam po sebi izvan Uma nema programe prema kojima bi ih koristio. Ako nema programe, onda nema ni takvog raščlanjivanja [analiziranja i prosuđivanja] što je što. Jednostavno stvari dolaze. Ne mogu uloviti tko baulja jer izgleda da taj koji baulja, baulja tijelom, to sam ti rekla na početku, takvu sliku dobivam.

Informacija da ego/self nije taj koji sanja nije iznenađujuća. Naime, ako uzmemo u obzir da je njegova osnovna zadaća da stvari pokušava držati pod kontrolom, onda za snove možemo zaključiti da uopće nisu pod kontrolom obična čovjeka, onoga čija razina svjesnosti ne iskače iz okvira većine. Snovi nam se jednostavno događaju.

Prije nego što nastavim s razlikom između percepcije u budnom stanju i kod spavanja predstavit ću koncept koji nas je uopće doveo do pitanja percepcije. Riječ je o strukturi “stošca koji ulazi sam u sebe” koju je Nataša imala prilike vidjeti u nekoliko seansi na samom početku kada smo redovito ispitivali međuodnos tijela i položaja Uma:

15 ^Ovdje nije riječ o egu/selfu, vidi nastavak.

/30/

Nataša

[...] ima oblik stošca... s tim što taj stožac nije ispunjen nego on omogućava... znači, imaš stožac s jedne i druge strane, a dolje nije ravno, ne završava ravno, nego isto tako ima jednu zakrivljenost prema unutra, što izgleda kao da prostor vodi u prostor. Tako da vidim jednu mrežu koja predstavlja nekakvo polje iznad tog stošca, a vidim drugačiji oblik te mreže, znači ona se sužava nekako i ulazi kroz to tako da to u stvari samo po sebi ne izgleda kao tijelo nego kao nekakav prolaz u obliku stošca, više tako.

Denis

Što bi predstavljala donja mreža, odnosno prostor, a što gornji?

Nataša

One se ne razlikuju međusobno po... a sada, kako to reći... ni po intenzitetu, ni po kvaliteti, ni po čemu ih ne vidim različito, osim što jedna ulazi u drugu, ali ova gornja je... kao da pripada nekakvoj jedinki, a ova donja ima nekako širu bazu, širu osnovu, veća je. Kao da se ova donja ulijeva, znači, kao da je to nekakav ulaz iz jednog polja u drugo.

Denis

Ta gornja je manja, rekla si?

Nataša

Aha. Moram se pomaknuti da vidim jer je to... ovo je bio samo prikaz ulaza, taj ulaz je tako minijaturan u odnosu na sferični oblik bića. Mislim, minijaturan... recimo da ako je to... sad govorim samo o razmjerima, ne gledam veličinu, ako je promjer sfere 1 metar onda on ne bi bio veći od nekih 5-6 cm recimo.

Denis

U širinu ili u visinu?

Nataša

U dubinu prema... iz jednog prostora u drugi, prema središtu sfere. On bi, znači, bio ovako prema gore 5-6 cm, išao bi ovako [pokazuje], možda skoro do 10 cm. To je kao nekakvo, kao preklapanje prostora u prostor, ne znam. Na tom dijelu je ono kao da je zgusnust, vidim neku mrežu, cijelo vrijeme vidim tu mrežu kao polje nekakvo. Od početka mi se tako prikazuje, ne znam, valjda samo pokupila taj uzorak negdje u umu pa mi je to najjednostavnije za prikaz.

Za ovu pojavu zasad ne mogu predložiti neku sliku ili skicu. Ako gore opisana 3D struktura ne predstavlja stožac, dodavanjem još jedne dimenzije ona bi mogla postati hiperstožac (slika 13., 4. poglavlje). On bolje opisuje “prostor koji vodi u prostor” jer se ovdje ne radi o dva prostora što bi samo po sebi bilo paradoksalno ako se zadržimo na 3D modelu. Čini se da njegov “vrh”, ili bolje rečeno “prolazna točka”, mijenja svoj položaj ovisno o našem stanju svijesti.

Spominjanje stošca neke bi moglo navesti da pomisle kako je ovdje riječ o čakri, energetskoj strukturi koja se spominje u nekim istočnjačkim (i newagerskim) učenjima. To ovdje nije slučaj.

/60/

Denis

Pogledaj još malo to uobičajeno stanje svijesti i razliku prema ovom [promijenjenom] stanju u kojem si sada. Ima li tu još nešto?

Nataša

U tom stanju svijesti kao da je više u... više je usredotočeno nekako, kao da je koncentriranije, uži je “stožac”. Kao da više ide u jednu točku. Ovdje [u promijenjenom stanju svijesti] ide u širinu i protočno je, prolazno je kad ide kroz srce, zahvaća veću površinu kroz koju prolazi. Ovdje kao da prolazi taj Astral cijelom svojom puninom, a ne zahvaća toliko Um. U uobičajenom stanju svijesti je više vezano uz Um i ima više djelovanja na fizičko u tom stanju kad prolazi kroz glavu.

Denis

Mijenja li ta točka, ako se uopće može zvati ‘točka dodira’, mijenjaju li ta dva tijela [fizičko i Astralno], ovisno o tome nalazi li se u glavi ili u srcu, tvoju percepciju svijeta?

Nataša

Da.

Denis

Možeš li to nekako objasniti?

Nataša

U ovom stanju kad prolazi kroz srce onda je to više... više osjećam sebe, više osjećam taj svoj Astral, isključeno je od vanjskoga, a kad prolazi tamo, to je doslovno vezano s Umom i vanjskim podražajima, a opet ima Astral, moj, ali je... kao da tamo, sad to malo šašavo zvuči, ali izgleda kad taj Astral prolazi kao da prolazi kroz točno određeni prostor. To mi čak izgleda kao da je Kalup kroz koji prolazi. Znači da se Astral provuče kroz Kalup i dolazi do fizičkog. Zato izgleda puno usmjereniji, a ovdje ne, ovdje se vrtloži cijeli i prođe i vrtloži se, a tamo prolazi usmjereno kroz nešto, to nešto je od Uma “gore”, kroz Kalup pa na tijelo i tako se i vraća natrag. Ovaj drugi dio Astrala nije toliko zahvaćen, a ovdje cijeli Astral ulazi u sebe i vrti se, kao da je krafna16, a u sredini, tamo gdje je rupa, je fizičko i sad ta krafna kao da prolazi kroz to fizičko i vraća se natrag.

Vrijednim pažnje smatram podatak da u budnom stanju imamo usmjereniji, ali i ograničeniji “protok” ili “vrtloženje” unutar Astralnog tijela (štogod ono stvarno predstavljalo) – ono je ukalupljeno i prolazi kroz Kalup. Isto smo tako dobili informaciju o torusnom izgledu prostora vrtloženja oko Kalupa. Ako torus bolje opisuje ovu pojavu od stošca, tada se ne bi trebalo ograničiti na 3D prostor zato što je možda riječ o tzv. Cliffordovu torusu koji se iz trodimenzionalne perspektive može okrenuti sam oko ili “u sebe” prolaskom kroz beskonačnost17. U nastavku smo pokušali saznati kako “struktura”, bilo da je riječ o (hiper)stožcu ili (hiper)torusu, izgleda dok spavamo.

16 ^Misli se na američku krafnu ili pokladnicu (engl. doughnut ili donut) s rupom u sredini koja nalikuje torusu.
17 ^3D animacija na http://vimeo.com/83517283, viđeno: 8. 7. 2014.

/60/

Denis

Reci mi kako ti stoji “stožac” kad spavaš?

Nataša

Dobila sam sliku kako mi sad stoji [u promijenjenom stanju svijesti] ... stoji sve ravno i mirno.

Denis

Što je mirno?

Nataša

Nema takvog vrtloženja.

Denis

I dalje je “krafna”?

Nataša

Da, i dalje prolazi kroz mene, ali to je na nivou, kao da ništa... nema tih granica “oštrih”, Astrala u tijelu i van tijela, sve je jednako. Tako izgleda u snu.

Denis

Je li [‘točka dodira’] u srcu ili je u glavi ili na nekom trećem mjestu?

Nataša

Sad nema vrtloženja. Točka može biti bilo koji dio. Kao da mogu plutati po cijelom Astralu. Fizički mogu kroz cijeli Astral proći i kako prolazim kroz koji dio Astrala tako to mogu osjetiti na fizičkom. U snu, koliko god to sad blesavo izgledalo, Astral “miruje” a tijelo se “kreće” po njemu.

Denis

Fizičko tijelo?

Nataša

Da, kao da fizičko tijelo može doći do bilo koje informacije... kao da u budnom stanju svijest ovo neprekidno vrti, a u tom stanju ne vrti nego možeš bez toga jer ovo je potrebno u budnom stanju da prođe i ostavi nekog traga na fizičkom da bi fizičko u svakom trenutku moglo odreagirati. U stanju spavanja nema toga, fizičko “prolazi” kroz Astral i dobiva sve informacije iz Astrala, ali nema potrebe za fizičkom reakcijom kao što fizičko tijelo i ne putuje zaista, tako zaista i ne reagira, ali kako se nalazi u tom mjestu gdje Astral prolazi kroz njega ono fizičko bilježi sve te reakcije koje bilježi kao da je zaista odreagiralo. Doživljava ih jednako, kao da je došlo do reakcije, a nema je. U snu ako trčim, ja [fizički] zaista ne trčim. Fizičko ima informacije kao da trčim.

Denis

Hoćeš reći da ti za iskustvo trčanja, bez obzira je li sanjaš ili si budna treba tijelo?

Nataša

Da.

Denis

Rekla si da kad si u budnoj svijesti da imaš osjećaj kao da “vrtloženje” prolazi kroz Kalup, a sada kad sanjaš kakva je onda situacija?

Nataša

Nema ga.

Govori li možda gore spomenuto kretanje nešto o tzv. astralnim putovanjima? Je li nužno da osobe koje kažu da imaju takva iskustva negdje otputuju ili ponekad samo “bauljaju” po sadržajima vlastitog Astralnog tijela?

Ispada da za vrijeme spavanja ne samo da možemo “mijenjati” Kalup, već iz njega “izlazimo” što može izgledati kao da on tada ne postoji ili da se ne koristi. Kako doznajemo u nastavku, posljedica je toga nestajanje slika o nama samima i prestanak korištenja Uma na način na koji ga koristimo kad smo budni što ide u prilog pretpostavci da nije ego/self taj koji sanja:

/60/

Denis

Tko je taj koji tumara dok spavamo, dok sanjamo?

Nataša

To je nekakav čudan oblik svijesti... koja to nije u snu.

Denis

Koja to nije u snu?

Nataša

Da, nije onakva svijest kakva je u budnom stanju.

Denis

Što čini tu razliku?

Nataša

Oslobođeno je misli odnosno ideje “tko sam ja?” ... u snu nema mene ovakve. U snu nema ovakvog ega.

Denis

Promijeni li se on ili ode nekamo? Kako to ide?

Nataša

Promijeni se tako da se odvoji, kao da se razdvoji od onih osnovnih dijelova od kojih se sastoji.

Denis

Aha, probaj to malo vidjeti. Probaj doći u trenutak kad zaspiš. Probaj biti tamo i vidjeti što se događa s tom komponentom koju si nazvala ego.

Nataša

Nema Uma.

Denis

Nema zato što je otišao...

Nataša

Nije on otišao, samo ga on ne koristi.

Denis

Tko ga ne koristi? Ego, ili?

Nataša

Ego ga ne koristi, da. Ne treba mu Um i samo ostaje ovaj dio Astrala koji je osviješten, on “tumara”. Taj dio svijesti, dio nas koji tumara bez Uma i tih fizičkih podražaja iz tijela, on nema sliku sebe jer mu ne treba tamo. Nema je.

Trebalo bi doznati i tko to “tumara” ako je upravo to svijest koja sanja. U nastavku smo doznali da je riječ o Biću/duši (transkript ne donosim jer dotiče trenutak fizičke smrti – temu za koju sam u predgovoru napomenuo da nije predmet ove knjige). Biće/duša ne koristi Um kad sanja, a nakon buđenja ego/self “provuče” sadržaje sna kroz Kalup pri čemu im pripiše značenje te ih pohrani u Um kao da su njegovi. Tih se sadržaja kasnije i možemo prisjetiti.

* * *

Ako su ove informacije valjane, moglo bi se reći da se naša percepcija mijenja ovisno o položaju ‘točka dodira’ stožaste (ili torusne) strukture. U slučaju budne percepcije koju doživljavamo kao stvarnu i koju većina smatra jedinom mogućom, čini se da je ona samo proizvod našeg ukalupljenog tumačenja stvarnosti. Mogućnost postojanja više Kalupa (6. poglavlje) nema gotovo nikakvog utjecaja na percepciju vanjskog svijeta.

Drugačije doživljaje svijeta s gledišta budne (ili ukalupljene?) svijesti smatramo nestvarnim, stoga autopilot s punim “ego-pravom” (a autopilot itekako ima potrebu biti u pravu) smije reći da su snovi i halucinacije nestvarne. Ipak, slijedeći logiku da je svijest zaslužna za percepciju, ako se pomaknemo na neki drugi položaj, recimo položaj svijesti Bića/duše, tada bi moglo ispasti da je percepcija stvarnosti u budnom stanju zapravo san! Ovakvu heretičku zamisao lako je diskreditirati iz ego (budne) svijesti. O iskustvu percepcije svijeta potrebno je samo raspraviti s drugima kako bismo s olakšanjem ustvrdili da percepcija u budnom stanju ne može biti san i da je takva pretpostavka najobičnija zabluda. Nema razloga misliti da autopiloti osoba zamišljene diskusije nisu u pravu, ali valjalo bi se zapitati do kakvog bi uvida te iste osobe došle kada bi o tome mogle raspravljati na drugoj razini svjesnosti, što bi tada rekla njihova Bića/duše?


Bez obzira na to tko sanja, a tko je budan, treba još prodiskutirati i pitanje haluciniranja koje prkosi objektivnosti budne ili dogovorne percepcije, a koje istovremeno nije niti sanjanje i koje čovjek obične svijesti ne može, sasvim očekivano i “logično”, postići u budnom stanju.

/60/

Denis

Još jedna stvar u vezi s onim s čime smo započeli: spomenuli smo budno stanje i stanje sanjanja, kako stoji “stožac” ili “kovitlanje” kad čovjek halucinira? Je li tvoje trenutačno stanje [promijenjene svijesti] stanje halucinacije?

Nataša

Halucinacija je kad je stožac “okrenut” naopako. Kad se sadržaji počnu “vrtjeti” prema van. Znači, ne ide u mene nego iz mene izbija i vraća se natrag. Ne hvata samo moj prostor [Astrala] nego i vanjski. Zato sam na početku i rekla da se može vrtjeti i u suprotnom smjeru.

Denis

To isto ide gore iz glave ili iz srca ili iz trećeg položaja?

Nataša

Ne ide iz glave, ali ne ide čak ni ravno iz srca. U tom slučaju Um drugačije stoji. Kod halucinacija one Pločice kao da se podignu, pa se sadržaji drugačije mijenjaju, znači, vanjski je utjecaj veći. Ali taj vanjski utjecaj nastane tako što ovo naše izađe van i uhvati dio toga i vrati [povuče unutra]. Ovo izvana ne može probiti tek tako unutra. Tu postoji ta zaštita Uma, ali kad krene... ne znam iz kojeg razloga krene u suprotnom smjeru što dovodi do toga da ljudi haluciniraju...

Denis

Uzeo je recimo LSD.

Nataša

A onda mu je potpuno promijenilo smjer kretanja Astrala...

Denis

To znači da izvana u sebe može uvući svašta?

Nataša

Da! To može kasnije ostati u njegovom Astralu jer jednom kad uđe u naš prostor ostaje zabilježeno... to ja tako slikovito vidim, tko zna što se događa i kako to već prolazi. To je jedno poprilično neprirodno stanje. Puno prirodnije je da to ulazi u nas i prolazi kroz nas nego da se iz nas kao vulkan diže prema gore.

Skupna točka

Koncept promjene percepcije ovisno o položaju “spoja” (ili ‘točke dodira’) fizičkog (što ovdje podrazumijeva i Eterično) i Astralnog ponovno nas vraća na učenje Carlosa Castanede koje mu je prenio don Juan Matus. Don Juan spominje točku koja se u engleskom naziva assemblage point, a koju se na hrvatski prevodi kao spojna ili skupna točka. Odlučio sam se koristiti sintagmu “skupna točka” zato što ona prema mom mišljenju preciznije odražava ovu pojavu.

“[...] do opažanja dolazi zato što u nama postoji posrednik, nazvan skupna točka, koji odabire unutarnje i vanjske emanacije za poravnavanje. Ono poravnavanje emanacija koje mi opažamo kao svijet, proizvod je određenog mjesta na našoj čahuri u kojem je smještena skupna točka. (Castaneda, 2003., 86)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z.

Ovakvo predstavljanje skupne točke zahtijeva kratko objašnjenje emanacija i čahure Castanedine kozmologije. Od Castanede doznajemo da su tolteci držali (točnije rečeno vidjeli) da je sve što nas okružuje sazdano od tzv. Orlovih emanacija u obliku sitnih energetskih niti. Čovjek ima energetsku čahuru koja bi prvenstveno mogla odgovarati Astralnom tijelu, iako je ja doživljavam kao fenomen svijesti, a ne nešto energetsko zato što smatram da svijest nije energija, barem ne u onom smislu kako energiju prikazuje vladajuća znanost. Čovjekova čahura zahvaća (ili zatvara) određeni dio emanacija, a samo smo svjesni jednog ograničenog dijela emanacija, onih obuhvaćenih (Castaneda, 2003., 87)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z.. “Poravnavanje emanacija” (naših unutarnjih s onima koje nas okružuju) pomalo podsjeća na rezonaciju kao fenomen “frekvencijske usklađenosti”. To možda upućuje i na valjanost pretpostavke “vidim ono u što vjerujem” koja naposljetku upućuje na bit (prave) vjere.

Navest ću nekoliko zanimljivosti o skupnoj točki koje donosi Castaneda: skupna točka je na početku (kod djece) pokretna (2003., 103)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z., a njezino mjesto na čahuri nije predodređeno, već je rezultat navika, pa mijenjanje navika dovodi i do pomicanja skupne točke (2003., 93)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z.. Unutarnji dijalog zadržava je na određenom mjestu (2003., 102, 119)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z., a sanjanje je najdjelotvorniji i prirodan način za njezino pomicanje (2003., 131, 132)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z.. Halucinacija predstavlja veliki (“bočni”) otklon skupne točke (2003., 104)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z..

Je li “struktura” ili ‘točka dodira’ koju je vidjela Nataša prethodno opisana skupna točka? To ne znamo, ali sam proučavajući skupnu točku naišao na još jedan zanimljiv opis iz teksta Johna Lasha (2005.) u kojemu on povlači paralele između gnostičkog i Castanedinog pisanja:


“Duša ima svojevrsno, kako ga se naziva, vozilo koje zrači (augoeidès óchēma), a zvjezdoliko je (astroeidés) i vječno. Ono [vozilo] je na siguran način zakačeno na ovo [fizičko] tijelo, prema nekima u predjelu glave, [a] prema drugima u predjelu desnog ramena. Tvrdnja je to koju, čini se, nitko dosad nije izrekao.” (Mead, 1919., 80, Mead, G. R. S. (1919.), The Doctrine of the Subtle Body in Western Tradition - An Outline of What the Philosophers Thought and Christians Taught on the Subject, London, J. M. Watkinsmoj prijevod)

George R. S. Mead kaže da ova tvrdnja potječe od Isidorusa ili Izidora iz Aleksandrije, filozofa iz 5. stoljeća, ali da ni on sam nije njezin autor. “Nikad izrečenu tvrdnju” o položaju skupne točke ponovio je upravo Castaneda (2003., 88)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z., iako se on razlikuje od osobe do osobe i nije na fizičkom tijelu, već na spomenutoj svjetlećoj čahuri.

Pitanje pomicanja i, još važnije, mogućnosti zadržavanja skupne točke na novom položaju od središnjeg je značaja u nauku don Juana. To ne bi trebalo čuditi ako uzmemo u obzir da položaj skupne točke odražava naše stanje svjesnosti, a time i percepcije što u krajnjem slučaju može značiti i voljno mijenjanje percepcije. Bez obzira na to, don Juan ne daje mnogo detalja koji su upotrebljivi u praksi. Drugim riječima, njegove su tvrdnje poput nasumce nabrojanih sastojaka za recept nekog jela – oni nekom iskusnom kuharu mogu biti sasvim dovoljni da uspješno pripremi jelo, dok nevještog kuhara mogu dovesti ili do očaja ili do osude i omalovažavanja jer nije moguće da autor nije namjerno izostavio neke ključne sastojke.

Jon Whale znanstveno je pristupio proučavanju skupne točke s namjerom da ponudi metode i postupke koji bi bili korisni u kliničkoj praksi jer smatra da su u današnje vrijeme nenamjerna pomicanja i abnormalni položaji skupne točke glavni izvor nesreće, lošeg fizičkog i mentalnog zdravlja i nezadovoljavajućih životnih uvjeta i loših postignuća18 (Whale, 2006., 61)Whale, J. (2006.), The Catalyst of Power: The Assemblage Point Of Man, 2nd edition, Easbourne, DragonRising Publishing. Utvrdio je korelaciju između nekih patoloških stanja i položaja skupne točke pa tako recimo tvrdi da se kod shizofrenih i manično-depresivnih osoba može detektirati podijeljenost odnosno postojanje dvije lokacije skupne točke (2006., 103)Whale, J. (2006.), The Catalyst of Power: The Assemblage Point Of Man, 2nd edition, Easbourne, DragonRising Publishing. Razvio je vlastite metode za lociranje i korigiranje položaja skupne točke i izradio uređaje za EGLT (engl. Electronic Gem Lamp Therapy), terapiju moduliranim svjetlom određenih valnih duljina koje nastaju korištenjem dragog i poludragog kamenja različitih boja, a koja se, kako upozorava, ne može uspoređivati s nekim drugim terapijama svjetlom (2006., 258)Whale, J. (2006.), The Catalyst of Power: The Assemblage Point Of Man, 2nd edition, Easbourne, DragonRising Publishing.

Drugačije budne percepcije

U nastavku ću navesti još dva primjera koja idu u prilog mišljenju kako je za percepciju od presudne važnosti naša svjesnost. Riječ je o svojevrsnim rubnim slučajevima ako kao polazišnu ili referentnu točku uzmemo stvarnu ili dogovornu percepciju koju olako proglašavamo posljedicom (i potvrdom) zdravog razuma. Zbog toga se navedene primjere proglašava patologijama koje se trebaju korigirati ili, ako se pokažu (društveno) opasnima, sankcionirati i “liječiti”. Prvi je primjer percepcija koja uključuje tzv. izmišljene prijatelje i uglavnom se pojavljuje u ranoj razvojnoj dobi prije nego što dođe do učvršćivanja (ukalupljivanja) zdravorazumske percepcije. Drugi je primjer napuštanje dogovorne percepcije što se između ostaloga očituje zanimanjem za tzv. teorije zavjera i drugim temama koje lako dovode do tzv. kognitivne disonance. U oba se slučaja radi o percepcijama u budnom stanju, iako se uživaoci dogovorne percepcije s time ne bi nužno složili i pokušali ih etiketirati stanjima halucinacije.

Izmišljeni prijatelji/pratioci

Izmišljeni prijatelji ili pratioci (engl. imaginary friend/companion, skraćeno IC), kao što to sam naziv govori, ne postoje. Napomenuo bih još da oni ne smiju postojati jer bi doveli u pitanje percepciju utemeljenu na razvijenom odraslom zdravom (raz)umu koja ih ne uspijeva zapaziti. Njihovo postojanje najčešće prijavljuju mala djeca19 čiji se Umovi tek trebaju ispuniti svim vanjskim programima i informacijama. Odrasli autopiloti arogantno i automatizmom omalovažavaju velik broj dječjih postupaka i razmišljanja što je sasvim prirodno za svijest koja u svojim kontaktima s djecom u prvom redu (da ne kažem pod svaku cijenu) želi pokazati ili očuvati i osnažiti svoj autoritet.

18 ^Ako položaj skupne točke zaista uvjetuje percepciju, patološki položaji skupne točke govore i o tome koliko je nezdrava percepcija modernog čovjeka.
19 ^Don Juan Matus: “Činjenica je da mnoga djeca vide.” (Castaneda, 2003., 103)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z.. Gubitak kontakta s “izmišljenim” pratiocima u kasnijoj dobi ukazuje na promjenu njihove svijesti, time i percepcije stvarnosti.

Budući da su “nevidljivi” pratioci izmišljeni, a izmišljanje je kreativan čin, uzima se zdravo za gotovo da su ih djeca u mašti stvorila. Čini se da je takva “kreativnost” vrlo raširena pojava pa se procjenjuje da to čini između 30 i 65 % djece sjevernoameričkog kontinenta, a podjednako ih stvaraju djevojčice i dječaci najčešće u dobi od 2 do 7 godina (MacKendrick, 2012., 64)Mackendrick, K. G. (2012.), We have an Imaginary Friend in Jesus: What Can Imaginary Companions Teach Us About Religion? U: Implicit Religion, 15.1:61-79. Odraslima nije upitno što navodno izmišljene pratioce često krase vještine i znanja koje djeca, njihovi stvaratelji, nemaju niti su ih u toj dobi mogli nekako steći (MacKendrick, 2012., 69;Mackendrick, K. G. (2012.), We have an Imaginary Friend in Jesus: What Can Imaginary Companions Teach Us About Religion? U: Implicit Religion, 15.1:61-79 Song, 2005.)Song, S. (2005.), The Power of Make-Believe, 07. 02. 2005., http://content.time.com/time/magazine/article/0,9171,1025173,00.html, viđeno: 22. 06. 2014.. U ovakvim slučajevima ne vrijedi ni uvriježeno vjerovanje da su djeca koja vide izmišljene prijatelje proživjela neku traumu ili da su asocijalna, naprotiv, riječ je o društvenoj djeci s naprednim razumijevanjem mentalnog života (MacKendrick, 2012., 64-65)Mackendrick, K. G. (2012.), We have an Imaginary Friend in Jesus: What Can Imaginary Companions Teach Us About Religion? U: Implicit Religion, 15.1:61-79, doi:10.1558/imre.vl5il.61. Treba li se onda zabrinuti za djecu koja ih vide, pardon, stvaraju/izmišljaju? Odgovor struke, tj. psihologije/psihijatrije na to pitanje s vremenom se mijenjao. Početkom prošlog stoljeća (npr. Taylor i Mannering, 2007., 228;Taylor, M. i Mannering, A. M. (2007.), Of Hobbes and Harvey: The imaginary companions of children and adults. U: A. Goncu i S. Gaskins (ur.), Play and Development: Evolutionary, Sociocultural and Functional Perspectives, New York NY, Lawrence Erlbaum (str. 227-246) Lydon, 2011.)Lydon, D. (2011.), Imaginary Companions: Are They Good for Children? U: Student Psychology Journal Volume II, dostupno na: http://psychology.tcd.ie/spj/past_issues/issue02/Reviews/(6)%20David%20Lydon.pdf ta se pojava smatrala psihopatologijom koja se racionalizirala nemogućnošću razlučivanja (vanjske) stvarnosti (one koju percipira “zdravorazumski” ego/self) i mašte (kao nečeg isključivo subjektivnog, unutarnjeg i konstruiranog).

Pregledom znanstvenih članaka o ovoj temi stječe se dojam da ova pojava uopće ne postoji i to zbog znanstvenih predrasuda, tj. ograda. Zbog toga su istraživači, sasvim očekivano, svoju pažnju usmjerili na prikupljanje podataka koji neće dovesti u pitanje takvu polazišnu “činjenicu”. Kada se to i dogodi, raspolažu statistički značajnijim uzorkom koji će nerazjašnjive primjere učiniti beznačajnim. Tako recimo Marjorie Taylor (2003.)Taylor, M. (2003.), Children’s imaginary companions, “Childrens’s Fantasies and Television”, posebno englesko izdanje br. 16/2003/1, International Central Institute for Youth and Educational Television (IZI) svoja ispitivanja započinje na način da djeci objasni (ili možda sugerira?) što za nju znače pravi ili stvarni, a što izmišljeni ili uobraženi prijatelji. Pritom se ne pita do koje mjere takvi epiteti mogu utjecati na odgovor i kakvi bi bili rezultati ispitivanja da je recimo koristila epitete “nevidljivi”, “tajni”, “posebni”, “drugačiji” itd. Smatram da je takva uvodna napomena djeci dovoljna kako bi istraživači dobili potvrdu svojih stavova pa tako doznajemo da djeca gotovo beziznimno priznaju da znaju da su pratioci/prijatelji plod njihove mašte (npr. Taylor, 2003.;Taylor, M. (2003.), Children’s imaginary companions, “Childrens’s Fantasies and Television”, posebno englesko izdanje br. 16/2003/1, International Central Institute for Youth and Educational Television (IZI) Kennedy-Moore, 2013.)Kennedy-Moore, E. (2013.), Imaginary Friends – Are invisible friends a sign of social problems?, 31. 01. 2013., http://www.psychologytoday.com/blog/growing-friendships/201301/imaginary-friends, viđeno: 21. 06. 2014.. Zanemarimo li sugestivni potencijal uvodne napomene, valjalo bi razmisliti o potrebi djece20 da kažu ono što se od njih očekuje, što je uvjetovano reakcijama okoline koja nije u stanju opaziti takve pojave. U tom svjetlu, sasvim je normalno da razumijevanje ne postoji i time je ispunjen preduvjet za omalovažavanje i izrugivanje. Pitanje je i koliko djece odustaje od uvjeravanja okoline i istraživača o stvarnom postojanju svojih nevidljivih pratioca jer je misle da će ih takvim činom (izdaje?) izgubiti, odnosno da će otići i više se neće vratiti.

Nadalje, kako bi ovu neobičnu dječju percepciju lakše ukalupili u svoju vlastitu, za njih jedinu stvarnu, neki su istraživači u kategoriju izmišljenih pratioca pokušali ubrojiti i one vidljive izmišljene pratioce – omiljene dječje igračke (Taylor, 2003.). S druge strane, igre pretvaranja (engl. pretend play) u kojima predmeti za igru dobivaju izmišljene uloge smatraju predigrom za stvaranje nevidljivih, a samim time i nepostojećih pratioca. Kada su se ovakve predrasude uzele u obzir, onda je bilo lako i izmjeriti da su izmišljeni pratioci u 37 % slučajeva posljedica upravo takvih igara (Kennedy-Moore, 2013.)Kennedy-Moore, E. (2013.), Imaginary Friends – Are invisible friends a sign of social problems?, 31. 01. 2013., http://www.psychologytoday.com/blog/growing-friendships/201301/imaginary-friends, viđeno: 21. 06. 2014..

Svakako valja dodati da neka djeca vide (odnosno prema mišljenju odraslih “izmišljaju”) i bića koja im uopće nisu prijateljska niti bi željela biti u društvu takvih pratioca. Mnoga djeca ih uporno crtaju (zmajeve, “vanzemaljce”, neke “arhetipske” životinje, mrtve ljude, babaroge), sanjaju (tj. bude se iz noćnih mora ili ne žele spavati sama) ili ponekad iznenada pokazuju na njih (“zmije”, sjene ili tamne mase itd.) u prostoru u kojem “nema ničega”. Te su pojave također postale dio statistike, a neki smatraju da je ipak potrebno dodatno ispitati što stoji iza njih (npr. Hart i Zellars, 2006., 9)Hart, T. i Zellars, E. E. (2006.), When Imaginary Companions are Sources of Wisdom. U: Encounter: Education for Meaning and Social Justice, 19(1):6-16. Istraživači koji ostaju u okrilju materijalističke ograde sigurnosti i udobnosti, koju uživa i psihologija, u takvim susretima s djecom zasigurno će doživjeti pregršt zabavnih trenutaka, a roditelje djece koja izmišljaju takve pojave umirit će se uputom da se samo opuste i uživaju u “jedinstvenim i magičnim izrazima dječje imaginacije”(Kennedy-Moore, 2013.)Kennedy-Moore, E. (2013.), Imaginary Friends – Are invisible friends a sign of social problems?, 31. 01. 2013., http://www.psychologytoday.com/blog/growing-friendships/201301/imaginary-friends, viđeno: 21. 06. 2014..

To je ujedno dirljiv uvod u istraživanja ove pojave koja obuhvaćaju i odraslu populaciju za koju je skrojen novi izraz – ‘iluzija nezavisnog izvršioca’ (engl. the illusion of independent agency) (Taylor, Hodges i Kohányi, 2003., 366)Taylor, M., Hodges, S. D. i Kohányi, A. (2003.), The illusion of independent agency: Do adult fiction writers experience their characters as having minds of their own? U: Imagination, Cognition, and Personality, 22:361-380. Ovakvo arogantno prozivanje tuđe percepcije iluzijom upravo je ironično jer samo potkrepljuje iluziju o dogovornoj percepciji stvarnosti, koja počiva na sveopćoj ukalupljenosti, kao jedinoj mogućoj. Iluziju nezavisnog izvršioca koja se još uvijek ne nalazi na popisu patologija u psihijatrijskim dijagnostičkim priručnicima najlakše je objasniti kao nastavak ponašanja iz djetinjstva kada su te osobe počele izmišljati svoje prijatelje i pratioce. Taylor i sur. (2003., 363)Taylor, M., Hodges, S. D. i Kohányi, A. (2003.), The illusion of independent agency: Do adult fiction writers experience their characters as having minds of their own? U: Imagination, Cognition, and Personality, 22:361-380 za potrebe istraživanja ove pojave među odraslima izabrali su skupinu autora fikcije, iako kažu da je njihovo pisanje već na prvi pogled manje maštovito od aktivnosti djece koja su zaokupljena svojim izmišljenim pratiocima.

20 ^Ovo svakako vrijedi i za roditelje takve djece koji sudjeluju u istraživanju. Bez obzira na zajamčenu anonimnost i “slobodoumnost”, koliko njih će bez predrasuda razgovarati o “neobičnim” doživljajima svoje djece?

Složio bih se s njihovim izborom jer smatram da bi se provjerom psihičkog inventara u promijenjenom stanju svijesti takve skupine osoba otkrile pojave o kojima nas izvješćuju i “maštovita” djeca. To osobito vrijedi za one autore čije pisanje obiluje mračnim, nasilnim i seksualno devijantnim sadržajima s jedne strane i anestetičkim (“sve je predivno, samo se morate opustiti21”) newagerskim blebetanjem protkanim “ljubavlju i svjetlošću” s druge strane.

Istraživači “znanstveno hladnom objektivnošću” navode detalje koji služe kao najbolji dokaz da druga svijest preuzima kontrolu tijekom procesa pisanja. Neki autori koji vide pratioce, tj. literarne junake koje su navodno sami izmislili ponekad tvrde da oni šetaju po prostorijama njihova doma ili zajedno s njima učestvuju u donošenju životnih odluka. Osim toga, neki uopće nisu izmišljeni već su se naprosto sami od sebe pojavili, što je veoma čest slučaj kod newagerskih izabranika i donosioca “svetih”, “kozmičkih”, “drevnih” i svakolikih drugih “istina”. U njihovu slučaju “izmišljeni pratioci” imaju i pompoznija imena – riječ je o duhovnim vodičima, anđelima, uzašlim majstorima itd. Budući je znanost takva bića, baš kao i demone i ostala zlonamjerna nevidljiva bića (ili parazitske svjesnosti), strpala u ladicu “zastarjelog/primitivnog” onda je na takve primjere i teže naići u ozbiljnim znanstvenim istraživanjima.

Istraživači su u stanju ponuditi i hipotezu, a sve u svrhu grčevitog držanja za prihvaćene znanstvene ograde, kako su takve osobe u stvari “stručnjaci u pretvaranju” (engl. expert pretender) i kako kod njih veća spisateljska praksa zahtijeva manje svjesnog procesiranja (Taylor i Mannering, 2007., 240)Taylor, M. i Mannering, A. M. (2007.), Of Hobbes and Harvey: The imaginary companions of children and adults. U: A. Goncu i S. Gaskins (ur.), Play and Development: Evolutionary, Sociocultural and Functional Perspectives, New York NY, Lawrence Erlbaum (str. 227-246). Kada bi ovo u svim slučajevima i bilo točno, to još uvijek ne objašnjava i ne umanjuje značaj autorove svjesnosti o tome da netko drugi piše (ili diktira) tekst.

“Pomaknuti” i etiketa teorija zavjera

“Posebno” maštovita djeca će odrasti, a neki od njih počet će pisati, najčešće nesvjesni da su na taj način započeli potrebnu im psihoterapiju. Druge će njihovi “izmišljeni” pratioci naposljetku odvesti u ludnicu, a nekima čak i pomoći u samoubojstvu. Kod većine se ipak očekuje da dođe do ukalupljenosti svjesnosti i dogovornog percipiranja stvarnosti. Budući da je svjesnost u najvećoj mjeri uvjetovana vanjskim programima i informacijama, programeri (kontrolori i manipulatori) imaju mogućnost daljnjeg modeliranja te percepcije prema vlastitim (“društveno korisnim”) agendama. Zbog toga takvi slučajevi, općenito govoreći, nisu zabrinjavajući niti “društveno” opasni.

Za razliku od ulaženja u ukalupljenost odrasle “zdravorazumske” percepcije, primjeri izlaženja iz ukalupljenosti doživljavaju se nešto drugačije. Blagonaklonost, razumijevanje i podrška koju društvo pokazuje u slučaju dječje razigranosti, piščeva bijega ili pak konstruiranja drugačije stvarnosti u takvim slučajevima prestaje važiti.

Izlazak iz spomenute ukalupljene percepcije može se dogoditi barem na dva načina. Prvo, tako da se osoba, tj. njezin ego/self ili autopilot u jednom trenutku raspadne ostavljajući je nezaštićenu na milost i nemilost individualnim i vanjskim psihičkim sadržajima i pojavama koje pripadaju tzv. nesvjesnom. Do raspada primjerice može doći zbog jake traume, kontinuiranog traumatiziranja (tzv. stresno okruženje), uzimanja jakih narkotika, ali i proboja sadržaja iz tzv. nesvjesnog, često entitetima/nakačenjima ili učinkovitim urocima (6. poglavlje). Raspad može rezultirati mjerljivim fiziološkim promjenama (moždane “lezije”, grčevi, kožni osipi itd.) koje nisu uzroci već posljedica promjena na psihičkoj razini22.

21 ^Izraz “opusti se” u kontekstu newagerskih i sličnih manipulacija u mnogim bi slučajevima trebalo shvatiti kao “prepusti se”, tj. “predaj se”. Predati se komu ili čemu? Pa njihovu autoritativnom (neupitnom) vodstvu koje će takav čin već znati zloupotrijebiti za svoj “održivi razvoj”. Opuštanje je sastavni dio nekih hipnotičkih indukcija promijenjenog stanja svijesti o čemu takvi manipulatori ne samo da neće obavijestiti svoje žrtve, već će se i pohvaliti kako oni ne koriste hipnozu misleći pritom na zombifikaciju (1. poglavlje).
22 ^Predstavnici transpersonalne psihologije ovakve slučajeve nazivaju spiritual emergency što bi se na hrvatski moglo prevesti kao ‘duhovno hitno stanje’ (Grof, 1998., 67)Grof, S. (1998.), The Transpersonal Vision – The Healing Potential of Nonordinary States of Consciousness, Boulder CO, Sounds True Inc.. Objašnjavaju ga najezdom nesvjesnih sadržaja zbog oslabljene psihičke zaštite (ega/selfa) ili prevelikog emocionalnog angažmana u postizanju vanjskih ciljeva (Grof, 1998., 68)Grof, S. (1998.), The Transpersonal Vision – The Healing Potential of Nonordinary States of Consciousness, Boulder CO, Sounds True Inc.. Nadalje tvrde da takva stanja ne predstavljaju ‘funkcionalne psihoze’, tj. one koje nisu biološkog porijekla. Zbog toga su organizirali i mreže terapeuta koji bi osobi trebali pomoći da to stanje iskoristi za svoju ‘psihospiritualnu transformaciju’. Znakovito je da se u “krizne” manifestacije ubrajaju i (pozivajući se na Junga) “arhetipske” vanzemaljske otmice i posjednuća (Grof, 1998., 70, 71)Grof, S. (1998.), The Transpersonal Vision – The Healing Potential of Nonordinary States of Consciousness, Boulder CO, Sounds True Inc..

Osoba zbog promjene svjesnosti, kao i percepcije počinje vidjeti ono što joj do tog trenutka nije bilo vidljivo i ne može si to objasniti, što je uznemirujuće i dovodi do pojave straha koji drugima djeluje neutemeljeno i paranoično. Pokušavajući se ponovno “sastaviti” (ili preuzeti kontrolu) zbog otklona u percepciji, često se događa da zađu u ekstreme poput mračnjaštva, nasilja, bluda s jedne ili duhovnosti i pobožnosti ‘nanovo rođenih’ s druge strane. Bez obzira na smjer pomaka, tada uobičajeno počinju pokazivati zanimanje za nekonvencionalne teme i razmišljanja za koja prije raspada ne samo da nisu pokazivali nikakvo zanimanje, već su na njih gledali s prezirom. Jedna su od takvih “tema” između ostalog i teorije zavjera.

Kod “zdravorazumske” populacije takve teme dovode do tzv. kognitivne disonance, psihološke pojave koja se javlja kod suočavanja s novim idejama ili informacijama koje proturječe prethodno formiranim ideologijama, prihvaćenim vjerovanjima i s njima usklađenim ponašanjima (Manwell, 2010., 854)Manwell, L. A. (2010.), In Denial of Democracy: Social Psychological Implications for Public: Discourse on State Crimes Against Democracy Post-9/11. U: American Behavioral Scientist, 53(6):848-884, doi:10.1177/0002764209353279, dostupno na: http://abs.sagepub.com/cgi/content/abstract/53/6/848. Zbog učinka obrambene reakcije koji kognitivna disonanca ima na normalnu populaciju i propagande da se tim temama bave paranoični čudaci ili luđaci, etiketa ‘teorije zavjere’ zajamčeno će diskreditirati sugovornika koji izlaže nekonvencionalno mišljenje o nekom pitanju.

U stvari ta je etiketa s vremenom dobila upravo ubitačnu23 snagu. Stoga bi osobe iz javnog života (novinari), kao i djelatnici javnih službi (znanstvenici) koje bi se danas zalagale za raspravu o pitanjima teorija zavjere na kocku stavile svoju društveni položaj i radno mjesto, a u slučaju većeg insistiranja čak i psihijatrijsko vještačenje i hospitalizaciju24. Oni koji si po žurnom postupku žele osigurati političko, društveno ili profesionalno samoubojstvo trebaju se samo dotaknuti teme 9/11.

* * *

Krajnje je vrijeme da se kaže nešto i o drugom načinu izlaska ili pomaka iz ukalupljene percepcije. On je u nekim drugim kontekstima već spomenuti u ovoj knjizi. Riječ o prirodnom procesu psihološke evolucije koja je na različite načine predstavljena u religijskim učenjima (“Old age” i New age), ali i nekim psihološkim pravcima (npr. psihosinteza, analitička psihologija i transpersonalna psihologija). Izlazak iz ukalupljenosti sastavni je dio Jungove individuacije ili Gurđijevljeva Četvrtog Puta. Onima koji su se odlučili razvijati u tom smjeru i upotrijebili svoju volju da ustraju u, iz perspektive uobičajene svjesnosti, neatraktivnim, nerazumljivim i bespotrebnim naporima, dogovornu bi percepciju mogli okarakterizirati kao patološku! Svjesnost i pripadajuća joj percepcija tih osoba također neizbježno dovodi do zanimanja za teorije zavjera. Za razliku od “zdravorazumske” većine eventualna pojava kognitivne disonance kod takve populacije neće biti shvaćena kao znak da valja zauzeti obrambeni stav ili promijeniti temu, već upravo suprotno – da bi vrijedilo uložiti više vremena i truda u vlastito istraživanje, provjeru podataka i stvaranje teza koje će poslužiti za suprotstavljanje službenim stajalištima jer su one naposljetku i krojene za drugačiju percepciju svijeta.

Neke postupke osoba koje su “pomaknute” na gore opisan način manipulatori i kontrolori mogli bi pokušati pogrešno prikazivati za potrebe neutralizacije njihova utjecaja, primjerice njihov oprez proglasiti paranojom. Na njihovu žalost (ili bijes?), to nije slučaj. Da stvar bude gora, ulaz u bilo kakvu raspravu prije bi ukazao na indoktrinaciju, fanatizam, demagogiju i fundamentalizam tzv. konvencionalista, a ne “urotnika” – takva reakcija počinje dobivati i znanstvenu potvrdu (npr. Wood i Douglas, 2013., 8)Wood, M. J. i Douglas, K. M. (2013.), “What about building 7?”A social psychological study of online discussion of 9/11 conspiracy theories U: Frontiers in Psychology, 4(409): 1-9, doi: 10.3389/fpsyg.2013.00409. Takva situacija s razlogom može razbjesniti manipulatore i kontrolore i natjerati ih na očajne poteze što se (opet) najbolje vidi kad je riječ o napadu 9/11. Tako recimo Cass Sunstein, zabrinut razvojem situacije zbog upornog neprihvaćanja službenog izvješća o napadu 9/11, vladinim agentima preporuča otvorenu ili tajnu “kognitivnu infiltraciju”25 među kreatore tzv. teorija zavjera koje smatra i opasnim ekstremistima26 koji u pitanje dovode i vladine antiterorističke napore koji bi mogli dovesti do još većih nesreća (Sunstein i Vermeule, 2008.)Sunstein, C. R. i Vermeule, A. (2008.), Conspiracy Theories (Preliminary draft 1/15/08), Harvard Public Law Working Paper No. 08-03; U of Chicago, Public Law Working Paper No. 199; U of Chicago Law & Economics, Olin Working Paper No. 387., dostupno na http://ssrn.com/abstract=1084585.

23 ^Postoje pokazatelji da njenu ubitačnost možemo ponajprije zahvaliti nastojanjima Središnje obavještajne agencije SAD-a (CIA-e). Prema CIA-inom dokumentu #1035-960 iz 1976. g. (Tracy, 2013.)Tracy, J. F. (2013.), “Conspiracy Theory”: Foundations of a Weaponized Term – Subtle and Deceptive Tactics to Discredit Truth in Media and Research, 22. 01. 2013., http://www.globalresearch.ca/conspiracy-theory-foundations-of-a-weaponized-term/5319708, viđeno: 12. 07. 2014. ta se je etiketa koristila za potrebe demoniziranja svih kritika izvješća Warrenove komisije o atentatu na J. F. Kennedyja i njezino je korištenje od 1980-tih u stalnom porastu (Husting i Orr, 2007., 132)Husting, G. i Orr, M. (2007.), Dangerous Machinery: “Conspiracy Theorist” as a Transpersonal Strategy of Exclusion. U: Symbolic Interaction, 30(2):127-150, doi: 10.1525/si.2007.30.2.127.
24 ^Evo nekoliko primjera iz medija: “Bivši marinac neograničeno zadržan na psihijatriji zbog poruke o 9/11 na Facebooku” (Washington's Blog, 2012.)Washington's Blog (2012.), Former Marine Indefinitely Detained In Psychiatric Ward Over 9/11 Facebook, 20. 08. 2012., http://www.washingtonsblog.com/2012/08/former-locked-in-psychiatric-ward-over-his-911-facebook-posts.html, viđeno: 28. 10. 2014., “Opasna žena: zatvorena na neodređeno vrijeme u zračnoj bazi Carswell” (Lindauer, 2011.)Lindauer, S. (2011.), A Dangerous Woman: Indefinite Detention at Carswell, 11. 12. 2011. http://digitaljournal.com/blog/14311, viđeno: 28. 10. 2014. i “Zadržana na psihijatriji kao sumanuti pacijent jer je rekla da je napad 9/11 počinjen ‘iznutra’” (Swinney,n. d.)Swinney, C. (n. d.), Held In A Psychiatric Ward & Called “Delusional” For Saying 9/11 Was An Inside Job, https://clareswinney.wordpress.com/incarcerated-in-a-psychiatric-ward-because-i-said-911-was-an-inside-job/, viđeno: 28. 10. 2014..
25 ^Ubacivanje novih teorija i dezinformacija radi poticanja dvojbi i stvaranja “povoljne kognitivne različitosti” (Sunstein i Vermeule, 2008., 15)Sunstein, C. R. i Vermeule, A. (2008.), Conspiracy Theories (Preliminary draft 1/15/08), Harvard Public Law Working Paper No. 08-03; U of Chicago, Public Law Working Paper No. 199; U of Chicago Law & Economics, Olin Working Paper No. 387., dostupno na http://ssrn.com/abstract=1084585.
26 ^Psihologijski gledajući, ovo je tipična osuda autopilota. Izlaženje iz okvira koje smatra svojima i koje rado dijeli s istomišljenicima baca sumnju na njegovu kontrolu koja je prema njegovom uvjerenju najbolji obrambeni mehanizam.

Ironično je da je službeno objašnjenje događanja povezanih s 9/11 također teorija zavjere prema kojoj su zavjerenici islamski fundamentalisti.To bismo trebali prihvatiti kao jedinu istinu i odbaciti alternativne poglede koji se redom prozivaju teorijama zavjere! “Urotnički” teoretičari u ovom su slučaju 2298 licenciranih profesionalaca (arhitekata i inženjera) i 19 920 neprofesionalca27 koji zahtijevaju novo, nepristrano istraživanje i otvorenu diskusiju u kojoj bi podastrijeli vlastite znanstveno i stručno utemeljene podatke. Ironično je i da spomenuti stručnjaci “zdravorazumskoj” većini umjesto konspirativnog teoretiziranja o tome tko je kriv za rušenje ‘Blizanaca’ (zgrade WTC 1 i WTC 2) u prvome redu žele skrenuti pažnju na urušavanje zgrade WTC 7 (47 katova, izgrađena prije 14 godina). Smatraju da do urušavanja koje se vidi na snimkama koje su obišle svijet28 nije došlo zbog širenja uredske vatre kako glasi službeni razlog (Gann, 2008., 18-21)Gann, R. G. (2008.), Final Report on the Collapse of World Trade Center Building 7, Federal Building and Fire Safety Investigation of the World Trade Center Disaster (NIST NCSTAR 1A), U. S. Department of Commerce već da je riječ o planskom razaranju (npr. Consensus 9/11, 2014.)Consensus 9/11 (2014.), Press Release: World Trade Center Bldg. 7’s Controlled Demolition – 9/11 Consensus Panel Releases New Evidence from Witness Testimonies and Architectural Drawings, 02. 06. 2014., http://www.consensus911.org/press-release-world-trade-center-bldg-7s-controlled-demolition-911-consensus-panel-releases-new-evidence-from-witness-testimonies-and-architectural-drawings, viđeno: 19. 07. 2014.. Nadalje, mnogi koji žive upravo od kontroliranog razaranja (engl. controlled demolition) podsjećaju da ono zahtjeva nekoliko tjedana pa i mjeseci pomno planiranih priprema.

Kada je riječ o tragediji 9/11, možda najsnažniju kognitivnu disonancu stvara nevjerica da bi jedna američka vlada mogla ne samo lagati vlastitoj naciji i cijelom svijetu, već i na neki način biti upletena u ubojstvo više od 3000 vlastitih građana. Rano implantirani i kroz život potkrepljivani zaštitni programi “zdravorazumskoj” populaciji ne dopuštaju da si postave pitanje što ako za takav zločin odgovorni uopće nemaju “vlastite nacije” pa tako ni “građanstva”? To međutim ne znači da nemaju vlastite ciljeve pa koja bi trebala biti razlika između njihove uključenosti u tragediji 9. rujna ili recimo u aktivnostima koje su rezultirale ubijanjem 140 766 iračkih civila (Hamourtziadou, 2014.)Hamourtziadou, L. (2014.), The Casualties of Support, 16. 06. 2014., https://www.iraqbodycount.org/analysis/beyond/casualties-of-support/, viđeno: 13. 07. 2014., pri čemu se ukupni gubici procjenjuju na više od milijun žrtava, ili odgovornosti za smrt nekoliko tisuća u SAD-u?

Spomenute stručnjake koji su se odvažili dovesti u pitanje službenu teoriju zavjere o napadu 9/11 nema potrebe ni na koji način idealizirati i prikazivati ih osobito (psihički) evoluiranima. Isto tako ne zaslužuju ni diskreditiranje uvrštavanjem u prvu skupinu onih koji su iskočili iz dogovorne percepcije tako što su “prolupali” pa bi im uistinu dobro došla neka vrsta pomoći. Smatram da se u slučaju njihova djelovanja može ustvrditi da im je proradila savjest i probudilo se suosjećanje, a to su kvalitete koje zbog sveopće desenzibilizacije postaju sve deficitarnije. Simptomatično je da se posljedice desenzibilizacije primjećuju ponajprije među populacijom koja uživa dobrobiti moderne demokracije i sekularnog humanizma.

* * *

Povezanost zanimanja za teorije zavjera i procesa individuacije polako postaje i predmetom znanstvene diskusije (npr. Raab i sur., 2013.)Raab, M. H., Ortlieb, S. A., Auer, N., Guthmann, K. i Carbon, C.-C. (2013.), Thirty shades of truth: Conspiracy theories as stories of individuation, not of pathological delusion. U: Front. Psychol., 4(406):1-9, doi: 10.3389/fpsyg.2013.00406, kao i neprihvatljivo ponašanje državnog aparata o kojemu tzv. teoretičari zavjere redovito raspravljaju. Neprihvatljiva i sumnjiva ponašanja državne administracije (koja bi mogla predstavljati samo polugu za ostvarivanje vlastitih ciljeva) dobila su i službeni naziv – ‘Državni zločin protiv demokracije’ (engl. State crimes against democracy, skraćeno SCAD) (npr. deHaven-Smith, 2010.;deHaven-Smith, L. (2010.), Beyond Conspiracy Theory: Patterns of High Crime in American Government. U: American Behavioral Scientist, 53(6):795-825, doi: 10.1177/0002764209353274 Manwell, 2010.)Manwell, L. A. (2010.), In Denial of Democracy: Social Psychological Implications for Public: Discourse on State Crimes Against Democracy Post-9/11. U: American Behavioral Scientist, 53(6):848-884, doi:10.1177/0002764209353279, dostupno na: http://abs.sagepub.com/cgi/content/abstract/53/6/848 koji je umjereniji i općenitiji od državnog terorizma.

Ginna Husting i Martin Orr (2007.)Husting, G. i Orr, M. (2007.), Dangerous Machinery: “Conspiracy Theorist” as a Transpersonal Strategy of Exclusion. U: Symbolic Interaction, 30(2):127-150, doi: 10.1525/si.2007.30.2.127 smatraju da se u današnje vrijeme neizvjesnosti i kulture straha može očekivati porast mehanizama društvene kontrole za potrebe umanjivanja nepovjerenja, anksioznosti i prijetnje koju za biračko tijelo predstavljaju demokratski izabrani zastupnici. Praksu korištenja etikete ‘teorija zavjera’ u sukobu s protivnicima koji u medijskoj i akademskoj raspravi ne koriste službena stajališta nazvali su ‘opasnom mašinerijom’ (engl. dangerous machinery). Tvrde da je takvo etiketiranje dio rutinske strategije isključivanja, ono omogućava stavljanje diskusije u nove, odnosno vlastite okvire kako bi se izbjegla pitanja o moći, korupciji i partikularnim motivima, a koristi se za napadanje osobnosti i kompetencija osobe koja dovodi u pitanje službena stajališta. Nadalje smatraju da se korištenjem takve etikete i sličnih metoda istovremeno postiže kontrola protoka informacija i simbolička demobilizacija određenih (za njih opasnih) glasova i tema iz javne rasprave.

27 ^http://www.ae911truth.org, viđeno: 28. 10. 2014.
28 ^Pažnju nekih teoretičara privuklo je izvješće britanskog BBC-a o urušavanju ove zgrade 26 minuta prije nego što se to stvarno dogodilo. Zbog toga je BBC prozvan kao učesnik u zavjeri. Prema objašnjenju Richarda Portera (2007.)Porter, R. (2007.), Part of the conspiracy? (2), 02. 03. 2007., http://www.bbc.co.uk/blogs/legacy/theeditors/2007/03/part_of_the_conspiracy_2.html, viđeno: 14. 07. 2014., postoji velika šansa da je u tom slučaju optužba neutemeljena jer su sve objave došle iz američkih izvora pa bi urotnike i odgovorne za dezinformiranje javnosti trebalo tražiti na toj strani. Arhiva s 3000 sati snimaka američkih TV postaja i komentara urotnika kao i ‘kognitivnih infiltratora’ nalazi se na https://archive.org/details/sept_11_tv_archive (viđeno: 14. 7. 2014.)

Emocije su tuđe i lažne

Odrasla osoba nakon što izađe iz adolescencije percepciju stvarnosti temelji na egu/selfu kao središtu svjesnog područja Astralnog tijela (individualne svjesnosti) pritom se oslanjajući na fizička osjetila, kao i na programe i podatke pohranjene u Umu. Takva se percepcija smatra stvarnom, čak i istinitom, baš kao što se ego-svijest smatra zdravorazumskom. Ona je lako intersubjektivno provjerljiva i predstavlja poželjnu poziciju koju autopilot razumljivo želi obraniti pod svaku cijenu odnosno bilo kakav odmak lako bi se mogao protumačiti kao zabrinjavajući. U dosadašnjem razmatranju percepcije kao procesu svjesnosti spomenuli smo samo “ulazne parametre” – sve one informacije koje su na neki način doprijele do svjesnosti koja ih obrađuje i tumači. Kad govorimo o funkcionalnoj ego-svijesti (i kad njezina osnovna zadaća zaštite nije oslabljena), informacije prvenstveno pristižu fizičkim osjetilima.

Za dobivanje cjelovitije slike valja dodati “izlazne parametre”. Izlazni parametri potrebni su za reagiranje ili motoričke radnje, bilo da je riječ o pomicanju očnih jabučica, namještanju facijalnih mišića, stiskanju šake, hodanju, trčanju itd. U pozadini ovakvih mocija (kretnji) mogu se nalaziti emocije29 – još jedna za filozofiju i znanost kontroverzna pojava, između ostaloga i zato što se čini da emocije nisu nužan preduvjet svih kretnji. Nadodamo li da ni naša ego-svijest nije nužno potrebna za izvođenje svih kretnji, to upućuje na povezanost te dvije pojave, a što također predstavlja predmet polemika o emocijama.

Moja je radna pretpostavka da su ego/self i emocije itekako povezane. Na temelju svega što smo dosad doznali o autopilotu mogu zaključiti da su emocije tuđe i stečene i zato ih možemo nazvati lažnima. Ova bi tvrdnja mogla osobito teško pasti “emotivcima”, baš kao što se “intelektualcima” heretično doima tvrdnja da je ego-svijest stečena i lažna. Prvi bi se mogli pohvaliti sloganom “emocionalan sam, dakle postojim”, baš kao što potonji vole isticati kartezijansku maksimu “mislim, dakle postojim”. Emocije su nam neupitne i autentične jednako kao što je to i doživljaj ego-svijesti samoga sebe.

Pridjevi ‘tuđe’ i ‘lažne’ emocije u kontekstu ego-svijesti mogli bi najbrže dovesti do odgovora na pitanje: “Postoje li prave emocije?”. Svakako – u slučaju izvornog ljudskog bića one su neupitne. Ostaje tehničko pitanje kako te prave nazvati i suštinsko pitanje – možemo li ih razlikovati od lažnih, i tako s vremenom utjecati na stvaranje lažnih ili na omjer prisutnosti lažnih naspram pravih. Ako povučemo paralelu s egom/selfom za koji smo rekli da se događa našem Jastvu ili pravom selfu (4. poglavlje), možemo ustvrditi da isto vrijedi i za emocije koje se također događaju našoj suštini. “Pozornica za događanje” ega/selfa i emocija naša su tijela. Važna pojava koja govori u prilog povezanosti autopilota i emocija trošenje je životne energije30 do kojeg emocije dovode.

Emocije i Osjećaji

29 ^Riječ emocija dolazi od latinskog glagola movere što znači pokrenuti.
30 ^Iako uopće nemam ideju o tome što stoji iza sveprisutnog pojma energija, bilo da je riječ o mjerljivoj (elektromagnetskoj) ili hipotetskoj (životnoj), želim skrenuti pažnju na zapažanje od iznimnog značaja da je moždani metabolizam (kao “energetska razmjena”) iznimno stalan (Raichle i Gusnard, 2002., 16)Raichle, M. E. i Gusnard, D. A. (2002.), Appraising the brain’s energy budget. U: PNAS, 99(16):10237-10239, doi: 10.1073/pnas.172399499 neovisno o tome jesmo li budni ili spavamo. San nam je životno važan, ali tada ujedno “isključujemo” ego-svijest i budimo se okrijepljeni. Ako je ego kao psihički fenomen samo epifenomen mozga, kako to da ne uspijevamo izmjeriti razliku u utrošku energije mozga kad smo budni i kad spavamo?

U nastavku ovog izlaganja o emocijama mogu ili nastaviti koristiti izraze ‘prave’ i ‘lažne’ emocije ili staviti u oprečan odnos osjećaje i emocije kao što je navedeno u 4. poglavlju. Stanje u nazivlju daleko je od jednostavnog i povoljnog zato što postoji velik broj izraza sličnoga značenja, na primjer emocija, čuvstvo, uzbuđenje, afekt31, raspoloženje, sentiment, osjećaj, predosjećaj, instinkt, intuicija, slutnja itd. U stvari situacija je usporediva s onom koju susrećemo u govoru o svijesti, svjesnosti, umu, razumu, kogniciji, psihi, duši, duhu itd. Jasno, kao što monistički svjetonazor psihu pokušava svesti na um, a njega reducirati na fiziologiju poistovjećujući ga s mozgom i njegovim funkcijama, tako postoje i pokušaji da se emocije reduciraju na određene kemijske spojeve poput hormona i tzv. neurotransmitera epinefrina (poznatog i kao adrenalin).

Za razlikovanje dva centra svjesnosti mogao sam recimo koristiti izraz ego pri čemu bih ga velikim početnim slovom pisao kad je riječ o pravom ‘ja’, a malim kad je riječ o lažnome. Smatram da to ne bi bilo praktično pa sam se odlučio za dva različita izraza – Biće/duša i ego/self (povremeno ga nazivajući ‘autopilotom’). Isto tako smatram da u nastavku isto tako nema smisla prave emocije isticati korištenjem velikog početnog slova pa sam ih odlučio nazvati Osjećajima, a veliko početno slovo koristit ću samo kao podsjetnik da je riječ o izrazu koji pripada Radnom modelu. Radnu pretpostavku o tome da su emocije povezane s egom/selfom sada ću proširiti već rečenim u 4. poglavlju – Osjećaji su svojstveni Biću/duši.

Tema emocija pojavila se prilikom istraživanja međuljudskih odnosa kada nam se odmah pojavila i informacija o postojanju dvije pojave32 koje bi valjalo razlikovati:

/1/

Nataša

[...] Ta emocija je... pa to je to što je strašno, ta emocija je vezana, dvije su stvari zapravo, dvije su “emocije”. Jedna koja je moja, koju osjećam i znam da je [to] istinski moje i druga koja se javlja kao reakcija na ono što mi netko govori.

Denis

E, sad polako. Gdje vidiš prvu, a gdje drugu?

Nataša

Prva je u sredini mene, prva je moja, “emocija” koja prati moju aktivnost, način na koji to radim, nešto što je moje, a druga je “emocija”... ide od mene prema Eteričnom i prema Umu, to je energija koja “plane”. Ona jednostavno izgori, ona je izgubljena, ona je ništa.

Denis

Odakle počinje? Što inicira tu drugu?

Nataša

Ta druga ide od mene, od mog Eteričnog, a ona je inicirana uglavnom ili kao obrana... a može biti inicirana i izvana i kada je inicirana izvana, ona ulazi u moje polje Eteričnog kao kad “kap vode” uleti negdje, tako ulazi unutra, prolazi kroz Eterično...

Denis

Ali ona prolazi kroz Um, Um je iznad tvog Eteričnog?

Nataša

[Kritički] um33 ju je pustio unutra.

Denis

Dobro i ona je unutra kao “kapljica vode” i što dalje?

Nataša

“Kapljica vode” onda zavibrira moje Eterično i u njemu pobudi nešto... to nešto može biti lijepo, može biti ružno, ali tako ga zavibrira.

Denis

Gledaj dalje... što je s tim vibracijama, koje su daljnje posljedice?

Nataša

One se prenose na fizičko.

Nastavit ću s jednim isječkom razgovora u kojem je naznačen mehanizam nastajanja onog što običavamo smatrati emocijama:

/29/

Denis

[...] Reci mi koji je mehanizam nastajanja emocija? I ranije smo razgovarali smo o emocijama, ali kako bismo sada najkraće objasnili njihovo nastajanje?

Nataša

Emocije su najpovezanije s... zapravo nastaju u [području] Uma koliko god se nam činilo da idu iz našeg središta [Bića]. Mi ih osjetimo u sebi u fizičkom i Eteričnom, ali u biti nije im tu središte zbivanja jer se emocije stvaraju na osnovi sadržaja iz Uma, bilo da su to emocije koje su vezane za sreću zato što su nam se ispunila očekivanja ili vizija toga kako nešto treba izgledati, a što nam ide u korist, ili smo pak sretni jer smo u usporedbi s nekim ili nečim bili bolji ili drugačiji, ili smo nesretni iz tog istog razloga, ili smo ljubomorni iz tog istog razloga, ili volimo iz tog istog razloga, ali sve je to uvijek usporedba sa sadržajima koji su u Umu i ti sadržaji onda mijenjaju našu ugodu i neugodu u fizičkom.

Na izravno pitanje koja je uloga Bića/duše u stvaranju emocija doznali smo sljedeće:

31 ^Znanost afekt smatra širokim i obuhvatnim konceptom koji se odnosi kako na raspoloženje tako i na emocije (Zajonc, 1980.;Zajonc, R. B. (1980.), Feeling and Thinking – Preferences need no Inferences. U: American Psychologist, 35(2):151-175 2000.)Zajonc, R. B. (2000.), Feeling and thinking: Closing the Debate Over the Independance of Affect. U: J. P. Forgas (ur.), Feeling and thinking: the role of affect in social cognition, Cambridge University Press.
32 ^Na razlikovanje emocija i osjećaja prvi sam put naišao kod Samuela Sagana (1999., 14, 15)Sagan, S. (1999.), Regression: Past-life Therapy for Here and Now Freedom, Clairvision School.
33 ^Ego/self

/57/

Denis

[...] Koja je uloga Bića kod nastajanja emocije?

Nataša

Biće tu djeluje dosta pasivno, ono zapravo... Biće je odredilo koji će se Kalup “puniti” i samim time koje će se emocije jače, a koje slabije osjetiti, tj. koje će emocije postojati, a koje neće. S druge strane da ne postoje takvi Kalupi i da u Umu ne postoje formirane stvari... ovo što je u Umu koji je gore postavljen [u odnosu na Biće], njega se možemo lakše riješiti, on je prvi koji uspijevamo riješiti kad osjetimo da je neka emocija za nas problematična jer sadržaji Uma... do njih možemo lakše doći i Um se može sam pozabaviti njima. A emocije koje nas “udaraju”, a vezane su za Kalupe, njih zapravo možemo osvijestiti samo pomoću druge vrste rada. Kad ne bi bilo Kalupa, znači Biće ne popunjava ni jedan Kalup... i dovede Um u stanje da nema “naboja”, to Biće ne komunicira emocijama nego Osjećajima. Znači, mi to možemo postići, mi... netko to može postići kad počisti ovo dolje [Podsvijest] i kad [kritički] um stavi na mjesto, onda nema emocija, nema iscrpljivanja.

Iz priloženog bi se moglo zaključiti da je situacija s emocijama prilično jasna: što nas dira na to reagiramo. Spomenuti (emocionalni) naboj ne bi trebala biti nikakva novost. Emocije ne mogu biti bez naboja, odnosno neutralne – one su ili “pozitivne” ili “negativne”. (Gurđijev: ugodne ili neugodne, Ouspensky, 2001., 107)Ouspensky, P. D. (1949./2001.), In Search of the Miraculous, The Teachings of G. I. Gurdjieff, San Diego, Harcourt, Inc.. Njihova nas narav tjera na određene reakcije, ali i prije nego što počnemo reagirati, a za što se u psihologiji udomaćio izraz ‘borba ili bijeg’ (od engl. fight or flight), na tjelesnom ćemo planu osjetiti neku vrstu udara o čemu će još biti riječi u nastavku.

Budući da je svaka prosudba “pozitivno” ili “negativno” rezultat procesa usporedbe (prema nekim kriterijima), ovisnost emocija o Kalupu također nije neko naročito otkriće – naravno, uz pretpostavku da Kalupi zaista postoje. Naime, već je rečeno da je Kalup “nacrt” prema kojemu se formira ego/self, kritički faktor uobličen programima i podacima iz Uma. Moglo bi se reći da učestalost pojavljivanja određenih emocija (“pozitivnih” i “negativnih”) ovisi o Kalupu prema kojemu je autopilot stvoren. Odbacimo li tezu o postojanju Kalupa, smatram da je i dalje vrijedi pretpostavka o ovisnosti emocija o programima koji su uvelike tuđi zbog čega naša razmišljanja, percepcija, ali i emocije postaju neautentične. Akcije utemeljene na neautentičnosti su reakcije.

/57/

Denis

Rekli smo da emocije stvara Um. Vrijedi li to za sve emocije?

Nataša

Dobivam da emocija ne može nastati ako u Umu ne postoji “podloga” za to. Znači, netko tko se nije susreo s pojmom ljubomore ne može biti ljubomoran, tako nešto. Dakle, mora postojati obrazac [program?] nečega da bi...

Denis

Netko tko nema srama, neće se sramiti?

Nataša

Tako je... i onda još uz to može znati za sram, ali ako je on u Kalupu kojega to ne zanima, to njega neće “dirati”. On će kužiti da se drugi ljudi srame, ali to njemu neće ništa značiti.

Uvjetovanost stvaranja emocija sadržajima Uma, tj. programima i podacima koji su tamo pohranjeni, omogućava njihovo pojavljivanje bez obzira na to što ne postoji pobuda (“ulazni parametri”), dakle, emocija se može stvoriti samim činom prisjećanja bez “vidljivog razloga” (engl. as-if loop) ili se može dogoditi da pobuda ni po intenzitetu ni kontekstu ne odgovara izvornoj emociji koja je stvorila zapamćenu emocionalnu reakciju.

Na primjer u slučaju emocionalno snažno proživljene intimne veze s određenom osobom koja je završila razlazom, samo spominjanje imena te osobe ili nekog mjesta ili predmeta koji podsjeća na nju može opetovano izazivati određenu emociju i popratne fiziološke pojave (ubrzan rad srca, preznojavanje itd.). Ironično, postoji velika mogućnost da bi reakcija osobe koja proživljava emociju na temelju sjećanja bila drugačija kod stvarnog susreta, bez obzira na “ugodno” ili “neugodno” iznenađenje. Moguće je da do susreta više neće doći, pa bi osoba mogla tjednima, mjesecima, čak i godinama biti žrtva vlastite emocionalne torture utemeljene na prošlosti, povremeno se tješeći da “vrijeme liječi sve rane”; utjeha je to koju može očekivati i od svoje okoline. Prije bih rekao da s vremenom gotovo sve možemo potisnuti. Upravo zbog toga nas tu i tamo zapanje emocije za koje smo mislili da više ne postoje, tj. da se ne mogu pojaviti u određenom kontekstu, a što nam govori da još uvijek negdje “u pozadini” postoji njihov izvor.

Umjesto suočavanja s uzrokom koji je doveo do neželjenog razvoja događaja i traume u vezi s time, mnogi autopiloti automatski ulaze u borbu s “nekontroliranim” emocijama34. Riječ je o očekivanom djelovanju s obzirom na to da je obrana primarna zadaća autopilota. Njegova obrana uključuje i zaštitu od “tiranije” emocija, ali krajnji rezultat takve reakcije nije povoljan jer dovodi do energetskog iscrpljivanja ili još dubljeg potiskivanja koje smatram uzrokom mnogih fizioloških manifestacija. Na to se odnosi danas sveprisutna poruka iz 7. poglavlja o tome da se moramo kloniti stresa kako bismo spriječili nastanak bolesti i poremećaja. U gore navedenom primjeru osoba čak i kad je sama nalazi se u stresnom okruženju prepunom ‘stresora’ ili okidača. U doba manije digitalnog kolekcionarstva njih predstavljaju nebrojeno mnogo video-snimki, fotografija i poruka “lijepih” i “sretnih” trenutaka od kojih se neće poželjeti odvojiti i kojima će se vraćati umišljajući si kako je tada proživljena stvarnost bila bolja od one koju trenutačno proživljava. Kako postoje okidači “pozitivnih” emocija, tako je više onih koji pobuđuju “negativne” emocije pa bi one osobu u nekoj drugoj prilici mogle preplaviti zbog sjećanja na manje sretne trenutke.

34 ^Pobjeda razuma (autopilota) u toj borbi glavno je obećanje nekih terapijskih metoda poput REBT-a (vidi 11. poglavlje).

“Iracionalnost” emocija

Iznenadnost vraćanja nekih emocija ipak je prihvatljivije za ego/self od emocija koje izazivaju iracionalno ponašanje. Iako neki emotivne reakcije poistovjećuju s iracionalnim (nerazumnim) ponašanjem, smatram da to nije utemeljeno. Uzmimo za primjer emociju straha koja dovodi do ponašanja koje smatramo razumnim. Ako se nađemo u nevolji da se u šumi moramo suočiti s medvjedom ili na ulici s naoružanom osobom, našu reakciju, kakva god ona bila, nitko neće proglasiti iracionalnom. Isto tako smatram da ne možemo prozvati iracionalnim ni ponašanje osobe koja primjerice reagira emocijom straha kad ugleda sliku zmije ili na sam spomen te riječi. Stvorena emocija ima stvaran učinak na fizičko tijelo koji se teško može poreći razumom, a osoba je tog učinka svjesna. Panično ponašanje koje bi neki mogli proglasiti iracionalnim i bezrazložnim to ipak nije jer je potaknuto izlaganjem sadržaju za koji je negdje (u Astralu) zabilježeno da je ranije izazvao emociju straha.

Ego/self osobe u takvim slučajevima ne uspijeva dokučiti pravi razlog pojavljivanja tih emocija. Koji je njihov izvor? Neki su već spomenuti u dosadašnjem tekstu. Krenimo od onoga koji je spomenut posljednji – (svjesnog) potiskivanja. Ovdje se ne bih ograničio na Freudovu teoriju (Freud, 1909./1989.)Freud, S. (1909./1989.), Five Lectures on Psycho-Analysis (The Standard Edition), New York, W. W. Norton & Company o potiskivanju (represiji) neželjenog kao obrambenog mehanizma radi izbjegavanja/smanjenja anksioznosti koju ni ne podržavam ni ne odbacujem, već bih skrenuo pažnju na enormni porast vanjskih podražaja nametnutih modernim načinom življenja. Njih je danas jednostavno previše pa potiskivanje više nije nužno stvar izbora “ugode” ili “neugode”, već konačnog kapaciteta Uma i ego-svijesti (autopilota) u procesiranju “informacijske buke”.

Smatram da neke informacije zbog kvantitete i brzine pojavljivanja/izmjenjivanja pobuda odlaze u “drugi plan”, odnosno vrlo vjerojatno u Podsvjesno. Nazvao bih to mehanizmom prelijevanja. To ne znači da između tako potisnutih sadržaja i Uma nema svojevrsne poveznice koja nalikuje “umotvorinama”, Amebama ili Jungovim kompleksima (6. poglavlje) koji su također posljedica ranije spomenutog potiskivanja. Na početku je Jung koristio testove asocijacija u kojima je mjerio mocije ispitanika koje su bile obojene emocijama. Navodio im je riječi, a neke od njih bi se pokazale ključnima za stvaranje određenih emocija. Vjerovao je da su za njihovo stvaranje zaslužni kompleksi iz područja tzv. nesvjesnog. Ključna riječ i informacija o emociji koju ona treba izazvati zapisana je u Umu ispitanika.

Ego/self ne zna zašto se ta emocija javila i može samo s vremenskim odmakom konstatirati da mu se dogodila. Isto tako, emocije uopće ne mora biti svjestan – ne mora biti svjestan da je emocija automatski izazvala određenu grimasu, promjenu u jačini i/ili boji glasa, gestikulaciji itd. Ako mu netko na to i obrati pažnju pa postane svjestan svojih reakcija, ego/self će započeti racionalizirati ne bi li ostavio dojam da “stvari drži pod kontrolom”. Postati i ostati svjestan svojih emocija i reakcija, psihološki gledajući, ozbiljno je postignuće na putu prema osvješćivanju stvarnih razloga pojavljivanja emocija. Naravno, oni “borbeni” taj položaj mogu odlučiti iskoristiti u “učinkovitoj” borbi protiv emocija.

Opažanje emocija sadržava stvarni potencijal da se s vremenom pojavi razumijevanje o tome da neke emocije nisu naše, a to nas može odvesti do drugog značajnog izvorišta emocija. Već je rečeno da emocije ovise o sadržajima Uma, a s obzirom na to da su oni uglavnom tuđi ljudske emocionalne reakcije uvjetovane su tuđim kriterijima koje je ego/self preuzeo kao vlastite. Osim toga, i prilikom naknadnog tumačenja emocija također će biti korišteni kriteriji koji u stvari nisu naši, a to može dovesti do pojavljivanja novih emocija ili upadanja u vremenski trajnije “emocionalno stanje”.


U ekstremnim slučajevima u kojima nas ponesu emocije može se dogoditi da se toliko udaljimo od izvorne pobude da naše ponašanje u jednom trenutku zaista izgleda nerazumno/iracionalno. Važno je reći da je ego/self i kod proživljavanja takvih emocija cijelo vrijeme prisutan. Dapače, vrlo je vjerojatno da je emocionalno branio određene “svetinje” kao vlastite potpuno nesvjestan njihova porijekla. Prisustvo snažnih emocija dovodi do energetskog iscrpljivanja koje rezultira dvjema pojavama: mijenjanjem fiziologije i posljedično funkcionalnošću osjetila, ali i slabljenjem autopilota – njegovih kognitivnih (za potrebe procesiranja) i zaštitnih sposobnosti. Zbog toga dolazi do promjena u percepciji i ponašanju osobe koja djeluje kao da joj je “ispran mozak” (engl. brainwashed). Naposljetku, očekivati se mogu i prodori sadržaja iz tzv. nesvjesnog. Kada se to dogodi neki stanovnici psihe, za koje se sa sigurnošću može utvrditi da su tuđi i parazitski, u taj se cirkus uključuju poticanjem emocija po njihovom ukusu.

Nažalost, da bi entiteti/nakačenja (6. poglavlje) došli u priliku poticati njima zanimljive emocije, ne treba čekati na ekstremne situacije oslabljene zaštite prouzročene energetskim padom zbog emocionalnog angažmana. Naposljetku, procjena ekstremnosti ovisi o polazišnoj/referentnoj točki pa je pitanje bi li zbroj stotina “sitnih” (razine emoticona35) i “krupnih” emocionalnih angažmana modernog čovjeka u konačnici bio manji ili veći od emocionalnog angažmana pastira koji svoju brigu brine na nekom pašnjaku.

Smatram da se prisutnost emotivnosti, ali i parazitskih entiteta između ostaloga može mjeriti konzumacijom sredstava za umirenje iako je tehnički gledano riječ o uspavljivačima i anesteticima u što ubrajam alkohol (i sve ono što ga sadržava, a da u očima zakonodavca ima status hrane i čemu se tepa “pivica” i “vinčeko”), ulične droge i sve veću paletu psihoaktivnih medikamenata koje nudi farmaceutska industrija (o tome još u 11. poglavlju). U stvari riječ je o opasnom začaranom krugu jer upravo takve supstance aktivno sabotiraju psihičke i energetske zaštite što neizbježno dovodi do vidljivog propadanja na razini fizičkog tijela, ali i lakšeg udomljenja novih nakačenja.

Emocije su entitetima/nakačenjima od životne važnosti, s obzirom na to da je emocionalnost energetski fenomen, pa tako oslobođenu energiju koriste za svoj opstanak. Čini se da različiti entiteti imaju i različite ukuse pa u tom slučaju tjeraju domaćina na radnje koje će posljedično dovesti do nastajanja emocija, “osjećaja” ili emocionalnih stanja koja im odgovaraju. Naravno, autopiloti koji su programirani u skladu s načelima materijalističkog redukcionizma ne znaju kako si protumačiti želju: “Nešto u meni traži slatko” (ponekad i po nekoliko puta dnevno). Osoba samo zna da ako nešto pojede ta misao i/ili poriv nestaje do sljedeće prilike, nesvjesna da upravo takvo ponašanje hrani izvor njezinog emocionalnog stanja.

Netko drugi mora dobiti dnevnu dozu pornografije jer u njemu neki dio žudi za popratnim uzbuđenjem, što zbog samog eksplicitnog sadržaja, što zbog mogućnosti da bude uhvaćen u tom činu. Kako god završila ovakva “zabava”, emocija neće nedostajati – tupila, ispraznosti, krivnje, gađenja i omalovažavanja (nakon masturbacije) ili srama i srdžbe (ako bude uhvaćen na djelu) itd. Na to se može nadodati i emocionalnost partnerice koja sluti da nešto nije u redu pa se u njoj javljaju emocije manje vrijednosti, samoosuđivanja ili napada na partnera koji gleda pornografiju, što dovodi do niza novih emocija i iscrpljujućih emotivnih stanja.

Taj partner svoju ovisnost o pornografiji danas može lako racionalizirati jer će se već naći neki seksolog koji će mu kazati “istinu” – recimo da nije riječ o nečemu što stvara ovisnost, jednako kao što neki od njih ne vide nikakav problem ni u tome da mnogi muškarci ne žele održavati seksualne odnose sa svojim suprugama jer uživaju u masturbaciji gledajući pornografske sadržaje (Klein, n. d.)Klein, M. (n. d.), What Oprah & Dr. Phil Don’t Understand About Sex, http://www.martyklein.com/what-oprah-dr-phil-dont-understand-about-sex/, viđeno: 20. 07. 2014.. Ti se seksolozi ne opterećuju pitanjima u kojoj je mjeri ovisnost o pornografiji doprinijela stanju da su im supruge postale seksualno neprivlačne. Ne treba zaboraviti ni DSM, to sveto pismo psihijatrije koje ni u svom petom izdanju ne uključuje ovisnost o pornografiji. Budući da se DSM temelji na “vrhunskoj znanosti” (vidi 11. poglavlje), jednostavno je nastaviti živjeti u uvjerenju implantiranom scijentističkim programima da ovisnost o prvenstveno emocionalnom učinku pornografije ne treba zabrinjavati (baš kao ni ovisnost o šećeru u prethodnom primjeru).

35 ^Animirane ili statične ikone koje se u internetskoj komunikaciji koriste u svrhu izražavanja emocionalnog stanja pošiljatelja koje primatelj s obzirom na vlastito emocionalno stanje tumači kao iskrene ili sarkastične te na taj način postaju ‘okidači’ za stvaranje novih emocija s obje strane.

Osjećaji

/29/

Denis

[...] Koristeći naš Model tijela kako bi opisala razliku između osjećaja i emocija?

Nataša

Osjećaji su u Astralu, a emocije su u Eteričnom. Vrlo jednostavno, razlika je u tome što ono u Astralu osjetiš iz sredine, iz cijeloga sebe, iz Bića i to te prožima, a emocije, one titraju, ali titraju fizičko, one energetski zapravo troše i fizičko i Um, ali to s Bićem... ima veze koliko i sve ostalo zato što je u Astralu Bića, ali to je...

Denis

Znači li to da te Osjećaji ne “troše”?

Nataša

Da, tako je. Pravi osjećaji potiču.

Ovaj je opis emocija i Osjećaja koristan za njihovo razlikovanje. Emocije, iako su inicirane u Astralnom tijelu (u kojem se nalazi ego/self i Um) i bez obzira na to je li pobuda unutarnja ili vanjska, manifestiraju se na fizičkom tijelu trošeći energiju Eteričnog tijela. Međutim, u slučaju Osjećaja sve se odvija u Astralu.

/29/

Nataša

[...] Za razliku od emocija koje funkcioniraju tako: Um–Eterično–fizičko... Osjećaji nikada ne izazivaju takvu buru. Kao što smo o duši govorili da je najmirnija... tako su i Osjećaji najmirniji. Oni samo jesu... i Osjećaji se rijetko kad mijenjaju. Oni su samo prisutni, mi na njih više ili manje obraćamo pažnju, ali oni su prisutni u nama. Dok nas emocije doslovno tjeraju i trgaju. Ako nismo osvijestili koje su to emocije i zašto se javljaju, one nam doslovno ne daju da ih zanemarimo jer izlijeću, očituju se u našem ponašanju, bilo da je riječ o smijehu, suzama, agresiji, povučenosti... kakvo god ono bilo emocije daju odmah [do znanja da postoje]... to je ona tzv. neverbalna komunikacija koja je zapravo odraz emocija. [...] Ne znam jesam li rekla da emocije iscrpljuju, a osjećaji ne.

 

Ako Osjećaje shvatimo kao (neutralno ili neobvezujuće) stanje, na nešto što jednostavno jest onda možemo utvrditi još jedan kriterij za njihovo razlikovanje od emocija. Emocije same po sebi ne mogu postojati, nešto ih treba pobuditi, a takva se pobuda temelji na osjećajima. O tome je već bilo govora kod predstavljanja mehanike autopilota (8. poglavlje). Na primjer, emocija straha ne može se pojaviti bez razloga, neovisno o tome jesmo li ili nismo svjesni zbog čega se pojavila. Ako ego-svijest korištenjem fizičkih osjetila u okolini ne primijeti ništa opasno ili ako se pretragom sadržaa Uma ne prisjeti ničega opasnog, bilo da je riječ o nečem proživljenom (u to ubrajam i “drugorazredne” doživljaje o onome što smo pročitali u novinama ili vidjeli na vijestima) ili umišljenom, neće postojati osnova za pojavljivanje emocije straha. Jedan od okidača emocije može biti i situacija u kojoj nam nešto “padne na pamet” (što god stajalo iza takvog procesa). Ako je riječ o “iracionalnom” strahu (fobiji) tada će neki dio iz tzv. nesvjesnog trebati zamijetiti izvor svojeg strahovanja (recimo zmiju u bilo kojoj formi) jer bez njega neće doći do stvaranja upozoravajuće emocije straha. Ostaje još jedan mogući izvor pobude – slutnja, ako je to odgovarajuća riječ, koja služi za detektiranje nekog “signala” iz neindividualnog (okolnog) Astrala i dovodi do pojave “bezrazložnog” straha od prijetnje36 koja očima nije vidljiva. Za slutnju je zaslužan neki dio našeg tzv. nesvjesnog – je li to Biće/duša ili nešto drugo teško mi je u ovom trenutku reći.

Ako emocija ne može postojati sama po sebi, već zahtijeva percipiranje promjene stanja (bilo ono suptilno ili subliminalno), onda i sama percepcija Osjećaja rezultira emocijom. Autopilotu koji je po prirodi reaktivan, tj. reagira na promjenu stanja, potrebna je emocija kao potvrda da je u određenom trenutku svjestan postojanja Osjećaja. Znači li to da su Osjećaji i emocije nerazdvojne pojave i da je preispitivanje njihove različitosti suvišno zato što su Osjećaji samo podvrsta emocija? Iz pozicije ego-svijesti moglo bi se reći da je autopilotu to samo po sebi razumljivo i jedino moguće. Jednako kao što ne mari za Biće/dušu, tako ne mari ni za Osjećaje jer oni nisu pod njegovom kontrolom. Kada se do njega ipak probiju on tada prizove određeni sadržaj iz Uma, ugodan ili neugodan, i na taj mu način pridruži “ugodnu” ili “neugodnu” emociju.

36 ^Za ranije spomenutu djecu koja imaju ‘izmišljene prijatelje/pratioce’ ne može se reći da ih oni samo naslućuju, oni jednostavno znaju da su prisutni jer ih vide.

Ego-svijest nije jedina moguća “pozicija” svjesnosti je za pretpostaviti da bi pomak prema Biću/duši promijenio dinamiku emocionalnosti. Takva svjesnost bi uključivala izravno znanje/spoznaju o Osjećajima i drugačiju percepciju svijeta. Zbog toga bi i doživljaj stvarnosti bio drugačiji – bilo bi manje razloga za reaktivnost utemeljenu na emocijama i djelovanje utemeljeno na Osjećajima. Treba li uopće naglašavati autentičnost takvog djelovanja i spominjati da su Osjećaji autentični za razliku od uvjetovanosti i ukalupljenosti emocija? Zbog autentičnosti Osjećaja oni podrazumijevaju mir, odsustvo naboja/polariteta i ne zahtijevaju bilo kakve potvrde (“Jesam li istinit?”, “Postojim li stvarno?”). Nasuprot tomu, postoje emocije koje su uvjetovane usporedbom koju sebi i drugima nabijamo “na nos” jer traže potvrdu svoga postojanja.

Pomak u svjesnosti (iz autopilotova intelekta u Intelekt Bića/duše) za sobom povlači pomak u osjećajnosti (iz emocija u Osjećaje). To bi u krajnjem slučaju moglo dovesti do bezemocionalnosti koja bi se egu/selfu mogla činiti zastrašujuće, upravo poput ideje da ostane bez svog “zdravog razuma/pameti” jer ne želi prihvatiti mogućnost postojanja svjesne pozicije izvan ego-svijesti. Budući da emocije i Osjećaje smatram dvjema različitim, iako povezanim pojavama, spomenuta bezemocionalost ne znači bezosjećajnost – naprotiv, smatram da što su emocije manje prisutne to ćemo biti u boljem kontaktu s našim Osjećajima i Bićem/dušom koji će se očitovati i u našem djelovanju. Ovo zvuči pomalo paradoksalno s obzirom na to da nam je za percipiranje Osjećaja potrebna određena emocija. Riječ je o paradoksu koji se odnosi i na svjesnost nesvjesnog, jer kako biti svjestan bez ego-svijesti i kako biti osjećajan bez emocija? Odgovor na ovo ne možemo tražiti u uobičajenoj (ego) svijesti, što je luksuz koji po svom proglasu ne bi smjeli priuštiti ni dobronamjerni sekularni humanisti.

Osjećajnost beba

Svjesnost odrasle osobe kod koje je razvijen Um, a ego/self je zasjeo “za kormilo” uzima se kao polazište u iznošenju pretpostavke da su emocije tuđe, stečene i lažne, tj. neautentične. Rečeno je da emocije ovise o sadržajima Uma i ega/selfa koji ih proživljava. Što to znači u slučaju djece, osobito beba? Može li se reći da bebe nemaju emocije jer im se nije razvio Um ni ego/self?


/57/

Denis

Ok, bebe nemaju Um. Znači li da se kod beba ne pojavljuju emocije?

Nataša

Ali bebe imaju Osjećaje koje izražavaju. [To je] ono što mi zaboravimo kasnije kada počnemo izražavati emocije.

Denis

Beba se može prestrašiti. Može imati strah od napuštanja, prisustva nečeg nepoznatog itd. Što je to, je li to emocija? “Udara” li to bebu po Eteričnom i fizičkom tijelu? Ako se prestraši plače i sva se trese, ili? Kako to tebi izgleda?

Nataša

Ali to nisu emocije.

Denis

Strah?

Nataša

Ona tada nema straha, ona ima osjećaj napuštenosti37. Osjećaj nečije neprisutnosti. To nije strah [kao emocija], to je... osjećaj koji ona pokušava izraziti jer... pokušava izraziti na jedini mogući način, fizički, zato što onako kako to izražava Osjećajima ne može privući pažnju. Beba koja može... koja je okružena ljudima, bez obzira na to jesu li to roditelji ili okolina, koja im može prenijeti Osjećaje nema potrebe za takav plač. Ona može zakmečati ili skrenuti pažnju na sebe, ali to kraje vrlo kratko. To je ogromna razlika. Strah se počinje javljati tek kasnije kada počne shvaćati uzročno-posljedične veze.

Denis

Dakle, mogli bismo reći da bebe nemaju emocija, ali imaju Osjećaje?

Nataša

Da. ... Pa meni to sada izgleda potpuno jasno, dobro, ja u ovakvom stanju [promijenjene svijesti] vidim to tako jasno. Mi ne trebamo biti bezumni kako bismo mogli komunicirati Osjećaje, ali nam je iz nekog razloga, zbog tog Uma, postalo jednostavnije komunicirati emocije nego Osjećaje pa to uglavnom i činimo. Kad bismo ostali na toj razini, znači, da dobijemo Um, a da i dalje nastavimo komunicirati Osjećaje... onda bi to bilo normalno, ovako je to... ta slika komunikacije između bebe i nas sad izgleda strašno. Naime, beba mi se čini kao svijetla kugla koja u sredini ima intenzivno žuto-narančasto svjetlo koje je nešto slabije kako se širi prema van, zapravo je bljeđe. Ona na taj način širi Osjećaje oko sebe, a mi [odrasli] izgledamo kao zatvorena disco kugla s mnogo praznog prostora i svjetlom u sredini. Ali mi ne svijetlimo na van. Izvan te disco kugle mi ne svijetlimo, svjetlo je u potpunosti unutra. Mi u stvari od bebe dobijemo Osjećaje, a bebi dajemo emocije, eto, to sam htjela reći, i ona nas ne razumije jer joj ne shvaća prirodu onoga što dobiva, a mi smo preplavljeni njenim Osjećajima. Mi doslovno možemo biti preplavljeni... i zato je blizina beba nešto što nam je izvanredno.

Dakle, dok smo još bebe komuniciramo s Osjećajima koji pripadaju (ili su tvorevina?) Biću/duši, da bi s vremenom takvu komunikaciju zamijenio neki glasovni ili znakovni (u slučaju gluhih) jezik praćen emocionalnošću. Razlog povezanosti emocionalnog i kognitivnog razvoja pitanje je na koje traži odgovor i sama znanost:

“Zašto se čini da je za emocionalni razvoj nužan kognitivni razvoj (npr. djeca se neće sramiti dok ne saznaju za društvena pravila i načine na koji se trebaju prikazivati)? Većina je emocija ‘u vezi s’ nečim, na primjer ‘ne učiti za ispit’, ali čini se da je neophodno biti kognitivan kako bismo mogli biti ‘u vezi s nečim’.” (Parrott, 2001., 383, moj prijevod)Parrott, G. W. (2001.), The Nature of Emotion. U: A. Tesser i N. Schwarz (ur.), Blackwell Handbook of Social Psychology: Intraindividual Processes, Blackwell Publishers

U ovom ću kontekstu predstaviti jednu metafizičku pretpostavku: “jezik” duše utemeljen na Osjećajima koji su u stvari neizrecivi/neopisivi (riječju ili znakom/slikom) gube na autentičnosti kad se stave u okvire izrecivog/opisivnog, postaju obojeni vanjskim ili svedeni na vanjsko i time se pretvaraju u emocije. “Plodno tlo” (supstrat) za takvu transformaciju predstavlja Eterično tijelo. Zbog toga bi se na emociju moglo gledati kao na prerađevinu Osjećaja. Ako je to točno, dolazimo do još jedne važne informacije koju sam iznio već na početku dijela ovog poglavlja u kojem je riječ o emocijama: nužan preduvjet za postojanje emocija postojanje je Bića/duše! Nemogućnost da bebe komuniciraju s okolinom možda objašnjava zašto ljudi počinju usvajati glasovni ili znakovni jezik. Ako beba odašilje Osjećaje i zauzvrat prima emocije, ona počinje pamtiti sve što prati emocije, a to su upravo popratni glasovi ili znakovi.

Nastavljajući u metafizičkom tonu, rekao bih ponešto i o tzv. emocionalnom vampirizmu. Evo jedne špekulacije na tu temu: vampiri svojim aktivnostima potiču na stvaranje “emocionalne atmosfere”. Emocije kao “energetski fenomen” pokreću osobu koja ih stvara, ali i animiraju vampira – čine ga živim38. Ali ni na tome se ne treba zaustaviti. Neka čovjek i grabežljive životinje predstavljaju vrh hranidbenog lanca koji se temelji na prerađevinama vidljivog sunčevog svjetla. Što ako je čovjek istovremeno i na početku hranidbenog lanca prerađevinama nevidljivog svjetla (svjetla Bića/duše kao zrake ili iskre svjetla Apsoluta)? Tada bi emocionalni vampiri mogli biti samo jedni od konzumenata naših emocija koje bi kao prerađevine nevidljivog svjetla mogle biti zanimljiv izvor prehrane na nevidljivoj razini. U tom bi slučaju valjalo razmisliti o tome da ljudski “vampiri” svojim djelovanjem i hranjenjem usporedno hrane i druga bića na nama nevidljivoj razini te da paraziti (entiteti/nakačenja) potiču39 našu emocionalnost za svoje potrebe zbog čega u bilo kojem trenutku možemo postati “agenti” grabežljivaca iz nevidljivog realiteta kako bismo nekome osigurali gozbu ili “održivi razvoj”. Na pamet mi padaju barem dvije ekranizacije spomenutih procesa – jedna je već spomenuti ‘The Matrix’, 1999, a druga je “slatka” horor animacija ‘Čudovišta iz ormara’, 2001. u kojoj je prikazano hranjenje upravo onima koji su najnezaštićeniji – mala djeca. Njezin bi nastavak (‘Čudovišta sa sveučilišta’, 2013.) vjerojatno trebao dodatno potaknuti suosjećanje djece za takvu “ekipu” i omogućiti im razumijevanje njihova parazitiranja.

Ako su gore spomenute fantazije jednostavno neprobavljive, spustit ću se na zemlju i citirati Roberta Zajonca koji djeluje unutar okvira prihvatljivih za znanost: “emocije [afekti] dominiraju u društvenoj interakciji i oni su glavna valuta u kojoj se odvija društvena razmjena” (Zajonc, 1980., 153)Zajonc, R. B. (1980.), Feeling and Thinking – Preferences need no Inferences. U: American Psychologist, 35(2):151-175.

Znanost o emocijama

37 ^Drugi je naziv za to stanje tjeskoba zbog odvajanja ili separacijska anksioznost (engl. separation distress).
38 ^Ovaj proces nije povezan s fiziološkim hranjenjem ili energetskom konzumacijom koju emocionalni vampirizam ne zamjenjuje. Koristeći analogiju s radio-prijamnikom, njegovo napajanje (mrežno ili baterijsko) nije dovoljno da bude “živ” – za to je potreban i radio-signal koji se prima putem antene.
39 ^Kao što je kokoši sasvim prirodno da nese jaja, tako je i čovjeku sasvim prirodno da stvara emocije. No jedna je stvar biti izdašan na farmi, a druga na slobodi. Kad bi koke samo znale zbog čega se uopće nalaze unutar ograda farme.

S obzirom na sve dosad rečeno, na emocije bi se moglo gledati i kao na svojevrsni most između nevidljive (Astralno i Eterično tijelo) i vidljive domene (fizičko tijelo) ljudskog bića. Zbog toga, ali i zbog pretpostavke da emocije podrazumijevaju postojanje Bića/duše, nije teško zaključiti kakav je značaj emocijama pridavala vladajuća znanost i filozofija uma. Potkrijepit ću to riječima Antonia Damasia koji kaže da je, iako su Darwin, James i Freud krajem 19. stoljeća opširno pisali o različitim aspektima emocija dajući im privilegirani položaj u znanstvenom diskursu, neuroznanost i kognitivna znanost tijekom cijelog 20. stoljeća sve do danas hladno ignorirala (Damasio, 1999., 37)Damasio, A. R. (1999.), The Feeling of What Happens – Body and Emotion in the Making of Consciousness, New York, Harcourt Brace.

Smatram da hladno ignoriranje prvenstveno možemo zahvaliti biheviorističkom svjetonazoru koji je poharao psihologiju pokušavajući je svesti na racionalna objašnjenja (opravdanja) ljudskog ponašanja. Ironično je da bi se za znanost koja insistira na racionalnom moglo reći da uopće nema racionalan stav o emocijama, koje se izravno ili neizravno doživljavaju iracionalnima, a to znanstveni stav o emocijama čini – emocionalnim! To prvenstveno mislim zato što je iracionalno (i neznanstveno) zanemarivati bilo koju manifestiranu pojavu – emocije su vrlo realne, mogu se proučavati i njihovo omalovažavanje govori o obrambenom stavu onih koji sebe i svoje redukcionističke teorije nisu htjeli kompromitirati pa su emocije jednostavno ignorirali (kao što je već rečeno, svjesnost nije imala ništa bolji tretman u biheviorističkom svijetu). U stvari, ignoriranjem emocija željelo se izbjeći emocionalno stanje neugode! S druge strane, za znanstvenike koji su skloni preuveličavanju značaja emocija i koji ih smatraju temeljem ljudske različitosti u odnosu na druga živa bića (vidi npr. Gross, 2010., 144)Gross, R. (2010.), Psychology – The Science of Mind and Behaviour, 6th edition, London, Hodder Education također se može reći da su iracionalni jer umanjuju upravo važnost našeg razuma.

Nadalje, ironično je da se ponašanje utemeljeno na emocijama naziva iracionalnim i da se emocije koje izranjaju iz tzv. nesvjesnoga proglašavaju glavnim krivcem za takvo nepoželjno ponašanje. Smatram da iza svakog iracionalnog ponašanja postoji racionalno razmišljanje u domeni ego-svijesti. Zbog toga smatram da bi prije same osude valjalo razmisliti o tome je li ego-svijest sudjelovala u stvaranju/pohrani sadržaja koji će biti nesvjesni. Ovdje nije nužno riječ o autopilotu same osobe. To može biti i tuđi, vanjski autopilot koji je sudjelovao u procesu programiranja (8. poglavlje) kod kojega druga osoba nametanjem svog autoriteta uspijeva preskočiti “kritički faktor” i u nečiji Um implantirati program kojega autopilot osobe nužno nije svjestan ili pak još uopće nije formiran ako govorimo o maloj djeci. Programiranje/sugeriranje prvenstveno je racionalan čin bez obzira na krajnju namjeru (dobru ili malicioznu).

Neki od tako utisnutih sadržaja dobit će svoje poveznice s tzv. nesvjesnim (Amebe ili Jungovi kompleksi), a neki drugi s našim “gostima”, psihičkim parazitima ili entitetima/nakačenjima koji će takve sadržaje Uma iskoristiti za pobuđivanje emocija.

* * *

U obzir treba uzeti i to da je percepcija temeljena na ego-svijesti znatno ograničena u poimanju vremena koje ponekad smatra i četvrtom prostornom dimenzijom (4. poglavlje). Teško je reći je li vrijeme kvalitativno zaista drugačija dimenzija od tri prostorne dimenzije ili se ta razlika svodi na ograničenost ego-svijesti. Kad bismo poimanje prostornih dimenzija sveli na naše poimanje vremena vrlo brzo bismo shvatili koliko je to smiješno. Zamislite da recimo promatrajući žicu duljine 30 cm ne vidite (jer to niste u stanju) svih 30 cm već je samo možete percipirati milimetar po milimetar. Drugi bi se milimetar činio nepojmljivim kada biste promatrali prvi milimetar i tako dalje. Ako za primjer uzmemo žicu dugačku 30 km, bez obzira na to što je ne možemo vidjeti u cijelosti, njezino će poimanje i dalje biti “cjelovito” unutar vidnog polja. Ego-svijest nije u stanju “cjelovito” percipirati vrijeme pa lako zaboravljamo da smo prije deset godina svjesno učinili nešto na čemu se temelje naše sadašnje emocionalne reakcije i iracionalna ponašanja. Ego-svijesti još je teže pojmiti (u čemu joj uvelike pomaže znanstvena i vjerska indoktrinacija) da neke emocije i “iracionalnosti” datiraju iz nekog drugog “vremena” ako kao referentnu točku uzmemo trenutak rođenja ili, ako želite, začeća.

Ego-svijest podatke obrađuje na način na koji doživljava vrijeme – na sekvencijalan način (što vjerojatno ukazuje na razlog zbog kojega dimenziju vremena ne uspijevamo drugačije percipirati!). “Sekvencijalna percepcija” vremena vjerojatno je još jedan važan razlog zašto neka ponašanja proglašavamo iracionalnim. Zato što jednostavno nismo svjesni, ne uzimamo u obzir kako okolina svojim pobudama utječe na pojavu određenih emocija. Te pobude kvantitetom i brzinom promjene uvelike premašuju kapacitete sekvencijalne svjesne obrade što nas vraća na već spomenutu pretpostavku o prelijevanju u tzv. nesvjesno. Manipuliranje okruženjem u kojem se istraživao emocionalni odziv upravo čini okosnicu mnogih znanstvenih istraživanja. Tako dobiveni rezultati lako su se mogli iskoristiti za potvrdu polazne pretpostavke da su emocije iracionalne.


Istraživanje emocija u okviru znanosti ne čini mi se zahvalnim poslom upravo zato što emocije uključuju procese iz vidljive i nevidljive domene. Mogu zamisliti frustraciju znanstvenika koji slute da im nešto stalno promiče i da prebacivanje loptice s fiziologije/osjetila na neurologiju/psihologiju ne daje zadovoljavajuće odgovore. Situacija je nešto bolja kad se u obzir uzmu obje domene, no i dalje je ograničavajuća zato što fizička/fiziološka ne prepoznaje “energetsku” ekonomiju Eteričnog tijela, a neurološka/psihološka, iako govori o iracionalnom i tzv. nesvjesnom, zanemaruje Biće/dušu, kao i parazitske pojave (entitete/nakačenja).

Kratak osvrt na teorije o emocijama

Prva značajna teorija s kraja 19. stoljeća, a o kojoj se raspravlja i danas, jest James-Langeova teorija prema kojoj je izvor emocija somatovisceralan (potječe iz utrobe ili unutarnjih organa) čime su porijeklo emocija tumačilo prije pojavljivanja termina autonomni živčani sustav (engl. autonomic nervous system, skraćeno ANS). William James40 čije je teoretiziranje bilo pod snažnim utjecajem Darwina (Friedman, 2010., 384)Friedman, B. H. (2010.), Feelings and the body – The Jamesian perspective on autonomic specificity of emotion. U: Biological Psychology, 84:383-393, eksplicitno je upozoravao kako je njegova teorija primjenjiva samo na “emocije koje imaju jasnu tjelesnu manifestaciju” (James, 1884., 189)James, W. (1884.), What is an Emotion? U: Mind, 9(34):188-205.

Vrlo se brzo pojavila Cannon-Bardova teorija, nova teorija koja je predstavljala kritiku prethodne jer se smatralo da su promjene u utrobi prespore da bi mogle stvarati emocije pa je somatski izvor emocija premješten u mozak (ili iz perifernog živčanog sustava u središnji).

Pitanje emocija s psihološke je scene nestalo 1930-tih zbog pojave biheviorizma (Friedman, 2010., 386)Friedman, B. H. (2010.), Feelings and the body – The Jamesian perspective on autonomic specificity of emotion. U: Biological Psychology, 84:383-393. Uspon kognitivne psihologije i kognitivne znanosti nije dao mnogo prostora za proučavanje emocija koje su se smatrale “nesuvislim šumom ili sekundarnim procesom koji je marginalno pridružen kognitivnom modelu41 čime je struka izgubila jedan esencijalni dio” (Winkielman, 2010., 355)Winkielman, P. (2010.), Bob Zajonc and the Unconscious Emotion. U: Emotion Review, 2(4):353-362, doi: 10.1177/1754073910375480. Iako emocije nisu bile uključene u vodeće kognitivne teorije (Damasio, 1994., 158)Damasio, A. R. (1994.), Descartes’ Error – Emotion, Reason, and the Human Brain, New York, Avon Books neki su istraživači uložili mnogo vremena i truda kako bi pokušali identificirati i razvrstati različite emocije i ponuditi teorije o njihovoj ulozi i značaju. Prema onome što sam dosad proučio mogu reći da su ti istraživači zbog uključivanja emocija u cjelokupnu sliku istodobno predstavili ljudskije i životnije (manje mehanicističke) poglede na ljudsko biće i svjesnost.

Kod podjele emocija može se naići na ‘standardne’ emocije – žalost, strah, ljutnju, iznenađenje, znatiželju, ushićenje, ljubav, pohotu i pohlepu (Friedman, 2010., 385)Friedman, B. H. (2010.), Feelings and the body – The Jamesian perspective on autonomic specificity of emotion. U: Biological Psychology, 84:383-393 ili ‘osnovne’ – sreću, iznenađenje, ljutnju, tugu i strah (Shaver, Morgan i Wu, 1996., 81)Shaver, P. R., Morgan, H. J. i Wu. S. (1996.), Is love a “basic” emotion? U: Personal Relationships, 3:81-96.

Antonio Damasio (1999., 50)Damasio, A. R. (1999.), The Feeling of What Happens – Body and Emotion in the Making of Consciousness, New York, Harcourt Brace emocije dijeli na ‘primarne’42 (engl. primary emotions) ili univerzalne (2012., 129)Damasio, A. R. (1999.), The Feeling of What Happens – Body and Emotion in the Making of Consciousness, New York, Harcourt Brace koje se razvijaju u najranijoj dobi – sreća, tuga, strah, ljutnja, iznenađenje i gađenje i ‘sekundarne’ (engl. secondary emotions) ili ‘društvene’ koje se razvijaju u odrasloj dobi – sram, ljubomora, krivnja i ponos. Damasio podjelu nadopunjava ‘pozadinskim osjećajima’ (engl. background feelings) u koje ubraja dobrobit (engl. well-being), nelagodu, smirenost i napetost (1994. 150) koje je kasnije preimenovao u ‘pozadinske emocije’ (engl. background emotions) (1999., 51). Naknadno je predstavio još jednu kategoriju – ‘primordijalne osjećaje’ (engl. primordial feelings) koje opisuje kao spontane refleksije stanja živućeg tijela i smatra ih izvorom svih ostalih osjećaja u koje ubraja i pozadinske emocije (2012., 108).Damasio, A. R. (2012.), Self Comes to Mind: Constructing the Conscious Brain, New York, Vintage books Pozadinske osjećaje, kada ih je još tako nazivao, opisao je na sljedeći način:

“Najvjerojatnije je da te osjećaje, a ne emocije, doživljavamo najčešće tijekom života. Mi smo jedva primjetno svjesni pozadinskih osjećaja, ali dovoljno svjesni da možemo trenutno izvijestiti o njihovoj kvaliteti.” [...] Pozadinski je osjećaj naša slika tjelesnog krajolika kad on nije potresen emocijama. (Damasio, 1994., 150, Damasio, A. R. (1994.), Descartes’ Error – Emotion, Reason, and the Human Brain, New York, Avon Booksmoj prijevod)

40 ^Carl Lange je gotovo istovremeno i neovisno o Jamesu (1884.) došao do sličnih zaključaka, odatle naziv ‘James-Langeova’ teorija.
41 ^‘Računalna teorija’ ili CTM (3. poglavlje).
42 ^Ovakvo razlikovanje moglo bi govoriti u prilog tome da razvijeni Um nije nužno izvor svih emocija, pa bi ‘primarne’ koje imamo od samog rođenja mogle biti potaknute iz, nazovimo ga, ‘instinktivnog’ uma, tjelesnog nesvjesnog (7. poglavlje) ili nekog drugog dijela Astralnog tijela s obzirom na to da Um u najranijoj dobi još nije formiran.

Čini mi se da opis pozadinskih osjećaja odgovara Osjećajima iz Radnog modela. Damasio njihovo izvorište smješta u drugi centar – naše tijelo, a ne Um (i mozak kao njegov najznačajniji organ). Smatram da je na taj način otvorio put istraživanjima drugog centra koja će tek pokazati mogu li se zadržati isključivo na fizičkoj razini i teorijama o ‘utjelovljenoj kognitivnosti’ (7. poglavlje). Pomalo je ironično, što sam i naveo u 5. poglavlju, da je Damasio istovremeno glasan protivnik “čovječuljka”, točnije onoga što on simbolizira – Biće/dušu.

* * *

Za sada nije postignuta suglasnost oko definicije emocije jer je različiti teoretičari i istraživači drugačije tumače i koriste u opisivanju procesa i funkcija (Izard, 2007., 260)Izard, C. E. (2007.), Basic Emotions, Natural Kinds, Emotion Schemas, and a New Paradigm. U: Perspectives on Psychological Science, 2(3):260-280. Ne postoji niti suglasnost oko uloge koju svjesnost (“kognitivnost”) ima za emocije. Unatoč tome, došlo je do niza zapažanja koja, općenito govoreći, upućuju na neupitnu povezanost emocija s nekom vrstom svjesnosti jer je ona, ako ništa drugo, potrebna za tumačenje/procjenu situacije, odnosno percipiranja emocije, bez obzira na to što razlog pojavljivanja ego-svijesti često ostaje nedohvatljiv, pa na prvi pogled i nerazumljiv ili “iracionalan”. Kada je Walter Cannon uvidio da autonomni živčani sustav (ANS) nije nužan za doživljaj/percepciju emocije objasnio to dvjema nezavisnim komponentama emocije – doživljajem i fiziološkom reakcijom. Po njemu se podražaj procesira u mozgu koji onda generira tjelesnu/fiziološku reakciju nezavisno o pojavi doživljaja ili “osjećaja” emocije (Friedman, 2010., 385)Friedman, B. H. (2010.), Feelings and the body – The Jamesian perspective on autonomic specificity of emotion. U: Biological Psychology, 84:383-393. Kognitivna (svjesna) komponenta postala je važna zbog toga jer je i psihologija nastavila u smjeru kognitivne znanosti i neuroznanosti koje su iznjedrile različite teorije o povezanosti emocija i svjesnosti.43

Cannonov preduvjet svjesnog procesiranja podražaja kako bi došlo do stvaranja emocije nije prošao bez prijepora. Veliki broj psihologa tvrdi da je eksperimentalno utvrđeno da se emocije pojavljuju i bez svijesti o samom podražaju. U tome se stavu ističe Robert Zajonc koji je pokazao da ispitanici mogu formirati sklonosti prema određenim podražajima kojima su bili subliminalno44 izloženi što ukazuje na to da su emocije i kognitivni (svjesni) procesi dva odvojena sustava (Zajonc, 1980., 165)Zajonc, R. B. (1980.), Feeling and Thinking – Preferences need no Inferences. U: American Psychologist, 35(2):151-175. Zajonc nadalje tvrdi da su ta dva sustava samo djelomično odvojena i da se emocije prve pojavljuju (engl. affective primacy) te smatra kako one često mogu biti nesvjesne (Zajonc, 2000., 32)Zajonc, R. B. (2000.), Feeling and thinking: Closing the Debate Over the Independance of Affect. U: J. P. Forgas (ur.), Feeling and thinking: the role of affect in social cognition, Cambridge University Press. Ovdje se valja prisjetiti da je i nesvjesno samo jedno područje svjesnosti.

Često se spominje i Schachter-Singerova teorija kojom se tvrdi da emocije imaju funkciju kognitivnog faktora (tumačenja) i fiziološke pobude (Reisenzein, 1983., 240)Reisenzein, R. (1983.), The Schachter Theory of Emotion – Two Decades Later. U: Psychological Bulletin, 94(2):239-264. Do ovakvog je zaključka dovelo složeno istraživanje u kojemu se je ispitanicima najprije umjetno (ubrizgavanjem) povećala razina epinefrina (adrenalina), tvari koja se prirodno izlučuje prilikom emocionalne reakcije. Na taj je način osigurana mjerljiva fiziološka pobuda. Nakon toga su pokazali da se naknadnim manipuliranjem ispitanicima može utjecati na njihove emocije. Reakcije ispitanika na pobudu, insceniranu emocionalno nabijenu situaciju, ovisile su o sposobnosti prosudbe cjelokupne situacije. Ispitanici koji su bili upoznati da im je prethodno ubrizgan epinefrin nisu emocionalno reagirali na vanjsku pobudu za razliku od skupine neupućenih koji su svoju reakciju opravdavali vanjskom pobudom u nedostatku prave informacije o reakciji nakon ubrizgavanja.

Naposljetku ću navesti Damasiovu teoriju o ‘somatskim markerima’ (engl. Somatic marker hypothesis). Somatski su markeri posebne instance osjećaja koje stvaraju ‘sekundarne emocije’ i koji mogu utjecati na donošenje odluka (Damasio, 1994., 174)Damasio, A. R. (1994.), Descartes’ Error – Emotion, Reason, and the Human Brain, New York, Avon Books. Ova teorija se smatra neojamesovskom s obzirom na značaj koji pridaje tjelesnoj (fizičkoj) komponenti, a emocije definira kao kombinaciju jednostavnih ili složenih procesa misaonog (mentalnog) procjenjivanja i pripreme odziva na takav proces, pretežito prema tijelu što dovodi do emocionalnog tjelesnog stanja, ali i prema samom mozgu što dovodi do dodatnih mentalnih promjena (Damasio, 1994., 139)Damasio, A. R. (1994.), Descartes’ Error – Emotion, Reason, and the Human Brain, New York, Avon Books. Damasio navodi i neophodnost postojanja tzv. povratne sprege:

43 ^Npr. Caroll E. Izard predložila je novu paradigmu po kojoj su emocije zaslužne za organizaciju svjesnosti, uključujući emocije slabog intenziteta (Izard, 2007., 260)Izard, C. E. (2007.), Basic Emotions, Natural Kinds, Emotion Schemas, and a New Paradigm. U: Perspectives on Psychological Science, 2(3):260-280. Držim da je to još jedan primjer pripisivanja važnosti emocijama koju one ne zaslužuju. Smatram da je vjerojatnije da svjesnost organizira emociju (baš kao i materiju po principu “softver mijenja hardver”, 5. poglavlje), a ne obrnuto.
44 ^Doslovno znači “ispod praga” (lat. limen, limin – prag), u ovom slučaju praga “svjesne pažnje”, pri čemu prag može označavati jačinu, ali i vrijeme trajanja podražaja.

“Slutim da mozak ne može algoritamski predvidjeti tjelesna stanja, nego da mozak čeka da ga tijelo obavijesti što se stvarno zbilo.” (Damasio, 1994., 157, Damasio, A. R. (1994.), Descartes’ Error – Emotion, Reason, and the Human Brain, New York, Avon Booksmoj prijevod)

Isto tako napominje da postoje dvije paralelne povratne sprege: jedna ‘neuralna’ i druga ‘kemijska’ (Damasio, 1994., 144, 157)Damasio, A. R. (1994.), Descartes’ Error – Emotion, Reason, and the Human Brain, New York, Avon Books. Za kraj iznosim jedan isječak transkripta o “povratnoj sprezi” za koji mislim da ga nije potrebno dodatno komentirati:

/57/

Denis

Koja je uloga srca kod emocija?

Nataša

Nikakva.

Denis

Utječe li srce na stvaranje emocija, ili emocije utječu na srce?

Nataša

Nitko na nikoga. Emocije ne utječu na srce, ni srce na emocije.

Denis

Dobro, isto pitanje za Osjećaje?

Nataša

Osjećaji izlaze iz srca i vraćaju se u srce. Mislim, mi imamo osjećaj (smijeh) da emocije utječu na srce zato što srce zbog emocija počne ubrzano raditi jer to je ono što možemo osjetiti. Mi možemo najbrže osjetiti ubrzavanje cirkulacije, a ubrzana cirkulacija se događa zbog utjecaja na Eterično u kojem započinje hrpa drugih reakcija, a ne samo ubrzani rad srca, ali to je ono što najjednostavnije osjetimo. Ne, ne osjetimo idu li hormoni pri tome u jednom ili u drugom smjeru, to ne osjetimo, ali da smo ubrzali disanje i da se ubrzao rad srca, to odmah možemo zamijetiti na fizičkom pa onda ljudi misle da je to povezano, ali ne... to se samo Eterično zatreslo, mislim “samo”, Eterično se zatreslo, a najbolje to osjetiš na disanju i na srcu. Ne možeš osjetiti je li ti štitnjača, gušterača ili ne znam koja žlijezda nešto izlučila ili nije. Možeš, ali to se javi kao nusproizvod i za to treba puno više vremena, ovo je gotovo trenutna reakcija Eteričnog i fizičkog na emociju.

Smije li postojati altruizam?

Osjećaji su uz Intelekt i volju/namjeru osnovno svojstvo Bića/duše (4. poglavlje). Manifestacije su Osjećaja suptilne i praćene emocijama iz ego-svijesti. U nekoj drugoj svijesti mogu ih pratiti znanje ili stvarna vjera (da istaknem razliku autopilotovih uvjerenja/vjerovanja utemeljenih na tuđim podacima i iskustvima). Jedna manifestacija Osjećaja empatije/suosjećanja jest altruizam45 (4. poglavlje). U nastavku ću se osvrnuti na tu pojavu koja za znanost i njezinu središnju dogmu (evolucionizam) predstavlja pravu anomaliju i paradoks. Izraz anomalija i paradoks često se koristi u znanosti. Anomalija kao odstupanje od pravila ili postavljenih zakonitosti još se uvijek može “provući” na način da ozbiljno ne uzdrma te iste zakonitosti. Čini se da je s paradoksom stvar mnogo ozbiljnija i zato ću se na njega osvrnuti prije same obrade altruizma.

Paradoks, riječ grčkog porijekla, u izvornom značenju predstavlja situaciju i pojavu koja je suprotna (para) mišljenju (doxos). To što je situacija suprotna mišljenju ne čini je manje stvarnom, dapače. Riječ je o pojavama koje prkose određenom mišljenju, odnosno očekivanju ili “logici”. Kod prozivanja neke situacije ili pojave paradoksalnom često se zaboravlja početna pozicija, referentna ili polazišna točka, tj. mišljenje ili teorija. Umjesto razmatranja primjerenosti “logike” (paradoks je okreće naglavce), prst se najčešće uperuje na drugu stranu i ističu se racionalizacije jer se izlazi iz nečijih (programskih) okvira. Što su okviri krući i manevarski prostor skučeniji to je vjerojatnije da će se takav svjetonazor suočavati s većim brojem paradoksa. Mislim da vrijedi i obrnuto, pa broj prepoznatih i priznatih paradoksa ukazuje na ograničenost određenog svjetonazora.

Dobar primjer za to je biheviorizam kojemu je neshvatljivo, tj. paradoksalno, da neke stvari nije moguće objasniti uvjetovanim ponašanjem. Te su pojave onda u sklopu biheviorističkog okvira dobile etiketu paradoksa, pa je npr. neuroza za bihevioriste paradoksalna (engl. neurotic paradox). Nejasno je, prema riječima O. H. Mowrera (1950., 351)Mowrer, O. H. (1950.), Learning theory and personality dynamics – Selected papers, New York, Ronald Press, koji je prvi neurotično ponašanje prozvao paradoksom, kako ono “istovremeno može biti samoobrambeno i samoodržavajuće, a ne samoeliminirajuće”. Drugim riječima: umjesto da s vremenom slabi i nestaje, ono samo sebe potiče i osnažuje. Objašnjenje da se to događa zato što osoba nije naučila da više ne treba obrambeno reagirati jer situacija za nju više nije opasna i sami su bihevioristi odbacili kao prebanalno i neupotrebljivo.

45 ^Smatram ga vrlo nespretnim nazivom jer sugerira još jedan -izam, kao kakav pokret ili “aktivizam” koji su inače specijalnosti autopilota (zbog čega bi se moglo reći da je u pozadini gotovo svih -izama egoizam). Altruizam pripada našem Biću i predstavlja odnos prema drugim živim bićima i nije nešto što se može naučiti ili poticati kao što to neki tvrde. Altruističko ponašanje može biti više ili manje prisutno i ukazuje koliko smo se odmakli iz pozicije ego-svijesti, stoga je dobar indikator našeg psihičke evolucije (ili individuacije). Isto tako, egomanija modernog društva mogla bi se mjeriti s time koliko rano u životu počinje nestajati altruizam, ta manifestacija suosjećanja, počinje nestajati.

Kada se paradoks prepozna, osim pokušaja prebacivanja loptice na drugu stranu koje mogu pratiti i fanatični ispadi, postoji druga mogućnost – razmatranje da se postojeći okviri prošire ili eventualno napuste ako je ta mogućnost već iscrpljena. Praktičarima prve opcije to može djelovati kao opasan eksperiment, a svoje strahovanje o gubitku stečenog ugleda i ostalih pogodnosti na van će projicirati kao “kraj svijeta” što gotovo neizbježno uključuje podsjećanje na “mračna prošla vremena” (ovo je samo po sebi znakovito jer pobjednici straše i prijete onime što su pobjednici napisali!). Kada bi takvo upozorenje i predstavljalo izraz njihova altruizma, valja podsjetiti da je altruizam za vladajuću znanost samo još jedan paradoks pa ga “fanatici” koji ne žele preskočiti materijalističku ogradu dovode u pitanje.

Pretpostavimo da, bez obzira na indoktrinaciju materijalističkim programima, takvi fanatici ipak nemaju maliciozne pobude da iskrivljuju proučavanje altruizma ili da ga omalovažavaju. U tom bi slučaju već i površan uvid u znanstvena istraživanja i teorije o altruizmu pokazao da postoji suštinsko nerazumijevanje ove pojave. Smatram da se u njima altruizam ignorantno i ponegdje arogantno poistovjećuje s trgovanjem – tom vrlo značajnom osobinom ega/selfa koja je praktična posljedica potrebe za kvantifikacijom proizašla iz osnovnih mehanizama usporedbe i sumnje (8. poglavlje).

Altruizam po definiciji potkopava same temelje vjerovanja o prirodnoj selekciji i predstavlja stvarnu opasnost za “održivi razvoj” te središnje dogme o živim bićima. To je uočio i sam Darwin koji je altruizam nazvao “krajnje upitnim” (Darwin, 1871./2007., 125)Darwin, C. (1871./2007.), The Descent of Man – The Concise Edition, Plume. S obzirom na to da je apsolutizacija njegove teorije predstavljala suho zlato za razvoj manipulacije i degeneracije kojoj danas svjedočimo, “problemu” se doskočilo tako što je altruizam prozvan paradoksom (engl. Altruism Paradox) za koji treba pronaći objašnjenje za to, prema kriterijima sebičnog (egocentričnog) pojedinca, strano i nerazumno ponašanje.

Riječ altruizam još je u 19. stoljeću upotrijebio Auguste Comte kako bi takvo ponašanje jasno odijelio od egoizma. Njegova sada već vremešna definicija dobila je modernije inačice. Daniel Batson predlaže definiciju “motivacijskog stanja kojemu je krajnji cilj povećanje tuđe dobrobiti” (Batson i Shaw, 1991.)Batson, C. D. i Shaw, L. L. (1991.), Evidence for Altruism – Toward a Pluralism of Prosocial Motives. U: Psychological Inquiry, 2(2):107-122. Sam spomen motivacije pomalo je obmanjujući jer je teško razlikovati motivaciju od neke vrste kalkulacije, bilo da je riječ o mogućem gubitku ili dobitku. Prema drugoj definiciji altruizam je prosocijalno ponašanje koje uključuje vlastito žrtvovanje bez prisustva bilo kakve “očite” vanjske nagrade (Gross, 2010., 466)Gross, R. (2010.), Psychology – The Science of Mind and Behaviour, 6th edition, London, Hodder Education, što opet daje mogućnost kalkuliranja nekom “manje očitom” dobiti. Kako bi se opasnost altruizma neutralizirala, pojavile su se neke upravo zapanjujuće teorije.

Teorija o univerzalnom egoizmu postulira da su ljudi u osnovi sebični, a altruizam nemoguć. Ovo je bio i još uvijek jest dominantni etos društvenih znanosti uključujući psihologiju (Gross, 2010., 466)Gross, R. (2010.), Psychology – The Science of Mind and Behaviour, 6th edition, London, Hodder Education.

Je li altruizam paradoksalan ili je ipak paradoksalan univerzalni egoizam? Kako osoba uopće može biti univerzalni egoist kada promicanjem vlastitog svjetonazora to prestaje biti (jer je to “za tuđe dobro”)? Naime, ako je njemu takav egoističan stav prihvatljiv i želi ga živjeti, onda bi trebao držati jezik za zubima i ne gledati tuđa posla, čak i ako su drugi skloni altruističkom žrtvovanju sebe.

Možda dosad najekstremnija zagovornica ideje o egoizmu je Ayn Rand koja svoj svjetonazor zove objektivizam. Objektivizmu bi sasvim dobro pristajao naziv ‘antialtruizam’. Altruizam je bio na stalnoj meti napada Rand i ona se je protiv njega borila kao da je riječ o bolesti, a ‘altruiste’ izjednačavala sa zvjeradi (vidi npr. Rand, 1964, 23)Rand, A. (1964.), The virtue of selfishness: a new concept of egoism, New York, Signet. Moralizirajući o svom doživljaju nemorala filozofijâ koje ga promiču, ističe: “altruizam smatra smrt svojim krajnjim ciljem i životnom vrijednošću” (Rand, 1988., 7)46.Rand, A. (1964.), The virtue of selfishness: a new concept of egoism, New York, Signet Nadalje, altruizam je za nju oličenje zla, altruistički je moral fašistički, nacistički i komunistički, a u njemu nalazi izvor svih problema SAD-a. Rand je užasnuta altruizmom, kao da je preventivno djelovala kako se ta “misticizmom opravdana” (Rand, 1988., 5)Rand, A. (1988.), H. Binswanger (ur.), The Ayn Rand Lexicon – Objectivism from A to Z, Plume pošast ne bi uspjela namnožiti i dovesti u pitanje njezine “životne vrijednosti”.

46 ^Kada bismo u filozofiji doista pronašli potvrdu Randinih tvrdnji, trebali bismo se osvrnuti na to kojom brzinom nestaju bilo kakvi znakovi ljudskosti i altruizma u nekim društvenim interakcijama i strukturama. Čija filozofija stoji iza prakse koja altruističko djelovanje čini prije izuzetkom nego pravilom? Je li itko do sada govorio o “teroru” ili “ropstvu” altruizma? Ako takve pojave stavimo u kontekst krupnog kapitala, bankarstva ili globalizacije “demokracije”, tada one dobivaju puni smisao.

* * *

Rand se može spočitati nepripadnost znanstvenoj eliti, iako je bila okružena predstavnicima drugih elita47 koji su bili privučeni idejama objektivizma ili su izravno ili neizravno utjecali na njihovo profiliranje. Znanstveni se status zato ne može spočitati Edwardu O. Wilsonu kojeg nazivaju ocem sociobiologije. Wilson je svoje ideje o altruizmu izvodio iz proučavanja zadružnih kukaca – mrava, pčela i termita. Rekao bih da je to još jedno spuštanje stepenicu niže (1. poglavlje). Prema Wilsonu altruizam, koji je za njega suradničko ponašanje, može biti ‘tvrdi’ i ‘meki’ (Wilson, 2007., 148)Wilson, E. O. (2007.), O ljudskoj prirodi, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk. Smatra da je prvi karakterističan za bliski rod (npr. roditelji prema djeci), a drugi smatra krajnje sebičnim. Nadalje, nalazi niz primjera iz društvene zbilje koji pokazuju da i tamo postoji ‘meki altruizam’ (2007., 152)Wilson, E. O. (2007.), O ljudskoj prirodi, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk. Ali ono o čemu Wilson govori nema veze s altruizmom, nego s trgovanjem. On daje primjere trgovine praktičnog ega/selfa. Ako osoba ima vremena i za cost-benefit analizu takvog “altruizma”, veća je mogućnost da profitira48 još i više. Brkanje altruizma i trgovanja ne znači da trgovinu ne smijemo nazvati ‘mekim altruizmom’. Pitam se samo ne bi li bilo pomalo apsurdno da netko “dobre ljude” naziva dobrim trgovcima? Wilson također kao primjer egocentričnosti navodi ponašanje morskog psa (2007., 150)Wilson, E. O. (2007.), O ljudskoj prirodi, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk. Pitam se samo kako se tu beštiju bez ega svojstvenog samo čovjeku može prozivati za egocentričnost.

Pri kraju predstavljanja svog pogleda na altruizam pobrkao ga je s aktivizmom ne shvaćajući da altruizam nema potrebe za savezima ili timovima, bili oni znanstveni, religijski, sportski, politički ili neki drugi. Altruizam je individualan bezuvjetan čin davanja bez traženja nagrade i potvrde, a to je autopilotu takvom kakav jest potpuna nepoznanica. O Wilsonovim ograničenjima svjedoči i racionaliziranje njegovih uvjerenja i vjeronauka:

“Geni drže kulturu na uzici. Ta uzica je veoma duga, ali na kraju se sve vrednote moraju naći unutar granica koje im određuje njihov učinak na gensku zalihu.” (Wilson, 2007., 158, Wilson, E. O. (2007.), O ljudskoj prirodi, Zagreb, Naklada Jesenski i Turkmoja podebljanja)

Autor završava apsolutističkim moraliziranjem koje si može priuštiti samo visoko svećenstvo vladajuće znanosti:

“Ljudsko je ponašanje – kao i najdublje sposobnosti za emocionalne reakcije koje ga potiču i vode – samo tehnika koja omogućava zaštitu genskog materijala. Nije moguće dokazati niti jednu drugu funkciju morala.” (Wilson, 2007., 158, Wilson, E. O. (2007.), O ljudskoj prirodi, Zagreb, Naklada Jesenski i Turkmoja podebljanja)

Neki drugi znanstvenici koji su umjesto kukaca i morskih pasa nastavili proučavati ljude došli su i do nešto ljudskijih zaključaka. Daniel Batson iznio je tako hipotezu o povezanosti empatije i altruizma (engl. Empathy-altruism hypothesis) koja zbog toga što prepoznaje povezanost altruizma s empatijom49 (suosjećajnošću) naginje opasnom “bezumlju”. Ubrzo su se pojavile i druge studije kojima se navodno korištenjem Batsonove metodologije došlo do rezultata koji govore upravo suprotno – o univerzalnom egoizmu! Ovakvu situaciju John Dovidio drži neprihvatljivom i smatra da bi hipoteza o povezanosti empatije i altruizma mogla pomoći ne samo našem razumijevanju ljudske prirode, nego i načinu na koji se provode znanstvena istraživanja (Dovidio, 1991.)Dovidio, J. F. (1991.), The Empathy-Altuism Hypothesis – Paradigm and Promise. U: Psychological Inquiry 2(2):126-128. Prihvaćanje altruizma, koji u tom slučaju više ne bi bio “paradoksalan”, moglo bi imati dalekosežne posljedice zato što to značilo da “altruistični i egoistični motivi mogu supostojati u istom organizmu” (Dovidio, 1991.)Dovidio, J. F. (1991.), The Empathy-Altuism Hypothesis – Paradigm and Promise. U: Psychological Inquiry 2(2):126-128. Ako egoistični motivi dolaze, kao što samo ime govori, od ega, odakle onda dolazi altruizam? Tko zna što bi nam morski psi mogli reći o tome.

Mnogi vjerojatno smatraju da (‘tvrdi’) altruizam ne postoji jer ga nemamo prilike često vidjeti u medijima. Tko zna, možda je to samo zato što je medijskim urednicima svakodnevni horor i crna kronika profitabilnija. Istovremeno stvarni altruizam ne traži ništa zauzvrat pa niti medijsku pokrivenost svog “evolucijski upitnog” ponašanja. Nadalje, medijska propaganda stalno podsjeća na to da postoje službe koje su plaćene za altruizam – neustrašivi vatrogasci, prva pomoć ili policajci o kojima je snimljeno toliko filmova i serijala koji bi nas trebali podsjetiti zašto plaćamo porez. S druge strane postoji niz tužbi unesrećenih trgovaca koji su se odlučili sudski goniti svoje pomagače zbog čega bi možda bilo pametnije gledati “vlastita posla” (po recepturi Rand). U takvom će se ozračju sasvim sigurno ponovno dogoditi situacija koju nesretna Kitty Genovese 1964. godine u New Yorku nije uspjela preživjeti kada je napadnuta i izbodena tri puta zaredom, a da 37 svjedoka nije bilo u stanju podići telefonsku slušalicu i pozvati policiju!

47 ^Npr. Alanom Greenspanom, dugogodišnjim predsjednikom Američke središnje banke (Burns, 2011.)Burns, J. (2011.), Goddess of the Market: Ayn Rand and the American Right, Oxford University Press.
48 ^Tu je dinamiku lako prepoznati u izrazima (zemaljske) “ljubavi”, pa je za autentičnu, nepatvorenu ljubav bilo potrebno izmisliti frazu “nesebična ljubav” kako bi postalo jasno o kojoj je vrsti ljubavi riječ (tako bismo prema Wilsonovoj terminologiji mogli imati ‘meku’ i ‘tvrdu’ ljubav).
49 ^Neuroznanstvenici poput Vilayanura Ramachandrana požurili su empatiju objasniti postojanjem tzv. zrcalnog neurona (engl. mirror neuron) za koji predviđaju da će za psihologiju biti onoliko važan koliko je DNK postala važna za biologiju (Jarrett, 2012.)Jarrett, C. (2012.), Mirror Neurons – The Most Hyped Concept in Neuroscience?, 10. 12. 2012., http://www.psychologytoday.com/blog/brain-myths/201212/mirror-neurons-the-most-hyped-concept-in-neuroscience, viđeno: 08. 03. 2013.. Špekulira se da zrcalni neuroni ukazuju na to da “zrcalimo” tuđa ponašanja jer se “pale” samo kada promatramo tuđe aktivnosti kao da ih sami izvodimo. Još samo valja odgovoriti na pitanje tko se prvi dosjetio altruizma koji su ostali počeli zrcaliti?

* * *

Neuroznanost je skeniranjem moždanih aktivnosti ponudila svoj odgovor na pitanje altruizma tako što je pronašla dio mozga (posteriorni superiorni temporalni sulkus) koji se “aktivira” kad ispitanici sudjeluju u altruističkim aktivnostima (Tankersley i sur., 2007.)Tankersley, D. i sur. (2007.), Altruism is associated with an increased neural response to agency. U: Nature Neuroscience, 10(2):150, 151. Nije mi posve jasno što bi takvo otkriće trebalo značiti. Bismo li stimulacijom tog dijela mozga trebali postati manje sebični i više okrenuti drugima? Znači li to da bi na altruizam trebalo gledati kao na fiziološki proces? George Fieldman komentirajući to otkriće nije propustio spomenuti da je “altruizam obično recipročan jer nešto činimo za nekoga očekujući nezaobilazno nešto zauzvrat” (BBC, 2007.)BBC, BBC News (2007.), ‘Altruistic’ brain region found, 22. 01. 2007., http://news.bbc.co.uk/2/hi/health/6278907.stm, viđeno: 23. 01. 2013.. Riječ je o još jednoj “trgovačkoj” teoriji (tzv. teoriji ‘recipročnog altruizma’ ili engl. reciprocal altruism) koja želi očuvati vjerovanje o prirodnoj sebičnosti i na taj način obraniti darvinizam. Fieldman ima i biheviorističku odgojnu poruku – kada bi nas od rane dobi učili da budemo “više altruistični” to bi bilo bolje za društvo.

* * *

‘Patološki altruizam’ (engl. pathological altruism) novi je koncept Barbare A. Oakley (2013.)Oakley, B. A. (2013.), Concepts and implications of altruism bias and pathological altruism. U: PNAS Early Edition, doi: 10.1073/pnas.1302547110 koja želi da on postane predmetom znanstvenih istraživanja. Smatram da je taj koncept posljedica njezinog preopćenitog i naivnog poimanja altruizma. Naime, iako smatra da je cilj altruizma kao dobronamjernog ponašanja tuđa dobrobit, on za nju može biti sebičan (egoističan) i nesebičan, pozitivan i negativan. Posljedično, za nju ni suosjećanje/empatija “nije uniformno pozitivan atribut” (2013., 4)Oakley, B. A. (2013.), Concepts and implications of altruism bias and pathological altruism. U: PNAS Early Edition, doi: 10.1073/pnas.1302547110. Polarizacija je karakteristična za koncepte proizašle iz ego-svijesti i, dapače, dobrodošla za potrebe intelektualiziranja, ali suštinski promašena i neprimjenjiva u domeni Bića/duše kojoj pripada suosjećanje i altruizam. Ista logika dopuštala bi postojanje pozitivne i negativne ljubavi, kao i pozitivnog i negativnog Bića/duše50. Moguću diskvalifikaciju svoga koncepta želi preduhitriti uvjetovanošću altruizma egoizmom koristeći neuroznanstveni “čini se”:

“Netko bi mogao reći da kada se egoizam jednom pojavi altruizam više ne može postojati, a time niti patološki altruizam. Međutim, čini se da bi takvo tumačenje ujedno značilo da ne postoji altruizam jer je egoistično sklopovlje za nagrađivanje važan činilac altruističkog ponašanja.” (Oakley, 2012., 4, Oakley, B. A. (2013.), Concepts and implications of altruism bias and pathological altruism. U: PNAS Early Edition, doi: 10.1073/pnas.1302547110moj prijevod)

 

Oakley naivno navodi primjere kojima se želi potvrditi patološki altruizam, između ostalog primjer o dobronamjernosti države51 koji govori o njezinoj indoktrinaciji. Zbog toga o državi razmišlja kao o osobi (personifikacija na koju je upozorio Jung, 8. poglavlje) pa joj izmiče šira slika o tomu tko i što stoji iza nekih vladinih aktivnosti, ali i pitanje: Cui bono? Iako shvaća da je put u pakao popločen dobrim namjerama, trebala bi odustati od analize koliko su dobre namjere dobre ili loše i upitati se bismo li možda umjesto o dobrim namjerama trebali govoriti o pravim namjerama. Pravim u smislu da su u skladu sa situacijom, a na to nam odgovor može dati intuicija. Druga je stvar što naš autopilot takve impulse često ignorira ili izvitoperi provlačeći ih kroz filtre svojih trgovačkih procedura. Isto vrijedi i za vrednovanje krajnjih rezultata intuitivnog (Biće/duša) ili razumnog (ego/self) djelovanja jer moglo bi se lako dogoditi da postignuto za autopilota ne bude dovoljno atraktivno i zadovoljavajuće. Onaj “altruizam” kod kojeg osoba računa s time da će se bolje osjećati (što često zna biti primarni motiv) ili onaj altruizam koji je obojen strahovanjem i kalkulacijama o krajnjem rezultatu takva djelovanja u suštini nije altruizam.

50 ^U kontekstu Radnog modela pozitivno ili negativno Biće/duša ne može postojati jer bi to impliciralo postojanje dva različita izvora, a Apsolut, kao što sama riječ govori, ne ostavlja prostora za drugog prvog. Radni model dopušta postojanje suštinski gledajući svojevrsnih hibrida ili surogata, ali ne i pojavu nazovimo to ‘Bića/duše +’ od ‘Stvoritelja +’ i ‘Bića/duše -’ od ‘Stvoritelja -’. Hibridizaciju smatram mogućom samo na drugim razinama našeg bića (Astralno, Eterično, fizičko), bilo da je ona proizvod evolucije i/ili ‘dizajna’ inteligencije koja se po stupnju razvoja nalazi između ljudske i Apsoluta.
51 ^Jedan od primjera je državno poticanje kupnje kuća u SAD-u koje je rezultiralo financijskim krahom. Praćenjem traga novca može se ustvrditi da je taj krah generirao najmanje novih 800 milijardi dolara državnog zaduženja što će netko dodati (uz kamate) na svoju prihodovnu stranu. Onda se još samo treba upitati jesu li ti isti protagonisti imali svoje prste u započinjanju krize, ali to je već posao za “teoretičare zavjera”. Cinici bi mogli ustvrditi da je na djelu altruizam siromašnih koji ne prestaju pomagati bogatima da postanu još bogatiji.

Za kraj želim reći da su dosezi dosadašnjih znanstvenih istraživanja altruizma očekivano skromni, zbunjujući (paradoksalni?) i ograničeni zbog ograde unutar koje se odvijaju. Baš kao u slučaju istraživanja drugih neopipljivih ljudskih karakteristika poput svjesnosti ili slobodne volje, zbog ograničenosti svjetonazora vladajuće znanosti došlo je do neljudskog pomaka prema životinjskome ili mehaničkome. Sve prisutnija naklonost prema potonjem mogla bi se evolucijski (tj. darvinistički) gledajući lako racionalizirati jer ako već jesmo napredne životinje sada nam još samo preostaje da evoluiramo u transhumano. Smatram da Oakleyina inicijativa za proučavanje tzv. patološkog altruizma ima odličan potencijal da nas još dalje udalji od suštine, a ona sama postane još jedan primjer dobronamjernosti koja završava u paklu zbog svog scijentizma:

“Dobronamjerni, ali neznanstveni pristupi altruističkom pomaganju mogu imati nenamjeran učinak uskraćivanja pogodnosti znanosti i znanstvene metode onima kojima je pomoć najpotrebnija.” (Oakley, 2013., 5, Oakley, B. A. (2013.), Concepts and implications of altruism bias and pathological altruism. U: PNAS Early Edition, doi: 10.1073/pnas.1302547110moj prijevod)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Središnja je tema ovog poglavlja pojava ili proces koji blago rečeno predstavlja izvorište mnogih apsurda i paradoksa koji nisu očigledni, ali do kojih nije teško doći ako u propitkivanju pređemo prag onoga što doživljavamo očiglednim. Riječ je o doživljaju nas samih, naše “ja-pozicije” – onoga što nam je očigledno i što uzimamo zdravo za gotovo. Neimanje odgovora na pitanje “tko sam ja? doživljava se kao “kriza identiteta” (ona nije samo ekskluzivitet adolescenata, na koje se taj pojam inicijalno odnosio) kojoj se olako može pripisati nisko samopouzdanje; stoga smo, kad se predstavljamo drugima, skloni, poput automata, nabrajati sve ono s čime smo se putem uspjeli identificirati. Neki veći broj identifikacija bezuvjetno poistovjećuju s bogatijim i ispunjenijim životom.

Većina takvih identifikacija u najboljem bi slučaju mogle predstavljati slike, a da original i dalje ostane neotkriven, odnosno da nije izravno doživljen ili, možda bolje rečeno, da ne postoji svijest o njemu. Situacija je još složenija zato što druge osobe imaju svoje slike o nama, a ta se vanjska prosudba onda zna proglasiti objektivnom. Nesreća je u tome da se na proces stvaranja slike o drugima može itekako utjecati, baš kao i na proces prihvaćanja slike koju smo stvorili sami o sebi. Kada govorim o utjecaju na proces prosuđivanja ne mislim na manipuliranje ulaznim podacima koje nam šalju osjetila, već o svijesti koja se koristi u njihovom tumačenju. Na tu svijest ili na to područje svjesnosti (Astralno tijelo u Radnom modelu), za koje sam u dosadašnjem tekstu koristio pojam Um, može se gledati i kao na nužan supstrat za pojavljivanje onoga što kaže “ja” i “meni/moje”.

Iz onoga što sam dosad proučio mogu reći da ne postoji konsenzus o tomu što je u nečijoj psihi predstavlja ono što koristi “ja” i “meni”. Nije teško predvidjeti da neuroznanost koja, koristeći svoj instrumentarij, pokušava dokazati kako je psiha epifenomen mozga (5. poglavlje) ujedno smatra da je na tragu odgovora na to pitanje. U različitim se pravcima psihologije pri pokušaju opisivanja te pojave koja se doživljava kao ‘koncept o sebstvu’ (engl. self-concept) koriste izrazi ego i self. Njima se mogu pridružiti i izrazi osobnost ili ličnost, ovisno o tome kako želimo prevesti englesku riječ personality.

Sve navedene izraze u nastavku teksta vrlo ću slobodno koristiti bez obzira na različite definicije koje se mogu pronaći u različitim učenjima i teorijama, a neke ću od njih predstaviti u nastavku i usporediti ih s Radnim modelom iz 4. poglavlja.

Ja u djeteta

U 6. sam poglavlju područje Uma usporedio s “pozornicom svijesti” na kojoj bi glavnu ulogu mogla imati naša primarna podosobnost ili ego/self. Na Um bi se moglo gledati i kao na svojevrsno “spremište” sadržaja koji su nam pristupačni u uobičajenoj svijesti. “Spremište” ili “pozornica” sugerira kako je u prvom redu riječ o potencijalu, odnosno osnovici za određena zbivanja. Općenito govoreći, spremište koje je na početku bilo prazno ili još nije bilo ni izgrađeno (tabula rasa?) samo po sebi ne odlučuje što će u njemu biti uskladišteno, baš kao što ni ravan pozornice ne određuje kakvi će će glumci po njoj prošetati. Punjenje skladišta, kao i pojavljivanje prvog glumca, ponovno nas vraća na najraniju dob i istraživanja o tome što se događa kod beba.

Baveći se ljudskim razvojem, razni pravci psihologije1 postavili su svoje teorije o razvoju svijesti na što se ovdje neću osvrnuti, ali ću navesti neka vlastita zapažanja, kao i informacije koje su stigle do mene. Za početak bih spomenuo detalj koji mi je privukao pažnju kod dvogodišnjeg djeteta. Kad sam ga upitao kome ćemo dati konjića (igračku), pokazujući prema sebi rekao je “ja”, a ne “meni”. Ovo mi je privuklo pažnju zato što sam (možda pretjerano?) očekivao da, ako postoji netko tko može pri referiranju na sebe sama (kao subjekta) koristiti “ja”, da bi taj isti trebao znati koristiti i “meni” kada se o njemu govori kao o objektu. Ako odgovor na ovo pitanje treba tražiti u pretpostavci da je razlikovanje subjekta i objekta još uvijek prekompleksno za tako malo dijete, potrebno je odgovoriti tko je upotrijebio zamjenicu “ja”. Može li se ustvrditi da je njegovo “ja” isto tako objekt, nešto izgovoreno u trećem licu baš kao što tako mala djeca vlastito ime koriste u trećem licu – npr. kad mali Marko umjesto da kaže “ja sam gladan” kaže “Marko je gladan”? Nije mi jasno zašto je beba iskoristila riječ “ja” ako je mogla upotrijebiti svoje ime, što često radi u nekim drugim prilikama, baš kao i prije spomenuti mali Marko. Znači li to da onaj tko koristi ime umjesto “ja” u stvari nije gladan, tj. uopće ne može biti (fizički) gladan?

1 ^Razvojna psihologija (engl. developmental psychology) izvorno se bavila pitanjem razvoja u ranoj dobi da bi kasnije proširila područje svoga zanimanja na sve dobne skupine.

Ta ista beba mi je u drugoj prilici pokazujući na sebe rekla sljedeće: “Hajde Denis, digni”. Upitao sam je koga da dignem, na što mi je uzvratila svojim imenom (treće lice?), a nije kazala “Mene digni”2. Može li se ovo smatrati još jednim pokazateljem da nije došlo do poistovjećivanja s fizičkim tijelom, odnosno da se nije pojavilo ono što se tek treba s njime poistovjetiti? Postavio sam si pitanje tko u tom razdoblju koristi zamjenicu “ja”, a svoje tijelo i dalje doživljava kao nešto strano, kao vanjski predmet (objekt). Je li ovo samo primjer nemogućnosti baratanja vlastitim imenom, zamjenicama “ja” i “meni” zbog nedovoljno razvijena jezika u tako ranoj dobi? Možda.

Spomenuo bih još jednu anegdotu na ovu temu. Riječ je o desetogodišnjaku koji se ničim izazvan (kako to već biva kod djece) povjerio svome ocu o onomu što mu se dogodilo s tri godine:

“Tata, ja se točno sjećam kada sam postao svjestan samog sebe. Baka mi je rekla da odem u hodnik gdje je vaga, stao sam na vagu i odjednom skužio da sam ja ja. Znaš, prije toga sam se osjećao kao da sam plišana igračka.”

Je li ovaj ovaj ‘aha-doživljaj’ samo dobar primjer kako se stvoreni ego/self napokon identificirao (poistovjetio) s tijelom? Pretpostavimo da jest, ali i dalje mi nije jasno tko se prije toga osjećao kao plišana igračka i za što je u prvom redu ona trebala biti sinonim: za nešto vanjsko, strano, odvojeno ili za nešto bez svijesti o sebi samom? Je li to ujedno trenutak kada koncept “meni” dobiva očekivano značenje, tj. nešto što više nije strano i odvojeno – ali od koga ili čega?

Mislim da je ovdje važno primijetiti da ego-svijest desetogodišnjaka koja je informirala o ranijem događaju u Umu “ima” pohranjeno (zapamćeno) kako je to biti bez nje same – to je preduvjet za izrečenu usporedbu. Ima stavljam u navodnike jer ego/self smatra da je sve čega se može sjetiti sam i proživio. Ako do tada nije postojao ego, tko ga je mogao tamo pohraniti?

Predstavlja li ovo rubnu pojavu3, a da razdoblje prije toga u kojem nije postojala “prava” identifikacija s tijelom možemo zanemariti i daljnja istraživanja usmjeriti prema egu/selfu ili primarnoj (pod)osobnosti koja se razvila i vodi nas kroz život?

Ako spomenutu anegdotu promotrimo kao rubni slučaj blizak rođenju, postoji još jedan rubni slučaj koji je blizak trenutku smrti. Riječ je o posebno teškim fizičkim i/ili psihičkim traumama4. Preživjeli znaju reći prisjećajući se takvih događaja da su doslovno bili “izvan sebe” što ukazuje na to da je onaj što poima izgubio percepciju bivanja u fizičkom tijelu kao u svom vozilu. Ekstremni slučaj ove pojave već je spomenuto ‘iskustvo tik do smrti’ (engl. Near Death Experience ili NDE) koje se gotovo beziznimno5 događa u nesvjesnom stanju, a to ostavlja malo prostora tumačenjima kako je svjesni ego/self taj koji ga je proživio. Dakle, još jednom, ego se nakon buđenja može prisjetiti takvog događaja jer su detalji o njemu zapisani u području Uma i postali mu dohvatljivi, iako on nije nužno sudjelovao u njihovoj pohrani/pamćenju.

2 ^“Meni” se u njegovom rječniku pojavilo nekoliko mjeseci nakon ovog događaja.
3 ^Rubni slučajevi su nešto što se u statističkom izjednačavanju olako odbacuje. Takav je pristup prije svega praktičan (i komercijalno primjenjiv), ali je posljedica čestog zapinjanja u stvarnom razvoju. Naveo bih ovdje stanje u jednoj od najvećih industrija, onoj automobilskoj, koja se od samog početka temelji na vrlo upitnoj tehnologiji motora s unutarnjim sagorijevanjem. Sva poboljšanja njegove konstrukcije i njegovih karakteristika i dalje ga čine po mnogo čemu inferiornim naspram elektromotora. To se primjerice odlično vidi u ekstremnim uvjetima (npr. vučne lokomotive, mega-kamioni u rudnicima dnevnog kopa itd.). Predviđeni servisni interval suvremenog automobila je 15 000 km. Ako se uzme da gradska vožnja u prosjeku ne prelazi 40 km/h, ispada da to “čudo tehnike” mora na servis (prvenstveno zbog motora) nakon nepunih 16 dana neprestanog rada (375 sati). Istovremeno, neke vrste elektromotora imaju servisni interval od nekoliko desetaka tisuća sati neprestanog rada.
4 ^Fizičke traume mogle bi se ostvariti svojevoljno, npr. dugotrajnim gladovanjem što je bila praksa mnogih mistika, a psihičke uzimanjem psihoaktivnih supstancija.
5 ^Neki eksperimenti poput onog Ricka Strassmana (2000.)Strassman, R. (2001.), DMT: the Spirit Molecule: a Doctor's Revolutionary Research into the Biology of Near-Death and Mystical Experiences, Rochester VT, Park Street Press s DMT-om, tim snažnim halucinogenom (ili u novije doba enteogenom), ukazuju na to da osoba ne mora biti u stanju nesvijesti da bi doživjela takvo iskustvo. Strassman je izložio i teoriju da iskustva s vanzemaljskim otmicama možemo zahvaliti prisustvu DMT-a kod navodno otetih. Ovdje je izostalo pitanje kako to da “navodno oteti” proživljavaju upravo takvo iskustvo, a ne recimo prisustvo na rock koncertu, predizbornom skupu, ljetovanju na rajskom otočju, polemici s punicom ili možda borbi sa žirafama ili sličnim kreaturama na nekom nepoznatom planetu.

Pojavljivanje ega/selfa

U 6. je poglavlju u dijelu o podidentitetima iznesena pretpostavka o njihovom stvaranju. Ponovit ću ovdje nešto drugačije napisanu radnu pretpostavku pojavljivanja ega/selfa ili primarnog (pod)identiteta uzimajući u obzir sljedeće:

  • u Astralnom tijelu čovjeka postoji posebno područje koje ima potencijal da se u njemu stvori Um;
  • iza Heureka-učinka stoji povezivanje dvaju sadržaja u Umu;
  • pojavljivanje podidentiteta povezano je s određenom traumom i
  • Kalupi bi trebali predstavljati pomoćna sredstva za funkcioniranje Bića/duše u ovom realitetu.

Od trenutka utjelovljenja, Biće/duša prikuplja doživljaje o tijelu i onome što ga okružuje i oni se polako sakupljaju u posebnom dijelu Astrala u kojem će se kasnije stvoriti i Um. U tom razdoblju Biće/duša doživljava traumu zbog ogromne razlike između realiteta iz kojeg dolazi i ovoga u kojem se našla. Zbog toga bira jedan od Kalupa koji je sam po sebi bezličan te koji pojednostavljuje sakupljanje i “procesiranje” određenih informacija i doživljaja. U području Uma se uslijed prolaska vremena u interakciji s drugim ljudima pojavljuju informacije koje će postati osnova za koncept osobnog imena i zamjenice “ja”, kao i svega onoga što je izrečeno u vezi s izgledom i djelovanjem fizičkog tijela (vozila). Beba u tom razdoblju koristi svoje ime i zamjenicu “ja” na jednak način kao što to čini i s nizom drugih usvojenih pojmova o vanjskim objektima. Kako vrijeme odmiče u “prostoru” Kalupa sve “opipljivija” postaje forma svijesti, ono što će postati primarni podidentitet.

Ostaje još ‘Aha-trenutak’ kada će po prvi put doći do spajanja dvaju sadržaja iz Uma: pojma “ja” i “mene” kao svijesti o tijelu. Tome spajanju kod kojeg je “ja” koje je izrekla beba u prvom primjeru dobilo “tijelo” i prestalo sebe doživljavati kao “plišanu igračku” u drugom primjeru desetogodišnjaka, vjerojatno je prethodilo još nekoliko ‘Aha!” koji su omogućili da se koncept “ja” spoji s primarnim podidentitetom koji se počeo formirati, kao i to da se različiti koncepti o tijelu mogu spojiti s “mene”. Tko je zaslužan za to spajanje – Biće/duša ili primarni podidentitet? U dosadašnjem istraživanju nismo došli do odgovora na to pitanje, ali ‘heureka-učinak’ bi se mogao okarakterizirati kao nešto što je došlo iz “dubine duše” ili što odrasli ego/self zaključuje – “ni od kud”, odnosno iz njemu nedohvatljivog tzv. nesvjesnog. Taj je trenutak povijesni i kao takav će ga Biće/duša zapisati u Um. Zapisat će da je to “ja” zaduženo za održavanje tijela i posrednik između ovog realiteta i Bića. Nadasve romantično, ili?

Ego/self će u budućnosti sve upućeno tijelu (pohvale i kritike usmjerene na izgled i ponašanje) doživljavati vrlo osobno. Isto tako moglo bi se reći da ta osobnost ima na raspolaganju već uspostavljene kontrolne kanale (s povratnim spregama) za upravljanje “svojim” tijelom.

Uvjetovanje i gubitak autentičnosti

John Welwood koji nastoji integrirati zapadnjačku i istočnjačku (u prvom redu budističku) psihologiju kaže da se obje u velikom dijelu mogu složiti o prirodi identiteta ega: vide ga kao tvorevinu, stvorenu snagom uvjetovanja (Welwood, 2002., 40).Welwood, J. (2002.), Toward a Psychology of Awakening – Buddhism, Psychotherapy and the Path of Personal and Spiritual Transformation, Boston, Shambala Publications, Inc. Njegova primarna funkcija dobro je opisana terminom “osobnost za preživljavanje” (engl. survival personality) (Firman i Russel, 1994., 18)Firman, J. i Russel, A. (1994.), Opening to the Inner Child – Recovering Authentic Personality, dostupno na: http://www.psychosynthesispaloalto.com/pdfs/OpenInnerChild.pdf, viđeno: 03.05.2014. za koju autori kažu da joj je osnovni zadatak preživjeti prvobitno ranjavanje (engl. primal wounding) koje opisuju na sljedeći način:

“Prvobitno ranjavanje posljedica je narušavanja osjećaja sebstva osobe, što se najbolje očituje kod fizičkog zlostavljanja, seksualnog uznemirivanja i emocionalnog iscrpljivanja.” (Firman i Gila, 2002., 27, moj prijevod)

Firman, J. i Gila, A. (2002.), Psychosynthesis – A Psychology of the Spirit, NY, SUNY Press

 

“Primal wounding results from violations of a person’s sense of self, as seen most vividly in physical mistreatment, sexual molestation, and emotional battering.”

Nažalost, cijena koju po putu plaćamo zbog ovakve zaštite u suštini je neizreciva, a može se svesti na samo dvije riječi – gubitak autentičnosti. U kojoj će mjeri doći do gubitka autentičnosti individualna je stvar, na što nas podsjećaju one bebe za koje bi se moglo reći da se ne predaju tako lako. Riječima Donalda Winnicotta:


“Protest protiv tjeranja u lažnu egzistenciju može se uočiti od najranijih dana. Kliničku sliku čini opća razdražljivost, poremećaj u hranjenju i drugim funkcijama koje klinički mogu iščeznuti, međutim kasnije će se ponovno pojaviti u mnogo ozbiljnijem obliku.” (Winnicott, 1965., 146, moj prijevod i podebljanja)

Winnicott, D. W. (1965.), The Maturational Processes and the Facilitating Environment. U: The International Psycho-Analytical Library, 64:1-276, London, The Hogarth Press and the Institute of Psycho-Analysis

 

“The protest against being forced into a false existence can be detected from the earliest stages. The clinical picture is one of general irritability, and of feeding and other function disturbances which may, however, disappear clinically, only to reappear in serious form at a later stage.”

Međutim, takvo ponašanje lako postaje predmetom osude okoline koja ga doživljava kao tvrdoglavost, neposlušnost, višak energije (!) itd. Ustrajno “svojeglavi” u današnje vrijeme sve lakše bivaju stigmatizirani. Za njih postoji sve veći broj psihijatrijskih etiketa razvijenih u skladu s “najnovijim istraživanjima” i ponudom farmaceutske industrije što daje zakonski okvir za “liječenje” recimo “nedostatka pažnje” i “hiperaktivnosti” (skraćeno ADHD).

U vezi s procesom gubitka autentičnosti također se nameće pitanje koji bi mogao biti uzrok adolescentskog bunta6? Može li se na njega gledati kao na drugi pokušaj Bića/duše da pomoću novoprisutnih “energija” u tijelu povrati svoje vodstvo (autentičnost) od primarnog podidentiteta koji se do tada već uvelike formirao? Adolescentski buntovnici danas mogu biti još lakše stigmatizirani, a oni etiketirani već u dječjoj dobi imaju priliku potvrditi postojeće etikete7 ili svojim prkosom zaslužiti i neke nove iz klasifikacija DSM ili MKB (recimo poremećaj prkošenja i suprotstavljanja, ODD od engl. Oppositional defiant disorder).

Za kraj bi se moglo reći: ako je primarni podidentitet zaslužan za postizanje samosvijesti kao svijesti o nama samima, onda je čitav proces paradoksalan – on je posljedica gubitka naše autentičnosti, jer kako znati tko zaista jesmo ako nismo autentični (već smo u dobroj mjeri ukalupljeni)? Može li se istovremeno ustvrditi da ne bi došlo do razvoja samosvijesti i da bismo ostali na razini (divljih) životinja u slučaju da nismo došli u doticaj s drugima? Isto tako, može li se na postignutu samosvijest koja nije autentična, pa zbog toga s pravom može biti prozvana lažnom, stečenom ili preživljavajućom, gledati kao na značajan, tj. nezaobilazan, ali nikako i završni korak u razvoju čovjekove svijesti?

6 ^John Rowan (1990., 129-131)Rowan, J. (1990.), Subpersonalities - The People Inside Us, London, Routledge opisuje adolescenciju kao proces traženja pravog “ja”, s puno introspekcije koja se događa samo u “vanjskom sloju”, tj. području podidentiteta. To dovodi do osjećaja još veće neautentičnosti koju adolescent projicira u vanjski svijet, vrlo često prema osobama koje su mu bile najvažnije u djetinjstvu. Sve to dovodi do daljnjeg učvršćivanja podidentiteta, a jedan, često onaj koji je povezan sa stereotipnom seksualnom ulogom, bude izabran kao dominantan i postaje ego (primarni podidentitet). U ovom procesu umjesto da se otkrije pravo ja, s njime se još više gubi kontakt.
7 ^Za psihijatrijsko etiketiranje uobičajen je tzv. komorbiditet (engl. comorbidity) koja omogućava istovremeno davanje više etiketa koje postaju razlog za intenzivnije i dugotrajnije “liječenje” i eksperimentiranje različitim “koktelima” terapija.

Divlja (feralna) djeca

Slučajevi divlje djece (fr. enfant sauvage) koja su provela više godina u izolaciji ili su pronađena (uhvaćena) u divljini ili u društvu divljih životinja golicaju maštu dugi niz stoljeća. Ona predstavljaju i svojevrsni rubni slučaj koji bi mogao biti test za određene pretpostavke koje sam predstavio u dosadašnjem tekstu. Nažalost, ili prije bi se reklo nasreću, takvi su slučajevi jako rijetki, a dosadašnji istraživači, čak i kada su bili u mogućnosti doći u izravni kontakt s tom djecom, nisu imali načina doznati što im se dogodilo naprosto zato što su se, kada su ih pronašli, ponašali divlje i poput životinja u čijem su društvu pronađena (hodali su četveronoške, grizli, režali, imali izuzetno razvijena osjetila).

U većini se slučajeva pretpostavlja da su ta djeca inicijalno bila u kontaktu s roditeljima ili drugim ljudima (i po nekoliko godina), ali nakon što su ostavljena, izgubljena ili nakon što ih je neka životinja otela (!) ispada da su u tolikoj mjeri “podivljala” da ih više nije bilo moguće socijalizirati. Većina nije bila u stanju naučiti izgovoriti više od par riječi ili nekih njima svojstvenih neartikuliranih glasova bez obzira na sve napore tadašnjih odgajatelja.

Vrlo poznati slučajevi datiraju još iz 18. stoljeća, onaj ‘Divljeg Petra’ (Moorhouse, 2010.)Moorhouse, R. (2010.), Peter the Wild Boy. U: History Today, April 2010 (str. 17-19) pronađenog u Njemačkoj, a koji je doživio za takvu djecu rijetko duboku starost, i ‘Viktora iz Aveyrona’ (Lieberman, 1982.)Lieberman, L. M. (1982.), Itard: The Great Problem Solver. U: Journal of Learning Disabilities, 15(9):566-568 u Francuskoj s kojim je imao prilike raditi Jean Itard, osnivač oralne edukacije za gluhe, autistične i mentalno zaostale osobe (Wolff, 2004., 202). Wolff, S. (2004.), The history of autism. U: Eur Child Adolesc Psychiatry, 13:201-208, doi:10.1007/s00787-004-0363-5

Postoje različite teorije zašto je njihova socijalizacija bila neuspješna ili vrlo ograničena, u koje spada i ona koja govori da je osnovni razlog urođena mentalna retardacija (Dennis, 1951., 153.).Dennis, W. (1951.), A Further Analysis of Report of Wild Children. U: Child Development, 22(3):153-158 Moguće je da su upravo zbog toga neka od njih bila napuštena. Ako to ipak nije slučaj postavlja se pitanje što se s njima dogodilo? Je li uopće došlo do stvaranja Uma i primarnog podidentiteta? Postoji li “vremenski okvir” za razvijanje Uma kao što neki zagovaraju i je li interakcija s drugim ljudima od presudne važnosti za razvoj ljudskih vještina, prvenstveno govora? Primjer gluhonijemih ne govori tome u prilog, na što ću se u nastavku osvrnuti.

Može li se umjesto toga govoriti o nezamislivim traumama zbog napuštanja i strahovima prouzročenim pri suočavanju s nepoznatom i neljudskom okolinom? Ako je Biće/duša inicijator stvaranja Uma i primarnog podidentiteta nakon rođenja uz podršku okoline u najpozitivnijem smislu, zašto se to nije dogodilo i naknadno kada su neki od njih poput Divljeg Petra imali po uobičajenim kriterijima doslovno kraljevski tretman koji im je pružao tadašnji Vojvoda od Hanovera, ujedno i engleski kralj? Što ako je u većini slučajeva “čovječnost” takvih osoba za života izgubljena i ako im ostaje samo “životinjska” (tjelesna) svijest? Drugim riječima, Biće/duša je prijevremeno napustila vozilo.

 

Spomenuo bih još jedan mogući apsurd. Ako stvarno vrijedi pretpostavka da Biće/duša bira Kalup za stvaranje zaštite i posrednika za preživljavanje u ovom realitetu, lako se može dogoditi da uvjetovanja i programiranja kojima bude izloženo neće dovesti do njegova “ispunjenja”. Zbog toga ni izabrana maska neće biti ostvarena (“autentično razvijena/ispunjena”) što je možda na tragu osjećaja onih osoba koje smatraju da su se pretvorile u nešto što je daleko od njihova ideala8. Apsurdne primjere gubitka autentičnosti ili nemogućnosti ispunjenja izabranog Kalupa neki uspiju prepoznati kod sebe ili drugih komentirajući ili žaleći se da žive kao da su na autopilotu – što je nadasve praktična analogija!

Smatram da sve rečeno nimalo ne gubi na značaju čak i da pretpostavka o korištenju Kalupa (kao i njihovom postojanju) nije valjana. Možda na taj trag navodi i treći podidentitet u primjeru koji je Nataša “vidjela” (6. poglavlje). Čini se da je on odličan kandidat za titulu autopilota – podidentitet se pojačava sam od sebe, sve je moćniji što je aktivniji, okrenut je prema vanjskom svijetu, a ne prema Biću itd. Kad bih pod svaku cijenu želio ostati unutar “kutije” vlastitih pretpostavki, mogao bih i ovu pojavu protumačiti korištenjem Kalupa i primjerice reći da je taj podidentitet u stvari primarni, a s obzirom na to da nije osvijestio svoju ukalupljenost, Kalup mu do daljnjeg ostaje nevidljiv i nespoznatljiv.

Ako i ostavim po strani ovakva nagađanja, treba se samo osvrnuti oko sebe i vidjeti koliko autentičnih ljudi trenutačno korača ovim planetom ili krenuti tragom nekog od mnogobrojnih učenja, pa i nekih psihologijskih teorija, koje bi možda nekima mogla biti od pomoći u pripremi za suočavanje i priznavanje nepostojanja ili bolje rečeno gubitka autentičnosti kod samih sebe.

Autopilot naš svagdašnji

Etiketa autopilota, baš kao i ona tzv. poremećaja višestruke osobnosti (PVO) koristi se u ekstremnim slučajevima. Međutim, kao što na temelju potonje možemo doći do toga da psihička množina postoji i u psihički zdrave populacije, isto tako bismo uzevši u obzir prvu mogli naučiti nešto o automatizmu koji je sveprisutan u te iste populacije.

Autopilot se koristi kao pomoćno sredstvo u navigaciji (najčešće zračnoj ili brodskoj). U idealnom slučaju, kapetan plovila trebao bi upisati ciljne koordinate i zapaliti lulu ili cigaru (ako u kabini ne postoji detektor dima) i prepustiti kormilo autopilotu koji će ga sigurno dovesti do zadane točke. Mislim da takvo shvaćanje ovog pomagala većini ljudi predstavlja domet njihova znanja i zanimanja o njemu. Međutim, većina nije upoznata s onim što nije očito, a to je osnovni princip na koji autopilot upravlja kormilom. On se temelji na sumnji i pogrešci, uz podršku prethodno upisanih ili po putu prikupljenih informacija. Autopilot temelji svoje upravljanje kormilom na stalnoj sumnji u smjer kojim ide, stalno uspoređujući trenutni smjer sa zadanim. Tako prošli podatak i pronađena greška postaju osnova za buduću naredbu. Kada postigne željeni smjer ne treba činiti ništa, tada je u pravu, ali to ne traje dugo i već bi sljedeće procesiranje dobivenih informacija moglo zahtijevati novu reakciju. Dakle, zamislimo da je na početku plovidbe kormilo postavljeno u neutralni položaj i plovilo ide u smjeru sjevera, a upisani se cilj nalazi na istoku – prva komanda će biti “kormilo udesno”. Ta će komanda biti na snazi dok autopilot ne dobije povratnu informaciju da plovilo ide u smjeru istoka. Dok je usmjereno ka istoku s odstupanjem, tj. greškom koju može tolerirati ne dira kormilo. Svako daljnje otklanjanje udesno (prema jugu) dovest će do novog odstupanja do trenutka kada se ono više ne može tolerirati i što će zahtijevati novu naredbu: “kormilo ulijevo”. Greška-korekcija, greška-korekcija i tako sve do cilja. Ovu idilu značajno kompliciraju drugi sudionici u prometu, ali i vremenski uvjeti poput vjetra, valova, kao i sam teren (plićaci, hridi, otoci, kopno...).

8 ^Carl Rogers (1959., 200)Rogers, C. R. (1959.), A theory of therapy, personality and interpersonal relationships as developed in the client-centred framework. U: S. Koch (ur.), Psychology: A Study of Science, Vol. III, Formulations of the Person and the Social Context, New York, McGraw-Hill (str. 184-256) je ponudio pojam idealni self. Može li se njega smatrati ispunjenjem Kalupa koji je prvotno izabran?

Nije teško pretpostaviti da bi onaj autopilot koji je prvotno opremljen većom bazom podataka (o terenu i navigacijskim pravilima) bio cijenjenji jer bi se činio inteligentnijm. Ipak, sva “pamet” o navigaciji nije ništa drugo doli kolekcije programa koji će biti onoliko učinkoviti u određenoj situaciji koliko je programer bio uspješan u zadavanju pravila za tu situaciju prema vlastitim ili tuđim iskustvima. Bilo koja nova (neočekivana) pojava na zadanoj ruti mogla bi ubrzo pokazati da autopilot u stvari plovi mehanički, na osnovi programa, a ne znanja i razumijevanja. Čak ni prikupljene informacije (“znanje”) u prethodnim plovidbama po istoj ili drugim rutama nije nikakvo jamstvo da će ih uspjeti jednako učinkovito primijeniti u novonastaloj situaciji. Zato se autopilot, kada stvari postanu kritične, gasi, a kormilo preuzima kapetan. Bez obzira na to što ni to nije jamstvo da katastrofa bude izbjegnuta, njegovo upravljanje znatno povećava mogućnost za uspješno svladavanje prijeteće situacije (čak i ako se tek probudio ili je mamuran). Zbog sasvim drugačijeg načina djelovanja, velike su šanse da izvede manevar koji autopilot, opremljen podacima/kartom tog terena i tisućama drugih, ne bi mogao izvesti! Jedan je od razloga i taj što je kapetan brži/spretniji u rukovanju od autopilota. Ovo postaje sve očitije kako se povećava broj mogućih manevara, zbog kojih će autopilotu biti potrebno puno više “mozganja” u usporedbi s kapetanovom reakcijom koja se može činiti nerazumnom, reklo bi se “instinktivnom”.

* * *

Osvrnimo se sada na psihičku konstelaciju čovjeka. Mislim da ne treba mnogo pametovati kako bi se odgonetnulo što je kod nje autopilot, a tko kapetan. Ako je Biće/duša kapetan9, onda je ona kao pomoć u navigaciji postavila ego/self na kormilo vozila (tijela) koje će koristiti za putovanje ovim realitetom. U čemu je ovdje uopće problem? Osnovni problem, koji nije očigledan, vjerojatno je taj da naš ego/self nema prekidač za gašenje, tj. za lagan prelazak na “manualni” režim rada kada kormilo preuzima Biće/duša. To i nije jedini problem. Bez obzira na to što se naš autopilot ne gasi tek tako (a da smo i dalje pri svijesti), on ni ne mari za povike kapetana iz “potpalublja”! Iako se kapetan često odmah javi kad treba nešto važno odlučiti, ego/self to najčešće grubo ignorira i započinje sa svojim racionalizacijama za koje koristi informacije iz prošlosti pohranjene u Umu praveći se pametan, autoritativan i dorastao situaciji. Njegov doživljaj situacije tako neizostavno prolazi kroz filtar proživljenog koji stvara sasvim drugu sliku, često dijametralno suprotnu od one koju “vidi” Biće10.

Ali ni to ne bi rezultiralo toliko čestim promašajem cilja da nije prisutna još jedna pojava. Riječ je o tome da je skladište (Um) iz kojeg ego/self uzima informacije prepuno tuđih sadržaja koji su zapravo dezinformacije i programi koje ni kapetan, a još manje autopilot nije prikupio ili stvorio. Čim smo stariji situacija je tim gora, sve je više tuđeg inventara u skladištu11. Kako su se oni tamo našli? Prvenstveno dresurom, tj. u stanjima kod kojih autopilot nije držao “stvari pod kontrolom”. To je neizbježno kod male djece kad funkcija autopilota još nije u potpunosti uspostavljena. Apsurdno je da kasnije takvi sadržaji uobličuju navigacijsku kartu i pravila, pa autopilot teži ka ispunjavaju ciljeva koji nisu u skladu s onime što je kapetan postavio ili što bi izabrao. Autopilot tako dalje putuje koristeći tuđe programe koji otvaraju sve više prostora za nasukavanje ili brodolom, ali on toga nije svjestan. Ako slučajno i postane svjestan, često mu je lakše odlučiti (iz “straha”12 od neizvjesnosti i nepoznatog) nastaviti ploviti po njihovom diktatu, nego ih se odreći.

Zašto kapetan nije odbio takve ponude u trenucima u kojim autopilot nije držao stvari pod kontrolom? Smatram da je tako prvenstveno zato što se njegovo djelovanje temelji na sasvim drugačijim osnovama, a prema kriterijima (čitaj: programima) autopilota kapetan je naivčina i idealist.

9 ^Uzimam funkciju kapetana kao predstavnika žive (nemehaničke) navigacije, iako u stvarnom životu, ovisno o vrsti i veličini plovila ili letjelice, upravljanje i navigacija nije funkcija kapetana već nekih drugih časničkih ili dočasničkih zvanja.
10 ^Razliku u percepciji možda bi trebalo tražiti u tome što Biće ima na raspolaganju dodatne resurse zbog kojih može razaznati ono što egu/selfu ne uspijeva i/ili ima pristup sadržajima koji su egu/selfu nepristupačni (cjelokupni prostor Astrala).
11 ^U ovom kontekstu valjalo bi navesti i u 6. poglavlju spomenute tuđe (vanjske) misaone forme.
12 ^Stavljam u navodnike jer su šanse velike da je i on program, i to tuđi, kojim se autopilot koristi.

Pretpostavimo da je skladište, ne dođe li do nekih ozbiljnih “proširenja”, konačnog kapaciteta i da neke nove stvari nećemo moći ubaciti dokle god stare ne izbacimo. Zbog toga svako reprogramiranje smatram suštinski promašenim pristupom (o tome još u 11. poglavlju). Reprogramiranje ne znači zamjenu starog (nepoželjnog) programa novim kako se to često promiče, već ubacivanje novog koji bi trebao zasjeniti učinak staroga, a ne ga zamijeniti. Iako bi reprogramiranje naizgled moglo dati željene rezultate, ukupan učinak je vrlo upitan zato što će ubuduće biti potrebno utrošiti energiju za održavanje i jednoga i drugoga bez obzira na to nalazili li se u skladištu Uma ili gdjegod drugdje u psihičkom prostoru te osobe. Stari program bi se u nastavku mogao očitovati na sasvim drugačiji način koji neće biti toliko, reklo bi se, očigledan kao što je to bilo prvi put.

Navest ću ovdje i jednu računalnu analogiju: zamislite da vam je na računalu virus zbog kojeg se stalno prikazuje poruka koja prekriva većinu ekrana i ometa vas u njegovu korištenju. Zatražili ste pomoć servisera da vam to riješi i on umjesto da pronađe virus i izbriše ga s računala, instalira novi program koji vreba da se pojavi maliciozna poruka kako bi je trenutno maknuo s ekrana! Vi više “nemate problema” osim što se sada troše resursi i za izvršavanje virusa i za taj “čistač virusa” smanjujući tako ukupni raspoloživi kapacitet potreban za ono za što ste naumili koristi računalo.

Pretpostavljena konačnost kapaciteta Uma koja se na fizičkoj razini zrcali u pronađenoj neuroplastičnosti i pripadajućoj, u 5. poglavlju spomenutoj “natjecateljskoj neuroplastičnosti”, razlog je želje za što ranijim usađivanjem stanovitih programa. Jedan od osnovnih ciljeva učinkovitog programiranja i propagande jest razvijanje u svijesti potrošača onoga što se u engleskom naziva Mind share. Zato su korporativni, politički, religijski, znanstveni predvodnici vrlo zainteresirani za nas od trenutka rođenja13. Neki od njih svoje (dez)informiranje provode po sili zakona, drugi po sili stada, tj. pripadnosti određenom stadu14, neki izazivajući osjećaj izabranosti i posebnosti (cool ili in faktora) itd.

Osim što autopilot buduću navigaciju temelji i na dezinformacijama, s vremenom razvija i cijeli niz vještina kako ne prepustiti kormilo Biću/duši. Jedna od najučinkovitijih metoda za to jest kontinuirano generiranje “šuma”, tj. uposlenosti svime na što nailazi za vrijeme plovidbe kako bi mogao reći kapetanu: “nisam te čuo”. Autopilot često, moglo bi se reći također isprogramirano, bježi s područja informacijske tišine u potrazi za bukom. Kao da zna da kada nema što procesirati da i njegova funkcija postaje sve manje opravdana i da bi tada kapetan mogao preuzeti kormilo. Autopilot će upotrijebiti najrazličitije racionalizacije do ostane u bučnom području u kojem ima pune ruke posla procesirajući informacije koje su u suštini beznačajne, ali to mu daje osjećaj da je živ (baš kao i prateći emocionalni angažman o čemu će biti riječi u sljedećem poglavlju). Autopilot jednostavno osjeća potrebu da se informira, da dozna “što je novo”, dok u suštini nema ničeg novog dok god je on za kormilom! To dolazi kao divna racionalizacija svima onima koji svojom ponudom učestvuju u stvaranju buke – naime, ispada da mi zaista tražimo15 to što nam nude! Posebice prednjači ponuda industrije zabave koja je 24 sata on line ili on air s tisućama paralelnih zbivanja. Ovako predstavljeni autopilot uvelike ću koristiti u nastavku teksta kao jedan od sinonima za ego-svijest.

Majčinska ljubav i roditeljstvo

Vratimo se sada na pitanje traume, odnosno šoka kod suočavanja Bića s događajima i odnosima u ovom realitetu, što je prema mojoj pretpostavci glavni razlog pojavljivanja ove nove tvorevine negdje u prostoru Astrala. Što smo stariji, sve je više razloga za doživljavanje trauma. Stoga stvoreni primarni podidentitet sve češće dobiva priliku da bude u akciji (ili reakciji) – kod svakog “ne” upućenog aktivnosti koju je iniciralo Biće (“ne smiješ to...”, “moraš ovo...” itd.). Osim toga, čak i kad Biće nema potrebu za akcijom, već će se naći netko iz okoline tko će ga početi tjerati na akciju u skladu s vlastitim idejama i mjerilima – naime, autopilot ne može gledati kako je drugi autopilot besposlen, bilo da se taj “posao” svodi na danonoćno sjedenje u “kafani” ili pred televizijom. Isto tako, autonomnost primarnog podidentiteta s vremenom će bivati sve veća i zbog svog će neznanja upadati u prijeteće situacije neovisno o svojoj primarnoj zaštitničkoj ulozi.

13 ^U dokumentarnom filmu ‘Consumming Kids – The Commercialization of Childhood’, 2008. prikazane su neke od praksi napada na najmlađe.
14 ^To stado može se zamijeniti nizom pomodnih pojmova poput ‘pripadnici istog lifestyle-a’.
15 ^Čekajući u redu u poslovnici jednog telekomunikacijskog operatera imao sam priliku svjedočiti potpunoj izbezumljenosti njihovog korisnika koji je gnjevnim glasom upitao službenicu: “Možete li vi uopće zamisliti kako je meni šest dana bez televizije!?”.

Trebalo bi pokušati zamisliti, ako se toga već ne možemo sjetiti16, kakav je udarac za Biće bilo suočavanje s činjenicom da realitet u kojem se našlo obiluje vrlo krutim pravilima ili možda bolje rečeno uvjetovanošću i trgovinom od koje ama baš ništa nije pošteđeno pa čak ni ljubav rođene majke. Možda u prvim danima djetetova života tomu nije tako, ali stanje se ubrzo promijeni. Majka, samo zadnja u nizu majki koje su na jednak način dočekane u ovom realitetu, dijete će početi odgajati po društvenim normativima i zakonima. Čim je društvo uređenije, tim u njemu vlada više ideja o “primjerenom odgoju” što dovodi do sve većeg pritiska na majku, oca i sve ostale odgajatelje pomoću propagande, zakona i strahova17. Umjesto odgoja (tj. “učenja o pravilnom ponašanju”), mnogo bi primjerenija bila riječ dresura – baš kao kad je riječ o ostalim ljubimcima (psima, konjima i drugim vrstama koje čovjek smatra vrijednim tog truda18). U novije vrijeme prezaposleni19 roditelji bremeniti samosažaljenjem, samodopadnošću, nepotrebnom brigom (apstraktnom koja se projicira u budućnost) i isprogramiranim strahovima mogu se osloniti na tehnološka pomagala koja će osigurati da dijete i bez njih bude neprestano izloženo dresuri. U najmlađoj dobi pregršću crtića20 na DVD-ovima i media playerima, a kasnije video-igrama, “filmovima za djecu” i on line zabavom. One druge, budne trenutke bez takvih podražaja, dijete će doživjeti kao dosadu.

Fizička i, što je još važnije, emocionalna odsutnost majke kao primarne njegovateljice prema nekim bi teorijama mogla biti odlučujuća za daljnji razvoj djeteta i njegove osobnosti. Donald Winnicott smatrao je da ako beba nije imala ‘dovoljno dobru majku’21 (engl. good-enough mother), ona se u stvari neće ni formirati22, već će razviti osobnost zasnovanu na reakcijama sudaranja s (engl. impingement) okolinom. (Winnicott, 1965., 54).Winnicott, D. W. (1965.), The Maturational Processes and the Facilitating Environment. U: The International Psycho-Analytical Library, 64:1-276, London, The Hogarth Press and the Institute of Psycho-Analysis Nadalje, upozoravao je da je majka koja je istovremeno dobra i loša na nepredvidljivi način pogubnija od nedovoljno dobre majke. (Winnicott, 1965., 147). Winnicott, D. W. (1965.), The Maturational Processes and the Facilitating Environment. U: The International Psycho-Analytical Library, 64:1-276, London, The Hogarth Press and the Institute of Psycho-AnalysisIronično je da ovakve teorije mogu izazvati upravo suprotan učinak kad se s njima susretnu patološki razvijeni autopiloti modernih i načitanih majki u svojoj aktivnoj potrazi za “uputama za korištenje bebe” (baš kao da je riječ o novom kućanskom aparatu). Na taj način umjesto majčinstva, svojoj djeci nude ulogu majčinstva koju žele odigrati na društveno najprihvatljiviji način.

Jody Kernutt, pridržavajući se upravo Winnicottovih koncepata, pratila je prvih pola godine dojenje u obitelji za koju se pretpostavilo da može pružiti idealne uvjete prvorođenoj bebi. Međutim, doznajemo da je majka pokazivala snažnu želju da ostavi dojam savršenog odnosa s bebom, prikazujući se besprijekornom i stvarajući sliku sličnu onoj “bogorodice s djetetom”. Istovremeno Kernutt se žali da se osjećala tjeskobno promatrajući reakcije bebe koja je negodovala zbog majčinog ponašanja odbijanjem dojenja i odavala dojam da neće preživjeti (Kernutt, 2007., 204-206).Kernutt, J. (2007.), The I, or the eye, and the other: A mother-infant observation vignette analysed using Winnicott's concept of false self. U: Infant Observation, 10(2):203-211, doi: 10.1080/13698030701472604

16 ^O ovoj bi se temi zasigurno nešto moglo saznati istraživanjem u promijenjenom stanju svijesti i povratkom u te konfliktne situacije.
17 ^Jedan od strahova danas je i osuda društva zbog “neodgovornog” roditeljstva i tzv. povrede prava djeteta. O tim pravima odlučuju razne interesne skupine koje pišu zakone usklađene sa svojim agendama (postupak koji je u inozemstvu odavno poznat kao lobiranje, a kod nas zasad samo kao podmićivanje). U Hrvatskoj je takav primjer kada roditelji odbiju cijepiti svoje dijete, kao u slučaju bračnog para Benić (Eberhard, 2014.)Eberhard, N. Z. (2014.), Tri godine zatvora jer odbijaju cijepiti dijete?! 31.01.2014., http://www.glas-slavonije.hr/224390/1/Tri-godine-zatvora-jer-odbijaju-cijepiti-dijete, viđeno: 01.05.2014. koji se na taj način izlažu trogodišnjoj zatvorskoj kazni. Završe li u zatvoru, neće se moći brinuti o djeci. Logično je da će tada djeca biti u nadležnosti “Centra za socijalnu skrb”, ustanove koja se odlikuje posebnom vrstom bezdušnosti. Ta bi se skrb možda najkraće mogla opisati kao “medijacija i potkrepljivanje emocionalnog iscrpljivanja svih uključenih”, a čiji postupci nedovoljno rijetko završavaju u rubrici “skandalozno”.
18 ^Domena u kojoj primjerice kastracija, kirurški zahvati na ušima, repovima, kandžama i slična usavršavanja također predstavljaju izraze ljubavi.
19 ^U to ulaze i “društvene obveze” kao što je beskonačno trošenje vremena na društvenim mrežama, forumima, lifestyle portalima i sličnim mjestima, TV sapunice, sportske sapunice (svakojaka prvenstva i olimpijade) itd.
20 ^Lavovski posao programiranja za ulazak u stado poslušnih svakako pripada korporaciji Disney koja koristeći djeci zanimljive likove (recimo Bambi, Nemo itd.) servira dovoljno jurnjave i nasilja, natjecanja i borbe, zastrašivanja, trgovine, ponosa, zavisti itd. Osim svega navedenog, bilo da je riječ o produkciji Disney ili nekim drugim (npr. Laika Entertainment), zamjećuje se golem porast mračnih likova i scena za što se često koristi etiketa ‘mistično’. Naravno, i za to postoji racionalizacija: to su prigodni filmovi namijenjeni proslavi Halloweena (kod nas se prevodi kao ‘Noć vještica’). Ovakve pojave danas neupitno prolaze zbog uspješno provedene masovne desenzibilizacije za mračne, neljudske i beziznimno agresivne sadržaje koji nam se predstavljaju kao zabava, dok njihovu ozbiljnost vjerojatno primjećuju samo pripadnici primitivnih i neobrazovanih društava.
21 ^Bez obzira na to što bi se dalo naslutiti da je ovdje riječ o prilično blagom i dostižnom zahtjevu, izgleda da to nije tako jer je taj pojam koristio za opis majke koja je u stanju od samog početka odgovoriti na sve bebine potrebe (Winnicott, 1965., 57).Winnicott, D. W. (1965.), The Maturational Processes and the Facilitating Environment. U: The International Psycho-Analytical Library, 64:1-276, London, The Hogarth Press and the Institute of Psycho-Analysis
22 ^U smislu da neće doći do odvajanja bebe kao individue od osobnosti majke što se još naziva ‘intrapsihička separacija’ (Masterson, 1990., 32).Masterson, J. F. (1990.), The search for the real self: unmasking the personality disorders of our age, New York, The Free Press

Slijedom gore navedenoga, a koristeći predstavljenu analogiju autopilot-kapetan, moglo bi se zaključiti sljedeće: novopridošli kapetan – beba vrlo se brzo suoči s činjenicom da su kapetani osobe koje ga okružuju negdje u potpalublju i da za kormilom imaju nešto što ona još uvijek nema. Na početku, dok ne može govoriti, beba to osjeća, ali kasnije kad počne koristiti riječi također može konstatirati da je odrasli većinu vremena uopće ne doživljavaju i ne čuju – ne pridaju joj pažnju koju traži, što bi moglo dovesti do toga da mali kapetan pokuša plačem, galamom ili nestašlucima dobiti željenu pažnju.

I tako mladi kapetan sve više počinje prepuštati kormilo vlastitom autopilotu, a drugi će mu autopiloti svesrdno pomoći da iz bogate ponude programa koje su i sami prihvatili osiguraju da skladište mladog kapetana što prije dobije svoje svetinje (vidi 10. poglavlje). Raskorak između želja kapetana i kormilarenja autopilota u sve većoj civilizacijskoj buci dovodi do toga da se u nekom trenutku pojavi osjećaj promašenosti23, ispraznosti i besciljnosti unatoč tomu što su mnogi ciljevi ostvareni pa čak i nadmašeni. Nesreća je u tome što većina tih ciljeva nije naša, već je riječ o usađenim tuđim programima. Vođeni u prvome redu autopilotom, neki se zbog promašene navigacije razbiju, bilo da je riječ o novoj, autopilotu neprepoznatljivoj situaciji ili zbog toga što je kapetan možda pomaknuo kormilo, a da autopilot to nije primijetio. Nasukavanje ili brodolom koje često uslijedi autopilotu je naprosto nedopustivo (i sasvim ludo!), ali govoreći iz vlastitog iskustva, otvara mogućnost promjene u načinu kormilarenja. Za neke bi to moglo značiti još veću kontrolu autopilota (da mu se to ne ponovi), a za druge sve veću prisutnost kapetana koja će se svakako odraziti na smjer plovidbe.

Ego, self i Niži ego

U uvodnom dijelu ovog poglavlja naveo sam neke izraze koji se koriste za psihičku stečevinu koju sam usporedio s autopilotom. Iako sam ih vrlo slobodno koristio i poistovjećivao, što se vidi kod ego/self, u nastavku bih pokušao reći više o osnovi tog poistovjećivanja, nekim dodatnim pojmovima i načinu na koji se self predstavlja u nekim teorijama.

Temelj poistovjećivanja (još jedna radna pretpostavka) predstavlja kontrolna funkcija tih pojmova. Ovdje mislim na svjesnu kontrolu, odnosno na ono što naša uobičajena, budna ili ego-svijest želi ili je u stanju kontrolirati, tj. ono što stoji u pozadini samokontrole24. Koncept kontrolora možda u prvi čas više upućuje na nešto čvrsto, neku strukturu, što je prema riječima Johna Welwooda karakteristično za zapadnjačku psihologiju. Budistička psihologija ga nasuprot tomu vidi kao aktivnost – neprestanu tendenciju da ego sebe pretvori u nešto postojano i definirano hvatajući se za sve što može podržati takav identitet i odbacujući sve ono što bi ga moglo ugroziti (Welwood, 2002., 42).Welwood, J. (2002.), Toward a Psychology of Awakening – Buddhism, Psychotherapy and the Path of Personal and Spiritual Transformation, Boston, Shambala Publications, Inc. Spomenuta razlika u perspektivi pronalazi se i u samoj biti nerazumijevanja zapadnjačke psihologije za istočnjačko “stanje bez ega”. Na tome se među prvima spotaknuo upravo Jung tvrdeći:

“Nama je svjesnost nezamisliva bez ega; ona je izjednačena s odnosom sadržaja i ega. Ako nema ega, onda nema nikoga tko bi bio svjestan bilo čega. Ego je stoga neophodan za svjesni proces.” (Jung, 1975., 484 §774, moj prijevod)

Jung, C. G. (1975.), The Collected Works Vol. 11 – Psychology and Religion, Bollingen Series, Princeton University Press

 

“To us, consciousness is inconceivable without an ego; it is equated with the relation of contents to an ego. If there is no ego there is nobody to be conscious of anything. The ego is therefore indispensable to the conscious process.”

Nema razloga sumnji da Jung nije imao prilike svjedočiti “svjesnosti bez svijesti, a da nije u nesvijesti” pa izgleda da je ovakva izjava jedina moguća. Iz osobnog iskustva mogu reći da je riječ o Jungovoj zabludi i ona proizlazi iz već spomenutog različitog tumačenja ega, a za objašnjavanje te razlike može se iskoristiti i analogija autopilota. Autopilotom možemo smatrati “hardver i softver” (funkcionalnu cjelinu) ili samo “softver” (podrazumijevajući ili zaboravljajući da je za njegovo izvršavanje potreban neki hardver). I u jednom i drugom slučaju čini se da je točno ustvrditi “autopilot je neophodan za autopilotiranje”, ali drugi slučaj ostavlja više mogućnosti za razmatranje drugačijeg upravljanja kormilom, bilo da je “softver za autopilotiranje” u potpunosti izbačen (kapetan je za kormilom?) ili da je stavljen pod “kontrolu” (na uslugu) kapetanu ili možda nekom drugom “softveru”. Sasvim je druga stvar kolike su nam šanse da sa scene trajno uklonimo “softver za autopilotiranje” i kormilo prepustimo kapetanu te koliko je spomenuta ‘Budistička psihologija’ u tome učinkovitija od nekih drugih pristupa.

23 ^Razloge gubitka životnog smisla možda bi trebalo tražiti i u činjenici da je danas toliko toga dobilo smisao, tj. postalo značajno, da se naše “liste postignuća” sve više čine ispodprosječnima i nezadovoljavajućima.
24 ^Takva kontrola u stvarnosti je znatno ograničenija nego što se čini na prvi pogled. Ona u velikom dijelu ovisi o nekoj drugoj svijesti, iz područja tzv. nesvjesnog, koja stoji iza osnovnih fizioloških funkcija i povezana je recimo s tzv. iracionalnim ponašanjem. To isto područje koristi se i za niz naučenih vještina, na primjer održavanje ravnoteže kod vožnje bicikla, pomicanje jezika pri govorenju, pomicanje prstiju kod tipkanja bez gledanja tipkovnice itd. Pokušaj svjesnog uključenja u te procese dovodi do njihovog ometanja, a ne poboljšanja. Međutim, više zabrinjava to što ego-svijest nije u stanju kontrolirati čak ni naš tijek misli, odnosno sebe samu (ako je taj tijek misli njezina reprezentacija).

* * *

Sada bi valjalo reći nešto i o selfu (kod nas se ponekad prevodi i kao sebstvo i jastvo). Freud nije koristio ni ego ni self već njemačko das Ich (ja). Ego je posljedica latinizacije koja se dogodila kod prijevoda na engleski jezik25 (valjda zbog znanstvenijeg prizvuka). Freud je koristio ‘das Ich’ govoreći o umu koji je sposoban biti svjestan aktivnosti koje je inicirao, kao i o podložnoj strukturi koja se koristi za te aktivnosti tako da su ta dva koncepta izvorno bila usko povezana (Sleeth, 2006., 248).Sleeth, D. B. (2006.), The Self and the Integral Interface: Toward a New Understanding of the Whole Person. U: The Humanistic Psychologist, 34(3): 243-261 Drugim riječima, o selfu se može govoriti kao o izvršiocu uma (“ego”) i selfu kao cjelokupnoj osobi (Masterson, 1990., 21).Masterson, J. F. (1990.), The search for the real self: unmasking the personality disorders of our age, New York, The Free Press Nakon Freuda pojavilo se toliko definicija selfa da neki smatraju da je taj pojam gotovo potpuno izgubio značenje (npr. Sleeth, 2006., 243).Sleeth, D. B. (2006.), The Self and the Integral Interface: Toward a New Understanding of the Whole Person. U: The Humanistic Psychologist, 34(3): 243-261

Prevedeno rječnikom Radnog modela, Freudov ‘das Ich’ mogao bi predstavljati primarni podidentitet i najmanje Um, odnosno i fizičko tijelo (zbog poveznice sa živčanim sustavom). To onda implicira i Eterično tijelo jer ono predstavlja poveznicu između psihe i fizičkog. Nataša je taj sustav nazvala Niži ego:

/6/

Denis

[...] gdje je ego u čitavoj našoj priči? Spominjemo li ga mi drugim imenom ili ga se dosad nismo dotakli?

Nataša

A mi ga spominjemo ... ego čini fizičko, Eterično i Um bez ovog dijela Astrala koji je ispod [Podsvjesno]. Znači samo onaj dio koji je osviješten, to je niži ego.

Denis

Znači i fizičko i Eterično tijelo?

Nataša

Tako je ... sve ono čega smo svjesni. I onaj dio Eteričnog koji je u fizičkom kojeg smo svjesni kao nekakve svoje snage.

Denis

Dobro, i koji dio si rekla gore?

Nataša

Um. ... je u Astralnom dijelu, ali [Niži] ego ne obuhvaća ovaj dio kojeg nije svjestan.

Denis

To je ono ispod i iznad Uma?

Nataša

Da.

Denis

Znači to je “kompleksna životinja”?

Nataša

Pa je, ali ne bi drugačije mogao funkcionirati.

Denis

Dobro, znači i one Amebe [Jungovi kompleksi] koje su nam bile u donja dva tijela su u stvari isto dijelovi Nižeg ega?

Nataša

Naravno, da.

Ovo pomalo nalikuje onome što je Jung opisao na sljedeći način:

“Ego, kako specifičan sadržaj svjesnosti, nije jednostavan ili elementaran, nego kompleksan faktor i kao takvog ga se ne može iscrpno opisati. Iskustvo pokazuje da počiva na dva naizgled različita uporišta: somatskom i psihičkom.

Somatsko uporište proizašlo je iz ukupnosti endosomatske percepcije, koja je već jednim dijelom psihičke naravi i pridružena egu pa time i svjesna. Stvara se endosomatskim podražajima od kojih su samo neki prešli prag svjesnosti.” (Jung, 1979., 3 §3, moj prijevod26)

Jung, C. G. (1979.), The Collected Works Vol. 9, Part II – Aion: Researches into the Phenomenology of the Self, Bollingen Series, Princeton University Press

 

“The ego, as a specific content of consciousness, is not a simple or elementary factor but a complex one which, as such cannot be described exhaustively. Experience shows that it rests on two seemingly different bases: the somatic and the psychic.

The somatic basis is inferred from the totality of endosomatic perceptions, which for their part are already of a psychic nature and are associated with the ego, and are therefore conscious. They are produced by endosomatic stimuli, only some of which cross the threshold of consciousness. ”

Murray Stein objašnjava kako Jungov ego ne uključuje fizičko/somatsko ali ga doživljava/percipira kao “psihičku sliku” (Stein, 1998., 24, 25).Stein, M. (1998.), Jung's Map of the Soul – An Introduction, Chicago, Open Court Pretpostavljam da je ovo u skladu s mentalnom (umnom) reprezentacijom Johna Kihlstroma (2012., 371)Kihlstrom, J. F. (2012.), Searching for the Self in Mind and Brain. U: Social Cognition, 30(4):367-379 koji kaže da se self može protumačiti kao mentalna predodžba samoga sebe koja se načelno ne razlikuje od predodžbi drugih osoba, za što su najznačajnije tri reprezentacije: self kao koncept, tj. koncept o sebi (engl. self-concept), self kao slika (self-image) i self kao sjećanje, tj. poimanje sebe zbog kontinuiteta postojanja (autobiographical self)27. Jednostavnije rečeno: naša se samosvijest temelji na prihvaćanju puke mogućnosti da je takvo što moguće, na temelju slike o sebi i naših sjećanja. To nas vraća na početku spomenute slike o tome što mislimo da jesmo umjesto onoga što stvarno jesmo.

25 ^Dodatnu zbrku učinila je njemačka riječ seele koja označava i psihu i dušu. Budući da ne postoji odgovarajući engleski ekvivalent, u engleskom prijevodu Freudovih tekstova zamijenjena je ‘umom’ (mind) i kasnije ‘mentalnim aparatom’ (mental apparatus). Bruno Bettleheim htio je ispraviti ovu nepravdu ukazujući na to da Freud nije govorio o umu već o “duši” (Bettleheim, 1982., 71).Bettelheim, B. (1982.), Freud and Man's Soul: An Important Re-Interpretation of Freudian Theory, Vintage books Stavljanje duše u navodnike sasvim je primjereno jer nefizička duša za Freuda nije postojala.
26 ^Endosomatsko – unutartjelesno.
27 ^(Neuro)znanstveno gledajući ne postoji onaj koji “poima” jer bi se to moglo protumačiti nepopularnim “čovječuljkom” (homunculusom). Zato bi trebalo pokušati pronaći “neuralnu reprezentaciju”, tj. određenu fiziološku strukturu u mozgu koja je zadužena za osjećaj sebe samoga, sebstva ili selfa. Ovo, kao i velik dio drugih opravdanja ili ukazivanja da se nešto ne smije tumačiti čovječuljkom upravo pokazuje da stvari idu u smjeru Bića/duše.

U razmišljanjima o tome što čini Niži ego možda vrijedi spomenuti i pretpostavku Antonia Damasia (1994., 225)Damasio, A. R. (1994.), Descartes' Error – Emotion, Reason, and the Human Brain, New York, Avon Books koji je proučavajući emocije (vidi sljedeće poglavlje) došao do zaključka da um (psiha?) proizlazi iz organizma kao cjeline. To se prema njegovu mišljenju isprva može činiti neintuitivno i dodaje:

“Ne kažem da je um u tijelu. Kažem da tijelo ima veću ulogu od održavanja na životu i modulatornog učinka na mozak. Ono doprinosi sadržajem koji je sastavni dio rada normalnog uma.” (Damasio, 1994., 225, moj prijevod)

Damasio, A. R. (1994.), Descartes' Error – Emotion, Reason, and the Human Brain, New York, Avon Books

 

“I am not saying that the mind is in the body. I am saying that the body contributes more than life support and modulatory effects to the brain. It contributes a content that is part and parcel of the workings of the normal mind.”

Svoje viđenje “ja”/ega (ili selfa, kako kaže, u nepostojanju boljeg izraza) objašnjava vrlo stvarnom umnom konstrukcijom koja se temelji na aktivnosti cjelokupnog organizma – tijela i mozga (Damasio, 1994., 226).28Damasio, A. R. (1994.), Descartes' Error – Emotion, Reason, and the Human Brain, New York, Avon Books

Lažni i pravi ili stvarni self

Koliko naša slika o sebi samima može biti prava ili stvarna govori i termin koji je proizašao iz kliničke prakse – ‘lažni self’ (engl. False self). Prvi ga je ponudio već spominjani Winnicott (1965., 133)Winnicott, D. W. (1965.), The Maturational Processes and the Facilitating Environment. U: The International Psycho-Analytical Library, 64:1-276, London, The Hogarth Press and the Institute of Psycho-Analysis prema kojemu je on zasnovan na pokoravanju i može imati obrambenu funkciju – zaštititi ‘pravi self’ (engl. True self) na koji ću se uskoro vratiti. James Masterson izraženi lažni self prepoznaje kod osoba s narcisoidnim poremećajem osobnosti i graničnim poremećajem osobnosti. Također tvrdi da je uloga lažnog selfa zaštitnička i to protiv bolnih osjećaja (tj. emocija, vidi 9. poglavlje) koje osoba pokušava izbjeći (Masterson, 1990., 23).Masterson, J. F. (1990.), The search for the real self: unmasking the personality disorders of our age, New York, The Free Press Što bi svaki dobri zaštitnik trebao znati ako želi osigurati učinkovitu zaštitu? Za početak što točno treba štititi kako bi mogao postaviti granicu između štićenog područja i svega što je izvan njega. Zatim uspostavljanje kontrole nad štićenim područjem postaje praktična i ekonomična zaštita. Ekonomična u smislu trošenja znatno manje energije od recimo preventivnog napadanja svega što se nalazi izvan granica, za što se neki vrlo često odlučuju neovisno o tomu što to može biti veoma iscrpljujuće. Snažna kontrola također uključuje konstantnu sumnju i ispravljanje pogrešaka. Sumnja podrazumijeva strahovanje da će nešto izmaći kontroli, odnosno njezin gubitak i devaluaciju (kontrolirajućeg) autoriteta. Ispravljanje pogrešaka moglo bi dovesti do još rigoroznije kontrole koja uključuje i nove metode izbjegavanja uočenih propusta iz prošlosti. Navedena obilježja ponovno nas vraćaju na analogiju autopilota koji s vremenom postaje sve rigorozniji i kapetanu ostavlja sve manje prostora. Winnicott kaže da u ekstremnim slučajevima lažni self u potpunosti prikriva ono što štiti – pravi self (Winnicott, 1965., 143).Winnicott, D. W. (1965.), The Maturational Processes and the Facilitating Environment. U: The International Psycho-Analytical Library, 64:1-276, London, The Hogarth Press and the Institute of Psycho-Analysis Budući da sam već sugerirao da autopilot nije rijetka, već sveprisutna ili bolje rečeno neizbježna pojava koja se kod nekih s vremenom može pretvoriti u ozbiljnu patologiju, iskoristit ću ovdje jednu Mastersonovu izjavu koja bi mogla pomoći u razmišljanju o autopilotu:

“Osobni smisao mora se stvoriti, a ne prihvatiti. Proces njegova stvaranja zahtijeva propitivanje i eksperimentiranje. Lažni self neće ni ispitivati ni eksperimentirati; on je obrana od eksperimentiranja.” (Masterson, 1990., 17, moj prijevod)

Masterson, J. F. (1990.), The search for the real self: unmasking the personality disorders of our age, New York, The Free Press

 

“Personal meaning must be created, not accepted, and the process of creating it requires testing and experimentation. A false self will neither test nor experiment; it is a defense against experimenting.”

Zaista, kontrola i osiguranje za potrebe zaštite ne trpe eksperimentiranje (koje se proglašava i improvizacijom), osobito ako su dosadašnje mjere sigurnosti polučile rezultate. Kontrolor će u budućnosti gotovo svu energiju usmjeriti na obranu postignutoga29, bez obzira na to što bi sličan napor usmjeren prema eksperimentiranju ili istraživanju novoga mogao dovesti do boljih i energijski manje zahtjevnih metoda. Neki bi se možda i odlučili na takvo što kada bi im se akontiralo kakvo jamstvo, nešto za što se mogu uhvatiti (o tome još u 10. poglavlju). U međuvremenu (do daljnjega ili do kraja života!), držat ćemo se onoga na što smo se navikli jer nam to daje sigurnost bez bojazni od razočaranja. Navika ne bi bila moćna da u očima kontrolora između ostaloga nije vrlo praktična.

28 ^Ovakva bi izjava mogla biti zabrinjavajuća za pobornike transhumanizma jer postavlja vrlo visoke zahtjeve njihovim tehnološkim/mehaničkim nadomjescima, a maštariju o “mozgu u bačvi” čini praktički neostvarivom ako na “bačvu” ne bude spojena vrlo kompleksna mašinerija koja će simulirati ljudsko tijelo i bez koje bi tako izolirani mozak postao disfunkcionalan.
29 ^Znatan dio obrane čine implantirani programi kojima je osnovna zadaća detektiranje i pokušaj eliminacije učinka određenih programa. Oni su poput aktivne antivirusne zaštite računala koja je isto tako program i reagira kada kod drugih pokrenutih programa pronađe ‘maliciozne signature’ (to još uvijek nužno ne znači da je program stvarno štetan, pa se takve detekcije nazivaju false positive ili ‘lažno pozitivne’). Isto tako primjerice materijalist ima “antivirus” koji reagira na sve viruse “antimaterijalizma”, vjernik ima “antivirus” protiv virusa “nevjerništva” itd.

Ako krenemo od sebe i zastanemo na tren, lako ćemo uočiti koliko je rijetka praksa eksperimentiranja bilo kakve vrste, čak i unutar društveno prihvatljivog; o društveno neprihvatljivom i da ne govorimo – ono je često predmet zakonskih zabrana. Apsurdno je da eksperimentiranje postaje upitno i među onima kojima je to posao – znanstvenim istraživačima čija bi se praksa prije mogla nazvati usmjerenim eksperimentiranjem kojemu je prethodilo usmjereno obrazovanje. Pokušaj plovidbe izvan financiranih tokova dovodi u pitanje ugled i egzistenciju, a samo pojedinci svjesni takve igre priznaju to tek kad si osiguraju mirovinu (i tada ih se napada i etiketira kao senilne i neuračunljive). Oni drugi, nesvjesni, ne vide nikakav problem da nastave “eksperimentirati” po planu i programu pri čemu rado napadaju drugačije pristupe vjerujući da njihov izbor nema alternativu.

* * *

U kojoj se mjeri psihologija bavi lažnim selfom? Susan Harter i sur. (1996., 360-362)Harter, S., Marold, D. B., Whitesell, N. R. i Cobbs, G. (1996.), A Model of the Effects of Perceived Parent and Peer Support on Adolescent False Self Behavior. U: Child Development, 67(360-374) navodi kako nema mnogo empirijskih istraživanja onoga što se smatra lažnim selfom te da se špekulacije o njegovu porijeklu mogu pronaći na tri mjesta: u kliničkoj literaturi, literaturi socijalne i razvojne psihologije. Prva stavlja naglasak na patologiju nastalu udaljavanjem od pravog selfa zbog izostanka potvrde iz okoline, druga navodi potrebu za ugađanjem drugima ili dobivanjem njihove potvrde, a treća smatra da je takvo (lažno) ponašanje motivirano željom da se eksperimentira s različitim normativnim ulogama što je karakteristično za adolescentsku dob.

Smatram da bi se i za posljednje dvije pojave moglo reći da su suštinski gledajući patologije. Iako bi se drugu moglo racionalizirati izrekom “nema besplatnog ručka” jer sve u ovom realitetu trebamo zaslužiti pa tako i nečiju naklonost, treba se zapitati odakle potječe takva racionalizacija. Ne upućuje li ona upravo na druge lažnjake koji su također bili žrtve tuđih očekivanja i da će, kad za to dobiju priliku (biti odgajatelji), postati manje ili više agresivni u nametanju svojih očekivanja novim generacijama? Treće spomenuto poigravanje ili eksperimentiranje s ulogama moglo bi ukazivati na to da postoji otklon od izabranog Kalupa i da je “traženje sebe” u stvari pokušaj povratka ulozi koja je u skladu s primarnim izborom, što bi omogućilo najbolju moguću “protočnost” pa time i autentičnost i spontanost kojom se odlikuje pravi self. Ovdje sam se malo zaletio, jer tko je zapravo pravi self kojeg nema u Radnom modelu?

Winnicott, koji je mnogo pažnje posvetio lažnom selfu, sasvim očekivano ne govori mnogo o pravom selfu. Ovo upućuje i na to u kojoj je mjeri već sredinom prošlog stoljeća na Zapadu bilo izvjesno da će doći do razvoja manje ili više patološkog lažnog selfa30. Ideju o pravom selfu povezao je s onim što se smatra spontanom gestom i naglašava da samo pravi self može biti kreativan i osjećati se stvarnim, usto priznajući da njegova definicija pravog selfa služi za potrebe razumijevanja lažnog selfa (Winnicott, 1965., 145-148).Winnicott, D. W. (1965.), The Maturational Processes and the Facilitating Environment. U: The International Psycho-Analytical Library, 64:1-276, London, The Hogarth Press and the Institute of Psycho-Analysis Masterson je lažnom selfu suprostavio ‘stvarni self’ (engl. Real self) koji definira kao zbroj intrapsihičkih slika o sebi i drugim važnim osobama, kao i osjećaja pridruženih tim slikama, zajedno sa sposobnostima za djelovanje u okolini kojima te slike upravljaju. (Masterson, 1990., 23).Masterson, J. F. (1990.), The search for the real self: unmasking the personality disorders of our age, New York, The Free Press Takva definicija u stvari je vrlo općenita i mogla bi se primijeniti i na lažni self kada ne bismo znali što je o njemu mislio. Masterson dalje objašnjava na koji način pravi self omogućava osobi da u sebi prepozna tog “nekog” posebnog koji traje u prostoru i vremenu i koji opstaje kao jedinstveni entitet bez obzira na to koliko se njegovi različiti dijelovi pomiču i mijenjaju (Masterson, 1990., 24).Masterson, J. F. (1990.), The search for the real self: unmasking the personality disorders of our age, New York, The Free Press Zatim dodaje kako bi moglo doći do zabune u pokušaju potpunog i jasnog odvajanja koncepta njegova stvarnog selfa od (psihoanalitičkog) ega smatrajući da u tome nije uspio ni sam Freud, a i kasnije nastale teorije imaju različita viđenja. Navodi primjer ego-psihologije u kojoj su stvarni self i njegove funkcije poistovjećene s egom za razliku od teorije objektnih odnosa (engl. object relations theory) kod koje stvarni self funkcionira usporedno s egom koristeći neke njegove funkcije, dok je ego nositelj nekih tradicionalnih funkcija opisanih u ego-psihologiji.

30 ^Današnja se situacija možda se najbolje ogleda u mnoštvu ljudi koji mrze svoj posao ili su jednostavno nezaposleni jer prethodni posao nisu uspjeli zadržati ili imaju poteškoća u pronalaženju posla jer su se školovali za zanimanja koja, iako društveno cijenjena, nisu bila ono što su oni zaista htjeli (smatram i da neznanje što se stvarno hoće raditi ukazuje na to koliko je tzv. lažni self dominantan). Drugi pokazatelj je možda sve veći broj promašenih partnerskih veza koje sve kraće traju. Doduše, to je ipak bolje od insistiranja na lažnoj slici skladne obitelji pod svaku cijenu jer često upravo djeca, kao najslabiji članovi, plaćaju najveću cijenu takvog zajedništva.

Zanimljivo je da Masterson svjesno ili nesvjesno propušta obrazložiti tko je ranije spomenuti “netko” poseban. Ako je i naslutio da bi se moglo raditi o nečem “metafizičkom”, nisam uspio pronaći da se to drznuo i izreći ostajući tako unutar sigurnih (i cijenjenih) okvira bezdušne psihologije. Kod Winnicotta je situacija jasnija kad je posrijedi “metafizičko” – za njega je duša pojam koji gotovo da nema značenja (Winnicott, 1988., 52).Winnicott, D. W. (1988.), Human Nature, New York, Schocken Books Onda bi vjerojatno za naslijeđeno i odgojem stvoreno, uvjetovano, trebalo pronaći i onoga tko stoji iza već spomenute spontane geste. Površnom analizom takvih okvira dalo bi se zaključiti sljedeće: spontanost je antiteza uvjetovanja, pa bi njezino uporište prije valjalo potražiti u neodgojenosti, nego u dobrom odgoju. U tom slučaju ostaje nam nasljeđe, pa bismo trebali povjerovati kako postoje određeni ‘biološki strojevi’ koji su spontaniji od nekih drugih (pod pretpostavkom da im se spontanost ne uništi dobrim odgojem!). U tom slučaju na potezu su oni istraživači koji vjeruju da se sve povezano s urođenim može tražiti jedino u DNK, pa onda uskoro i doznamo da su pronađeni geni odgovorni za našu spontanost.

(Raz)uman ego i Um

Ranije spomenuti prvi način Freudova korištenja ‘das Ich’ (self kao ego) i Mastersonova napomena o mogućoj konfuziji zbog nemogućnosti potpunog odvajanja njegova stvarnog selfa od ega vodi nas do jednog sasvim razumskog objašnjenja takve ideje po kojem se ego/self može poistovjetiti s umom, odnosno svjesnim umom u onih koji um dijele na svjesno i tzv. nesvjesno. Postoje sasvim solidne osnove za takvu vrstu poistovjećivanja – kognitivne (ili misaone) funkcije poput obrade prikupljenih podataka osjetilima, pamćenja i prisjećanja, a koje se događaju u mozgu i koje pokreće um uvelike se koriste za osiguravanje uvjeta s najmanjom dozom neželjene boli31, što je u skladu s Mastersonovom definicijom lažnog selfa.

Htio bih prokomentirati tu težnju da se ego/self izjednači s umom u svjetlu mog Radnog modela. Ako se ego/self (ili samo ego) može smatrati isključivo primarnim podidentitetom, onda on ne može biti Um. Ako se ego/self (ili samo self) može smatrati onime što je Nataša predstavila kao Niži ego, onda ni poistovjećivanje s Umom nije neutemeljeno. Naposljetku, onaj koji kaže “ja” isti je onaj koji se poistovjetio s tijelom u užem smislu.

Uz ego/self ponekad se pojavljuju epiteti ‘stečeno’ i, kao što smo već vidjeli, ‘lažno’. Potonji zvuči vrlo nestvarno i uznemirujuće upravo za ego-svijest i tek treba vidjeti može li u obrani svoje “istinitosti” kao protuargument upotrijebiti spomenuto izjednačavanje s umom. Naime, je li moguće reći da je sve percipirano, zapamćeno i naučeno zapravo lažno jer, ako to nije slučaj, onda je i ego-svijest uistinu nešto “autentično” (ako taj pojam stoji nasuprot spomenute “lažnosti”).

Ovdje se valja osvrnuti na jednu vrlo važnu manipulaciju koja nam u manje ili više iskrivljenoj formi dolazi s Istoka. Naime, s vremena na vrijeme čujem nekoga kako tvrdi da je sve na ovome svijetu (u ovom realitetu?) iluzija, ne samo lažno već i nepostojeće. Zanimljivo je da su takve izjave upravo vrlo često povezane sa spominjanjem ega kojega takvi ljudi onda smatraju neprijateljem broj jedan. Iako djeluje fatalistički i predstavlja dobru osnovu za nihilizam, apsolutistička tvrdnja “sve je iluzija” (pa čak i kad se samo radi o manifestiranom dijelu kreacije) pogoduje upravo autopilotu ili egu/selfu jer ne dovodi u pitanje njegovu osnovnu funkciju – držanje stvari pod kontrolom. Hoće li on biti i ostati kontrolor u stvarnom ili iluzornom svijetu, njemu nije suviše važno. Isto tako, u kontekstu zadržavanja kontrole vrijedilo bi spomenuti još dvije pojave.

31 ^Ovdje nisu uključene sve vrste fizičkih, emocionalnih i psihičkih boli, zlostavljanja i iskorištavanja koje su nam prihvatljive. Na primjer, netko tko je u ulozi žrtve treba određenu dozu boli jer ga ona čini živim, a mazohisti nas uče kako se u nekim vrstama boli može i uživati.

Prva se očituje kod osoba koje su u stanju izgovoriti (ili pohvaliti se!) “ja nemam ego”, smatrajući da to “ja” nije izgovoreno iz ego-svijesti, već iz njihove suštine, pravog ja. Takve osobe očito ne uspijevaju razumjeti neprikladnost takve izjave za Biće/dušu, baš kao što bi letenje bilo nespojivo sa svinjom (iako bi svinja mogla letjeti u avionu i iako bi Biće/duša mogla izgovoriti da više nema ego). Teško mi je zamisliti lukaviji način osiguravanja daljnje kontrole od negiranja svoga postojanja, tj. da kontrolora (više) nema32. Veća iluzija od ove mogla bi se stvoriti kada bi potvrda takve ego-izjave došla od strane “duhovnog vodiča” (psihopompa) koji se pojavio u psihičkom prostoru osobe.

Druga je pojava pokušaj objašnjavanja sveiluzornosti realiteta u kojem smo se našli jednim velikim svemirskim hologramom. Nema razloga da tomu nije tako, ali zagovornici takve iluzije zaboravljaju da u hologramu najmanje dvije stvari nisu iluzorne: izvor svjetla (u slučaju holograma ima ih dva) i samo svjetlo.

Sve navedeno ne odgovara izravno na pitanje može li um ili pak samo njegovi sadržaji biti lažni. Ovdje ću se ponovno vratiti na Radni model i reći o čemu bi se moglo raditi u slučaju s Umom, koji sam usporedio sa skladištem i pozornicom svijesti. Kod običnog, “normalnog” čovjeka, Um je “lažan” koliko i ego. Kad kažem lažan prvenstveno mislim na većinu sadržaja koji su se s vremenom nagomilali u tom “skladištu”. Da stvar bude ozbiljnija, ego-svijest uslijed prolaska vremena kontrolu sve više zasniva na lažnim sadržajima koji se nalaze u Umu. Postoje dvije “vrste” lažnih sadržaja: prvi su oni koje je (lažni) ego/self pohranio bez komunikacije s Bićem (Biće nije sudjelovalo u izboru), a drugi su oni koji su gotovo “izravno” pohranjeni izvana, a da u njihovom presretanju i filtriranju nije sudjelovao čak ni ego. Ako je epitet ‘lažno’ u ovom kontekstu pretjeran, možemo ga zamijeniti ‘nametnutim’. U svakom slučaju, treba razumjeti da ti sadržaji kasnije uvelike sudjeluju u stvaranju neautentične slike o sebi, a to je osnova da ona jednom doista i postane lažna. Jednako lažna s vremenom postaje i naša osobnost jer se autopilot sve više nameće svojim “autoritetom” stvarajući lažan dojam da je gospodar, a ne sluga ili, u najboljem slučaju, dio cjeline koja ne uspijeva doći do izražaja upravo zbog njegova gospodarenja.

Sušta suprotnost takvom Umu bio bi Um u kojemu su pohranjeni sadržaji posljedica aktivnosti Bića/duše, s ili bez posredništva ega/selfa (što bi se moglo nazvati i “izravnim iskustvom”). Takvo “stanje u skladištu” gotovo je nemoguće pronaći. Um odgojena čovjeka prepun je nametnutih sadržaja, a u nastavku ću pokušati objasniti kako prema mome mišljenju do toga dolazi. Bez obzira na to, ne postoji razlog zbog kojeg neki nametnuti sadržaji (podaci i programi) jednom ne bi mogli biti uklonjeni iz Uma. Do toga dolazi samim približavanjem Biću/duši, u trenutku u kojem se uslijed postavljanja pitanja “Tko sam (stvarno) ja?” pojavi i drugo pitanje: “Odakle dolazi i čije je sve to što upravlja mojim životom?”.

Hipnotička sugestija

Kakve veze ima ovaj podnaslov s dosad izloženim u ovom poglavlju? Potrebno se vratiti na pretpostavku iz 5. poglavlja o stanju svijesti djece prema kojoj su ona sa stajališta odrasle osobe uvijek u promijenjenom stanju svijesti, odnosno hipnotizirana. Tamo sam ponudio neke primjere devastirajućeg utjecaja okoline na dječji razvoj i stvaranje nametnute, tj. lažne slike o sebi.

Ovdje ću navesti i jedan primjer iz dosadašnjeg istraživanja koji može pomoći u razumijevanju cjelokupnog procesa. Višnja koja je u ranim četrdesetima oduvijek je težila savršenstvu ili prema njezinim riječima: “Samo najbolje, ostalo se ne računa”. Ostvarenje ovako visokih kriterija nije nimalo jednostavno – to ne samo da je vrlo iscrpljujuće, već neizbježno dovodi do razočaranja i samoosuđivanja ako osoba ne uspije u svom naumu. Isječak transkripta koji slijedi sadržava dijalog s onim dijelom psihe koji je Višnja doživljavala kao svoj um i za koji možemo pretpostaviti da odgovara egu (autopilotu). Takvu je disocijaciju lako postići u promijenjenom stanju svijesti i uobičajena je u radu s podidentitetima ili svime što je parazitsko (entiteti, vidi 6. poglavlje) u nečijoj psihi. Naravno, nema razloga da nečiji autopilot, ego/self ili (raz)um ono što ćemo vidjeti u nastavku ne ocijeni kao budalaštinu, prebanalnim uzrokom navedenog problema. Napomenuo bih da su prije ove seanse počišćene sve parazitske pojave pronađene u Višnjinoj psihi.

32 ^Ovo se događa na svim razinama realiteta, onim vidljivim i nevidljivim, na kojima oni iznad u piramidalnoj hijerarhiji uvjeravaju one ispod da kontrola i nadzor nisu prisutni ili da su mnogo bezazleniji nego što doista jesu. Ako želimo doznati kako stvari stoje na vidljivoj razini, svakako bi valjalo proučiti što je Edward Snowden (na čijem se omalovažavanju radi punom parom) otkrio o masovnom prikupljanju svih vrsta privatnih podataka cjelokupne populacije. Na nevidljivoj je razini kontinuirano prisutna za našu suštinu sudbonosna kontrola o kojoj ni tzv. prosvijetljeni (avatari, gurui i različiti newagerski šarlatani) ne govore, a o kojoj se više može doznati krene li se recimo tragom određenih trauma u promijenjenom stanju svijesti.

/#256/

Višnja

[...] Pa ne može zato jer... um misli da mora biti najbolji, ostalo se ne računa.

Denis

Odlično. Tko ga je tome naučio? Idemo vidjeti kad je on došao do tog zaključka? Može se slobodno vratiti u prošlost koliko god je potrebno, neka izvuče iz “foto-albuma”, iz “albuma sjećanja” trenutak kada je shvatio da to vrijedi jedino ako je najbolji i da se sve drugo ne računa.

Višnja

Prvo je bio osjećaj da sam ga ja to naučila, onda sljedeće je... opet situacija... znači ja sam jako mala i tu je moja sestra.. .

Denis

Koliko imaš godina?

Višnja

Pa... možda dvije, tri, mislim, još uvijek je to u staroj kući, mislim da sestra još uvijek studira, a najstariji nećak se rodio kad sam imala četiri godine. To je ja mislim još negdje ranije od toga.

Denis

Dobro, što se događa tamo, imaš dvije, tri godine u staroj kući, sestra je s tobom. Što se događa?

Višnja

Sestra je rukama i glavom naslonjena na stol i plače zbog nečega.

Denis

Što se s tobom događa dok gledaš sestru kako plače?

Višnja

Pa ja je ne razumijem zašto plače. ... Stojim kraj nje, ona i dalje plače, kao da ju je tata izvrijeđao zbog nečega. ... Ja sam zbunjena i okrećem se u nekom drugom smjeru, ali ne vidim ništa. Sve je zapravo onako sivo-bijelo, jedino je njena košulja plava, onako žarko plava i nema nikoga, samo smo nas dvije.

Denis

Gledaj dalje, da vidimo što će se dalje dogoditi.

Višnja

Ona više ne plače i ja sam je onako primila i sad se grlimo.

Denis

Dobro, i što kaže sestra?

Višnja

Moraš biti najbolja”.

Denis

Što kaže um na to?

Višnja

On je veseo. Pleše od sreće.

Denis

Zbog čega sada pleše od sreće?

Višnja

Pa zato što moram biti najbolja.

Denis

Pitaj um, je li njemu jasno da je to ideja Višnjine sestre da Višnja mora biti najbolja i da to uopće nužno nije tako. To je lijepo od njega što je on dao sve od sebe da Višnja bude najbolja i da se ostalo ne računa, ali neka sad pogleda bi li se on mogao baviti nečim drugim i opet pomagati Višnji, a ne da radi ono što u stvari Višnja uopće ne bi željela. Pazi, to je rekla njezina sestra. Što kaže um na to?

Višnja

Ma kuži, sad mu je već jasno da najbolje zapravo i ne postoji.

Denis

Dobro, to je jedna stvar, ali je li mu jasno da to uopće nije njegovo? Da to nije od Višnje čiji je um, nego od Višnjine sestre. To je njena ideja, a ona je bila tužna i plakala je jer joj je netko vjerojatno rekao da nije dobra i tad je rekla tebi, Višnjinom umu, da moraš biti najbolji i ti si to do sada radio najbolje što si znao, ali kao što si rekao... što znači biti najbolji? Tko to uopće može postići? Po čijim kriterijima, Višnjine sestre, Višnjine majke, koga? Što kaže um na sve to?

Višnja

Pa odahnuo je. [...]

To što se dogodilo Višnji s dvije ili tri godine sasvim se lako može protumačiti kao izravna hipnotička sugestija. Kako bismo to razumjeli, možda bi bilo dobro navesti jednu definiciju ‘hipnoze’. Prema Daveu Elmanu (1964./1984., 26)Elman, D. (1964./1984.), Hypnotherapy, Glendale CA, Westwood Publishing Company hipnoza je “stanje33 uma u kojem se zaobilazi kritička sposobnost čovjeka i uspostavlja selektivno razmišljanje.” Dakle, za takvo promijenjeno stanje svijesti karakteristično je zaobilaženje kritičkog faktora ego-svijesti. To nadalje omogućava selektivnost u razmišljanju što se tumači na način da razmišljanje nije opterećeno svim onim sadržajima koje bi zaobiđena ego-svijest uzimala u obzir kod “kritičkog razmišljanja” koje stavljam u navodnike, a uskoro ću objasniti zašto. Nadalje, ego-svijest nije “umrtvljena” ili “ugašena”, već stavljena “po strani”, osoba tada nije bez svijesti, niti je u stanju sličnom snu u kojem ego-svijest nema utjecaja na zbivanja. U tom stanju osoba je opuštena, međutim ne radi se samo o posljedici stanja, već upravo o jednom od načina ulaska u to stanje (ali ne i jedini)!

33 ^Elman je u istom tekstu pokušao objasniti razliku između engleskog condition koje se pojavljuje u nekim drugim definicijama hipnoze i njegovog state. Iako su te riječi značenjski bliske, ‘condition’ opisuje kao nečije ukupno stanje koje nije jednostavno promijeniti, za razliku od ‘state’, kao prolazno i lako promjenljivo stanje zbog čega je takvu promjenu lako inducirati, tj. nekoga “hipnotizirati” – puno lakše nego što nas to uče.

Polazište spomenute definicije hipnotički induciranog promijenjenog stanja svijesti jest odrasla osoba koja ima ego/self čije premošćivanje predstavlja samu bit promjene svijesti. Kako se to može primijeniti na Višnju i drugu djecu te dobi? Djeca tada nemaju razvijen Um ili, ako želite, svjesni um, ego-svijest gotovo i da ne postoji, odnosno to što postoji s lakoćom se može zaobići. Sama scena s emocionalnom sestrom mogla je poslužiti kao solidan tzv. emocionalni premosnik34 (engl. affective bridge) u “hipnotičko stanje” – tj. stanje, kako se to još naziva, povećane sugestibilnosti. Ostaje još samo izreći hipnotičku sugestiju. Tada na scenu nastupa snaga riječi, a njihov će učinak, čini se, biti to snažniji, što je autoritet od kojeg dolaze za nas veći. Autoritet starije sestre u Višnjim očima tada je bio neupitan, što mi je i sama potvrdila ubrzo nakon seanse. Sestra je nesvjesno napravila “dobar posao”, vjerojatno pod dojmom onoga što ju je rastužilo, želeći svoju voljenu sestricu naoružati odlikom koja bi je u životu poštedjela sličnog iskustva. Tako je još jednom “put u pakao bio popločen dobrim namjerama” jer mala je vjerojatnost da će dobra namjera iz lažne svijesti odvesti u nešto dobro.

Kriteriji “kritičkog faktora”

Snaga riječi i neupitnost autoriteta čine srž učinkovite (hipnotičke) sugestije koja već samo jednom izgovorena može imati dugogodišnji učinak (u slučaju Višnje gotovo četiri desetljeća!). Neupitan autoritet ne samo da osigurava snažnu implantaciju sugestije, već je zaslužan i za postizanje promijenjenog stanja svijesti. Smatram da je razmatranje autoriteta nužno nadopuniti razmišljanjima o tzv. kritičkom faktoru. Sposobnost (engl. faculty) kritičkog razmišljanja nalazi se na pijedestalu mnogih ljudskih disciplina, uključujući znanstvenu. Zahvaljujući kritičkom faktoru postignuta su razna tehnološka dostignuća koja su osigurala napredak ili u najmanju ruku dramatičnu promjenu životnih uvjeta (ostavit ću po strani od glorifikatora znanstvenog napretka, zanemarenu ‘pregresiju’35).

Kritički faktor moguće je promatrati kao optimalno korištenje kognitivnih sposobnosti našeg (raz)uma koji za svoje funkcije koristi fiziološke resurse. U skladu s Radnim modelom, idealni korisnik tih resursa (vozila) bilo bi Biće/duša. To međutim nije slučaj, već njegov korisnik postaje primarni podidentitet ili ego/self koji se s vremenom razvije. Zbog toga mislim da bi se moglo reći da postoji pravi i lažni kritički faktor (ili razmišljanje) – nešto poput već spomenutog pravog i lažnog selfa. Lažni kritički faktor zasniva se na interesima ega/selfa koji su uvelike uvjetovani potrebom za kontroliranjem koja bi trebala jamčiti učinkovitu zaštitu. No, i to je često posljedica mnogo značajnije pojave – implantiranja tuđih kriterija koje možda ni autopilot ne bi prihvatio. Implantiranje se dogodilo, a da toga nismo bili svjesni, odnosno da je autopilot ili ego/self to propustio uočiti, bilo zbog toga što je bio premošten ili zbog toga što tada još nije bio ni razvijen kao u najranijoj dobi.

Vrijeme je i da ispravim nešto što sam na više mjesta u prethodnim poglavljima isticao – pojam nekritičkog. On ukazuje na razliku ili u nekim slučajevima dihotomiju između onoga što smatram svojim kriterijima i kriterijima onih koje sam prozivao, a nikako na nedostatak njihova kritičkog faktora ili razmišljanja. Isto tako, spomenutu nekritičnost ne bi valjalo poistovjetiti s lažnim kritičkim faktorom.

Zašto tuđi kriteriji, ili barem jedan dio njih, nisu prepoznati kao strani? Zašto ih autopilot i dalje koristi kao da su njegovi? Dapače, neki od njih postanu svetinje za koje je u stanju čak riskirati ili izgubiti život. Mislim da odgovor na ovakva pitanja leži u tome što autopilot smatra da stvari drži pod kontrolom, baš kao i proces određivanja i revidiranja kriterija. Smatra da je sve što je pohranjeno u umu i njemu dohvatljivo tamo stiglo pod njegovom kontrolom. To mu je neupitno kao i autoritet koji ima kod kontrole i zaštite. Za ego-svijest, neupitnost i autoritativnost gotovo su istoznačnice. Nadalje, autoritativnost sugerira poslušnost i pokoravanje, što se mnogo bolje vidi u engleskom jeziku u kojemu authority odavna primarno označava moć i pravo naređivanja i odlučivanja, vlast, nekoga komu se pokorava, bez obzira na to što se autor nalazi u korijenu riječi.

34 ^Predstavlja jednu od tzv. nehipnotičkih indukcija.
35 ^Pregresijom (engl. pregression) je Kenneth J. Gergen (1991., 233)Gergen, K. J. (1991.), The Saturated Self: Dilemmas Of Identity In Contemporary Life, New York, Basic Books, Reprint edition (2000) nazvao ubrzanu ili progresivnu regresiju koja neizbježno prati sve što se prikazuje kao stvaran napredak/progres. On to i ostaje samo zato što nisu provedena potrebna istraživanja koja bi dokazala suprotno. Moj doživljaj pregresije koja prati napredak zbog mobilne telefonije opisao sam u 2. poglavlju.

U slučaju “hipnoze” kritički faktor, tj. razmišljanje ego-svijesti uspijeva se zaobići i time implantirati sugestija u naš Um. Ona će postati to neupitnija i snažnija što je premošćivanje bilo uspješnije jer je kritički faktor autopilota nije doveo u pitanje36. Kada autopilot ponovno preuzme kontrolu, tj. kada se vratimo u uobičajeno stanje svijesti, implantirana sugestija postaje jedan od programa po kojima će autopilot dalje ploviti uzimajući ga “zdravo za gotovo”, baš kao i sve ostalo za što vjeruje da je sam izabrao. Nesreća je u tome što je sve veća vjerojatnost da se protekom vremena vlastiti izbori počnu u sve većoj mjeri temeljiti na tuđim ponudama.

Kritičko razmišljanje stvoreno takvim procesom neće dovesti u pitanje ni nečiju “slobodu izbora”, bez obzira na njenu sve veću iluzornost. Dapače, autopilotu će biti puno jednostavnije izabrati između ponuđenih A, B, C i D nego da mu se ostavi prazna opcija E koju bi trebao sam ispuniti sadržajem i preuzeti odgovornost za takav izbor (bez eksperimentiranja molim!). U prvom se slučaju ego-svijesti ne može osporiti da ne razmišlja kritički – ona će se vođena “vlastitim” kriterijima odlučiti za jednu od ponuđenih opcija. To je ujedno objašnjenje zbog čega nitko od nas nije pošteđen toga da ostaje u određenim ogradama. Uspješno i dovoljno rano implantiran program (sada možemo upotrijebiti i riječ indoktrinacija) o recimo čovjeku na vrhu hranidbenog lanca ili o svijesti kao epifenomenu materije može odrediti životni put osobe. Bez obzira na silnu želju osobe da vjeruje da je slobodoumna, sva njezina slobodoumnost bit će osuđena na izabiranje ogradama ponuđenih opcija i “kritičko razmišljanje” u tim istim ogradama.

I sada bi valjalo razmisliti kolike su šanse da današnje dijete razvije slobodoumlje jednog Tesle koji je odrastao u ličkoj “selendri” u kojoj je uvelike bio pošteđen tadašnjih programa, malobrojnih i neagresivnih u usporedbi s onima koji se nameću današnjoj djeci. Davno je stvoren i koban začarani krug u kojem roditelji moraju sve više raditi kako bi izravno ili kreditno osigurali sve što njihova djeca moraju ili zaslužuju imati, a istovremeno im zbog toga nisu u stanju osigurati najosnovnije: svoje prisustvo/raspoloživost, bliskost, nježnost, pažnju kao očitovanja ljubavi. Autopilotima modernih roditelja neupitno je sve ono što im nude, neovisno o bizarnosti ponude (primjerice određena marka ili boja tenisica). Autopilotu je mnogo lakše izabrati jedan od ovih programa: “moje dijete to zaslužuje”, “što će reći vršnjaci”, “dijete to samo želi”, nego s djetetom razgovarati i pokušati doznati i osjetiti koliko mu stvarno boja tenisica znači, a što bi podrazumijevalo neke nove stvarčice koja bi se morale po boji slagati.

Nije mi teško zamisliti do čega bi odraslog autopilota dovelo suočavanje ovakvim razmišljanjima – otklonom u jedan od ekstrema. Mogao bi prepun samosažaljenja (uloga žrtve) agresivno prozivati sredinu koja je za to odgovorna ili jednostavno reći da to tako mora biti. Dapače, bude li dalje frustriran informacijama koje nisu u skladu s “njegovim” razmišljanjem koje se temelji na tuđim programima, lako ih može proglasiti filozofiranjem ne pitajući se što zaista podržava osiguravajući djeci sve što od njega “traže” ili “moraju” imati. Ono što autopilotima cijelo vrijeme kronično nedostaje, odnosno što oni sami ne mogu izvesti, jest već navedeno eksperimentiranje bez obzira na naizgled mali prostor koji situacija dopušta. Ali što učiniti? Smatram da traženje recepta za promjenu u takvim situacijama može dovesti do prave promjene ako autopilot postane svjestan da iza svakog recepta postoji interes onoga tko ga nudi, a što je autoritet “majstora” moćniji to su veće šanse da i recept postane samo novi neupitni program čime će autopilot vješto izbjeći uključivanje pravog eksperimentatora – kapetana, Bića/duše. Izglednije je da će umjesto toga prihvatiti program eksperimentiranja po kojem će nastaviti tražiti uvijek nove recepte.

* * *

Zbog dresure okoline koju su ljudi proživjeli u djetinjstvu, većina kriterija pohranjenih u Umu zapravo uopće nisu naši, već su implantirani školskim, religijskim, korporativnim, znanstvenim, farmaceutskim, bankarskim, političkim, vojnim, sportskim, glazbenim, rasnim, spolnim i svim drugim vrstama programa koji se proglašavaju kriterijima “dobrog ukusa”, demokracije, humanizma, slobode, znanja, istine, ljubavi itd. Još ću jednom ponoviti – djeca su iznimno zanimljiva manipulatorima vodećih struktura ovog realiteta te ih čak i javno rado ljube i grle. Pa na njima ostaje svijet od čije će manipulacije živjeti.

36 ^Ovo bi trebalo objasniti zašto jednom sugestijom nije moguće natjerati osobu da se npr. baci kroz prozor, čak i ako je osoba već ozbiljno o tome razmišljala. Ipak, to ne znači da vješt manipulator u tome ne bi uspio upotrijebivši više suptilnijih koraka nakon čega bi to moglo postati prihvatljivo “kritičkom razmišljanju” koje je u “hipnozi” još uvijek prisutno, ali u nešto pasivnijoj ulozi.

Kaže se da djeca upijaju nove stvari “kao spužve”. Dva su razloga za to: njihovo drugačije (“promijenjeno”) stanje svijesti i stvarna slobodoumnost s obzirom na to da Um koji se još uvijek formira (ili puni?) nije pretrpan programima (tuđim i vlastitim). Mnogi od tih programa zavrjeđuju ne samo da ih se nazove nametnutim ili lažnim, već opasnim smećem koje će između ostaloga postati izvor različitih ideoloških zatrovanosti. Tako će postati solidan temelj za najrazličitije podjele na “naše” i “vaše” na čemu će profitirati oni koji i jednima i drugima nešto prodaju te osigurati vlastiti “održivi razvoj” i profitabilnost.

Vjerujem da nema mnogo onih koji su za života bili pošteđeni zapovijedi: “Misli svojom glavom!”. Ispada da je to u stvari loša šala, pravi paradoks, jer civilizirani čovjek nema svoju glavu, ona je odavna postala skladište tuđeg smeća – zabrana, omalovažavanja, trgovanja, takmičenja, osuda po kriterijima različitih interesnih skupina itd. Nadalje, kada odrasla osoba ukori dijete da ne misli svojom glavom ona nije svjesna da govori upravo o “svojoj glavi”, o onome što je i njoj odgojem nametnuto pa sada djetetu čini isto. S druge strane, možda takav ukor budi nadu da u djetetu još uvijek postoji mnogo više autentičnih sadržaja prikupljenih po kriterijima Bića/duše i ne znači da s djetetom nešto nije u redu ili da je glupo! Isto tako, što prije počne slijediti logiku odraslih i ispunjavati očekivanja “njihove glave” to će prije ga prije pohvaliti da je pametno.

/7/

Nataša

[...] Kad bi bilo kome govorio o tome da bi se o Umu trebalo brinuti kao o dijelu kompleksa [Nižeg ega], ljudi ne bi shvatili o čemu govoriš jer ljudi trenutno doživljavaju svoj Um kao “multimediju” [u smislu bogatstva različitosti sadržaja] jer oni ne mogu do svog Uma jer njihov je Um trenutno zatrpan hrpom informacija koje dobivaju izvana i oni sve to smatraju... oni praktično ne znaju da imaju Um jer Um ne služi zato da vanjske informacije inkorporiramo u svoje biće... Um služi zato da Biće informacije poslaže iz svog životnog iskustva i da ih može koristiti, a trenutna situacija je ustvari... ljudi radije propuštaju informacije izvana prema sebi unutra kao da su njihove informacije, nego da zaista rade na tome da nešto sami naprave i apsolutno su nesvjesni [...] te informacije tipa TV, novine, interneta i ne znam čega... da ih im je maknuti s Uma, jer one definitivno nisu njihove, pitanje je koliko bi im polja [Pločica] trenutno u Umu ostalo aktivno. Oni bi ostali šokirani prazninom Uma... toga što nemaju pohranjeno ništa svoje.

Denis

Nemaju svojih sadržaja?

Nataša

Da... bit je ovoga što se trenutno događa da je Um gotovo bez sadržaja Bića. [...]

Od Armanda Torresa koji tvrdi da je bio u bliskom kontaktu s Carlosom Castanedom možemo doznati sljedeće:

“Carlos mi je objasnio da je polazište naših uvjerenja obično nešto što nam je netko rekao naređujućim ili uvjerljivim tonom kad smo bili djeca; prije toga smo imali naše vlastiti inventar iskustava za usporedbu. Naša su uvjerenja jedan od učinaka masovne i subliminalne propagande kojoj je izložen moderan čovjek.” (Torres, 2004., moj prijevod)

Torres, A. (2004.), Encounters With The Nagual Conversations With Carlos Castaneda, First Light Press, dostupno na: http://www.great-grandma.com/aquakeys/toltec/book/export/html/60

 

“Carlos explained to me that the starting point of our convictions is usually something that someone told us in an imperative or persuasive tone when we were children; before we had our own inventory of experiences for comparison.

Our convictions are one of the effects, of the massive, and subliminal propaganda, to which modern man is subjected.”

Na ovo bih se nadovezao sljedećim: manipulatori znaju da što prije njihova propaganda dođe do onih koje žele kontrolirati, to je manja šansa da u jednom trenutku zaista počnu misliti svojom glavom, tj. koristiti kritički faktor koji se doista može nazvati vlastitim ili pravim.

Danas je uz razvijenu telekomunikacijsku i informatičku infrastrukturu sve jednostavnije doći do informacija, ali i do dezinformacija. Zato je važno da do nas što prije dođe dotjerana slika37 svijeta (“prave” istine i znanja) te da dolazi iz što više unisonih izvora. Takvo se suglasje učinkovito postiže ‘priopćenjima za javnost’ (engl. press release) kako bi najprije novinari, a onda i ostatak populacije što manje koristili svoju glavu. Novinar38 će u manjem ili većem dijelu prepisati servirano i to dalje servirati publici začinjeno “svojim” komentarima čija je dubokoumnost obrnuto proporcionalna naporu da dozna što se krije u pozadini. Umjesto takvog napora, neki će radije svoju energiju uložiti u održavanje lažne slike o tome kako su oni kreatori originalnih vijesti/priča. Sve objavljeno postaje povijest, po kojoj kasnije kopaju povjesničari, a dokle god i njih programira “zdravi razum” s vrha piramide “njihovi” istraživački kriteriji neće ih odvesti izvan okvira utvrđenih (pobjedničkom) propagandom, što omogućava da neke manipulacije dobiju čak primamljiv i sladunjav miris “tradicije” na koju se autopilot rado navikava. Ne postoji ništa ljepše od zadanih obrednih i protokolarnih okvira tradicije, oni su sušta suprotnost eksperimentiranju (Masterson) i možda se eventualno luda (tj. netko iz tog Kalupa, vidi 6. poglavlje) s njima može poigrati ili ih ismijati pazeći da je to ne dođe glave.

37 ^Dramatični primjeri dotjeravanja mogu se očekivati u izvješćima u bilo kojem području u kojem se vodi “rat” (protiv pušenja, nejednakosti, netrpeljivosti, raka dojke, terorizma, globalnog zatopljenja itd.). Dotjeravanje se očituje i kad manipulatorima stvari izbjegnu kontroli, pa nas primjerice energetska kompanija uvjerava da izljevanje nafte može i imati pozitivne učinke (!) na nečiju ekonomiju (vidi npr. Benen, 2014.).Benen, S. (2014.), Oil company claims oil spills can have ‘positive effects’, 05.05.2014., http://www.msnbc.com/rachel-maddow-show/oil-company-claims-oil-spills-can-have, viđeno: 22.05.2014. U takvim slučajevima koriste se usluge posebnog odjela PR agencija za “kriznu komunikaciju” (engl. Crisis communication) koji će iskoristiti sva raspoloživa (ponekad i nedopuštena) sredstva kako bi se neutralizirali negativni učinci na do tada stvorenu sliku u javnosti i među ulagačima.
38 ^Ovdje prvenstveno mislim na pripadnike tzv. ‘četvrte sile’ (engl. fourth estate) koji predstavljaju ortodoksno, režimsko ili mainstream novinarstvo koje odavna nije u nepristranom položaju. Zbog toga su istraživačko novinarstvo (nezavisni mediji, blogeri itd.) počeli nazivati petom silom kako im se ne bi nanijela nepravda stavljajući ih u isti koš s ranije spomenutima.

Uspješno nametnuti kriteriji koje smatramo slobodno izabranima iz pozicije ego-svijesti jedan je od razloga zbog kojeg mnogi jednostavno “ne čuju i ne vide” određene stvari. Mislim da mi ne zatvaramo oči, uši i usta pred serviranim, već to jednostavno ne percipiramo jer ne pali “alarme” našeg “zdravog razuma” koji je krcat društvenim kriterijima “dogovorne svjesnosti”, kako ju je Tart nazvao (2. poglavlje), i zbog čega vrijedi: “vidim ono u što vjerujem” (5. poglavlje). Smatram da ovo donekle objašnjava već spomenuti life-idiotizam koji ukazuje na velike razlike u nečijem kritičkom razmišljanju, recimo u profesionalnoj sferi i sferi svakodnevnice.

* * *

Osim što autopilot određene stvari neće biti u stanju čuti, vidjeti ili izgovoriti, rado će tražiti potvrdu svojih kriterija kod istomišljenika. To može biti vrlo zavodljivo jer potvrdu svoje ispravnosti (da je u pravu) često može očekivati u obmanjujućem vjerovanju da “većina ne može biti u krivu!”. Čim veći broj istomišljenika, tim bolje (zato je nakon lansiranja propagandne poruke važno ispitati javno mnijenje kako bi se procijenilo koliko je ljudi podržava).

Često se u osuđujućem tonu čuje kako su “mnogi pozvani, a rijetki su se odazvali.” Pa kako su i mogli kada ništa nisu čuli, a ako su i čuli, postoji velika šansa da su to odbacili po “svojim zdravorazumskim” kriterijima (jer oni imaju stvoreno mišljenje o ponuđenom). Umjesto optužbe čovječanstva da mu nedostaje “kritičkog razmišljanja”, možda bi se valjalo zamisliti nad kriterijima – kakvi su i čiji su, pa onda i cui bono?39 Čovjek bez (lažnog) kritičkog razmišljanja čovjek je bez autopilota, lišen potrebe za kontroliranjem i manipulacijom, čovjek bez kontinuiranog unutarnjeg dijaloga koji održava kontinuitet identifikacije sa slikom o sebi, stalno uspoređujući i projicirajući one prošle u budućnost. Odrasloj osobi nedostaje sve osim autopilota. Samo bismo maloj djeci mogli reći da im nedostaje takvo kritičko razmišljanje, ali im zato ne možemo osporiti čistorazumsko zapažanje, doživljaj svijeta inicijalno lišen svih koncepata, a to je, moglo bi se reći, najbolja moguća percepcija unutar ograničenosti naših osjetila.

Upitna je i korist od opetovanog uzvikivanja “Probudite se!” među pripadnicima stada koje ne zna da spava zaštićeno u udobnosti anestetičkog učinka programiranja. Kako probuditi nekoga tko vjeruje (= “zna” = “u pravu je”) da ne spava? U uobičajenom okruženju i okviru u kojem se nalazimo, čini se da je teže ostati budan nego se probuditi. Svaki uvid, dakle ono u čemu učestvuje Biće/duša, predstavlja kratkotrajno buđenje kojih za života može biti jako puno. Nesreća je u tome što nakon njih slijedi osuda autopilota koji želi ostati u okvirima svoje sredine, iako bi pomak iz ego-svijesti (budne svijesti) značio poimanje svijeta po nekim drugim kriterijima i kritičkom razmišljanju zasnovanom na osnovnim svojstvima Bića (4. poglavlje). Iz takve pozicije i sugestija/naredba prestaje biti “hipnotička” – vanjski autoriteti tada su samo “takozvani” i “samozvani” jer teško mogu zasjeniti autoritet kapetana. Budna osoba može se pokoriti vanjskim autoritetima, a da zbog toga ne izgubi sebe. Autopilotu je, s druge strane, autoritet neupitan, bilo da se želi prikloniti programu pokoravanja ili sukobljavanja.

Ako je točna pretpostavka da je kapetan u najranijoj dobi omogućio pojavu autopilota jer se nije mogao suočiti s realitetom, čini se da taj primarni zaštitnik ujedno postaje najvažniji protivnik buđenja. Čak kada autopilot ne bi kapetana doživljavao kao prijetnju svojoj kontroli, s vremenom će se pohraniti dovoljno programa koji će autopilotu govoriti da je kapetan u stvari ne-moćan, ne-kreativan, ne-pametan, ne-postojeći...

39 ^Jedna od krajnjih zaštita od ovog pitanja jest program o “paranoičnim” teoretičarima zavjere (još o tome u 9. poglavlju). Taj program uključuje se brzo nakon što rasprava izađe iz “okvira dobrog ukusa” onih koje prozivaju navodni paranoici i uglavnom gotovo ne postoje argumenti koji bi natjerali indoktriniranu većinu da se zamisli što se stvarno dogodilo ili se događa.

O “našim” programima, kao i o značaju budnosti može se čitati, diskutirati, intelektualizirati u nedogled. Nažalost, budnost se može pokušati samo živjeti jer su nabrojane kognitivne sposobnosti alati ego-svijesti zajedno s pripadajućim kriterijima koji su nametnuti izvana i od kojih su neki prisutni u umu otkako ego/self zna za sebe – on ne zna za bolje i lako se može složiti s racionalizacijama istomišljenika: “tako mora biti”, “tako je kako je”, “kako drugima, tako i meni” i tomu slično, a sve to omogućava da se stanje sna brzo vrati ili produbi.

Čini se da zbog takve situacije samo ozbiljni životni potresi mogu stvoriti prostor za početak preslagivanja svega nametnutog. Groteskno je da neki i tada samo jednu vrstu programiranja zamijene drugom, pa se netko zbog nedaća primjerice iz “vjernika” pretvori u “ateista” i obrnuto, a i jedni i drugi se u oba slučaja smatraju ‘nanovo rođenima’. Je li se doista rodilo nešto novo vrlo brzo će pokazati vrijeme. Ako je nedaća ozbiljno uzdrmala ego-svijest, za kormilom bi mogla zablistati kapetanova figura i postaviti neke nove temelje za nastavak življenja, a to bi moglo dovesti do postupnog čišćenja (osvješćivanjem i odustajanjem) smeća u Umu.

Ako se na uvidima spoznato i pohranjeno u Umu gleda samo kao na još jednu vrstu programa po kojima će autopilot ponovno “raditi” (jer on mora nešto raditi, da ne bi prestao postojati!), takav rad će se suštinski razlikovati od onoga nametnutog vanjskom dresurom.

Drugi je scenarij da se suštinski ništa ne promijeni, osim da se iluzija još dodatno osnaži. Na primjer, autopilot bi u procesu oporavka mogao dobiti (ponovno izvana implantiran) “program duhovnosti”. Nije teško naići na osobe koje se i po trideset godina bave “radom na sebi” (nakon što su se navodno raspale), ali po programima koji pogoduju ego-svijesti, a ne njihovom Biću/duši, što se lako prepoznaje po njihovim motivima – po onome što ih “tjera” na “duhovnost”. Iz dosadašnjeg iskustva mogu reći da su oni recimo jako zainteresirani da dožive besmrtnost (ni manje ni više!) ili da ovaj život postane i posljednji u navodnom lancu reinkarnacija koji su proživjeli. Traže idealne partnerske, poslovne i sve druge odnose, prosvjetljenje ili transcendenciju svoga ega ili “samo” razrješavanje svih dotadašnjih životnih nedaća kako bi mogli napokon biti sretni (što god to u njihovom slučaju značilo). Neki u tom procesu bivaju uspješno reprogramirani na nove “vrijednosti”. Ako im se ni to ne dogodi, mogu nastaviti živjeti u uvjerenju da su to ipak postigli, barem zbog uloženih vrijednosti iskazanih u novcu i vremenu potrošenom na hordu terapeuta, učitelja, life-coacheva itd. Ovdje svakako vrijedi istaknuti primjedbu Gurđijeva da mnogi “sanjaju da su se probudili.”

“Produhovljeni” lažni self Zapadnjaka zna krenuti tragom istočnjačkih religija jer smatra da nije pronašao ono što mu treba u zapadnjačkima, ne pitajući se što ga tamo vodi, tj. po kojem programu tamo ide. U tom slučaju nije čudno da netko tko nije spoznao što stoji iza Jahvine ponude postane lak plijen tibetanskim budistima predvođenim uvijek nasmiješenim lamama. Neće imati problema ni s time što je istočnjački ego od Bude napravio boga jer je morao nešto staviti na oltar, a sustav kasti produhovljene Indije može mu djelovati sasvim u redu. Nema sumnje da bi i istočnjački “novorođeni” ego u jednom trenutku mogao postati zainteresiran za kršćansku ponudu koja se i nakon gotovo dva tisućljeća ne namjerava odreći Starozavjetnog diktata.

Snaga (ili magija) riječi

Uspješno izvana implantirani programi postaju naši novi kriteriji za življenje jer ego/self smatra da ih je sam postavio, iako ga se je zaobišlo u procesu njihove pohrane u um. Njihova autentičnost za njega je neupitna, baš kao što to vjeruje da je i on sam. U osnovi implantiranja programa stoji sugestija kojom se primarno podrazumijeva nešto izrečeno. Znači li to da su same riječi, tj. jezik primarno sredstvo našeg programiranja? Reklo bi se da jest i da sve počinje od trenutka kada nam počinju pristizati najprije nerazumljivi zvukovi kojima nam se sugerira da je to u što gledamo mama, tata, medo, pas, cvijet i tako redom. Zatim pokušavamo imitirati te složene zvukove i tako započinje stalno prisutan dijalog u budnom stanju koji očito predstavlja samu bit autopilota. Na početku je taj dijalog vanjski, kod jako male djece on predstavlja veselo brbljanje koje se sastoji od stalnog ponavljanja riječi koje su uspjela savladati, a s vremenom se, sasvim prirodno i bez svjesnog napora pretvara u unutarnji dijalog. Taj dijalog u kasnijoj dobi u određenim slučajevima (koji ukazuju na svojevrsnu patologiju) zna ponovno postati vanjski – pa recimo osoba hodajući sama sebi nešto naglas objašnjava itd.


Unutarnjeg dijaloga uglavnom nismo svjesni jer je on stalno prisutan dok smo (fiziološki) budni, a u podlozi tih u sebi izgovorenih riječi stoje misaone slike koje su neusporedivo suptilnije od vibracija koje stvaramo govorom. Misaone slike vjerojatno se stvaraju upravo snagom vanjske sugestije; riječ je o konceptima koji daju značenje svemu percipiranome. Proces internalizacije dijaloga ogleda se i u onome što se događa kad dijete počne učiti čitati – da bi pročitano imalo neki smisao (da bi se riječi razumjele), ono najprije počinje čitati naglas i taj tok riječi daljnjim vježbanjem polako postaje interni – kažemo da može čitati u sebi, na što u jednom trenutku prestanemo obraćati pažnju. Prisustvo unutarnjeg dijaloga odrasla osoba može puno lakše primijeniti tijekom pisanja ili čitanja na stranom jeziku, osobito ako ga nije učila u djetinjstvu.

Ne treba zaboraviti da čitav proces primanja sugestija započinje u dobi u kojoj nije razvijen ni Um ni primarni podidentitet, ego/self ili autopilot, a sugestije koje dobivamo od primarnih odgajatelja i drugih ljudi iz perspektive odrasle osobe imaju hipnotički karakter. Nadalje, važno je istaknuti da su osobe od kojih stižu prve sugestije za bebu (neupitni) autoriteti – lik majke u očima bebe bez pretjerivanja je božanstven (nadljudski) jer bez nje beba ne bi mogla preživjeti; dakle, riječ je o egzistencijalno važnom autoritetu za ovaj realitet.

Učenjem jezika/govora sugerira nam se da percipirano dobiva neko značenje koje će nam omogućiti da s drugima komuniciramo razmjenjujući iskustva, razmišljanja itd. Riječi predstavljaju koncepte, mentalne slike koje će biti pohranjene u Umu (o mami, o tati, o medi itd.). Identificirajući se s onim slikama koje pripadaju “ja” i “meni” dolazi do stvaranja autopilota koji će svoju egzistenciju osigurati održavanjem slika koje u velikoj mjeri ovise o tuđim mišljenjima o tome tko smo ili tko bismo trebali postati. To postaje i osnova naše budne svijesti, samosvijesti ili ego-svijesti koja je u stvari stvorena sugestijama.

Ako se složimo s time, kako odgovoriti na sljedeće pitanje: kada smo u stvari hipnotizirani – u ego-svijesti ili kad se maknemo iz te svijesti (primjerice hipnotičkom indukcijom) pa to nazivamo promijenjenim stanjem svijesti? Već spomenuta pretpostavka da su djeca zapravo stalno u promijenjenom stanju svijesti, tj. hipnotizirana, suštinski je promašena i vrijedi samo sa stajališta svijesti odrasle osobe. Ako je nešto iluzorno u ovom realitetu, onda je to upravo pojava da odrasla i “racionalna” osoba nije hipnotizirana u negativnom smislu te riječi, misleći na neku vrstu maliciozne manipulacije.

Može li se potvrda takvog stanja pronaći u tome da milijunima određene stvari ostaju prikrivene ne samo desetljećima (npr. atentat na J. F. Kennedyja, pa sad već i 9/11), već tisućljećima? Kada bih primjerice upitao ljude da mi kažu “što im pada na pamet” kada im se spomene Edenski vrt40, oni bi bez obzira na svoju religioznost ili ateizam/agnosticizam odmah počeli nabrajati “rajske” osobine tog mjesta, a neki bi postali i vidno uzbuđeni, vjerojatno zato što su se zamislili u tom poželjnom okruženju. Međutim, taj uspješno implantiran program ne dopušta im da se upitaju što stoji iza riječi vrt. Vrt41 je po definiciji kultivirani prostor koji je sam po sebi neodrživ. Vrt je umjetna (neprirodna) tvorevina koja svoj opstanak zasniva na kontroliranim uvjetima, manipulaciji prirode. Pitanja koja se ne pojavljuju jesu: “Što vrt radi usred tobožnje božanske kreacije i tko je tamo stavio čovjeka i s kojom namjerom?” Dakle, vjernicima je neupitno što se tamo dogodilo, ali i onima koji se ne smatraju religoznima. I jedni i drugi vjeruju da se tu nema što propitkivati jer su prihvatili program da je cijela priča besmislica, najvjerojatnije izmišljotina primitivnih ljudi da bi mogli nešto prepričavati uz ognjišta (jer nisu imali televiziju i znanstvene kanale koji su nam sve objasnili). Kad netko spomene Eden malo kome pada na pamet posao vrtlarenja i eksploatacije u vrtu zasađenog. Kako i bi kad nam je dovoljno rano implantirano da je to bilo nešto za božanstveni život i odmor. O užicima i ljepoti vrta (danas sveprisutni fun & beauty programi) davno je zapisano i sljedeće:

40 ^Osim izravnog postavljanja ovog pitanja bliskim ljudima, napravio sam i malu anonimnu internetsku anketu u kojoj je manje od trećine ispitanika izjavilo da su religiozni.
41 ^U korijenu engl. riječi garden je staronjemački gart kao pojam za nešto zidom omeđeno. Riječ vrt, a ne recimo dolina, livada, visoravan ili neka druga riječ kojom se opisuje priroda, također se može naći i u hebrejskom tekstu (npr. http://www.scripture4all.org/OnlineInterlinear/Hebrew, viđeno: 20.05.2014.).

“Vladari42 uzeše Adama i staviše ga u raj. Rekoše mu: ‘Jedi,’ misleći pritom: ‘čini to ležerno’. Ali njihov je užitak zapravo gorak, a njihova ljepota izopačena. Njihov je užitak zamka, njihovo je drveće svetogrdno, njihovo je voće smrtonosan otrov, a njihovo obećanje smrt.” (II,1:21 – Meyer, 2007., 126, Meyer, M. (ur.) (2007.), The Nag Hammadi Scriptures – The revised and Updated Translation of Sacred Gnostic Texts, The International Edition, New York, HarperOnmoj prijevod)

* * *

(Hipnotička) moć riječi, tj. zvučnih vibracija spominje se već u vedskim tekstovima. Jack Elias (2006., 87)Elias, J. (2006.), Finding True Magic – Transpersonal Hypnosis and Hypnotherapy/NLP, Seattle WA, Five Wisdoms Press, findingtruemagic.com pozivajući se na vedsku tradiciju kaže kako ‘Matrika Shakti’ predstavlja moć iluzije koja u svojoj podlozi ima upravo slova, riječi i jezik, a ego-razmišljanje (engl. egoic minding)43 predstavlja našu primordijalnu hipnozu. Matrika ili Matrike, ako svaki glas čini jednu, stvorile su cijeli univerzum, pa tako i mentalne slike koje će se nastaniti u nečijem Umu. Ne čudi onda da se Matrike prevode kao “male majke” (Avalon, 1918.).Avalon, A. (Sir John Woodroffe) (1918.), Shakti and Shâkta – Essays and Addresses on the Shâkta tantrashâstra, London, Luzac & Co., dostupno na: http://www.sacred-texts.com/tantra/sas/sastitle.htm Navest ću i jedno Jungovo razmišljanje o riječi, odnosno ono u što se pretvorila:

Premalo se pozornosti obraća na činjenicu da se je, svoj našoj nereligioznosti unatoč, prepoznatljivo obilježje kršćanskoga doba, njegovo najveće ostvarenje pretvorilo u urođeni grijeh našega doba: superiornost riječi, Logosa, koji zauzima središnje mjesto u našoj kršćanskoj vjeri. Riječ je doslovno postala naš bog i tako je ostalo, iako za kršćanstvo znamo samo usmenom predajom. Riječi poput “društvo” i “država” toliko su konkretizirane da su gotovo personificirane. Prema mišljenju čovjeka s ulice, “država” je nepresušni davalac svih dobara, mnogo više od bilo kojeg kralja u prošlosti; “Država” se poziva, postaje odgovorna, njoj se prigovara itd. Društvo je uzdignuto na razinu vrhovnog etičkog principa; dapače, njemu se čak pripisuje pozitivna kreativna moć. Čini se da nitko ne primjećuje da obožavanje riječi, koje je bilo neophodno u određenoj fazi ljudskog mentalnog razvoja, ima pogibeljnu sjenovitu stranu. To znači da je riječ, kao posljedica stoljetne edukacije, u trenutku u kojem je postigla univerzalnu nepobitnost, raskinula s prvotnom povezanošću s uzvišenom Osobom. Tada postoji personificirana Crkva, personificirana Država; vjerovanje u riječ postala je lakovjernost, a sama riječ pakleni slogan sposoban za najrazličitije obmane. S lakovjernošću dolazi propaganda i oglašavanje kao zavaravanje građana političkom pljačkom i kompromisima, a laž poprima razmjere neviđene u povijesti svijeta.” (Jung, 1970a., 286 §554, moj prijevod)

Jung, C. G. (1970a.), The Collected Works Vol. 10 – Civilization in Transition, Bollingen Series, Princeton University Press

 

“Far too little attention has been paid to the fact that, for all our irreligiousness, the distinguishing mark of the Christian epoch, its highest achievement, has become the congenital vice of our age: the supremacy of the word, of the Logos, which stands for the central figure of our Christian faith. The word has literally become our god and so it has remained, even if we know of Christianity only from hearsay. Words like “Society” and “State” are so concretized that they are almost personified. In the opinion of the man in the street, the “State”, far more than any king in history, is the inexhaustible giver of all good; the “State” is invoked, made responsible, grumbled at, and so on and so forth. Society is elevated to the rank of a supreme ethical principle; indeed, it is even credited with positively creative capacities.

No one seems to notice that this worship of the word, which was necessary at a certain phase of man's mental development, has a perilous shadow side. That is to say, the moment the word, as a result of centuries of education, attains universal validity, it severs its original connection with the divine Person. There is then a personified Church, a personified State; belief in the word becomes credulity, and the word itself an infernal slogan capable of any deception. With credulity come propaganda and advertising to dupe the citizen with political jobbery and compromises, and the lie reaches proportions never known before in the history of the world.”

Vrijedi napomenuti da je jedno od značenja spomenutog Logosa (λόγος) i razum (engl. reason), kao i to da je u osnovi latinskog oratio (govor, jezik, ali i moć govorenja) ratio koji osim razuma označava objašnjavanje, računanje i način/postupak, što su osobine koje krase zdrav razum ili, nakon svega dosad izrečenog usudio bih se reći, autentičan razum – Um ispunjen prema kriterijima/željama Bića, a ne potrebama tuđih programa. Je li postojanje tuđih programa pa tako i onih koji se zovu ‘Crkva’, ‘Država’, ‘Društvo’ itd. uzrok ili posljedica lakovjernosti koju je identificirao Jung, a zbog koje su takve riječi upravo postale superiorne i gotovo personificirane? Ukazuje li u prvome redu odvajanje od ‘uzvišene Osobe’ na odvajanje od Bića/duše pa tako i na našu “bezdušnost”?

Spomenuta ‘univerzalna nepobitnost’ može se čitati i kao vrhovna autoritativnost, uz koju prije ide automatska neupitnost, a ne lakovjernost. Iako njihove krajnje manifestacije mogu biti gotovo istovjetne, riječ je o suštinski različitim procesima. Da nije tako, ne bi se dječju “lakovjernost” moglo pozitivno okarakterizirati, iako u njezinoj pozadini postoji živa i autentična želja za spoznajom koja je u najranijoj dobi uvelike obojena utjecajem Bića/duše. Paradoksalno je da se takve osude mogu čuti i od odraslih autopilota čija je lakovjernost upravo patološka, tj. predstavlja proizvod nezdrava (neautentična) razuma.

Ako je stečena lakovjernost (koju ne smatram urođenim grijehom, iako si lako mogu objasniti takav Jungov stav s obzirom na njegovu sklonost “arhetipizaciji”) zasluga riječi koje koristimo u razumskom objašnjavanju, onda nikako ne bi trebalo zanemariti ni moć brojki koje koristimo u razumskom računanju, ali ni moć tehnologije koja stoji iza razumskih načina/postupaka. Iskvareni govor autoriteta, namještanje brojki i izloženost tehnologiji glavne su poluge “održivog razvoja” beskrajne laži.

42 ^Moj komentar: u izvorniku se koristi riječ arkoni od grčke riječi arkhon, ἄρχων (množ. ἄρχοντες), za vladara ili Boga.
43 ^Koristi neobičan konstrukt minding umjesto mind (um) kako bi naglasio da je riječ o procesu, a ne strukturi.

* * *

Ako je govor odgovoran za stvaranje ego-svijesti, što možemo očekivati kod urođeno gluhe djece? Jesu li ona bez razuma, intelektualno inferiorna jer bismo gluhoću mogli poistovjetiti s glupošću? Odnosno nijemost s glupošću, ne zato što osoba ne može govoriti, već zato što i nema što za reći? Na ovo upućuje u engl. jeziku uvriježena riječ dumb koja primarno označava nekog tko je nijem, ali i maloumnika, glupana. Djeca koja su bila gluha, “ostala” su i glupa jer nisu mogli razviti ego-svijest, (razum) u onoj mjeri u kojoj bi je razvili da su naučili jezik. To se nije dogodilo samo zato što nitko nije s njima pokušao uspostaviti komunikaciju! Istovremeno ih se ometalo u pokušajima stvaranja vlastitog znakovnog jezika koji se osuđivao zbog “kretenskih” pokreta ruku. To nikako ne bi trebalo čuditi uzmemo li u obzir da je na ovim prostorima prije samo 40 godina (kod nekih možda i danas) još bilo nenormalno da dijete hvata olovku lijevom rukom. Kada se s gluhima od samog početka i bez predrasuda pokušala uspostaviti komunikacija znakovima, prestali su biti “nijemi” (i glupi), njihov dijalog je od početka bio “unutarnji”, a mentalne slike u pozadini dobile su reprezentaciju u jeziku simbola koji se počeo ozbiljno razvijati tek od 19. stoljeća.

Danas gluhonijema zajednica sebe uopće ne smatra hendikepiranom, dapače, njihov ego/self je pronašao niz identifikacija zbog kojih se osjećaju posebnima, baš kao da je riječ o ego-svijesti zasnovanoj na glasovima. Odličan primjer za to pronalazi se u dokumentarnom filmu Sound and Fury iz 2000. g. o životnim dilemama dvije kanadske obitelji koje djelomično ili potpuno pripadaju gluhonijemoj zajednici.

 

 

 

Podsvjesno prema Radnom modelu predstavlja područje u Astralnom tijelu između Uma i dva tijela niže (Eterično i fizičko). Ovakvo postavljanje granica treba uzeti s velikom rezervom budući da za cjelokupan prostor Astralnog tijela možemo reći da je vrlo plastičan, tj. psihoplastičan.

Smatram da je za osvrt na Podsvjesno koji ću ponuditi u nastavku važno prisjetiti se radne pretpostavke da ljudsko biće ima više od jednog područja svjesnosti, psihe ili Astralnog tijela, čiji svjesni dio predstavlja područje Uma. Ovo bi mogla biti sasvim umjetna podjela, ali čak i da je doista tako, smatram da je ona korisna za lakše snalaženje i opisivanje psihičkih pojava. Ono što još uvijek ne mogu utvrditi temeljem dosadašnjeg istraživanja i ono zbog čega se čitav osvrt na Podsvjesno nalazi na skliskom terenu jest pitanje: “što je centar svjesnog dijela, odnosno Uma?” Kada bismo slijedili Jungov model prikazan na slici 4., s olakšanjem bismo mogli ustvrditi da je riječ o egu, tj. o onome tko kaže “ja”. Zahvaljujući razvoju ega, u jednom trenutku života postajemo sposobni koristiti osobnu zamjenicu “ja”, misleći pritom na sebe (subjekt), a ne na nešto izvan nas (objekt). Ali pitanje našeg “ja” sve je samo ne jednostavno. Na to je ukazao velik broj istraživača svjesnosti, terapeuta i mistika, pa tako recimo “grub i nediplomatski” Gurđijev poimanje našeg “ja” opisuje na sljedeći način:

“Čovjek kakvog mi poznajemo, ‘čovjek-stroj’, čovjek koji ne može ‘djelovati’ i kojem se i kroz kojeg se sve ‘događa’, ne može imati postojano i jedinstveno ja. Njegovo se ja mijenja kako se mijenjaju njegove misli, osjećanja, raspoloženja, a on ozbiljno griješi vjerujući da je uvijek jedna, ista osoba; on je zapravo uvijek druga osoba, nije više onaj koji je bio u prethodnom trenutku.

Čovjek nema postojano i nepromjenjivo ja. Svaka misao, svako raspoloženje, svaka želja, svaki osjet kaže ‘ja’. I u svakom od tih slučajeva uzima se zdravo za gotovo da to ja pripada Cjelini, cijelom čovjeku, i da je misao, želja ili odbojnost odraz te Cjeline.” (Ouspensky, 1949./2001., 59, moj prijevod)

Ouspensky, P. D. (1949./2001.), In Search Of the Miraculous, The Teachings of G. I. Gurdjieff, San Diego, Harcourt, Inc.

 

“Man such as we know him, the ‘man-machine’, the man who cannot ‘do’ and with whom and through whom everything ‘happens’, cannot have a permanent and single I. His I changes as quickly as his thoughts, fellings, and moods, and he makes a profound mistake in considering himself alway one and the same person; in reality he is always a different person, not the one he was a moment ago.

Man has no permanent and unchangeable I. Every thought, every mood, every desire, every sensation, says ‘I’. And in each case it seems to be taken for granted that this I belongs to the Whole, to the whole man, and that a thought, a desire, or an aversion is expressed by this Whole.”

Ovakva izjava govori u prilog svim onim nastojanjima da se naša psihička množina počne uzimati kao vrlo ozbiljna i životno važna činjenica. Ako nas to uspije potaknuti na razmišljanje ili ako si samo dopustimo razmotriti i najmanju mogućnost da bi psihička množina (ili usitnjenost1) mogla postojati, tada postoji potencijal da je u jednom trenutku doista počnemo primjećivati, najprije kod drugih, a onda možda i kod sebe samih prema spomenutom principu “vidim ono u što mogu povjerovati” (5. poglavlje). Ovdje leži i odgovor na pitanje zašto većina nas ne primjećuje vlastitu množinu – zato što je jednostavno nismo svjesni. U uobičajenoj svijesti zbog brzine i mehaničnosti kojom se odvija razmjenjivanje “malih ja” na pozornici jednostavno je nismo u stanju primijetiti.

Različiti su istraživači, u okvirima psiholoških pravaca kojih su često i sami bili utemeljitelji, pokušali članovima psihičkog mnoštva nadjenuti različita imena. Evo nekoliko primjera: Freudov id, ego, superego, zatim Jungova persona, sjena, anima/animus, trojac Dije­te/Roditelj/Odrasli iz Transakcijske analize koju je utemeljio Eric Berne, top-dog/bottom-dog2 iz Gestalt terapije i ego-stanja iz istoimene terapije (engl. Ego-state therapy) Johna G. Watkinsa. Neki autori i terapeuti članove jednostavno nazivaju “dijelovima” (engl. Parts). Richard C. Schwartz (1995.)Schwartz, R. C. (1995.), Internal Family Systems Therapy, New York, The Guilford Press primijetio je da odnosi među pojedinim članovima te množine nalikuju onima u obiteljima koje su mu dolazile na obiteljsku terapiju što mu je poslužilo kao osnova za IFS terapiju (skraćeno od engl. Internal Family Systems, ‘interni obiteljski sustavi’). Psihosinteza govori o podosobnostima (engl. subpersonalities), a Piero Ferrucci smatra da izražavaju arhetipove viših kvaliteta, tj. degradaciju ili iskrivljenje bezvremenskih kvaliteta koje se nalaze na višim razinama psihe (Ferrucci, 1989., 54, 55).Ferrucci, P. (1989.), What we may be – The Vision and Techniques of Psychosynthesis, Mandala/HarperCollins Publishers Rowan kaže da se na množinu može naići u zapisima gotovo svih terapeuta koji su ikada nešto napisali o svom radu s ljudima i da je sve veći broj psihologa koji počinju obraćati više pažnje na to što se može naići u psihi, nego na ono što bi se tamo trebalo nalaziti (Rowan, 1990., 7).Rowan, J. (1990.), Subpersonalities - The People Inside Us, London, Routledge

1 ^Koristim ovaj izraz jer on vodi do pogrdnog izraza “sitna duša” koji ukazuje na “jeftinu”, sitničavu i sebičnu prirodu stečene osobnosti ili nekog drugog istaknutog člana množine, a ne Bića/duše.
2 ^Podjela na ‘top dog/under dog’, zapravo predstavlja borbu gospodara i roba. ‘Top dog’ predstavlja dio koji naređuje, postavlja se kao da on zna najbolje, zauzima autoritarnu poziciju, usmjerava, pun je progutanih intojekata i moranja. Za razliku od ‘under dog-a’ koji je pasivan, ima izgovore i razloge za odgađanje, te predstavlja dio koji sabotira i nema snage i moći (Radionov, 2007.).Radionov T. (2007.), Osnove gestalt terapijskog pristupa. U: Socijalna psihijatrija, 35(21-28), viđeno 15.07.2013. na: http://www.gestalt-drustvo.hr/o-gestalt-psihoterapiji/osnove-gestalt-terapijskog-pristupa

Čini se da je sam Rowan u dobroj namjeri sistematizacije svega što je pronašao u literaturi vezanoj uz članove psihičke množine, u istu košaru ubacio i kruške i jabuke nazivajući ih istim imenom – podosobnosti (engl. Subpersonalities) (Rowan, 1990., 8).Rowan, J. (1990.), Subpersonalities - The People Inside Us, London, Routledge Nešto slično može se pronaći i u pisanjima Davida Lestera koji vjeruje i da se “reinkarnacijska sjećanja”, ali i posjednuća ili halucinacije mogu objasniti psihičkom množinom, a njihove članove naziva ‘podselfovima’ (engl. subselves) (Lester, 2007., 8).Lester, D. (2007.), A Subself Theory of Personality. U: Curr Psychol, 26: 1-15 Ako je to zaista tako, u slučaju “reinkarnacijskih sjećanja” postavlja se pitanje odakle podselfu takva sjećanja, odnosno odakle uopće podsebstvo s takvim sjećanjima? Posebice kada je isključena bilo kakva mogućnost da je to posljedica tzv. kriptomnezije ili ‘lažnih sjećanja’ (engl. False Memory Syndrome) za koje neki vjeruju da ih je moguće vrlo lako proizvesti.

* * *

Koncept množine još uvijek dopušta postojanje primarnog “ja” (osobnosti ili identiteta) za kojeg bi se moglo pretpostaviti da je najveći dio vremena prisutan na “pozornici svijesti” što je u skladu s već spomenutim egom. Nema razloga da to bude jedini mogući scenarij. Moglo bi se dogoditi da u stvari glavni glumac ne postoji i da je u ‘uobičajenoj svijesti’ stalno prisutna jedino svijest sama, odnosno pozornica, a sukladno Radnom modelu to je Um. Na pitanje “što je Um?” nemam zadovoljavajuć odgovor. Ako kažemo da ga se doživljava kao područje svijesti sačinjeno od skupine Pločica (koje možda upućuju na množinu), to nam još uvijek ne daje za pravo da Pločice poistovjetimo npr. s Gurđijevljevim mnoštvom “malih ja”.

Također nije uopće jasno jesu li svi članovi množine – pretpostavimo da svaki od njih smatra da ima svoje “ja”, štoviše da je ono jedino koje postoji i kojega se nešto pita – smješteni u Podsvjesnom području tzv. nesvjesnog ili ih ima i u Umu. Čak i ako ih nema u Umu, koriste informacije iz Uma i izgledaju kao da jesu u Umu, pa bi se moglo reći da djeluju kroz Um. Pretpostavku da najmanje jedan član (ego, ako tako možemo nazvati primarnu osobnost ili podidentitet) djeluje iz Uma, a da tamo nije nužno lociran, potvrđuje ego-Self osovina iz 3. poglavlja koju spominju neki Jungovi sljedbenici (npr. Edinger, 1982., 5).Edinger, E. F. (1982.), Ego and Archetype – Individuation and the Religious Function of the Psyche, New York, Penguin Books Isto tako, u Assagiolijevom ovalnom dijagramu i njegovim izvedenicama nalazi se ego-Više Ja osovina, u slučaju da Jungovo Jastvo (Self) ne odgovara Assagiolijevom Višem Ja.

Moglo bi se pretpostaviti da je ego kao primarno “ja” onaj koji većinu vremena drži stvari pod kontrolom. Evo što na to kaže Rebecca Nottingham:

“Čovjek je množina, a ne jednina. Ne postoji jedno kontrolirajuće ‘ja’ ili jedna volja. Svako ‘ja’ ima svoju malu privremenu volju koje nestane kad dominaciju preuzme sljedeće ‘ja’.” (Nottingham, 2012., 48)3Nottingham, R. (2012.), Četvrti Put i Ezoterijsko kršćanstvo – Uvod u učenje G. I. Gurđijeva, Zadar, D. Kotlar, vlastita naklada, dostupno na: http://www.oslobadjanje.com/cetvrti-put-i-ezoterijsko-krscanstvo.html

Ovo bi moglo zvučati posebno zbunjujuće i dezorijentirajuće za “ja” koje je ovo upravo pročitalo, pa nema razloga da ga barem na trenutak ne zamjeni ono “ja” koje je zaduženo za obrambene aktivnosti. Potvrda njegovog iskakanja na pozornicu jest emocionalna reakcija koja bi prije mogla biti uzrok nego posljedica njegova pojavljivanja. Ako ste uspjeli primijetiti bilo kakvu promjenu, postoji velika vjerojatnost da ste upravo svjedočili vlastitoj množini. Ako vam se to ranije nije dogodilo, možda je pravi trenutak da se zapitate: “Tko sam [zapravo] ja?” To je pitanje važno da bi se započelo ili nastavilo putovanje prema pravom Ja, Biću/duši, za koje smatram da je naša suština.

Porijeklo množine

Pretpostavljam da je s obzirom na sve dosad napisano dovoljno jasno da u području Podsvijesti možemo tražiti članove koji tvore psihičku množinu. U tom području pronašli smo i neke pojave koje vjerojatno utječu na njihovo ponašanje, pa čak i pojavljivanje.

Zasad ostaje neodgovoreno vrlo važno pitanje koje se vrlo rano pojavilo: nalazi li se u Podsvijesti doista sve ono što bi se tamo trebalo nalaziti prema onome do čega smo došli u našim razgovorima? U navođenju mogućnosti koje su mi do sada pale na pamet, iskoristit ću analogiju sadržaja tog dijela Astrala sa softverom. Riječ je o sljedećim konfiguracijama:

3 ^Čovjek iz citata nema jedno “ja” i jednu volju zato što nije probuđen i osviješten (Gurđijevljev ‘čovjek-stroj’). To ne znači da se čovjek ne bi mogao psihološki razviti i dobiti jedno “ja” s pripadajućom mu voljom, Intelektom i osjećajima spomenutim u 4. poglavlju.

  1. Original: “Softver” je stigao izravno iz Svjetla. Sa sobom ga je dovela duša prilikom utjelovljenja. Softver je original i sada se nalazi u individualnom Astralu koji je ujedno i jedino mjesto na kojem se nalazi (npr. ne postoje njegove kopije4).
  2. Kopija: Softver je stigao s dušom, ali nije nužno u cijelosti stigao iz Svjetla. Moguće je da jednim dijelom predstavlja kopiju nečega što je duša “pokupila” prilikom utjelovljenja. Softver se sada nalazi u individualnom Astralu.
  3. Pristup udaljenim sadržajima: Kao i pod točkom 2., s tim da se neki dijelovi softvera ne nalaze u individualnom Astralu, a individualni je Astral ili ‘vozilo u širem smislu’ ugođeno da ih može primiti, iako se nalaze na udaljenoj lokaciji (kao i u slučaju interneta).

Neovisno o izvornoj i trenutnoj poziciji, softver bi prema “korisničkim (pristupnim) pravima” jednim dijelom mogao biti privatni (individualni) ili javni (kolektivni). Pritom nema razloga da javni ne bude dodatno hijerarhijski strukturiran zbog njegove složenosti i obujma. Pristup određenim javnim sadržajima mogao bi također ovisiti o korisničkim pravima, pa bi neki od njih mogli biti dostupni većem (dno piramide) ili manjem (vrh piramide) broju osoba. Misli li se ovdje na nešto nalik Jungovom kolektivnom nesvjesnom? Da, s tim da se u ovom tekstu njime neću baviti kao što sam u predgovoru već objasnio.

U slučaju udaljenog pristupa možda bi se mogao upotrijebiti i izraz ‘nelokalnost’ (engl. non-locality) koji se odnosi na utjecaj jednog događaja ili pojave na drugi događaj ili pojavu neovisno o udaljenosti. Ova paradoksalna pojava (jer između ostaloga prejudicira brzine veće od brzine svjetlosti, još jedne fizičke “konstante”) dobila je svoju empirijsku potvrdu i u nekim neurološkim istraživanjima. Jacobo Grinberg-Zylberbaum i sur. (1994.)Grinberg-Zylberbaum, J., Delaflor, M., Attie, L. i Goswami, A. (1994.), The Einstein-Podolsky-Rosen Paradox in the Brain: The Transferred Potential. Physics Essays, 7( 4): 422-428, doi: 10.4006/1.3029159 uspjeli su pokazati “biološku nelokalnost” mozgova dviju osoba koje su, nakon kraće meditacije i uspostavljanja emocionalne veze, bile odvojene u dva Faradayeva kaveza5. EEG-om su se mjerile promjene na mozgu prve osobe zbog vanjskih podražaja, a one su izravno utjecale na promjene na mozgu druge osobe. Grinberg-Zylberbaum nije imao prilike nastaviti svoja istraživanja jer je netragom nestao nakon objave rezultata. Eksperiment su kasnije drugi ponovili s različitim rezultatima, a također se pokazalo da nije nužna prethodna interakcija među ispitanicima (Kožnjak, 2003., 131).Kožnjak, B. (2003.), A Proposed Experiment on Consciousness-Related Quantum Teleportation. U: Physics Essays, 16(1):131-135

* * *

Napokon mogu predstaviti i radnu listu onog što sam otkrio u području Podsvijesti. Lista nije konačna, a usto postoji velika vjerojatnost da je zbog našeg neznanja (mene kao postavljača pitanja i Nataše koja je pokušala protumačiti viđeno) došlo do preklapanja ili čak multipliciranja tako da je moguće da se jedna te ista pojava tumači na više načina. Evo o čemu je riječ:

  • psihičke “amebe”, “umotvorine” (ili Jungovi kompleksi?)
  • obilježja, ožiljci (ili Samskare?)
  • podidentiteti
  • “Kalupi” (ili Jungovi arhetipovi osobnosti ili Yeatsove mjesečeve faze?)
  • “Umna patina”
  • nakačenja (nematerijalni entiteti ljudskog i neljudskog porijekla) i
  • Tuđe/vanjske misaone forme

Prema trenutnom razumijevanju sve nabrojano ne predstavlja članove psihičke množine. U njih bi se moglo uvrstiti samo Amebe, podidentitete i nakačenja. Problematiku nakačenih entiteta pokušao sam obraditi u ‘Maloj studiji’ (Kotlar, 2011.)Kotlar, D. (2011.), Mala studija o nevidljivim ljudskim i neljudskim entitetima i utjecajima, Zadar, vlastita naklada, dostupno na: http://www.oslobadjanje.com/mala-studija.html tako da ću u nastavku navesti samo neke od novijih spoznaja.

Dva (psihička) centra

Za praćenje teksta u nastavku svakako bi bilo korisno barem otvoriti mogućnost da postoji pravo Ja – Biće/duša, bez obzira što ga iz uobičajene svijesti ne možemo tek tako spoznati. Ako smo to spremni učiniti, onda bih želio skrenuti pažnju na značajnu radnu pretpostavku koja se tiče sadržaja Podsvjesnog: pretpostavku da imamo dva centra. Prvi je Biće/duša, pravo Ja. Drugi je Um (tj. nešto iz tog područja) kao sinonim za lažno/stečeno Ja ili lažnu/stečenu osobnost (svjestan opasnosti da jedninom pokušavam predstaviti stvarnu množinu). Smatram da je pretpostavka o dva centra važna u kategorizaciji članova množine prema porijeklu, što bi se onda moglo odraziti i na (psiho)terapijske zahvate. Prema dosad utvrđenom, može se naslutiti sljedeće:

4 ^Ako ova konfiguracija predstavlja stvarno stanje, onda bi se i za nepostojanje više kopija moglo reći da predstavlja poželjno stanje jer bi u protivnom njihovo postojanje moglo ukazivati na nevidljive manipulacije i ubacivanje implantata na koje sam imao prilike naići, a što nije predmet ovog teksta.
5 ^Naziv za bilo koji prostor koji je električki i magnetski oklopljen kako bi se zajamčilo blokiranje utjecaja EM valova/zračenja.

  1. Amebe ili “umotvorine”, kao što drugi naziv sugerira, dolaze iz Uma, a ključnu ulogu u njihovom stvaranju imaju obilježja ili samskare
  2. podidentiteti potječu od Bića/duše, a osnovu ili važnu ulogu pri njihovom formiranju/profiliranju imaju Kalupi.

John Rowan navodi da se u postojećoj literaturi može naići na najmanje šest različitih izvora iz kojih članovi mnoštva mogu proisteći: igranje uloga, unutrašnji konflikti, izmišljeni likovi6 (engl. fantasy images), osobno nesvjesno, kulturalno nesvjesno i Jungovo kolektivno nesvjesno (Rowan, 1990., 21-23).Rowan, J. (1990.), Subpersonalities - The People Inside Us, London, Routledge

Smatram da se navedeni izvori u velikoj mjeri preklapaju ili ponavljaju, a posljednji izvor ukazuje na njihovo arhetipsko porijeklo, što potvrđuje i sam Rowan (Rowan, 1990., 143),Rowan, J. (1990.), Subpersonalities - The People Inside Us, London, Routledge te upućuje na pojavu Kalupa koju ću predstaviti u nastavku. Prema mom razumijevanju, arhetipovi ne mogu biti izvor, ali mogu biti osnova za stvaranje određenih psihičkih pojava. Rowan navodi i vrlo zanimljivu tvrdnju Howarda Sasportasa da “svaka podosobnost ima arhetip u svojoj jezgri” i kaže da se s njom ne bi mogao složiti (Rowan, 1990., 144).Rowan, J. (1990.), Subpersonalities - The People Inside Us, London, Routledge To je razumljivo jer su šanse da Sasportasove podosobnosti predstavljaju sve ono što Rowan u njih ubraja vrlo male. Pretpostavimo li da Sasportasove podosobnosti odgovaraju u nastavku opisanim podidentitetima, a da njegovi arhetipovi predstavljaju Jungove arhetipove osobnosti, onda još samo treba reći da podosobnosti potječu od Bića/duše pa da to bude u skladu s mojom drugom, gore navedenom, pretpostavkom.

Psihičke “amebe”

ameba.png

Slika 23: Ilustracija amebe (© D. G. Mackean)

Naziv ameba, u nedostatku razumijevanja ove psihičke pojave i pronalaženja boljeg imena, dolazi od viđenog oblika koji nalikuje jednostaničnim organizmima (Slika 23.). Drugi prijedlog naziva, umotvorine, vezan je uz mjesto nastanka, Umom. Pronađene su skroz nisko na samoj granici s fizičkim tijelom zbog čega bi se, čini se, trebale nalaziti u Astralu koji prožima Eterično. Mislim da naziv ‘somatska ego-stanja’ (engl. Somatic ego-states) (Zimberoff i Hartman, 2000., 23)Zimberoff, D. i Hartman, D. (2000.), The Ego in Heart-Centered Therapies – Ego Strengthening and Ego Surrender. U: Journal of Heart-Centered Therapies, 3(2):3-66 poprilično dobro opisuje njihovu poziciju i porijeklo i da je on u skladu s onime što će se u nastavku pokazati.

6 ^Pretpostavljam da je riječ o tzv. izmišljenim prijateljima/pratiocima (engl. imaginary playmates/companions) o kojima će biti riječi u 9. poglavlju.

/3/

Nataša

Izgleda kao da je... u fizičkom tijelu, kao da se nalazi hrpa ameba od kojih svaka u sebi ima onaj centar, jezgru u sredini i sve su zajedno na okupu u tijelu, i unaokolo se nalazi Um, ali izgleda kao da je svaka Ameba povezana s točno određenim mjestima u Umu. Kao da postoji nit koja vodi od nje gore prema Umu.

 

[...]

Denis

Hajde, uzmi par Ameba pa vidi kakve su njihove karakteristike.

Nataša

Ja ih sada vidim u ovom fizičkom kako je svaka zadužena za neki dio tijela, mislim... ne znam, u glavi ih je 4-5, u ramenima, u rukama, tako ih vidim u fizičkom. Ne znam kakav je to um [amebin], kako on funkcionira.

Denis

Nema veze, uzmi jednog i ispitaj ga.

Nataša

Pa sad... znaš zbunjuje me što ne znam kako mi dolazi informacija, ali evo ja ću prenijeti... dakle, uzela sam ruku, lijevu ruku i gledala što bi se dogodilo kad bi se šaka lijeve ruke okrenula s jedne strane na drugu. Tu se nalazi jedna Ameba. Kako se šaka okrene, tako se ta Pločica gore u Umu pomakne i onda sam dobila informaciju: “nije šaka ta koja pomiče, to je samo vizualizacija da se vidi da je svaka od njih zadužena za neko polje, ali nema veze s fizičkim pokretom, da će fizički pokret aktivirati nešto u Umu”.

Denis

Nego da je zadužena za taj dio tijela?

Nataša

Ne za taj dio tijela, nego je ta Ameba zadužena za taj dio Uma, ali je ona utjelovljena u tijelu. Ona je u tijelu... ne mora ona biti u ruci baš, nego je ona unutar kompleksa [tijela].

Denis

Uzimamo to čisto simbolično?

Nataša

Da, znači kad se ta jedna pomakne onda je reakcija na Umu, odnosno, ako Um reagira na nešto izvana onda će reagirati ta Ameba dolje [u fizičkom tijelu]. Dakle, izravna je veza... palo je na tu Pločicu i na toj Pločici će se dogoditi proces, ali neće ući u cijelo tijelo, odnosno ući će u cijelo tijelo, ali će prvo pogoditi tu Amebu i ona će odreagirati na tu informaciju ili situaciju.

Moja prva pretpostavka bila je da Amebe potječu od Bića/duše. Ipak, pokazalo se suprotno, dolaze iz drugog “centra” zbog čega ih je Nataša i nazvala ‘umotvorinama’. Isječak transkripta u nastavku obiluje moje pitanjima u kojima ima dosta navođenja, pa treba zadržati oprez pri daljnjem razmišljanju o dobivenim informacijama.

/3/

Denis

[...] ti možeš dati dio sebe tako da ti netko amputira nogu, a možeš roditi dijete pa si i dalje čitava, a tu je i novo biće. Može li se o Amebama govoriti kao o “amputacijama” Bića ili “djeci” Bića?

Nataša

Može se govoriti kao o umotvorinama koje više nisu u Umu nego su i u biću. ... jer one su drugačije “strukture” od Bića.

Denis

Znači one nisu strukture Bića, ali još uvijek nisu strana instalacija?

Nataša

Nisu strana instalacija.

Denis

Dobro, znači li to su [sačinjene] od “materijala” Uma?

Nataša

Da, s time što po obliku ne nalikuju Umu koji je gore onako povezan... nego su stavljene dolje da bi mogle funkcionirati u biću jer Um ne funkcionira u Eteričnom tek tako. Ovo je unutra u ovim donjim tijelima koja... to mu omogućava da bude tako povezan... Um ima drugačiji oblik, a ovo je doslovno “ameba” koja se kreće kao ameba. Ono gore je ploča, nema isti oblik, ali su njih dvoje međusobno povezani.

Denis

A ta Ameba, je li ona uzela [okupirala] dio Eteričnog tijela da bi mogla preživjeti?

Nataša

Da, da!

Denis

Znači li to da je uzela u stvari dio energije?

Nataša

Da, ona kroz to i reagira. Ja je doslovno vidim u fizičkom, a fizičko je u Eteričnom.

Denis

A da bi Umni “materijal” ušao u fizičko, trebao je pokupiti dio Eteričnog da bi uopće dolje mogao živjeti?

Nataša

Da. Ono što je on [“Umni materijal”, tj. sadržaj Amebe] pokupio po putu, on uzima dio Eteričnog koji je u fizičkom, ne mora ovo unaokolo [Astralno]. On svojom reakcijom koja je nastala zbog nečega što je aktivirano u Umu ili... odatle [iz Amebe] u Um ili obrnuto7... reagira samo on jer ima energije. Gle, nije ti svejedno ako imaš 100 Pločica, ako će se dnevno “upaliti” [biti aktivna] 50 puta jedna Pločica koja je povezana s točno određenom Amebom, a jedna Pločica se neće uopće upaliti u sljedećih nekoliko dana. Dakle, uvijek će se isti proces odvijati, taj isti proces koji se odvija, uvijek ili često u odnosu na druge koji se ne odvijaju, uzrokuje u ovome fizičkom točno određenu reakciju.

Denis

Ono iritira to fizičko na neki način?

Nataša

Ono ga tjera na akciju... gle, ako ti jedna informacija ubrzava rad srca, ti koliko god je puta dnevno čuješ, ona će ti svaki puta ubrzati rad srca. Ne možeš se na to naviknuti... i ti ćeš nakon 20 godina imati problem sa srcem jer je postalo aritmično.

Njihova pozicija u fizičkom tijelu možda daje stanovitu ideju o onome što se događa kod nekih vrsta masaža kada se masiranjem “ukočenih” mjesta na tijelu osobi “odvrti film” određene situacije iz prošlosti koju joj je teško povezati s trenutnim tijekom misli.

7 ^Nataša je ovdje pokušala ukazati na to da je komunikacija između Uma i spuštenog Umnog “materijala” (Amebe) dvosmjerna.

/4/

Denis

Dobro, rekli smo da se u jednom trenutku stvara Ameba... ali ne znamo kako se to događa? Što potiče “rast” Amebe u određenom trenutku?

Nataša

Amebe... kao da dolaze iz Uma prema dolje. Kao da neke informacije koje bi trebale ili... sadržaj Uma bolje rečeno nego informacije, sadržaji koji su se trebali nalaziti samo u Umu... na neki način ostanu dolje u tijelu, a taj sadržaj koji se spustio... on je kao kopija, kao preslika, jer nije se on spustio i nije da ga gore više nema, nego je on nekakva preslika u manjem dijelu, u manjem obujmu, možda samo kao podsjetnik ili nešto... ostane utisnut dolje... gotovo u fizičkom i ove Amebe jesu tu u tom fizičkom... ali to je drugačijeg oblika... Pločice su [oblikom] drugačije napravljene, a ovo nije ni napravljeno da skroz bude preslika Uma da bi bile istog oblika... nego je puno “lakše” [težinski]... ne mora biti ni veliko, [može biti] kao točka na koju je povezano nešto odozgo, sad, ona može biti... ja je vidim recimo veličine 10-15cm, onako cijela fluidna, ima opnu i u sredini ima tu točku koja bi bila jezgra i ima točno određenu poziciju u tom fizičkom... sve su one negdje na površini, nisu duboko unutra, one su negdje na ovom dijelu kontakta s okolinom recimo, tamo negdje.

I još nešto malo o njihovoj “strukturi”:

/3/

Denis

Dobro, da još jednom ponovimo: Ameba ima, možemo reći, dva dijela: ima taj centar koji kao da je od Uma i enkapsuliran je u Eterično?

Nataša

On [“Umni materijal”, tj. sadržaj Amebe] izgleda kao... znaš kako lijepo izgleda jednostanični organizam koji kao da je rađen od bjelanjka recimo. I sad taj “materijal” nije ni Eterično, nije ni fizičko, nije ni od Uma, ali se nalazi u fizičkom. On je zapravo prožet Eteričnim dijelom tijela, Eteričnog tijela koje je u fizičkom i to mu daje snagu, on nije enkapsuliran, on prolazi kroz to i to je prohodno za njega, kao što je Astral prohodan za sve ovo, ali Astral ne dolazi do izražaja jer je ovih kao u priči [jako puno]. Mislim, prolazi, ali ne vidi se jer kako će sad Biće doći do svog Uma kad je uvjetovan reakcijama koje će napraviti ove [Amebe] gdje je svaka od ovih povezana s nečim i odreagirati će na neki način.

O čemu je ovdje u stvari riječ? Mogući odgovor dobili smo postavljanjem pitanja o tome kako ih pronaći:

/6/

Nataša

Treba obratiti pažnju na ponašanje, na reakcije, na uvjetovana ponašanja, to su ili misli ili nešto što uvijek [radimo] na isti način... treba vidjeti zašto se to pojavilo.

Denis

Drži li nešto Amebe dolje?

Nataša

Tako je. Drži ih, rekli smo da su one došle na mjesta u Astralu gdje je bilo nešto što ih je privuklo i gdje su one tako ostale i na taj način funkcioniraju.

Već je rečeno da se različita “ja” brzo i bez napora razmjenjuju na “pozornici svijesti” što u stvari čini da naše ponašanje bude u skladu sa svime što smo naučili. Ovisno o situaciji, kontrolu preuzima ono “ja” koje smatra da je najkompetentnije. Zbog toga se često kod osoba s kojima smo dovoljno u kontaktu nakon nekog vremena može sve lakše pretpostaviti reakcija za koju onda kažemo da je bila predvidljiva. Ipak, kod nekih osoba i u određenim situacijama ne mora sve teći glatko:


/4/

Denis

[...] Imaš sliku s puno Ameba? Dobro. Hajdemo vidjeti što će se dogoditi u slučaju kad ta osoba dođe u neku situaciju u kojoj treba nešto odlučiti, recimo, došla je u dućan i treba nešto kupiti.

Nataša

Tu je neodlučnost puno veća... jer konekcija ide iz jedne [Amebe] prema nekom polju... Pločici [Uma], osoba donese odluku, ali to zatitra i sve ostale [Amebe] jer su one međusobno u kontaktu8, potakne neku drugu koja je bila nevezana na to [da treba odlučiti što kupiti]... ona kreće prema svom polju [Pločici] i sad ona nešto odlučuje ili želi i onda ustvari tu nema usuglašavanja. Odluku donese jedna, a sve ostale koje imaju primjedbu... te primjedbe se počnu vrtjeti u svijesti kao nešto: “Zašto sam kupila ovu vrstu čaja?” “Mogla sam probati onu...”, “A da sam sad ovu...”, “A ova je bila skuplja...” i tako to onda ide. To je sistem.

Denis

Zašto je jedna odlučila? Odnosno s čime je to povezano, je li baš moment odluke vezan uz potrebu da se odgovori na situaciju ili što?

Nataša

Da, ona [koja] se najbolje snalazi... “izleti” ona koja je najbolja u toj ulozi u smislu da je tamo [u takvoj situaciji] najviše “doma”, recimo. Ona pokazuje najveći interes za kupovinu, a u drugoj situaciji za neku raspravu ili za gledanje [filma] itd.

Denis

Znači li to da nakon donesene odluke o kupnji, kupnja interno nije završila ili ipak je?

Nataša

Interna rasprava još nije završila.

Denis

I što onda?

Nataša

Ona će se nastaviti... do sljedeće rasprave, dok se nešto drugo ne dogodi. To je ono što se neprekidno u mislima vrti pa se... lovi, pa se vrti, vrti, vrti... pa pogleda s 5 aspekata, 6, 7... 25 i tako do sljedeće prilike. ... To manje izgleda kao stav ili čvrsta odluka: znam razlog kad nešto odlučim ili odaberem, znam da nije najbolje... ali to je bio trenutak u kojem je upravo to za nešto trebalo... napraviti ili kupiti, bilo što, ponašati se nekako... to je došlo iz mene [Bića/duše]. Ovdje je nekakva nesigurnost, moglo se ovako, a kako bi... i tako nekako osjećam kako vibriraju da svaka ima svoju primjedbu i misao.

Denis

Jel’ bi se onda moglo reći za takvu osobu da na van izgleda da nema samopouzdanja? Kako bismo to uopće mogli opisati?

Nataša

Da, pitanje je hoće li to izaći van ili će ostati u osobi. Možemo li mi to vidjeti ili ne, ja to ne znam, ali osoba sigurno neće imati samopouzdanja jer neće biti sigurna, što nije ni čudno s obzirom da ja tu ne vidim kakva je... ja ne vidim kolika je zapravo konekcija između pravog bića i Ameba, koliko su one..., osim što su sastavni dio cijelog tog sistema, koliko su prožete težnjom Bića da baš tako napravi. Sigurno bi [Biće] drugačije i čišće napravilo bez te Amebe. ... To je kao da, recimo, Biće u jednom trenutku odluči da će u nekoj situaciji lagati, ali zna zašto laže i to nije ni dobro ni loše, nego odluči da neće reći istinu, a ovo s Amebama izgleda kao da kaže, a u stvari ne zna zašto to kaže.

Što se može reći o situacijama koje se, uvjetno govoreći, nazivaju nepredvidivima? One su to samo uvjetno jer ih različite osobe mogu različito doživjeti, a nekima bi mogle biti traumatske u pravom smislu te riječi. Evo koji bi mogao biti razlog tome:

/vi/

Nataša

[...] Oni se nalaze u trećem [tijelu, Astralnom] ispod Uma. Mogu se grupirati, mogu međusobno komunicirati, ali tek u trenutku kada čovjek spozna da ih ima. U slučajevima kada oni rade po sistemu prekidača uključi-isključi iz jednog u drugi... onda je to vrlo teško, mora se opet dogoditi situacija, traumatična, njihovog susreta da bi došlo do njihove međusobne komunikacije. Jednostavno kao kad dođe do kratkog spoja.

Denis

Je li je to trenutak u kojem ih je više od jednog, znači, nekoliko njih htjelo...

Nataša

...u isto vrijeme napraviti nešto, dakle našli su se u situaciji u kojoj bi mogli...

Denis

Pozvati više njih na “pozornicu”? [svijesti]

Nataša

Da, inače se pozivaju na pozornicu s obzirom na situaciju. Kada je trauma[tično], nitko nikoga ne poziva, svi izlijeću... i onda se iz sekunde u sekundu mijenja misao, izraz lica, reakcija.

Postojanje Ameba, čini se, suštinski gledajući nije poželjno stanje o čemu govori i sljedeći isječak:

/3/

Denis

Pogledaj postoji li uopće u tom primjeru [osobe na kojoj su viđene Amebe] Biće, u onom smislu u kojem postoji kod tebe.

Nataša

Postoji, samo što je zatrpano... njega kao da nitko ništa ne pita. Ne može uopće doći do izražaja. Ne znam koja je svrha, ali meni se to ne sviđa, ja ne bih tako.

Denis

Reci mi, tih Ameba u tom primjeru ima na desetine, stotine ili samo nekoliko?

Nataša

Ima ih na desetine u ovom primjeru. Ne znam, u šaci je jedna, pa ih već u podlaktici ima 3-4. [...] Ovo je primjer u kojem Biće pati.

Na osnovi dobivenih karakteristika Ameba i toga da su npr. simptomi njihovog postojanja uvjetovana ponašanja, smatram da neću puno pogriješiti ako pretpostavim da je riječ o pojavi koju je Jung nazvao kompleksi i čiju je samostalnost/autonomnost i odvojenost od Uma opisao na sljedeći način:

Oni su psihički entiteti koji su izvan kontrole svjesnog uma. Odvojili su se od svjesnosti i vode zaseban život u tamnoj sferi nesvjesnog, pri čemu su stalno spremni ometati ili podržavati svjesne radnje.” (Jung, 1976., 528 §923, moj prijevod)

Jung, C. G. (1976.), The Collected Works Vol. 6 – Psychological Types, Bollingen Series, Princeton University Press

 

“They are psychic entities which are outside the control of the conscious mind. They have been split off from consciousness and lead a separate existence in the dark realm of the unconscious, being at all times ready to hinder or reinforce the conscious functioning.”

jung_kompleks.png

Slika 24: Jungov kompleks

8 ^Pod kontaktom se ovdje misli na to da su u istom prostoru, pa pobuda jedne Amebe dovodi do titranja okolnog prostora što će preostale osjetiti. To još uvijek ne znači da one komuniciraju međusobno, iako bi to mogle i što se izgleda događa u posebnim situacijama, npr. u traumatskim koje će biti navedene u nastavku.

Na slici 24. prikazan je dijagram (Jacobi, 2006., 53)Jacobi, J. (2006.), Psihologija Carla Gustava Junga – Uvod u cjelokupno djelo s uvodnom riječi C. G. Junga, Scarabeus-naklada, Zagreb probijanja kompleksa iz područja nesvjesnoga prema Jungu, tj. Podsvjesnoga, u područje svijesti (Uma). Kad bismo za prikaz kompleksa iskoristili podatke iz ovog istraživanja, dobili bismo prostorno nešto precizniji model kao što je to prikazano na slici 25. Pretpostavljam da je to područje koje bi npr. u Assagiolijevom ovalnom dijagramu odgovaralo nižem nesvjesnom u kojem je postavio i komplekse.

amebe2.png

Slika 25: Prikaz kompleksa kao psihičke “amebe” (cc) D. Kotlar (slika je dostupna u boji na internetu)

Na to da bi kompleksi mogli sačinjavati različita “ja” naše psihičke množine ukazuje sljedeći Jungov opis:

“Primjećuje se da snažan kompleks ima sve karakteristike zasebne osobnosti, pogotovo u stanjima u kojima kompleks privremeno zamijeni ego. Zbog toga bi se kompleks opravdano mogao smatrati nečim nalik malom sekundarnom umu.” (Jung, 1973., 601 §1352, moj prijevod)

Jung, C. G. (1973.), The Collected Works Vol. 2 – Experimental Researches, Bollingen Series, Princeton University Press

 

“Especially in those states where the complex temporarily replaces the ego, we see that a strong complex possesses all the characteristics of a separate personality. We are, therefore, justified in regarding a complex as somewhat like a small secondary mind.”

Ovdje želim napomenuti da bi se ovakav opis mogao primijeniti i na druge podsvjesne sadržaje kao što su podidentiteti, ali i nakačeni entiteti9 o kojima će biti riječi u nastavku. Podidentitete je s kompleksima izjednačio Murray Stein u svom predstavljanju Jungova djela (Stein, 1998., 16),Stein, M. (1998.), Jung's Map of the Soul – An Introduction, Chicago, Open Court vjerojatno zbog Jungovog iskaza da u osnovi nema razlike između podidentiteta (“fragmenta osobnosti”) i kompleksa (Jung, 1970., 96 §201).Jung, C. G. (1970.), The Collected Works Vol. 8 – The structure and dynamics of the psyche, Bollingen Series, Princeton University Press S ovim se za sad ne bih mogao složiti zbog različitosti u njihovom nastajanju i porijeklu. Zbog takvog stajališta o kompleksima, ne mogu se u potpunosti izjednačiti s Amebama.

Riječ kompleks udomaćila se u svakodnevnom govoru i prvenstveno se koristi u podrugljivom i optužujućem kontekstu, a prozvana osoba etiketira se kao ‘kompleksaš’ (vrlo često to rade upravo oni koji u toj osobi vide “projekciju” svog kompleksa, a čega nisu svjesni). Vrlo je indikativno slabo ili iskrivljeno razumijevanje ove psihološke pojave budući da se na nju gleda kao na urođenu (što često nije daleko od istine, a o čemu će biti riječi u nastavku) ili u ranom djetinjstvu dobivenu i neizlječivu bolest s kojom se ne može ništa učiniti. Kompleksi se itekako mogu iscijeliti za što treba poraditi na sebi. Jung je smatrao da postojanje kompleksa nije nužno znak neuroze (tj. bolesti), ali je zato na poricanje kompleksa gledao kao na siguran znak patologije (Jung, 1985., 79 §179).Jung, C. G. (1985.), The Collected Works Vol. 16 – The Practice of Psychotherapy: Essays on the Psychology of the Transference and Other Subjects, Bollingen Series, Princeton University Press

Isječak u nastavku poslužio je kao polazište za pretpostavku da ključnu ulogu u stvaranju Amebâ imaju posebna mjesta u Astralu koja je Nataša nazvala ‘obilježjima’ ili ‘ulegnućima’.

9 ^Iako nakačeni entiteti predstavljaju puno širu kategoriju od onoga što se smatra duhovima/sablastima, istaknuo bih kako je Jung (1970., 309 §585)Jung, C. G. (1970.), The Collected Works Vol. 8 – The structure and dynamics of the psyche, Bollingen Series, Princeton University Press smatrao da su duhovi iz psihologijske perspektive također nesvjesni autonomni kompleksi koji se pojavljuju kao projekcije jer nemaju izravne veze s egom. Samo spominjanje duhova zahtijevalo je još jedno opravdanje opreznog Junga da njegovu tvrdnju ne bi trebalo pogrešno protumačiti kao metafizičku.

/3/

Denis

Možemo li dobiti primjer slike prije pojavljivanja prve Amebe?

Nataša

Postoje mjesta na tijelu... to nije ni rana ni ništa [tome slično], nego kao nekakvo ulegnuće. To na fizičkom vidim, vidim fizičko koje bliješti onako zlatno, i gusto je, pa oko njega ide Eterično, pa Astralno. I sad na tom dijelu Astrala koji je u fizičkom postoji malo ulegnuće na kojem može biti mjesto na koje će moći doći Ameba.

Denis

Znači postoje određene predispozicije?

Nataša

Da.

Denis

I postoji situacija u kojoj se može stvoriti Ameba, ili kuda dolazi Ameba?

Nataša

Postoji situacija, da i ona [osoba] postaje prijemčiva, u tom fizičkom nešto postaje prijemčivo...

Denis

Na Amebu? Ali odakle je Ameba?

Nataša

Ne za Amebu. Za nešto što je iskomunicirano Umu. I to nešto smatra se dovoljno vrijednim da se zadrži na neki način i to onda tako i ostane. I to bude tvorevina “amebe”, u tome Biće sudjeluje, ali ne zna da će se to dogoditi, da će ovo biti.

Denis

Možemo li dobiti sliku tijela rođenog, tek je rođeno tijelo i nema ništa od svega ovoga, da li već čim se tijelo rodi ima te predispozicije ili ne?

Nataša

Astral to donese.

Obilježja, ožiljci ili Samskare

Deformacije, ako nazovemo tako pronađena ulegnuća u Astralnom tijelu, po prvi su puta viđene tragajući za određenim pitanjima vezanima za smrtni trenutak (tema koja nije predmet ovog teksta) i onoga što se tada događa s našim tijelima.

/viii/

Denis

[...] U trenutku smrti Astralno tijelo počinje putovati. Dobro, ali tu ima drugo potpitanje: ima li razlike u putovanju između dijela ispod Uma, samog Uma i dijela iznad Uma?

Nataša

Ima. Vratimo se na one babuške [vidi 4. poglavlje]. Treća babuška u sebi ima Um i čini taj Astralni dio na neki način podijeljenim. Čim smo više za života otvoreni prema Astralu, znači, čim smo više usmjereni k tome da možemo utišati Um i povezati Astral ispod i iznad Uma, tim je veća vjerojatnost da će otići sve u komadu. Dakle, to je optimum. Taj optimum se događa vrlo rijetko. Najčešći su slučajevi da tijekom života nešto Astralno doslovno zabijemo u ova prva dva tijela [fizičko i Eterično]... i onda taj dio ne može otputovati. To nisu veliki dijelovi, to su mali dijelovi, ali su značajni. Značajni su iz nekoliko razloga, značajni su zato što su obilježili ovaj život i zato što će ostatak Astrala otići gore bez tog dijela.

Denis

Koje će biti posljedice toga?

Nataša

To su stvari koje donesemo sa sobom [u kasnijim utjelovljenjima] kao nešto što je nedostajalo. Ne, ne donesemo to, nego dođemo bez toga ili sa spoznajom da je to nešto, a imamo zaborav. To je ono što ljudi najčešće zovu karma,... krivo [to] nazivaju karmom, nije to karma.

Denis

Što je to onda, kako bismo mi to nazvali?

Nataša

To su obilježja.

Denis

To su obilježja? Jesu li to samskare?

Nataša

Da.

Nažalost, moje posljednje pitanje može se smatrati izravnim navođenjem, pa poistovjećivanje obilježja sa samskarama nema veliki kredibilitet. Za samskare Samuel Sagan kaže da su “emocionalni ožiljci iz prošlih života”10 (Sagan, 1999., 13).Sagan, S. (1999.), Regression: Past-life Therapy for Here and Now Freedom, Clairvision School Roger J. Woolger koji je započeo kao Jungov psihoanalitičar, kasnije je u svoju terapijsku praksu uveo korištenje hipnoze (koju je Jung jako rano odbacio) zbog čega je vrlo brzo došao u doticaj sa sadržajima koji bi se mogli okarakterizirati kao prošli životi. Za samskare je ponudio izraz karmički kompleksi (Woolger, 1988., 150).Woolger, R. J. (2002.), Past Life Therapy, Trauma Release and the Body. U: T. Staunton (ur.), Body Psychotherapy, Brunner-Routlege, London Doduše, ne treba ih miješati s karmom, procesom koji se često poistovjećuje samo s mehaničkim lancem “uzroka i posljedica” (negirajući slobodnu volju pojedinca u njegovim odlukama na koji način želi nastaviti ili prekinuti “lanac”). O samskarama bi se moglo razmišljati kao o posljedicama karme, a ne kao o karmi samoj, kao što je navedeno u prethodnom isječku transkripta. Sam naziv ‘karmički kompleks’ čini mi se zanimljiv i zbog toga što je Jung u potrazi za kompleksima došao do kolektivnog nesvjesnog.

Pojavljivanje na sceni prošlih života otvara čitav niz pitanja na koja nismo uspjeli dobiti zadovoljavajuće odgovore do zaključenja pisanja ovog teksta. Ovdje ću navesti samo neka od tih pitanja: ako su samskare ožiljci/obilježja koje baštinimo iz prošlih života, možemo li na samskare gledati kao na originale ili na kopije? Na spomen kopija odmah se javljaju sljedeća pitanja: gdje je original i postoji li više kopija, te može li doći do pogreške u kopiranju? Kakvu to čini razliku, ako je uopće ima? U slučaju da je riječ o kopiji, rekao bih da je razlika sudbinska jer kako možemo znati je li netko izmanipulirao original ili utjecao na proces kopiranja. Kako i koliko takve deformacije u Astralu utječu na naš doživljaj ovog realiteta i iskrivljuju sliku o drugima, ali i o nama samima? Koliko samskare utječu na pristup udaljenim sadržajima (ako se o njima može govoriti)? Neki od tih sadržaja možda bi mogli biti čak i sjećanja na prošle živote. U tome možda dijelom leži odgovor na pitanje koji je razlog pojavljivanja onoga što Shakuntala Modi naziva ‘preslušavanjem’ (engl. cross talk), fenomena kod kojeg se različite osobe u promijenjenom stanju svijesti prisjećaju istog prošlog života, često neke povijesno poznate osobe, primjerice Napoleona (Modi, 1997., 134-139).Modi, S. (1997.), Remarkable Healings: A Psychiatrist Discovers Unsuspected Roots of Mental and Physical Illness, Hampton Roads Publishing Company

10 ^Sagan napominje da je snaga emocionalne reakcije (emocionalna bol?), a ne pretrpljena fizička bol presudna za stvaranje samskare (Sagan, 1999., 10).Sagan, S. (1999.), Regression: Past-life Therapy for Here and Now Freedom, Clairvision School Također navodi da je “astralno tijelo sačinjeno od samskara” što smatra ključnom spoznajom (Sagan, 1999., 54).Sagan, S. (1999.), Regression: Past-life Therapy for Here and Now Freedom, Clairvision School

Prošli životi za neke automatski impliciraju postojanje reinkarnacije. Smatram da to ne mora nužno biti točno jer nije sasvim jasno odakle sve mogu dolaziti sjećanja iz nekih davnih vremena. Reinkarnacija bi mogla biti onoliko realna koliko i jedna od ranije prikazanih konfiguracija kada su u pitanju sadržaji Astrala – najrealnija ako vrijedi koncept originala, a najmanje vjerojatna ako je riječ o pristupu udaljenim sadržajima.

Želim vjerovati da na neka pitanja možemo dati određene odgovore s obzirom na do sada prikupljene informacije i razmišljanja, te da ih možemo iskoristiti za daljnje istraživanje. Jedno od tih pitanja jest jesu li Amebe (ili nazovimo to “kompleksi u užem smislu”) i samskare ista stvar. Ranije navedeno upućuje na to da nisu, ali itekako su povezane na način da postojanje samskara može prije ili poslije gotovo neizbježno dovesti (u ovom ili nekom drugom životu) do stvaranja Ameba ili takvih kompleksa. Zašto dolazi do njihova stvaranja, tj. zašto se dijelovi Uma spuštaju u deformacije Astrala koje smatramo samskarama možemo samo nagađati. Može li se govoriti o tome da postoji određena privlačnost (ili možda bolje rezoniranje) između samskara i određenih Umnih sadržaja? Može li se pak govoriti o još dramatičnijem scenariju u kojem samskare na neki način sudjeluju u formiranju samog Uma? Ako Biće/duša prilikom svakog novog utjelovljenja ima priliku dobiti novo Astralno tijelo (baš kao i fizičko i Eterično), zbog čega bi ono bilo deformirano11? Postoji li u pozadini neki dublji razlog, recimo potreba da ta mjesta zacijele u sljedećim životima ako se za to ukaže prilika? U stvari, možda upravo zbog tih deformacija upadamo u određene životne situacije koje se u istom životu znaju ponoviti i više puta, što nas baca u očaj jer nemamo pravo razumijevanje tih događaja. Ovo bi naravno mogao biti vrlo naivan scenarij u usporedbi sa stvarnim stanjem, posebice ako dopustimo da postoji mogućnost određenih nevidljivih manipulacija.

Ako su samskare ožiljci iz prethodnih egzistencija, što je s trenutnim životom? Moglo bi se pretpostaviti da se u bilo kojem trenutku, zbog emocionalnih trauma, mogu stvoriti nove samskare koje će nas pratiti do kraja života i u kojima bi se mogle ugnijezditi nove Amebe, bilo u ovom ili u nekom od budućih utjelovljenja.

Podidentiteti

Podidentiteti su se po prvi put pojavili u razgovoru o tome kako se koriste sadržaji Uma i tko ih sve može koristiti. Sadržaj Uma trebale bi predstavljati pohranjene informacije u Pločicama koje smo skupili tijekom života. Što se tiče korištenja informacija iz Uma, Nataša kaže da joj se čini kao da određeni “stanovnik” Astrala odlazi do Uma i uzima određenu informaciju koja će se iskoristiti u procesu odlučivanja, poput odlaska u kupnju/nabavu.

Čini se da pristup informacijama ovisi i o tome tko izabire (ide u kupnju). U slučaju već spomenutih Ameba, koje su povezane za točno određenu Pločicu Uma, za očekivati je da “kupac” može doći samo do informacija pohranjenih na toj Pločici. Kada smo došli do toga da postoji i nešto drugo u Astralu što nije Ameba, ali ni Biće/duša, razgovor je otišao u sljedećem smjeru:

11 ^Ovdje se nameće pitanje povezanosti samskara i različitih urođenih deformacija. Recimo u slučaju madeža mogu reći da sam u radu s više osoba imao prilike utvrditi da se pojavljuju na onim mjestima koja su pretrpjela fizičke traume u vremenu koje te osobe doživljavaju kao svoje prošle živote (npr. izrešetanost šrapnelima, i sl.).

/3/

Denis

Sad obrati pažnju na sljedeće: tko “izvlači” Pločicu? Odnosno, koliko ih je? Ako ih je više od jednog, koji izvlače i biraju Pločice?

Nataša

Jedno iz sredine dolazi gore do Uma... ali ne skuplja samo za sebe... skuplja za različite situacije, skuplja kao u dućanu kad biraš, pa onda nešto za “obitelj”, što bi tko (želio)...

Denis

Što bi tko želio?

Nataša

Da.

Denis

Vrati se sada do “obitelji” i vidi kolika je obitelj, koliko ih je?

Nataša

Troje. Ali su to... to su tri uloge. ... Jedna je zaista vezana za stvarnu obitelj u kojoj je osoba rođena.

Denis

Kako bi nju opisala ili imenovala?

Nataša

Ona je najstarija od njih, u smislu najstarije uloge i s točno ustaljenim načinom ponašanja. Nema velikih oscilacija.

Denis

Tko je sljedeća uloga?

Nataša

Sljedeća uloga je uloga koja je vezana za osobe koje nisu rodna obitelj.

Denis

Što nju karakterizira?

Nataša

Sloboda, veselje, širina, ona nije ograničena na mali broj ljudi [najužu obitelj] nego na ljude koji su prijatelji ili samo poznanici ili ljudi s kojima je emotivno vezana, takav tip odnosa. Tu najviše dolazi do izražaja ono stvarno [“Ja”]. ... To je zapravo “ja” koje bira... kad sam rekla da netko bira... ta je uloga ona koja uglavnom bira...

Denis

Tko je treća [uloga], ako nemaš više što reći za ovu drugu?

Nataša

Za ovu drugu nemam ništa, ova treća je vezana uz posao i ona je... ‘posao i obavljanje djelatnosti bilo koje vrste’, u smislu, ne znam... od pospremanja kuće do vođenja tvrtke. ... Ona je ono što bi se reklo ‘najracionalnija’.

Denis

Dobro, ima li još što za treću?

Nataša

Ne.

Denis

I te tri su gdje?

Nataša

U centru.

Podatak o lokaciji bio je važan detalj koji je ukazivao da bismo mogli imati posla s nešto drugačijim članovima množine zbog čega smo u nastavku razgovora pokušali dobiti podatak o njihovom porijeklu.


/3/

Denis

[...] Recimo da imaš... sad uzmeš veliko povećalo i odeš u centar... taj dio gdje su te tri uloge, imaš ih ono što se kaže “pod povećalom”. Kakav je to prizor, što vidiš ili osjećaš? Kako to izgleda jako povećano?

Nataša

Jedno je biće koje je naučilo funkcionirati na ova tri načina... Svjetlo u sredini fizičkog i kad... karakteristika one prve koju sam navela, koja je vezana... najstarija... Ta npr. ima strah od gubitka ili strah od rastanka i tako, ima osjećaj neraskidive povezanosti [s ostalim članovima najuže obitelji], u smislu možeš se posvađati ili ne znam što napraviti, ali to je... obitelj je obitelj. Ova druga je puno slobodnija u smislu izražavanja sebe. To je zapravo ona istinska koja je, eto, najprije naučila ulogu koju sam prvo navela kao način funkcioniranja kada je uopće utjelovljena.

Denis

Zašto joj treba ta prva uloga koja ima između ostaloga i strah od rastanka?

Nataša

Ta uloga joj treba da ima osjećaj pripadnosti negdje, to je uloga koja je u ovoj inkarnaciji bitna. ... Povezanost s drugim bićima, ali je ona ograničena u komunikaciji, u smislu da zapravo ne odražava pravu sebe jer postoji nekakav... čak možda ne strah od rastanka, iako je rastanak neželjen, možda je to tada bio strah da će se [osoba] izgubiti12. Nastalo je prvo... to je povezano s tim da ne mora komunicirati, prisutna je emocija i prisutna je povezanost i u tom slučaju nema potrebe komunicirati... dok je kod ove druge komunikacija važnija jer je izostala takva povezanost koja je na neki način uvjetovana, koja je... drugačija je povezanost, nije rodna povezanost, nego je drugačija.

Denis

Znači postoji osjećaj da onda mogućnost te povezanosti treba kompenzirati većom komunikacijom?

Nataša

Ovo je čak... da, ovdje se povezuje s drugim ljudima na osnovi onoga što ona jest, ne onoga gdje je došla [rodila se], nego što ona zaista jest... i tu su mogućnosti najveće. I tu kad se ide u izbor mogućih akcija i reakcija, tu se najviše bira.

Denis

Znači ta uloga najviše bira gore po Pločicama?

Nataša

Da.

Denis

Ima li još nešto zanimljivo za treću?

Nataša

Ova treća je najhladnija, najracionalnija, ona je najmanje povezana... ona ima vrlo široku mogućnost izbora koji ne moraju biti neminovno njeni, dakle, tu kad bira onda ne mora birati samo nešto svoje, tu će posegnuti za nečim što je tuđe iskustvo, za razliku od ove druge koja će posegnuti za nečim što joj je bliskije, što...

Denis

Zašto se ta treća pojavila?

Nataša

Ta treća se pojavila u trenutku kada... se počnu odrađivati neki poslovi koji su... znači, koji se mogu gotovo mehanički odraditi, ne znam: pranje suđa i načini pranja suđa... pisanje zadaće, načini pisanja, načini učenja, načini prikupljanja informacija i tako... ta treća je jako “mala”. ... Njena aktivnost je bila veća. Dakle, aktivnost pojedine, one... su toliko “velike” koliko je njihova aktivnost velika...

Denis

Tko bira aktivnost?

Nataša

Kad je ova druga aktivna... ona se aktivira iz samog centra, tako bira, tako da se ona pojačava. A treća se pojačava... kao da se pojačava sama od sebe. ... Ona se ne pojačava iznutra, ona... kad je aktivna, što je više aktivna, to više preuzima moć, kao da ima samostalan život, ali ona je potaknuta komunikacijom izvana, pod odsjajem toga što radi na van. To je ona... ne znam kako ovo objasniti... kad ona bira, imam doživljaj prozirnosti između tog dijela, između fizičkog i Uma, znači transparentnosti nekakve, ali hladnije je i manje energetski nabijeno u smislu emocija ili nečega, kao da se više može zrcaliti na van. A kad bira ova srednja, onda je tu komunikacija gotovo kao da Svjetlo dođe do Uma, tako to izgleda, i tu je sve puno toplije i mutnije, izgleda onako kao bijeli oblak.

Denis

A kakav je taj prostor u prvom slučaju?

Nataša

Prostor je proziran... a u prvom slučaju, mislila sam prvi slučaj koji sam objasnila... u prvom slučaju je isto skoro kao u drugom, ali postoje nekakve restrikcije unutar toga, one se vide kao nekakve kaskade. Ne znam čemu služe, samo ih tako vidim. Kao da od centra prema van do Uma ide tako nešto, kaskade, stepenice, i to velike.

Jesu li sve tri pronađene uloge zaista podidentiteti? Čini se da druga odskače od prve i treće. Je li ovdje riječ o Biću/duši ili možda o ulozi koja je najizraženija u gornjem primjeru – ulozi u kojoj se Biće osjeća najudobnije? Ipak, došli smo do toga da je Biće koje je naučilo funkcionirati na ova tri načina – jedno. Možemo li zato tu ulogu smatrati primarnom osobnošću ili podidentitetom?

Vrlo zanimljiv detalj vezan je uz prvu osobnost koja je stvorena na samom početku, a zbog čega bismo mogli reći da osoba tada još nije imala formirani Um. Prilikom korištenja prve uloge, kazano je da postoje određene restrikcije u obliku “kaskada” u prostoru ispod Uma. Tada nam još nije bilo jasno da smo najvjerojatnije dobili sliku podidentiteta koji se formirao korištenjem kalupa – važne pojave o kojoj će biti riječ u nastavku.

Zašto se uopće stvaraju podidentiteti? Radna je pretpostavka da se stvaraju zbog toga što se Biće/duša nije snašla u određenoj situaciji koju bismo, vjerujem, mogli reći da je traumatska. To se može dogoditi vrlo rano, već u prvim mjesecima ili godinama života. Način djelovanja podidentiteta mogao bi biti uvjetovan, tj. razvijen s obzirom na jedan od “nacrta” koji se nalaze u Astralu – Kalupima. Iako bi različite duše isti Kalup mogle koristiti na različite, sasvim osobite načine, pažljivim promatranjem trebalo bi se moći prepoznati ukalupljenost, tj. manjak autentičnosti. Ispada da takvi Kalupi predstavljaju praktična pomagala za lakše snalaženje Bića/duše u ovom realitetu koji joj je stran, “grub” i traumatičan.

Znači li da Biće/duša stvara podidentitet? Na ovo pitanje nemam pravi odgovor, bez obzira što je on, zbog ranije navedenog, očito potvrdan. Ne znam treba li možda u razmatranju tog pitanja u obzir uzeti i ulogu Višeg Ja, uz pretpostavku da i ono samo recimo nije poseban slučaj podidentiteta već zaštitnik, “Anđeo čuvar” kojim ga neki smatraju.

U gornjem primjeru treća uloga, ako je možemo smatrati podidentitetom, pomalo zbunjuje jer proizlazi da se duša može snaći i bez Kalupa. Ovo je samo pretpostavka izvedena iz prethodne pretpostavke da se Kalup pojavljuje kao “kaskada” koju Nataša nije vidjela kod treće uloge. Kronološki gledajući, ta se uloga pojavila mnogo kasnije, pa se može pretpostaviti da je Um tada bio već sasvim dobro razvijen, tj. skupio veliku količinu informacija. Znači li to da je ovaj podidentitet stvoren mimo Kalupa jer su mu bile dostupne informacije iz Uma ili je ipak riječ o još jednoj (značajnoj) Amebi koja se spustila jako duboko? Koji god bio slučaj, to ne bi trebalo poništiti radnu pretpostavku da možemo imati dvije vrste članova psihičke množine s obzirom na porijeklo: one koji “dolaze” iz Uma za čije su stvaranje značajne samskare i one iz Bića/duše koje će se formirati prema “nacrtu” jednog od Kalupa.

Osobnosti prošlih života

Poseban slučaj koji dodatno komplicira razlikovanje podidenta i Ameba ugnježđenh u samskarama jesu tzv. osobnosti prošlih života. Hans TenDam (1996., 63)TenDam, H. (1996.), Deep Healing, Amsterdam, Tasso Publishing ih naziva i ‘pseudo-opsesije’ (engl. Pseudo-obsessions) zbog utjecaja koji bi one mogle imati na osobu te ih opisuje kao “prošle osobnosti koje žive oko nas ili u nama kao da su druge osobe. One su ekstremni slučajevi podosobnosti (podidentiteta)”. Smatra ih dijelovima koji nisu dobro integrirani jer su život završili traumatskom smrću (TenDam, 1996., 65),TenDam, H. (1996.), Deep Healing, Amsterdam, Tasso Publishing a kao primjer njihovog pojavljivanja u sadašnjem životu navodi pad energije zbog bolesti. William J. Baldwin navodi primjer žene nad kojom je privremenu kontrolu preuzela prošla osobnost muškarca koji je govorio nekim indijanskim narječjem. Razlog tomu bilo je uzimanje ecstasyja, a nakon što bi prestao djelovati, nestao bi i utjecaj osobnosti muškarca (Baldwin, 1995., 259-260).Baldwin, W. J. (1995.), Spirit Releasement Therapy: A Technique Manual, 2nd edition, Terra Alta WV, Headline Books Tragom ovakvih pisanja, pokušali smo i sami dobiti neke podatke o toj pojavi:

12 ^Naknadni komentar Nataše: riječ je o djetinjem strahu da ne izgubi roditelja, tj. staratelja.

/8/

Denis

Možemo li dobiti sliku gdje se nalaze osobnosti iz prošlih života, što one u stvari predstavljaju u ovom kompleksu (tijela)? Mislim na one osobnosti koje mi možemo osvijestiti npr. regresoterapijom13?

Nataša

One se nalaze u Astralu u ovom dijelu ispod Uma, vrlo blizu Eteričnom.

Denis

Znači to nisu “amebe”? [opisane u nastavku]

Nataša

Ne. One [osobnosti] su tamo i mjesto im je tako specifično nisko... što djeluje i na Eterično, ali ih ne vidim u fizičkom. Na granici su s ovim Eteričnim, ne vidim ih u fizičkom, ali ih vidim tu blizu. Dakle, one služe kao nekakav podsjetnik da ćemo isto tako reagirati na ovom Eteričnom nivou kad naiđemo na neku sličnu situaciju, ali nam neće nužno uvjetovati naše ponašanje kao što to radi “ameba”. To je razlika.

Denis

Dobro i sad pomoću regresoterapije mogu doći i sjetiti se da sam bio mornar i sad ja tamo samo gledam kako sam mornar, a može se dogoditi i da kad sam bio mornar da me u stvari pojeo morski pas i onda se sjetim da sam mornar, ali se sjetim i da sam pojeden, kako bi sada to izgledalo?

Nataša

Da, to bi ti izgledalo tako da ti je to ostavilo nekakvu tra­umu... i tada bi ti prema moru u sadašnjem životu imao nekakve... drugačije bi [imao bi strah od dubine] ... od nečega što je vezano uz to ili čak nekakav trivijalan posao koji si radio... ti si na tom brodu mogao ribati palubu... a pao si u more kasnije i pojeo te morski pas... i tebi sad pranje poda može biti nešto što će ti biti traumatično, a neće ti more biti traumatično. A s druge strane, ako si bio mornar, a nije bilo ničeg traumatičnog, ti ćeš u trenutku kad vidiš ili čuješ da je netko mornar, bez obzira što ti u ovom životu živiš na debelom kontinentu i nisi ni vidio more, ti možeš osjetiti taj... osjećaj kako je biti mornar... nećeš to osvijestiti i reći “Ja sam bio mornar”, ali ćeš osjećati bliskost.

Kalupi

Moglo bi se reći da se prvo pojavljivanje kalupa u području Podsvjesnog dogodilo gotovo spontano (“slučajno”?) jer nije bilo vezano za temu o kojoj smo u tom trenutku razgovarali.

/9/

Nataša

[...] imam sliku nekih otisaka, to su otisci kao da su kalupi izdubljeni u drvu... oni... ne znam, nemam pojma...

Denis

Prazan Kalup?

Nataša

Prazan Kalup i to mi se nalazi i s lijeve i s desne strane.

Denis

Pa gledaj dalje taj Kalup, možda se još nešto pojavi.

Nataša

I to je nešto... što dijeli cijelu ovu moju sferu napola.

Denis

Koju sferu?

Nataša

Mene, sada tako postavljenu na lijevo i na desno.

Denis

Misliš da je to tvoje ili tuđe?

Nataša

Ne znam, nije ovo ničije, ovo je slika nečega. Slika nečega dvojnoga jer dobivam nešto onda podijeljeno tako, nešto ispred sebe i iza sebe... neka podijeljenost i dvojnost, nemam pojma što to znači.

Već je ranije rečeno da bi Kalupi trebali predstavljati određene “nacrte” (recepte?) koji bi Biću/duši trebali pomoći u snalaženju u ovom realitetu. Dosta vremena prije razgovora koji smo vodili na ovu temu na osnovi dotadašnjih promatranja i razmišljanja, pojavila mi se misao da, ako želimo iskusiti najrazličitije (sve?) vrste međuljudskih odnosa, nije potrebno da živimo u gradu od dva ili 20 milijuna stanovnika već nešto sasvim suprotno – dovoljna bi bila grupa od 20 ljudi od kojih bi svatko igrao jednu karakterističnu ulogu. Ako bismo Kalupe mogli smatrati osnovom za takve uloge, čini se da nisam puno pogriješio:

13 ^engl. Regression Therapy, pokušaj pronalaženja/osvješćivanja uzroka psihičkog, emocionalnog ili somatskog stanja ili simptoma u promijenjenom stanju svijesti uz vodstvo druge osobe.

/16/

Nataša

Postoje neki odljevi u Podsvijesti koji se nalaze... interesantno je da se svi oni nalaze kao da su na nekakvoj ploči, kao one longplejke što su bile, to je ta jedna14 dimenzija, to kao da je jedna dimenzija Podsvijesti na kojoj su uskladišteni različiti oblici.

Denis

Jesu li to odljevi ili su to Kalupi? Znaš razliku? Ok, rekla si odljevi.

Nataša

To je... odljev je ono što se oformilo, a ne, ovo su Kalupi.

Denis

Znači imaš Kalup, ima li tamo puno Kalupa?

Nataša

Da. Možeš birati... vidiš to je ono što se događa u snovima! Isto.

Denis

Što se događa u snovima?

Nataša

Da možeš promijeniti... Kalup u kojem si i onda iz te pozicije doživljavaš neke druge stvari.

Denis

Kažeš, to se može događati u snovima, znači to se događa i u stvarnosti [promjena Kalupa]?

Nataša

To je ono što se događa u snovima.

Denis

Samo u snovima?

Nataša

Da!

Denis

Rekla si da ih ima tamo, ima li njih nebrojeno ili postoji neki konačan broj koji bi mogla otprilike reći? Je li to desetak, stotinjak ili su to tisuće? Pogledaj malo.

Nataša

Nema potrebe za nekim brojem, s 30-tak takvih Kalupa pokriveno je cijelo čovječanstvo.

Denis

Ok. Možeš li bolje pogledati, točan broj kad ih je tako malo, možda bi ih stvarno mogla izbrojati, uzmi si vremena pa ih izbroji...

Nataša

27. ... s tim što ih je 15 na ovoj strani, lijevoj, 12 na desnoj.

Denis

Ok, hoćemo li uzeti neki Kalup da vidimo što bi izašlo iz njega? Ima li neki koji ti privlači pažnju, pogledaj. U stvari, ne znam koliko možeš po formi kalupa uopće vidjeti što bi iz njega moglo izaći.

Nataša

Po formi ne možeš, nego kao uzmeš jedan i odliješ, tek onda možeš vidjeti...

Kad bih pokušao skicirati rečeno, pretpostavljam da bi za lakše pamćenje mogla koristiti slika 26., s time da o Kalupu nikako ne bi trebalo razmišljati kao o definiranoj formi koju imaju materijalni kalupi (da bi omogućili ponovljivo formiranje jednakih odljeva), već kao o potencijalu koji se može ostvariti, “ispuniti”. Ovdje također još jednom vrijedi napomenuti da bi o tom prostoru, kao i o ostatku Astrala, valjalo razmišljati kao o nečem vrlo plastičnom i dinamičnom, pa ako je Kalup samo ponuđena ideja, ona bi se mogla manifestirati na najrazličitije načine koji bi i dalje ipak imali zajedničku osnovu.

Zato je možda korištenje nacrta u kontekstu Kalupa preambiciozno jer on upućuje na detaljno razrađenu ideju, a Kalup bi valjalo promatrati kao ideju samu, ideju lišenu bilo kakve razrade. Uzmimo za primjer ideju plovila kao sredstva za održavanje na vodenoj površini. Različitim ljudima iz različitih vremena ta bi ista ideja mogla poslužiti kao osnova za stvaranje najrazličitijih nacrta i materijalizacija.

kalupi2.png

Slika 26: Područje Kalupa u Podsvijesti, (cc) D. Kotlar (slika je dostupna u boji na internetu)

Zanimljiva je informacija da u snovima mijenjamo Kalup. Što bi to moglo značiti biti će prodiskutirano u 9. poglavlju.

U nastavku razgovora u kojem se po prvi puta pojavila slika Kalupa, iskoristili smo priliku i “napunili” nekoliko Kalupa. Nataši sam izravno sugerirao (mislim da to u ovom slučaju nije problematično i nedopušteno) da u tom psihičkom “prostoru” Kalupe pokuša iskoristiti kao što bi to učinila s pravim kalupima. Jedan od prvih o kojem smo dobili malo više informacija, bio je Kalup iz kojeg se može oblikovati luda.

/16/

Denis

[...] Montiraj Kalup koji je neispunjen, ulij u njega smjesu, smjesa će se formirati, kada se smjesa formira, otvorit ćeš Kalup i vidjeti što ćeš ovaj put dobiti.

Nataša

Nekakva srednjovjekovna luda... u onom odijelu s pomponima sa svih strana, onako kvadratasto, šareno, crveno, plavo, zeleno, žuto.

Denis

Što radi?

Nataša

Doslovno je iskočila iz Kalupa. ... Zabavlja.

Denis

Kako ti izgleda taj lik?

Nataša

Smiješno.

Tijekom narednih seansi, postupno smo dobivali njihove nazive i kratke opise koji donekle ukazuju na to što se putem Kalupa može iskusiti. Nazive ne bi trebalo uzimati doslovno, npr. osoba koja je izabrala Kalup Vladara neće zaista trebati postati vladar. Takav se Kalup može “puniti” i bez svoje kraljevine, države, naroda ili plemena, već to može biti neka vrsta vladavine nad svojim partnerom, djecom, prijateljima, djelatnicima itd. U nastavku slijedi popis natuknica s nazivima i/ili šturim opisima Kalupa.

14 ^U stvari je riječ o dvije dimenzije, odnosno jednoj dimenziji manje od percipiranog ostatka Astralnog tijela.

 

Br.

Kalup

1

Osoba koji gradi karijeru/karijerist

2

Vladar

3

Luda

4

Bezbrižna (nevina/naivna?) mlada osoba

5

Znanstvenik/učenjak/mislilac (moć koja nema granica)

6

“Kako gore, tako i dolje”

7

Kraljica

8

Jaje (transformacija, alkemičar)

9

Dijete (emocionalno nerazvijena osoba)

10

Asimetričnost “um – duša”

11

Žrtvovanje za druge

12

Važnost vanjštine i mističnost

13

Razumijevanje “velike slike”

14

“Konačno rješenje”

15

Zaštitnik koji ima širu sliku (izbavitelj/spasitelj?)

16

Kockar (igranje na sve ili ništa)

17

Mumija (pokušaj očuvanja materijalnog koje je predmet obožavanja)

18

“Dvostruki Kalup” (dvije strane istoga)

19

Idolopoklonstvo

20

Ukalupljeni Um

21

Nevidljiva osoba (“introvert” s bogatim unutarnjim životom)

22

Prosjak (zahtjeva od drugih ono što ne želi napraviti sam)

23

Jasan stav (potreba za prosudom koja će poslužiti za kasnije djelovanje)

24

Grbavac (funkcioniranje s minimalnim angažmanom vlastite energije)

A

Jogi

B

Taijitu (načelo yina i yanga)

C

Tjesnac, u Astralu gdje se nalaze svi kalupi

 

Iako neki nazivi upućuju na to da bi mogli postojati “muški” i “ženski” Kalupi, to nije slučaj. Ovdje je riječ o načinu ponašanja, izgrađenoj osobnosti/identitetu, tj. psihičkim, a ne fiziološkim obilježjima. Iako je rečeno da postoji 27 mjesta za Kalupe, ta brojka ne mora biti ni točna ni konačna, jer se kasnije ispostavilo da je Kalupa samo 24 i da postoje tri “karakteristike/načela”. Brojevima Kalupa iz prethodne tablice ne treba pridavati poseban značaj, osim za potrebe lakšeg snalaženja. U slučaju karakteristika koristila su se slova kako bi se naglasila razlika naspram Kalupa. Nije jasno ni koji Kalup Nataša primarno koristi i jesmo li ga uopće dobili. U tom slučaju bi ih ukupno bilo 28.

Nije nam još uvijek jasno što bi tri navedene karakteristike trebale predstavljati i je li to njihov točan broj, baš kao što ne možemo biti sigurni da su svi Kalupi zaista Kalupi. Isto tako, može se pretpostaviti da su nazivi i viđenja osobna, tj. Natašina i trebalo bi se provjeriti do čega bi se došlo u radu s drugim osobama. U ovom trenutku ne znam ni kako bismo došli do Kalupa, bez izravne sugestije da ih osoba pokuša pronaći negdje u svom psihičkom prostoru. Ako ništa drugo, isječak transkripta koji slijedi upućuje na to da nije riječ o individualnoj pojavi te da bi ih se moglo potražiti i kod drugih:

/16/

Denis

[...] Kako će se tu pojaviti Kalupi? Odnosno koliko su dugo već tu?

Nataša

Oni su dostupni svima, a pojavljuju se... oni se ne pojavljuju, oni se razotkrivaju.

Denis

A ne razumijem to... dostupni su svima. Znači tvoji Kalupi su dostupni meni?

Nataša

Pa, to nisu samo moji Kalupi.

Denis

Aha, našla si nešto što je kod tebe, ali svatko to ima?

Nataša

Da, to je... ono što svatko ima, da.

Denis

Ima li svatko isti komplet Kalupa ili kako... pa svatko otkrije druge?

Nataša

Kažem ti da ih je 30-tak dovoljno za cijelo čovječanstvo.

Denis

Ali dobro, ja nemam recimo... rekla si da ih imaš 15 i 12 .. ja nemam 3 i 4?

Nataša

Da, da [potvrda da ih nemam 7].

Denis

Ne mogu imati više od 27 ukupno?

Nataša

Ne znam, možda ja otkrijem do kraja života 70, što ja znam, ove sam uspjela nabrojati.

Denis

Dobro, ti si ih otkrila, možeš li dobiti ideju koliko su tu već dugo?

Nataša

Oduvijek.

Denis

Znači ako se vratimo na Um bebe i tijela bebe... već ih beba tamo kod sebe može imati, samo ih neće otkriti?

Nataša

Tako je. Ne mora ih niti poprimati, ne mora ništa, može samo otkriti da postoje.

Denis

Kažeš: “otkriti da postoje”. Kako mi normalno otkrivamo postojanje takvih struktura u našoj Podsvijesti?

Nataša

A nikako, kao što sam ja sad otkrila.

Denis

Hoćeš reći da će te strukture, ti Kalupi dolje spavati ako mi sami ne dođemo do njih? Misliš da oni ne mogu na neki svoj način reći da su tu?

Nataša

Pa, gledaj, ljudi ih vjerojatno osvijeste, ali ne znam na koji način oni mogu... hoće li netko radeći na sebi i otkrivajući sadržaje iz Podsvijesti prepoznati Kalup koji je on htio biti ili koji je bio nekada ili... ne znam i što mu je to značilo u tom trenutku ili što bi trebalo napraviti, ne znam.

Ako možemo prihvatiti da su Kalupi s nama od samog početka i da su univerzalni, tj. da su na raspolaganju svim ljudima, nameću se dva vrlo važna pitanja: tko ih je stvorio i gdje se nalaze?

Ako su Kalupi zajednički, pretpostavka je da odgovor na prvo pitanje također leži u nekakvom zajedništvu tj. kolektivnom izboru, odluci, odabiru i tome slično. Što se tiče odgovora na drugo pitanje, koristeći već spomenutu analogiju sa softerom, smatram da je prilično sigurno da nije riječ o originalima, već o nekoj vrsti kopije. Isto tako, logično je pretpostaviti da Kalupi uopće nisu u individualnom Astralu, već da možemo govoriti o pristupu udaljenim sadržajima. Već sam ranije u tekstu iznio pretpostavku čemu bi Kalupi mogli služiti. Ona se dobrim dijelom temelji na sljedećem razgovoru:


/20/

Nataša

[...] Kalupi su zapravo grub naziv za etape koje moramo proći u... rastu da bismo lakše prošli kroz cijeli ovaj dio rasta prema Umu, s tim što oni koji mogu, koji znaju kako, koji... ja ne znam dođu li takvi, ja nisam među njima pa ne mogu... kao što sam rekla, Kalupi ne ispunjavaju 100% područje ispod Uma, znači, postoje oni koji mogu prolaziti i rasti, a da ne prođu kroz Kalupe i dođu opet do toga da u potpunosti osvijeste cijeli taj dio [Podsvijesti], a za nas koji to ne možemo, mi ih moramo proći, neki možda sve Kalupe, a neki samo neke Kalupe kako bismo rasli do tog nivoa da osvijestimo sve i da dođemo do... od centra [Bića] pa do Uma, da Um bude sljedeća stanica iz koje djelujemo prema van, da je naš cijeli ovaj dio fizičko, Eterično, Astralno, da je sve to povezano do tih granica da je to... da Um više nije izvan toga nego je sastavni dio, da je u nama.

 

To kada ja tako vidim, kad kažem Um je negdje “izvan”, a kasnije će biti “unutra”, on će biti više inkorporiran unutar naših tijela i više će biti... osjećati zajedništvo s ostalim tijelima. Pozicija na kojoj je on trenutno daje mu lažni osjećaj vrijednosti kao da je on taj koji... vlada. Ne znam kako bih to objasnila. On je naš, ali je pozicioniran tako da mi do njega tek trebamo doći, ali nije on pozicioniran zato da bi on svo to vrijeme vladao, nego da bi predstavljao zapravo nekakvu zaštitu u tom periodu i da nam omogući nekakav rad u našem kompleksu [tijela] koji je tako stvoren, ali je sve krenulo ukrivo kada je on postao taj koji je kao... onaj koji odlučuje kako će se raditi.

Denis

To je neka “prelazna bolest”? Kako se to svima dogodilo?

Nataša

Pa čim dođeš u inkarnaciju dolaziš u takvo okruženje u kojem nema opstanka bez toga. On se... formira i zatvara, to je kad se ljudi ovdje inkarniraju dođu u situaciju da ih odmah kao djecu netko počne oblačiti i stavljati na njih robu, oni bi preživjeli i goli, vjerojatno, ali... [oblačenje] postaje neupitno...

Denis

Ili po drugoj modi...

Nataša

Tako je, ali je neupitno hoćeš li imati garderobu ili nećeš.

Denis

Po mogućnosti nešto ružičasto ako si djevojčica, plavo ako si dječak.

Nataša

Jer on [Um] na kraju postane takav da se obrani od drugih. Kad ne bi bilo takvih interakcija, pitanje je bi li se tako branio, bi li djeca u formiranju Uma formirala Um koji će ujedno biti obrambeni i napadački. To nije obrana, on zapravo prelazi u napad, to je takav tip obrane... ali sad smo se udaljili od toga jer sam takvu sliku dobila, ali izvorno je bilo govora o Kalupima i tom rastu. Zapravo o tome da su Kalupi nama etape ili nekakve faze rasta kroz koje kada prolazimo, onda su oni poput uzoraka kroz koje se lakše prolazi... pomoć na putu.

Denis

Dobro, i oni su pomoć za one koji ne znaju kako putovati?

Nataša

Tako je, za onoga tko zna putovati ili sebi omogući uvjete da dođe, da ne krene u “punjenje” Kalupa ili je odluka odozgo, ja ne znam, dok se spuštamo [utjelovljujemo]... jer svatko sebi bira put, netko možda želi proći sve Kalupe jer mu je to zanimljivo ili tako nešto.

Ne znam je li prikladna i upotrebljiva primjedba da se Um (polje svjesnosti) možda počinje formirati na “neprirodnoj” ili neprikladnoj udaljenosti od Bića/duše. Može li se reći da su Biću, da bi moglo koristiti Um za komunikaciju s vanjskim realitetom, Kalupi ponuđeni kao svojevrsni provodnici/vodiči (baš kao u slučaju protoka električne struje) preko kojih se ostvaruje protočnost? Što je kalup “ispunjeniji”, to je komunikacija jednostavnija i zahtijeva manje “energije”15, tj. može se pretpostaviti da se manje energije troši na “trenje” jer smo naučili kako odgovoriti na određene situacije. Međutim ovo predstavlja i veću ponašajnu i svjetonazorsku ukalupljenost što bi u srazu s drugim Kalupima (osobama u njima) moglo dovesti do suštinskog nerazumijevanja i biti izvorom neslaganja i stvarnih sukoba.

Na mogućnost da u bilo kojem trenutku možemo “izaći iz Kalupa” podsjeća nas već spomenuta luda. Ali i takvo ponašanje/izbor samo je jedan od Kalupa jer prije nego što iz njega izađemo, najprije trebamo biti u njemu.

15 ^Ako govorimo o energiji, pretpostavljam da je riječ o “psihičkoj” (Jungov libido) i/ili “emocionalnoj” energiji kao svojevrsnoj prerađevini eterične/životne energije.

/18/

Denis

[...] E sada, što je s Kalupom lude, je li ona uopće u Kalupu?

Nataša

Ona iskače iz Kalupa od prvog trenutka.

Denis

Iz bilo kojeg ili ima svoj Kalup?

Nataša

Ona ima svoj Kalup.

Denis

Dobro i što ona želi postići svojim iskakanjem?

Nataša

Prvi put kad sam je vidjela, to mi je djelovalo zabavno jer sam vidjela samo ludu koja iskače. Ona iskakanjem pokazuje kako je jednostavno izaći iz Kalupa. Kako je jednostavno i zabavno.

Denis

Odnosno da nas ništa ne drži u Kalupima, odnosno da u njima možemo biti koliko god želimo, ali da u bilo kojem trenutku možemo izaći, u tom smislu?

Nataša

Da, u tom smislu, doslovno se ruga ukalupljenom... uključujući i svoj Kalup.

Denis

I kad iskoči, gdje onda biva?

Nataša

Ona iskoči pa se opet vrati u Kalup da pokaže kako se to radi. Tu je ona uz Kalup, ne ide ona, ne znam hoće li sada vrludati po Podsvijesti ili otići u neki drugi Kalup.

Luda bi tako možda mogla biti i posljednji Kalup koji treba “odraditi”, ako to već moramo učiniti jer drugačije ne znamo ili jednostavno ne možemo dalje napredovati. Ovdje se postavlja pitanje: “Što nakon toga”? Ako smo iskusili sve Kalupe, onda vjerojatno imamo gotovo potpuno razumijevanje za druge jer možemo prepoznati njihova ukalupljena djelovanja. Imajući to razumijevanje, naše djelovanje i odnosi s drugima trebali bi dobiti sasvim drugačiju kvalitetu. Na primjer, nećemo imati potrebu pomagati onima za koje razumijemo da im pomoć ne treba, makar oni i naglas vikali “U pomoć! U pomoć!”, ali ćemo imati razumijevanja za one koji pomoć itekako trebaju, iako je ne traže. Jedno i drugo zapravo su djelovanja koja isključuju manipulaciju tuđom slobodnom voljom16. Ovdje bi se moglo u stvari govoriti o drugoj, povećanoj ili proširenoj, svjesnosti, onoj koja uključuje realizirane potencijale iz Podsvijesti koju nude Kalupi.

Ipak, nakon odrađivanja svih Kalupa i napuštanja ili iskakanja iz zadnjeg, nije teško povjerovati i u bitno drugačiji scenarij u kojem osoba donosi odluku da proširenu svjesnost iskoristi za djelovanje koje uključuje manipulaciju, što bi je učinilo vrlo moćnom budući da je u stanju prepoznati obrasce ponašanja ljudi nad kojima želi dominirati. Zašto bi se netko odlučio na takvo što? Mogući odgovor leži u činjenici da svako Biće ima slobodu izbora, ali ne bi valjalo zanemariti i druge “nakačene” utjecaje.

Iskustvo/prolazak kroz sve Kalupe ukazuje na još jednu pojavu koja će se dogoditi ili se već događa – sve veći broj utjelovljenih duša počinje djelovati izvan “standardnih” okvira. Takve bi osobe mogle imati i ozbiljnih problema pokušavajući djelovati u civilizaciji koja se temelji na ukalupljenim svjetonazorima. Bi li ovo mogao biti jedan od razloga “patologije” onih ljudi koji se ponekad već od najranije dobi osjećaju neprilagođeno, otuđeno, dezorijentirano ili lišeno bilo kakve ambicije za “karijerizme” utemeljene na različitim Kalupima.

U nastavku slijedi isječak transkripta u kojem smo po prvi put dobili pojam o tome što bi Kalupi mogli biti:

/16/

Nataša

[...] Osoba koja ih sve prođe i postane prema njima indiferentna u smislu da može biti svoja, da joj ne treba više ni jedan od tih Kalupa kako bi proživjela neko iskustvo, možemo reći da je izuzetno napredna... da je slobodna zapravo, ne napredna nego slobodna.

Denis

I što joj ta sloboda nudi?

Nataša

Da ne mora imati niti jedan poseban... Kalup, odnosno oblik Kalupa da bi...

Denis

Ok, to je ono što ne mora raditi, ali što može raditi, koju mogućnost time dobiva?

Nataša

Da, duša bude na prvom mjestu. Da duša više ne bude potisnuta formama kojima treba udovoljavati.

Denis

Dobro, na kraju ti Kalupi... na što ti najviše liče, kako bi ih ti nazvala?

Nataša

To su arhetipovi.

Ponešto od onoga što je Jung smatrao arhetipovima već je spomenuto u 3. poglavlju. Prema mojem (ne)razumijevanju Jungovih arhetipova, i ako se uzme u obzir da su oni za njega sveprisutni, tj. ima ih “koliko i tipičnih situacija u životu” (Jung, 1968., 48 §99),Jung, C. G. (1968.), The Collected Works Vol. 9, Part I – The Archetypes and the Collective Unconscious, Bollingen Series, Princeton University Press ispada da bi se sve ono što nije individualno ili ne nalikuje individualnom psihičkom sadržaju (svjesnom ili nesvjesnom) moglo pripisati kolektivnom nesvjesnom i tako dobiti arhetipski karakter. Zbog toga Kalupi ne mogu odgovarati arhetipovima, bez obzira što su gotovo svi naši odnosi uvelike određeni njihovim “punjenjima”, jer većina nas djeluje iz jednog ili drugog Kalupa. Ipak, Kalupi bi mogli odgovarati onim arhetipovima koje Jung naziva arhetipovima osobnosti. Ovdje bih želio napomenuti da o pojavi anime/animusa, važnoj za Jungovu psihologiju, u našem dosadašnjem istraživanju nije pronađeno ništa što bi bilo vrijedno podijeliti s čitateljima.

Zanimljiv detalj iz vlastite Jungove prakse jest da se osobe mogu regresirati i u vrijeme prije djetinjstva kada su se javljali motivi iz nekih prošlih života. Budući da za života nije otvoreno odbacio mogućnost postojanja reinkarnacije, takve sadržaje nije mogao pripisati individualnom nesvjesnom, ali je zato mogao iskoristiti već ponuđeno kolektivno nesvjesno. Budući da se ono po njemu sastoji od arhetipova, to je bio razlog za proširenje definicije arhetipova koji su tako dobili i karmičku komponentu, koju je smatrao esencijalnom za razumijevanje arhetipova (Jung, 1972., 77 §118).Jung, C. G. (1972.), The Collected Works Vol. 7 – Two Essays on Analytical Psychology, Bollingen Series, Princeton University Press U ovom kontekstu možda vrijedi spomenuti i to da Anthony Stevens (1999., 28)Stevens, A. (1999.), On Jung, Princeton University Press tvrdi da postoji uska veza arhetipova i kompleksa na način da potonji čine personifikaciju prvih. Ovo nije u skladu s radnom pretpostavkom da arhetipovi utječu na formiranje podidentiteta. S druge strane, ako uzmemo maločas spomenutu karmičku komponentu arhetipova, onda to govori u prilog pretpostavci o povezanosti samskara i Ameba, tj. u dobroj mjeri kompleksa. To bi išlo u prilog već iznesenoj tvrdnji da je Jungu previše toga bilo arhetipsko. Ipak, iz ove perspektive to nije nužno tako jer ako uzmemo da su arhetipovi u prošlim životima utjecali na formiranje prošlih podidentiteta, a oni su učestvovali u formiranju samskara, te će samskare uvjetovati stvaranje kompleksa u trenutnom životu pa prema tome proizlazi da su arhetipovi barem neizravno povezani s kompleksima, pa i to da su potonji njihova personifikacija.

16 ^Slobodna volja ne pripada Umu (ili Amebama i drugim članovima Podsvijesti koji djeluju kroz Um) već Biću/duši (4. poglavlje). Zato često zbog “slobodne volje” kao samo jednog od programa Uma, naizgled netko traži pomoć, a ne treba je i isto tako netko blokiran Umom ne traži pomoć, iako je treba.

Jungovo Jastvo (engl. Self) koje je on predstavio kao jedan od arhetipova možda nas može navesti na trag “kontroverznog” toltečkog17 učitelja dona Juana Matusa iz djela Carlosa Castanede (2003., 194.)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z.. Don Juan koristi upravo riječ kalup (engl. mold), točnije ‘čovjekov kalup’, kao obrazac energije koji amorfnoj masi biološke materije daje ljudska obilježja. Nadalje kaže:

“... da je kalup poput golema žiga koji neprekidno ostavlja biljeg na ljudskim bićima, kao na pokretnoj traci masovne proizvodnje. Zorno mi je to prikazao, snažno pritisnuvši dlanom o dlan, kao da taj žig ima dva dijela što se spajaju da ukalupe ljudsko biće.” (Castaneda, 2003., 194)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z.

Castaneda (2003., 194, 195)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z. dalje izvještava da nas mistici18 stoljećima zasipaju dirljivim viđenjima ljudskog kalupa bez njegova razumijevanja i da takve priče nose tragičnu pogrešku jer svatko tko ga uspije vidjeti samim time pretpostavlja da je to Bog. Ljudski kalup moguće je vidjeti kao čovjeka ili kao svjetlost (2003., 199)Castaneda, C. (2003.), Unutrašnja vatra, Zagreb, V.B.Z.. Ovo lijepo odgovara Jungovu vjerovanju da je Krist paralela psihičkoj manifestaciji Jastva (Jung, 1979., 42, §76)Jung, C. G. (1979.), The Collected Works Vol. 9, Part II – Aion: Researches into the Phenomenology of the Self, Bollingen Series, Princeton University Press. Je li ovakav doživljaj Boga (ili njegova sina) razlog vjerovanju da smo stvoreni na njegovu sliku i priliku? Štogod bilo posrijedi, mislim da don Juanov ljudski kalup da ne bi valjalo staviti u istu kategoriju sa spomenutim Kalupima koji u najboljem slučaju izgledaju kao njegovi surogati nepoznata porijekla.

* * *

Arhetipovi su prisutni i u newagerskim pisanjima u kojima ih se povezuje s tarotom. Neki poklonici tarota rado spominju Junga kao zaslužnog za promociju arhetipova u novije vrijeme19. Tarot karte koriste se kao igraće karte, ali i kao sredstvo proricanja budućnosti ili, u ezoterijskim krugovima, kao sredstvo “divinacije” čiji osnovni komplet karata sačinjava tzv. Velika arkana koja se sastoji od 21 karte + karte lude.

Slijedi još jedan isječak transkripta o tome kako Kalupi mogu utjecati na nas:

17 ^Ne misli se na srednjoameričke žitelje prije Asteka već na profesionalni status, poput liječnika, pravnika itd. (Torres, 2014., 11)Torres, A. (2014.), The Secret of the Plumed Serpent: Further Conversations with Carlos Castaneda, London, Hade Publishing Limited
18 ^Npr. sv. Hildegard od Bingena u čijoj se minijaturi nazvanoj ‘Univerzalni Čovjek’ – u drugoj po redu viziji opisanoj u knjizi Liber Divinorum operum (‘Knjiga proročkih radova’) poznatoj i kao De operatione Dei (‘O Božjim radovima’) – kao središnja figura pojavljuje čovječji lik koji podsjeća na Krista (Doyle, 2007., 154)Doyle, D. (2007.), Vision Two of Hildegard of Bingen’s Book of Divine Works: A Medieval Map for a Cosmic Journey. U: Pacifica, 20:142-161, tj. na prikaze njegova lika karakteristične za to razdoblje.
19 ^Jung gotovo da i ne spominje tarot pa se tako u njegovim Sabranim dijelima (18+2 tomova) može pronaći samo jedno, sasvim usputno, spominjanje tarota. Poziva se na predavanje druge osobe i govori da su slike iz Tarota nešto što je davno proizašlo iz transformacijskih arhetipova (Jung, 1968., 38 §81).Jung, C. G. (1968.), The Collected Works Vol. 9, Part I – The Archetypes and the Collective Unconscious, Bollingen Series, Princeton University Press

/16/

Denis

Ok, sad čisto hipotetski: osoba koja je cijeli život noćni čuvar i u jednom trenutku osjeti poriv da bude direktor i ukaže mu se za to prilika, a cijeli je život bio noćni čuvar i njegovo “direktorovanje” je u stvari na neki način uvjetovano onakvim Kalupom koji si ti spomenula [Kalup ‘osobe koji gradi karijeru’]... on ima osjećaj da može biti uspješan poslovan čovjek, ali to su “moje želje, moji snovi”...

Nataša

On ne može... on želi ući u Kalup direktora, ali to neće moći.

Denis

Je li moguće da je Kalup direktora “gurnuo” takav poriv prema njemu ili je smjer obrnut, kako to ide?

Nataša

Nije se Kalup prema njemu približio, nego on Kalupu jer je htio iskusiti kako je biti u tom Kalupu, a za poprimanje oblika Kalupa nije dovoljno ući u Kalup.

Denis

Što treba još napraviti?

Nataša

A trebaš imati predispozicije da možeš ispuniti taj prostor i da u njemu možeš... ne da njime možeš vladati, nego da možeš funkcionirati u njemu; naime, nije dovoljno ući u skijaško odijelo i početi skijati. Znači, ako smo poprimili nekakav oblik, oblik nije dovoljan, potrebna je funkcija. Za funkciju je potrebno nešto više od samog oblika. Znači mi možemo iskusiti kako taj oblik koji bi nastao u tom Kalupu funkcionira samo ako imamo i nekakva znanja i sposobnosti da se to može, dakle mi možemo u životu proći kroz samo onoliko Kalupa i otkriti ih... koliko smo narasli u svijesti, koliko smo kompletno narasli u znanju... i mi, kad na takav način i otkrijemo da Kalup postoji, mi ne možemo reći: “sad ću ja ući u ovo i biti...”, mi ne znamo u svjesnom stanju da postoji Kalup. Mi se razvijamo prema nečemu i kad se razvijemo u toj fazi onda možemo prepoznati da je to to [Kalup] i da mi to hoćemo ili nećemo, ali onda smo zaista dosegli oblik tog Kalupa i prepoznali ga. Onaj tko samo “vidi” Kalup i kaže “sad ću ja biti direktor”, on uđe tamo, ali on ne zna što znači biti direktor... on je i dalje čuvar u Kalupu direktora jer Kalup osvijestiš onda kad shvatiš... ovo je Kalup. Zato sam rekla to je slično svima [nama] ili isto jer razlike ovdje i na drugoj strani kontinenta nema. Osoba koja je bezbrižna jednako je bezbrižna [bilo gdje].

Denis

Što bi se reklo odijelo ne čini čovjeka.

Nataša

Da.

Još ponešto o mehanizmu “upadanja u kalup” i kakve su posljedice:

/18/

Denis

Kako dolazi do aktivacije Kalupa budući da oni stoje u Podsvijesti? Je li moguće da neki od sadržaja koji su bili tamo nekako aktiviraju Kalup i da on počne uvjetovati naše ponašanje, odnosno da se naša osobnost počne formirati po tom Kalupu?

Nataša

Ništa iz Podsvijesti njih ne aktivira. Na putu između... u tijeku izmjene informacija između Uma i ova dva niža tijela [Eterično i fizičko] kada se pojavi nešto što je po sadržaju blisko nečemu iz Kalupa, takva informacija bude... neću reći privučena u Kalup, ali ona se fino počne gnijezditi tamo i... taj dio našeg Astrala se ugodno osjeća tamo jer ima... osjećaj bliskosti s tim, jer mu je to nešto što mu je poznato, mislim poznato, ugodno mu je kao kad sjedneš ili legneš negdje gdje je udobno i... sve sljedeće informacije koje imaju veze s tim kada budu na isti način privučene i kad ih se dovoljno skupi, one daju oblik koji se onda aktivira jer to tada pokazuje puniju sliku onoga što se polako tkalo.

Denis

I kad se kreira potpuni oblik kamo to... ostaje li to ovdje ili putuje dalje?

Nataša

Ne, to kada dobije potpuni oblik onda taj oblik postaje nešto kroz što je najprotočniji prolaz informacija od Uma prema tijelima i obrnuto. Najintenzivniji je protok informacija upravo kroz taj oblik.

Denis

To je mjesto povećane “vodljivosti”?

Nataša

Da.

Denis

Dobro i što se onda događa?

Nataša

Pa to se onda manifestira na van načinom ponašanja, čak i nekim gestama, znači uvjetovano... dobila sam da je to uvjetovano ponašanje.

Denis

Tako je uvjetovano ponašanje... ukalupljeno?

Nataša

Da, ponašanje koje je izraženo i mišlju i djelom, odnosno i gestom i načinom... doslovno stavom.

Denis

Meni to izgleda kao da u jednom trenutku postajemo robovi tog Kalupa?

Nataša

Pa da, zato što najviše toga prolazi njime, ali mi to doživljavamo kao rast, a ne kao robovanje, dok se Kalup ne ispuni do kraja, dok ne izvrši svoju funkciju. Tek onda kada dođe do kraja, to postane robovanje i želimo izaći iz toga i onda se pokušavamo izmaknuti, odnosno tražiti nove putove, i tada se i trudimo tražiti nove putove... i kad ga tako odradimo, onda možemo i prepoznati da je nešto dio tog Kalupa.

Denis

Mi u stvari na taj način osvješćujemo dio tog prostora?

Nataša

Da. To nisam prije tako vidjela, to sad vidim tako. Danas je to skroz drugačije izgledalo u smislu... izgledali su neaktivni kao što oni to i jesu.

Na uvjetovano ponašanje naišli smo kod Ameba. Znači li to da su Kalupi i Amebe različite manifestacije istog ili je u osnovi riječ o dvije različite pojave? Ako je riječ o različitim pojavama sa sličnim manifestacijama, ne govori li upravo takva manifestacija u prilog tome da “neprotočnost”, odnosno “ukalupljivanje” određenog dijela Astrala može uvjetovati ponašanje? Tada je naše djelovanje predvidljivo i “programirano” umjesto da bude spontano što je početna postavka autentičnosti, tj. djelovanja iz Bića.


/20/

Denis

Možemo li reći da duša u svom rastu koristi Kalupe, da recimo one Amebe nemaju veze s time?

Nataša

Da. Amebe su umotvorine, one... a nije da su same sebi dostatne, ali... preveliki je to posao za njih.

Na kraju ću spomenuti i jedan sustav koji nalikuje Kalupima i koji dolazi iz pomalo neočekivanog izvora. Riječ je o informacijama koje je George (Georgie) Hyde-Lees, supruga poznatog pjesnika i dramskog pisca Williama B. Yeatsa dobila tzv. automatskim pisanjem (Yeats, 1977., 8),Yeats, W. B. (1977.), A Vision (A reissue with the author's final revisions), 9th edition, New York, Collier Books a koje je on objavio pod naslovom ‘Vizija’20. Yeats govori o “Velikom kotaču” (engl. The Great Wheel) ili mjesečevim fazama kojih ima 28, odnosno 27 + luda. Svaka faza izražena je četirima osobinama (Four faculties) – Voljom, Maskom, Kreativnim umom i Tijelom sudbine21 (Yeats, 1977., 71).Yeats, W. B. (1977.), A Vision (A reissue with the author's final revisions), 9th edition, New York, Collier Books Maska i Kreativni um mogu imati istinsku (True) i lažnu (False) manifestaciju što bi se moglo protumačiti i kao “pozitivna” i “negativna” strana Jungova arhetipa, a isto vrijedi i za Kalupe. 28 mjesečevih faza sastoji se od dana i od noći, a predstavljaju 28 inkarnacija i diskarnacija (Yeats, 1997., 79).Yeats, W. B. (1977.), A Vision (A reissue with the author's final revisions), 9th edition, New York, Collier Books Svaka faza može biti “kotač” za sebe, što sugerira da bi netko određenu fazu mogao odrađivati kroz više života/inkarnacija.

Dvije faze, prva i petnaesta, za koje Yeatsovi nisu dobili opise četiriju osobina, imaju posebno značenje. Za petnaestu je dobio informaciju da je riječ o fazi “potpune ljepote” u kojoj se može manifestirati (istinska) umjetnost (Yeats, 1997., 135).Yeats, W. B. (1977.), A Vision (A reissue with the author's final revisions), 9th edition, New York, Collier Books Za prvu je dobio da se radi o fazi “potpune plastičnosti” i “nadnaravnoj inkarnaciji” (!) budući da se odlikuje potpunom objektivnošću koja ljudskom životu nije poznata (Yeats, 1997., 183).Yeats, W. B. (1977.), A Vision (A reissue with the author's final revisions), 9th edition, New York, Collier Books Zanimljive su i tvrdnje da biće u petnaestoj fazi potpuno apsorbira um, dok je u prvoj “tijelo potpuno apsorbirano u njegovo nadnaravno okruženje” (Yeats, 1997., 183).Yeats, W. B. (1977.), A Vision (A reissue with the author's final revisions), 9th edition, New York, Collier Books Što se prve faze tiče, Yeats nastavlja:

“Ni slike uma više nisu sporedne jer više ne postoji ništa na što bi se mogle odnositi, a činovi više ne mogu biti nemoralni ili glupi jer više nema nikoga koga se može osuditi. Misli i sklonosti, činjenice i predmeti žudnje više se ne mogu razlikovati.” (Yeats, 1997., 183, moj prijevod)

Yeats, W. B. (1977.), A Vision (A reissue with the author's final revisions), 9th edition, New York, Collier Books

 

“The images of the mind are no longer irrelevant even, for there is no longer anything to which they can be relevant, and acts can no longer me immoral or stupid, for there is no one there that can be judged. Thought and inclination, fact and object of desire, are indistinguishable.”

Osim spomenute lude (faza #28) i neki drugi nazivi faza podsjećaju na nazive/opise Kalupa kao što su ‘Početak ambicije’, faza #2 (poput ‘Čovjeka koji gradi karijeru’), ‘Svetac’, faza #27 (nalik ‘Jogiju’) ili ‘Grbavac’, faza #26. Ne želim izvoditi nikakve zaključke iz ovih sličnosti jer o Kalupima imamo samo osnovne podatke, a i razumijevanje (tj. spoznavanje) Yeatsovih faza zahtjevalo bi još podosta istraživanja i kontemplacije.

 

Ako do stvaranja podidentiteta dolazi kada Biće/duša ne nalazi načina kako da se postavi u situaciji u kojoj se našla, je li moguće da tada bira neki Kalup i po njemu stvara podidentitet?

Ako je prethodna pretpostavka smislena, znači li da bi spoznavanje da djelujemo po nekom Kalupu (“ukalupljeno”) ujedno stvorilo preduvjet za recimo povratak podidentiteta Biću/duši?

Patina

/7/

Nataša

Možemo ići dalje, iako ovo je žalosno za vidjeti. Pa izgleda kao patina na donjoj strani Uma to... kao da je to prvo što će Um uopće odraditi kada radi bilo što na van.

Denis

Što? Iznijeti Patinu?

Nataša

Ne, nego on odredi ponašanje, kakvo će biti, odnosno to što će biti vidljivo na van. Što će se projicirati. To je Patina na donjoj strani ispod Pločica, a iznad ovog Podsvjesnog.

Proučavajući određene stvari vezane uz Um, u jednom trenutku smo naišli i na patinu, koja se nalazi odmah ispod Uma u području Podsvjesnog. Zasad nemam pravu ideju o čemu je stvarno riječ, osim što postoje određene naznake da bi to mogao biti dio “obrambenog mehanizma” Uma, ali i posljedica određenih Umnih aktivnosti tj. interakcije s njime. Ako je riječ o “donjoj stani Uma”, postoji mogućnost da je to sastavni dio Uma ili možda još jedna zapreka Biću da dođe do izražaja.

Entiteti/nakačenja

Entiteti su tuđe/vanjske zasebne svijesti u najširem smislu koje psihički, energetski i fizički iscrpljuju osobu/domaćina u čijem se psihičkom prostoru nalaze. Osim toga, entitetima se mogu smatrati i različiti eterični i astralni implantati i naprave koje bi na neki način mogle utjecati na odluke domaćina. Za znanost i psihologiju ova pojava ne postoji. Neznanstveno govoreći, posebno snažni utjecaji takvih parazita znaju se nazivati i demonskim posjednućima. Radi se o pojavi kulturološko prihvaćenoj pod različitim nazivima u 90% sveukupne svjetske populacije (Kianpoor i Rhoades, 2005., 149.).Kianpoor, M. i Rhoades, G. F. Jr. (2005.), “Djinnati,” A Possession State in Baloochistan, Iran. U: Journal of Trauma Practice, 4(1/2):147-155, doi:10.1300/J189v04n01_11

20 ^Opširna zbirka podataka o ovom djelu na engleskom jeziku nalazi se na internetskim stranicama http://www.yeatsvision.com, viđeno: 23.01.2013. (vidi također besplatnu zbirku radova Man, Gibson i Nally, 2012.).Man, N., Gibson, M. i Nally, C. V. (ur.) (2012.), W. B. Yeats’s A Vision – Explications and Contexts, Clemson University Digital Press, http://www.clemson.edu/caah/cedp/cudp/pubs/vision/vision_book.pdf, viđeno: 23.01.2013.
21 ^Engl. Will, Mask, Creative Mind, Body of Fate

Što se “zdravorazumskih” kritičkih napada tiče, oni su u velikoj mjeri nabijeni raznolikim predrasudama o tome kako bi ta “bića” mogla izgledati. To me podsjeća na edukativne slikovnice o važnosti oralne higijene u kojima se bakterije karijesa djeci prikazuju kao strašna zubata i ljigava čudovišta, što pali njihovu maštu i potiče emocionalnost (što povećava šanse za bolje implantiranje programa o potrebi korištenja higijenskih proizvoda). Isto tako, zahvaljujući računalnoj sili koja se koristi u modernim animacijama, maštu odraslih raspaljuju sve raskošniji medijski prikazi “tamne sfere” i njezinih demonskih bića i utjecaja na ljudske protagoniste. Takvi prikazi u zadnjih nekoliko godina više nisu ekskluzivitet produkcije filmova strave i užasa. Je li riječ o svjesnom programiranju ili o “kompenzaciji” i vraćanju udarca iz (kolektivnog?) nesvjesnog zasebna je tema. Racionalizacije kritičara koji tvrde da ranije spomenuta programiranja na njih ne utječu smatram prihvatljivim iz perspektive svjesnog Uma, ali i vrlo ambicioznim jer iz te perspektive nismo u stanju dokučiti utjecaje tzv. nesvjesnog bez kojeg ne možemo govoriti o sveukupnosti psihe (svjesnosti).

U kritičkim promišljanjima o parazitima na nefizičkoj razini možda pomaže činjenica da na fiziološkoj razini postoje virusi i parazitski bakterijski organizami, neuhvatljivi oku ili “uobičajenoj percepciji.” Nefizičke parazite, kao i spomenute fizičke, možemo otkriti promijenimo li uobičajenu percepciju: u prvom slučaju, trebamo promijeniti stanje svijesti, a u drugome nam je potrebna pomoć mikroskopa. Isto tako, kod otkrivanja entiteta, baš kao i kod mikroskopiranja, potrebno je određeno znanje za razlikovanje domaćinskih i parazitskih oblika, odnosno za daljnju diferencijalnu dijagnozu kako bismo doznali o kojoj je vrsti entiteta riječ.

Usporedba psihičkih parazita s virusima i bakterijskim organizmima zahtijeva dodatno pojašnjenje. Entitete (psihičke parazite) možda je puno bolje usporediti s virusima nego s bakterijama jer za razliku od bakterija, entiteti nemaju vlastito fizičko tijelo, što ne znači da nemaju “astralno” i Eterično (na kojemu, izgleda, parazitiraju). Vratimo li se na “prave” viruse, za njih bi se isto moglo reći da imaju samo “program” koji će se aktivirati kad dospije u fizičko tijelo. Možemo li onda viruse usporediti sa softverom budući da su potpuno beživotni dok se nalaze na prijenosnom mediju (DNK virusa) i za aktivaciju programskog kôda potreban im je hardver (napadnuta stanica u koju će se “učitati” njihov program).

* * *

Znanstvena objašnjenja entiteta u osnovi žele pokazati da ovdje nema govora ni o čemu natprirodnom i mističnom. Složio bih se s time, ne zato što bi oni bili nepostojeći ili jer ih možemo poistovjetiti s drugim psihičkim pojavama, nego zato što entiteti sasvim prirodno pristaju ovom realitetu – njegovoj tamnoj i smrtnoj strani. Oni bi možda mogli biti natprirodni, kada bismo percipiranje ovog realiteta reducirali na potencijale svjesnog Uma i pet fizičkih osjetila. Budući da smo “opremljeni” sviješću iz koje ih možemo percipirati, nema razloga smatrati ih nečim natprirodnim – tu su, u nama, oko nas, baš kao i milijarde milijardi mikroorganizama. Praktičan Um često na ovakve ideje reagira strahom i zabrinutošću: “kako sada živjeti, što učiniti, kako se zaštiti?”. Takva je reakcija očekivana i, vjerujem, identična onoj kada je po prvi put dopustio mogućnost postojanja nevidljivih i opasnih mikroorganizama. Zato smatram da bismo entitete trebali prestati ignorirati, baš kao što u slučaju opasnih mikroorganizama, i pokušati o njima doznati čim više: proučiti mehanizme i simptome djelovanja itd. Tada bismo njima mogli sigurno manipulirati, baš kao što biolozi danas čine s mikroorganizmima22.

Na našu nesreću, ovdje je igra ipak malo složenija i u dobroj se mjeri svodi na igru skrivača koje nismo svjesni. Entiteti mogu imati pristup našim kognitivnim procesima i mogu uvelike i na različite načine uvjetovati naš odnos prema njima. Mogu nam aktivno odvlačiti pažnju s ovakvih tema, učiniti da ih proglasimo šarlatanskim i primitivnim. Kada se s njima odlučimo razračunati, ne samo da se mogu dobro skrivati, nego rad na otkrivanju (u promijenjenom stanju svijesti) mogu aktivno ometati, primjerice ubacivanjem obmanjujućih sadržaja, što može uključivati i one koje bi nepripremljeni mogli protumačiti kao vrlo produhovljene. Mnogo ljudi s ovakvim iskustvom postane otvoreno za daljnja programiranja i “anestetičke” metode i tehnike, posebice one na newagerskoj sceni. Neki od njih i sami postanu gurui oko kojih će se okupljati drugi koji će postati laka meta zbog svoje nekritičnosti ne uzimajući u obzir da nije Svjetlo sve što sja.

22 ^Pada mi na pamet priča prehrambenih tehničara koji u istom hladnjaku drže nacijepljene kulture salmonele i užinu, bez straha da bi se mogli zaraziti dok god je salmonela spakovana na pravi način.

U slučajevima kada se osobe požale zbog različitih uznemirujućih utjecaja entiteta (npr. glasovi23, vizije, suicidalne misli, određene fiziološke tegobe itd.), njihovo bi se stanje moglo etiketirati vrlo zanimljivim poremećajima koje ću pokušati prevesti kao ‘poremećaj transa izazvan posjednućem’24 (engl. Possession trance disorder) i ‘poremećaj disocijativnog transa’ (engl. Dissociative trance disorder). Kod ovakvih dijagnoza25 ozbiljno se računa s time da bi patološke simptome ovakvih pojava trebalo promatrati u okvirima pojedine kulture što u dobroj mjeri predstavlja diplomatsko izbjegavanje pojma “praznovjerja” i pripadajućih mu osuda. Ipak, ovdje su stvari mnogo složenije, nego u slučaju prelaska crne mačke preko ceste na što ukazuju i slučajevi iz znanstvenih osvrta na ovakve pojave.

Uzet ću primjer u kojem Mohsen Kianpoor i George F. Rhoades, Jr. (2005., 151, 152)Kianpoor, M. i Rhoades, G. F. Jr. (2005.), “Djinnati,” A Possession State in Baloochistan, Iran. U: Journal of Trauma Practice, 4(1/2):147-155, doi:10.1300/J189v04n01_11 navode slučaj posjednuća žene đinom (zloduhom), a tradicionalan naziv za stanje posjednuća, Djinnati, izjednačavaju s ranije spomenutim poremećajem disocijativnog transa. Žena je stigla u pratnji brata koji je trebao biti prevodilac budući da žena nije znala ni perzijski ni engleski (jezici kojima su govorili autori istraživanja). U nastavku članka doznajemo da žena za vrijeme “napada” tečno govori engleski, predstavljajući se kao Engleskinja Flora koja je nekoć živjela u Engleskoj! Autori nastavljaju teoretizirati u koju bi od postojećih znanstvenih kutija stavili ovaj slučaj, ne dajući nikakve naznake što bi mogao biti uzrok simptomatičnog jezika kojeg Pakistanka u normalnom stanju ne poznaje. To bi se možda moglo naći na stranicama rubrike “neobjašnjivo” u nekom zabavnom časopisu, no, može li si taj luksuz priuštiti znanstveni članak kojem je središnja tema upravo obrađivanje takvih slučajeva? Tko u ovom slučaju halucinira – nesretna žena ili okolina koja je čuje kako govori jezik koji ne poznaje. Je li žena u prošlosti imali kontakta s engleskim jezikom? Zašto ne, mogla je imati i englesku dadilju, pa bi se moglo reći da se radi o kriptomneziji. Ipak, teško je povjerovati da bi rodbina (brat u pratnji) i pažljivi istraživači olako prešli preko tako važnog detalja.

Iz dosadašnjeg iskustva mogu reći da je navedeno stanje najvjerojatnije samo ekstremniji slučaj preuzimanja kontrole nad osobom od strane astralnog fragmenta preminule osobe26. Razlog za tako snažne manifestacije mogle bi se tražiti u prošlim traumama i nesreći žene koja je sa svojih 13 godina bila natjerana da se uda za 40-godišnjeg udovca. Takva životna situacija dobar je razlog zašto nije došlo do razvoja dovoljno snažne (primarne) osobnosti, a to ostavlja prostor da strani entitet na taj način nad njom preuzime kontrolu. Spomenuti astralni fragment, zdravorazumski govoreći, mogao bi s potpunim pravom biti proglašen još jednom “zavodljivom budalaštinom”. Ali o ovakvim pojavama nema puno smisla govoriti iz uobičajene svijesti kojoj se i ranije spomenuti članovi množine (Amebe i podidentiteti) već mogu činiti sasvim protu-prirodnima ili natprirodnima.

Rad s ovakvim osobama u promijenjenom stanju svijesti, kada “zdrav razum” ostane po strani, opetovano otkriva da je riječ o tuđoj svijesti s kojom se sasvim dobro može komunicirati koristeći postojeću “fiziološku infrastrukturu” osobe/domaćina (sluh i govor), što zna biti zbunjujuće i za samu osobu kada se vrati u uobičajeno stanje svijesti, pa ponekad čak može posumnjati u ono što je netom doživjela. Ako to reduciram na usporedbu s računalom, vjerujem da ne bi trebalo puno objašnjavati da različiti softver može koristiti isti hardver – zaslon, tipkovnicu, miša itd.

23 ^Spominjanje glasa ili glasova prema stručnim kriterijima osobu čini odličnim kandidatom za dobivanje jedne od etiketa iz skupine shizofrenija (F20-F29 prema MKB-10 ili 295.x po DSM-IV).
24 ^U nas se prevodi i kao ‘trans i poremećaji posjednuća/posjedovanja’ što je još manje precizan prijevod jer patologizira stanje transa, tj. promijenjeno stanje svijesti bez obzira na način indukcije.
25 ^300.15 prema DSM-IV ili F44.3 prema MKB-10.
26 ^U svom prvom pisanju o ovoj problematici, naveo sam da većinu nakačenih entiteta čine tzv. astralni fragmenti (Kotlar, 2011., 70-74),Kotlar, D. (2011.), Mala studija o nevidljivim ljudskim i neljudskim entitetima i utjecajima, Zadar, vlastita naklada, dostupno na: http://www.oslobadjanje.com/mala-studija.html izraz koji sam preuzeo od Samuela Sagana (Sagan, 1994., 65, 105-106).Sagan, S. (1994.), Entities: Parasites of the Body of Energy, Roseville NSW, Clairvision School Do stvaranja astralnih fragmenta dolazi (čini se gotovo neizbježno) u trenutku smrti kada, između ostaloga, dolazi i do raspadanja Uma. Praktično istraživanje domene nakačenja koju sam nastavio usporedo s ovim istraživanjima, dodatno su mi potvrdila jedan važan podatak koji, suprotno nekim pisanjima o entitetima, govori da duša/Biće sama po sebi ne može postati nakačeni entitet, nešto što bi se iz engleskih tekstova na ovu temu moglo zaključiti na osnovi pojma earthbound spirit (prizemljena duša/duh), već da je riječ o astralnim fragmentima, prizemljenim ostacima iz Astralnog tijela.

Komunikacija s entitetima moguća je na najmanje tri različita načina: izravno (u prvom licu), preko dijela svijesti domaćina (u trećem licu) ili preko posrednika ako se radi na daljinu u slučaju da je osoba/domaćin spriječena izravno sudjelovati ili ako je riječ o malenom djetetu (Kotlar, 2011., 162, 163).Kotlar, D. (2011.), Mala studija o nevidljivim ljudskim i neljudskim entitetima i utjecajima, Zadar, vlastita naklada, dostupno na: http://www.oslobadjanje.com/mala-studija.html Kao primjer drugog načina, u nastavku navodim isječak transkripta iz rada s Arianom na koju se nakačio astralni fragment Ante koji je iznenadno poginuo u automobilskoj nesreći. Nakon što se pohvalio tetovažom na ruci, povratkom u trenutak smrti javlja da je ostao bez duše o kojoj za života nije “razmišljao”.

/#181/

Denis

[...] Ako si završio s tetovažom, pogledaj malo oko sebe u trenutku [smrti], toliko si brzo izletio iz tijela da nisi ni shvatio što ti se dogodilo, nisi ni znao da si ostao bez tijela?

Ariana

Da.

Denis

Eto, to se tako brzo dogodilo da je moguće da ti je nešto izmaknulo u tom trenutku, ali sad imaš priliku da se vratiš tamo i kao da gledaš usporenu snimku...

Ariana

Kaže da mu nedostaje duša.

Denis

Odlično, gdje je duša, Ante?

Ariana

Ne zna kako izgleda to što bi trebao vidjeti. Nikad o tome nije razmišljao.

Denis

Ali sad može razmišljati, sad može otići tamo [u trenutak smrti] i pogledati što se dogodilo.

Ariana

Kaže da je otišla k Bogu.

Denis

Je li on to vidio?

Ariana

Nije.

Denis

Nije vidio? Nek’ se vrati, možda sada vidi, možda nije shvatio da bi i on mogao otići s njom.

Ariana

Gore je.

Denis

Gdje je to gore, što je to?

Ariana

Svjetlo.

Denis

Je li on vidio to svjetlo kad je izletio iz tijela?

Ariana

Nije.

Denis

Pa neka se vrati sada i pogleda usporeno. Prebrzo se sve dogodilo...

Ariana

On je mislio da je to sunce.

Denis

Aha, mislio je da je to sunce. A je li to bilo sunce? Neka pogleda malo bolje. Je li sudar bio po danu ili po noći?

Ariana

Noć. [...]

Demonski i (ili?) vanzemaljski entiteti

Druga važna i uglavnom osporavana skupina entiteta nije ljudskog porijekla. U njoj se nalaze i mračni ili demonski entiteti koji mogu biti vrlo problematični. To su bestjelesna bića koja nemaju vlastito fizičko tijelo i negativno utječu na domaćina. O njima se razmišlja i kao o mitu iz prošlih vremena. Isto tako, za tzv. vanzemaljske entitete i njihove utjecaje vjeruje se da su samo moderan mit (ili moguće samo jasnija manifestacija mita o demonima). Je li riječ o još jednom (Jungovom) arhetipu? Moguće, ali ako bi se za takav arhetip mogao primijeniti princip njihovog “ispunjavanja” ili aktualizacije27 na osnovi nacrta kojeg predstavljaju kao što je rečeno za Kalupe (za koje pretpostavljam da bi mogli biti arhetipovi osobnosti), postavlja se pitanje tko ih koristi tj. “puni.” Same osobe koje su ih doživjele, što bi se moglo smatrati dokazom psihotičnosti ili ipak neke “vanjske svjesnosti” kojima je prebivanje u tuđim psihama modus vivendi?

Bilo da je riječ o modernim vanzemaljskim ili arhaičnim demonskim utjecaja takve pojave još uvijek završavaju u isti koš na kojem piše – ‘fantazije i halucinacije’. Slijedimo li Wilbera (3. poglavlje), naglasak bi valjalo staviti na patologiju, pa u slučaju vanzemaljskih utjecaja po želji možemo govoriti o histeričnom sindromu ili dokazima nečije egocentričnosti ili narcisoidnosti. Iz osobnog iskustva mogu reći (doduše nisam opremljen nikakvim posebnim “sebičnometrima” i “narcisoidoskopima”) da osobe s kojima sam do sada imao prilike raditi nisu ništa više ili manje sebične ili narcisoidne nego većina drugih ljudi. Na veliku žalost dobrog dijela kritičara, čini se da je nedostatak stvarne psihopatologije jedan od osnovnih grijeha osoba koje smatraju da su imale posla s vanzemaljcima. Zato se takvim osobama također pripisuje određeni stupanj “religioznosti” zbog sklonosti nekim New age, kao i “Old age” vjerovanjima kada je riječ o žrtvama demonskih manipulacija. Ali ni tada kritičarima nije jasno zašto jedna ovakva “kulturološka narativa ima prednost pred drugom” (McNally, Clancy, 2005., 120).McNally, R. J. i Clancy, S. A. (2005.), Sleep Paralysis, Sexual Abuse, and Space Alien Abduction. U: Transcultural Psychiatry, 42(1):113-122, doi:10.1177/1363461505050715 Ostaje neodgovoreno i je li privučenost takvim vjerovanjima uzrok ili posljedica nevidljivih manipulacija.

27 ^Cilj ovakvih bića jest pod svaku cijenu pokušati uvjeriti svoje žrtve i njihove pomagače/terapeute da su njihove manifestacije samo jedna (pa čak i nužna) faza duhovnog razvoja. Iz ovako cinične tvrdnje moglo bi se zaključiti i da “piknik” u nacističkom koncentracijskom logoru ili “ljetovanje” u zaljevu Guantánamo ponajprije ima duhovni karakter, na što bi se onda moglo dodati i: “što te ne ubije, to te ojača”.

Smatram da objašnjenja vladajuće znanosti u velikoj mjeri obiluju pogrešnom metodologijom u pokušaju objašnjavanja ovakvih pojava unutar dozvoljenih joj materijalističkih okvira. Na primjer, u popisu sastojaka za ‘recept kako postati žrtvom vanzemaljske otmice’ koju je sastavio Richard J. McNally (2012.)McNally, R. J. (2012.), Explaining "memories" of space alien abduction and past lives: An experimental psychopathology approach. U: Journal of Experimental Psychopathology, 3(1):2-16 moguće je između ostalog pronaći i “hipnotičke seanse u svrhu prisjećanja na otmice”28. McNally je ovdje vrlo izravan – pod time podrazumijeva korištenje izravnih sugestija koje bi trebale stvoriti ‘lažna sjećanja’ na takva događanja, što je i njegov tim prakticirao u istraživanjima. Osim toga, traženje ispitanika preko novinskih oglasa, čak i ako metodološki nije pogrešno, prilično je ambiciozno i uvelike povećava mogućnost da se dobije puno ‘lažnjaka’. Iako bi se ovo moglo opravdati istraživačkom procedurom koja uključuje visoke etičke standarde, smatram da uzorak ispitanika dobiven na taj način uvelike odstupa od onog uzorka ljudi koji nisu bili svjesni otimanja i koji su do toga došli zbog sasvim drugih psihičkih i fizičkih simptoma. Ovdje ne govorim o ranije spomenutom pokušaju “implantiranja” sjećanja izravnim sugestijama, već o situacijama koje su im se u jednom trenutku spontano počele pojavljivati tijekom rada u promijenjenom stanju svijesti.

O nepristranosti pri izvođenju zaključaka iz ovakvih istraživanja valja uzeti u obzir McNallyjev odgovor na kritike upućene iz redova “navodno” otetih ljudi koji smatraju da bi pravi znanstvenici trebali biti puno otvoreniji prema mogućnosti da su otmice stvarne. On kritike smatra neutemeljenima jer ne odbacuje mogućnost da, u slučaju iskrene i nepsihotične osobe koja je navodno doživjela otmicu, postoje dvije hipoteze – događaj je stvaran ili uzrok tih događaja treba tražiti u sastojcima spomenutog recepta. Iako bi obje mogle biti istinite, kaže da “prva nije u skladu s neizmjernom količinom solidnih znanstvenih rezultata iz područja astronomije, fizike i biologije” (McNally, 2012.).McNally, R. J. (2012.), Explaining "memories" of space alien abduction and past lives: An experimental psychopathology approach. U: Journal of Experimental Psychopathology, 3(1):2-16 Koliko je valjano pozivanje na znanosti kojima primjerice nedostaje više od 90% svemira (“tamna” materija i energija), kojima je G i dalje neizmjerljiva konstanta, a tajna (nastanka) života i dalje samo tajna?

Osim diskreditacije doživljaja inače normalnih osoba, može se naići i na puno izravniju demonizaciju hipnoze od one u primjeru McNallyja. Tako recimo Katharine J. Holden i Christopher C. French, koji vjeruju da neuroznanost može rasvijetliti još mnogo toga iz ovog područja, susretljivo upozoravaju na što mogu računati osobe koje se za pomoć obrate susretljivim terapeutima specijaliziranim za vanzemaljske otmice: “većina njih će inscenirati do u detalj neki od sada već standardnih slučajeva vanzemaljskih otmica” (Holden i French, 2002., 170).Holden, K. J. i French, C. C. (2002.), Alien Abduction Experiences – Some Clues from Neuropsychology and Neuropsychiatry. U:Cognitive Neuropsychiatry, 7(3):163-178 U nastavku upozoravaju na opasnost korištenja hipnotičke regresije i sličnih tehnika tražeći utočište u pisanjima drugih autora (jedan od njih je i nezaobilazni Spanos iz 1. poglavlja). Svoj članak završavaju još snažnijom porukom:

“Gotovo je sigurno da je većina iskaza (a vjerojatno i sve) o navodnim vanzemaljskim otmicama utemeljeno na lažnim sjećanjima.” (Holden i French, 2002., 174, moj prijevod)

Holden, K. J. i French, C. C. (2002.), Alien Abduction Experiences – Some Clues from Neuropsychology and Neuropsychiatry. U:Cognitive Neuropsychiatry, 7(3):163-178

 

“It is almost certainly the case that most (and probably all) claims of elaborate alien abduction are based on false memories.”

Ovdje bi se moglo postaviti niz pitanja: Što je s preostalom manjinom terapeuta specijaliziranih za vanzemaljske otmice? Od čega oni žive? Pretpostavljam da ne od fabriciranja lažnih sjećanja. Što je s drugim primjenama hipnoze? Znači li to da se ona ne smije koristiti samo u ovakvim slučajevima ili bi je se trebalo općenito kloniti?

Čest simptom zbog kojeg je, čini se, puno unesrećenih započelo potragu za objašnjenjima jest tzv. paraliza sna (engl. sleep paralysis). French ovaj put s Juliom Santomauro započinje osvrt na tu temu u kontekstu vanzemaljskih otmica sljedećom tezom:

“Bez obzira što se ovo čini kao nadasve maštovito tumačenje paralize sna, ako netko ne zna da se radi o čestom poremećaju spavanja, mogao bi imati velik motiv da potraži objašnjenje tog iskustva.” (Santomauro i French, 2009., 675, moj prijevod)

28 ^Na listi se još nalaze New age vjerovanja, izolirane epizode paralize sna, visoko kotiranje na skali apsorpcije (sklonost fantaziranju) i upoznatost s kulturalnom narativnošću vanzemaljskih otmica (!).

Santomauro, J. i French, C. C. (2009.), Terror in the night. U: The Psychologist, 22(8):672-675

 

“Although this seems a highly fanciful interpretation of a sleep paralysis experience, if one does not know that it is a commonly experienced sleep disorder then one would be strongly motivated to look for some explanation for it.”

U nastavku se objašnjava da je razumljivo da bi netko mogao doći do takvog zaključka ako se uzme da vjerovanje u vanzemaljske otmice može biti nečiji osobni svjetonazor. Ono što i dalje nije razumljivo i što se ne podrazumijeva jest kako je moguće da nešto tako maštovito poput vanzemaljske otmice uopće postane integralni dio bilo čijeg svjetonazora. Je li to ono što McNally smatra newagerskim vjerovanjima? Ako i jest, i dalje nedostaje objašnjenje zašto su takva učenja privlačna tim osobama. Radi li se o pukoj znatiželji ili možda u njima vide nešto neobjašnjivo, iracionalno? Santomauro i Frenchu se čini da u slučaju ljudi koji misle da pate od noćnih napada duhova ili demona postoji sasvim jednostavna racionalizacija: “takvo je objašnjenje njihovih uznemirujućih iskustava prihvatljivije od druge mogućnosti koja je više nego očita – to da su ‘poludjeli’” (Santomauro i French, 2009., 675).Santomauro, J. i French, C. C. (2009.), Terror in the night. U: The Psychologist, 22(8):672-675 Ostaje neodgovoreno pitanje koriste li spomenute osobe to “prihvatljivo objašnjenje” i kada se na svoje tegobe požale bližnjima. Ne zvuči nimalo ludo da netko u razgovoru uz pivo ili čaj objašnjava da doživljava paralize u snu zato što ga opsjedaju neljudska bića. Možda na to treba gledati i kao na kulturološku specifičnost Britanaca poznatih po starim “ukletim” imanjima i dvorcima.

Što bi trebalo značiti da su paralize sna “čest poremećaj spavanja” kao što je navedeno u prethodnom citatu? Mislim da najprije vrijedi napomenuti da je u istraživanju problematike spavanja i sanjanja vidno izražena podijeljenost proizašla iz kartezijanskog dualizma. Dosadašnje teorije stavljaju naglasak ili na psihičko ili fiziološko/neurobiološko, a njihovi se predstavnici jedni prema drugima odnose ignorantski i podcjenjivački (npr. prvima su snovi važni, drugima nisu). Tako su se npr. fiziološkim promatranjima otkrile različite mjerljive faze sna na čemu se temelji prepoznavanje moguće patologije. Zato se može činiti da je “sve pod kontrolom” i u slučaju paralize sna koju bismo mogli smatrati neočekivanim pojavljivanjem REM faze spavanja (engl. Rapid Eye Movement) u budnom29 stanju. Potrebno je još samo objasniti zašto se to nekim ljudima događa. Odgovor je jasan: zato što ljudi koji doživljavaju paralize sna često doživljavaju, nazovimo to, ‘početnu REM fazu spavanja’ (engl. sleep-onset REM periods ili kraće SOREMP). Budući da je za REM ili ‘aktivnu’ fazu30 karakteristična paraliza (npr. Gross, 2010., 103),Gross, R. (2010.), Psychology – The Science of Mind and Behaviour, 6th edition, London, Hodder Education time bi sve trebalo biti objašnjeno.

Uzroci paralize sna mogu se tražiti i u narkolepsiji – još jednoj etiketi iza koje ne stoji nikakva uvjerljiva priča. Za paralizu sna karakteristične su i halucinacije – senzacije koje su subjektivne i koje ne odgovaraju stvarnosti, baš kao što smo vidjeli u slučaju Pakistanke koja inače uopće ne govori engleski. Evo primjera jedne halucinacije iz spomenutog članka:

“Samo malo otvaram oči i vidim tog dvodimenzionalnog sivog humanoida trodimenzionalne prljave sive kose kako mi se unosi u lice. Hvata me za prsa i odvlači iz kreveta u drveni kovčeg nalik lijesu koji je na pola metra od mog kreveta. Znao sam da ću umrijeti ako me odvuče u kovčeg.” (Santomauro i French, 2009., 673, moj prijevod)

Santomauro, J. i French, C. C. (2009.), Terror in the night. U: The Psychologist, 22(8):672-675

 

“I open my eyes just a little bit and I see this two-dimensional grey humanoid on top of me with three-dimensional dirty grey hair hanging in my face. He is clutching my chest and dragging me down the bed into a wooden box that looks like a casket at the foot of my bed. I know that if he drags me into the box that I will die.”

Što preporučiti osobama s ovakvim halucinacijama? Poslati ih lokalnoj vračari ili im preporučiti kasnovečernju emisiju s prefiksom “astro-” u kojoj se telefonski može naručiti i uklanjanje uroka? Sudeći prema onome što znanost trenutno nudi, ovo nije daleko od istine. Drugim riječima, ortodoksna rješenja ostavljaju sasvim dovoljno prostora da napaćeni potraže pomoć na ranije spomenutim adresama koliko god to iritiralo “zdrav razum”. Santomauro i French (2009., 675)Santomauro, J. i French, C. C. (2009.), Terror in the night. U: The Psychologist, 22(8):672-675 tako preporučuju kloniti se stresa, imati uravnotežen ciklus budnog stanja i spavanja ili pokušati prekinuti nepoželjnu epizodu kada se počne događati. Njihovi se savjeti temelje na anegdotama ljudi kojima je to uspjelo kad su bili paralizirani.

Neki primjeri entiteta/nakačenja

U nastavku slijede isječci transkripata u kojima je bilo riječi o nekoliko tipičnih vrsta nakačenja. Prvi u nizu opisuje situaciju u kojoj dolazi do interakcije s Amebama:

29 ^Budno zato što su osobi oči otvorene. U hipnagogičnom i hipnapompičnom stanju (prije i nakon buđenja) oči također znaju biti otvorene, pa se ta stanja ne smatraju budnim stanjima.
30 ^Kada je riječ o znanstvenom tumačenju spavanja i sanjanja, treba istaći dvije stvari. Prvo, ne postoji konsenzus po pitanju izjednačavanja REM faze s periodom kada sanjamo, iako se u laboratorijskim uvjetima postiže visok stupanj korelacije između njih. Drugo, nije jasno čemu služi spavanje i sanjanje. Neke teorije očekivano žele, makar neizravno, spavanje protumačiti unutar okvira evolucionizma, a snove inherentnom besmislicom i epifenomenom REM faze (Gross, 2011., 109).Gross, R. (2010.), Psychology – The Science of Mind and Behaviour, 6th edition, London, Hodder Education

/8/

Denis

[... ] Sada bih da se, ako je moguće, vratimo na onu sliku s Amebama. Možemo li dobiti nadopunu te slike ili je već bilo u toj slici, a da to nismo mogli razaznati, da u toj slici imamo i neki nakačeni entitet. Kako bi onda izgledala slika? Koliko bi entiteti bili različiti od Ameba?

Nataša

Odmah sam dobila sliku. Na mjestu gdje je Ameba, ako se nakači entitet, on dolazi na vanjsku stranu, tako dobivam razliku između njih, na onu Amebu koja mu je slična po nečemu i to pojačava djelovanje te Amebe.

 

... on [entitet] u stvari na određeni način pojačava njenu aktivnost, ona se više neće samo “uključiti” kada bih ja bila u toj situaciji, nego i dodatno kad entitet ima nešto za reći o toj situaciji.

Denis

Znači frekvencija se može povećati, ali i snaga [aktivno­sti/utjecaja]?

Nataša

Da. Što bi onda svatko od nas tko ima nešto karakteristično, što se učestalo pojavljuje, mogao iskoristiti za rad na tome bez obzira čini li se to nečim dobrim ili lošim. Znači, nema nikakvog predznaka, ali bi onda trebalo preispitati da se vidi je li to zaista njegovo ili ima li još koga tu... jer to što radi Ameba i što radi entitet zajedno s njom, to do Bića ne dolazi. Njemu to ništa ne koristi za razvoj.

Denis

U stvari, to ga samo zasjenjuje.

Nataša

Da. ... i tu mi se sad javilo da bi se to moglo onda s Višim Ja iskomunicirati... jer Više Ja zna točno čije je što.

Denis

Iskoristiti Više Ja da pomogne?

Nataša

Tako je, jer ovdje je... to ne može Um jer do njega dolazi aktivnost iz entiteta i Ameba i on ne može prepoznati čije je to [odakle dolazi]. Eterično i fizičko može prepoznati da je nešto strano u njemu, može reagirati na to jer ovaj [entitet] ostavlja traga. Znači tko može [prepoznati]?... može duša, ona zna da li to ponašanje dođe do nje ili ne... znači opet govorimo o Astralnom tijelu ali Astralnom tijelu ovom u sredini nas, dakle ne bilo kojem, ne podsvjesnom jer u Astralu je ovaj dio koji je Podsvjestan...

Denis

To će dovesti do promjene u tim tijelima?

Nataša

Pa da, promjene zato što na neki način postoji blokada... jer ovaj se morao na nešto nakačiti, znači mora pustiti “pipke” i nekako se vezati za nešto... mada to nama sada izgleda kao... pa što se ima kačiti kad je to sve tako fluidno, ali to su te veze Astrala [entiteta] i Astrala [osobe domaćina], ali su tu prisutne jer je tu intenzitet razmjene energije najveći pa je zbog toga nakačen na tom dijelu... ne pluta između Uma i Eteričnog... i onda kad se nešto karakteristično događa.

Budući da je u jednom trenutku spomenuto Više Ja koje me i dalje zbunjuje (iako dopuštam mogućnost da mu je prvenstvena uloga zaštita i pomoć što se vidi i iz moje izravne sugestije), to smo pitanje pokušali još jednom prodiskutirati u stanju uobičajene svijesti. Razgovor bi se mogao svesti na to da duša također zna razaznati da je riječ o nepoželjnom utjecaju entiteta, ali se nju uglavnom ne sluša s obzirom na njezinu suptilnost/nježnost (u usporedbi s “bučnim” Umom). Isto tako, duša neće sprječavati odluku Uma. S druge strane, Više Ja s kojim nismo toliko u doticaju, a kojeg Um doživljava kao vanjski autoritet, bit će prije poslušan.

U nastavku slijedi detalj koji ukazuje na to da bi nakačeni entiteti ljudskog porijekla (npr. astralni fragmenti ili misaone forme uroka) mogli doći do Uma preko Ameba koji su već povezani s Umom (slika 25.).

/48/

Nataša

Entiteti se mogu zakačiti za Astral na ovom mjestu gdje je granično... fizičko-Eterično jer njima uglavnom treba to Eterično, koriste energiju s time što to može biti na mjestima gdje je ono “čisto”, znači samo naše ili na mjestima gdje je naše, ali ima Amebu, znači da dođe na Amebu. To je kada govorimo o entitetima poput misaonih formi ili nečeg sličnog...

Denis

Ljudskog porijekla?

Nataša

Da, i isto tako može biti na ovome dijelu prema Umu, znači... ali to je opet vezano uz Amebu, dakle, bit će vezano uz Um, ali će biti vezano uz Amebu jer njima je uglavnom bitno da je prisutno fizičko i Eterično i da imaju utjecaja na to.

Denis

Može li se reći da oni dopiru do Uma isključivo preko Amebe ili mogu i izravno doći?

Nataša

Tako je, mogu samo preko Amebe.

Razlika između astralnog fragmenta i mračnog entiteta

Sljedeći isječak govori nešto o utjecaju neljudskih entiteta na nečiji Um (svijest):


/8/

Denis

Kakva je razlika ako je nakačenje astralni fragment ili ako je mračni entitet? Vidi li se to drugačije?

Nataša

Vidi se drugačije po tome što se astralni fragment vezao samo za ovaj dio31 uz neku Amebu... i taj dio onda komunicira s onim dijelom iz Uma koji je za njega bitan i značajan, dok mračni (entitet) koji se nakačio dolje [Astralu u fizičkom], on pokušava ovladati Umom u potpunosti... jer razlika je u tome što... vidim on je dolje nakačen i on ima neprekidnu vezu gore s Umom i on doslovno širi svoju, dakle stvara svoju “mrežu” unutar Uma.

Denis

Ubacuje svoje informacije?

Nataša

Da. Ne znam je li ih on ubacio ili su njemu dostupne sve informacije iz Uma jer astralnom fragmentu nisu dostupne sve, on nema potrebe za tim.

Denis

On samo odrađuje ono što ga zanima, a ne želi čitavo... ?

Nataša

Da, a (mračni) entitet je u kontaktu sa svim jer on to hoće preuzeti u kompletu.

Potpuno posjednuće

/8/

Denis

Tu sada dolazimo do jedne vrlo gadne stvari. Možemo li dobiti sliku ekstrema, odnosno onoga što se zove potpuno posjednuće? (Kotlar, 2011., 57, 108, 109)Kotlar, D. (2011.), Mala studija o nevidljivim ljudskim i neljudskim entitetima i utjecajima, Zadar, vlastita naklada, dostupno na: http://www.oslobadjanje.com/mala-studija.html

Nataša

Ah... sve oko fizičkog je crno... cijela površina fizičkog, kontakt postoji jedino između tog crnog i Uma kojim isto vlada...

Denis

Znači kompletna blokada duše?

Nataša

Duša uopće ne može kontaktirati s Umom, ona kontaktira samo s ovim dijelom Eteričnog i Astralnog koje je u fizičkom, ništa izvan toga. Čak ni ovaj dio Eteričnog koje okružuje fizičko. ... Strašno.

Denis

Kolike su šanse takve osobe da u trenutku smrti išta napravi? Kako će duša izaći iz toga u trenutku smrti?

Nataša

Nikako. Ako ovaj ne odluči da je pusti, neće. Ako mu je zbog bilo kojeg razloga interesantno da je ostavi, ostavit će je dolje. Ako mu više ne treba, ako je iskoristio sve što je mogao, onda će se maknuti, samo o njemu ovisi.

Denis

Ta bi duša onda mogla zaista dolje ostati, znači, ne bi se mogla uopće pravovremeno vratiti u Svjetlo, ili kako?

Nataša

Ona već za života... ona ima kontakt tamo s Višim Ja u smislu da stoji tamo, ali to je... pitanje je što se može uopće [učiniti]... ja dobivam sliku ekstrema u kojem se doslovno otkači i ovaj gornji dio, znači iznad Uma, vrati se [u Svjetlo] onaj dio koji se zapravo nije niti utjelovio.

Denis

A ovo dolje je ostalo blokirano, u mraku?

Nataša

Da, duša je dolje, ona je utjelovljena. ... ali dok god je živo, dok god postoji cijeli kompleks, postoji šansa da se pokuša iskobeljati. ... jer nitko u tom kompleksu ne može biti jači od duše. Ne može netko tko dolazi biti jači od domaćina.

Urok (ljudska misaona forma)

Bacanje je uroka, barem kada je riječ o našoj regiji, pojava koja je mnogo prisutnija nego što bismo očekivali32. Ovakvo nešto usuđujem se kazati s obzirom na sve do čega sam došao u radu s različitim osobama koje su na određeni način trpjele zbog posljedica takvog čina. Mislim da se sa sigurnošću može reći da je takva praksa prisutna u različitim oblicima i s različitim učincima otkako je “razumna” čovjeka, bez obzira što ona ne izgleda nimalo razumno. To također mogu donekle potvrditi na osnovi nekoliko slučajeva kod kojih se ispostavilo da osoba koja baca uroke “nije svoja”, tj. da je ili pod utjecajem mračnog entiteta ili da je imala “samskaričnih” (“prošloživotnih”) neraščišćenih poslova s žrtvom.

O principu djelovanja dosad nismo uspjeli doznati ništa posebno, ali on bi mogao biti na tragu “mehanizma” nekih vrsta molitvi. O učincima molitve na psihičko i fizičko zdravlje pojavio se i određeni broj znanstvenih studija (npr. Louchakova, 2007.;Louchakova, O. (2007.), The Prayer of the Heart, Ego-Transcendence and Adult Development. U: Existential Analysis, 18(2):261-287 Ai i sur., 2008.;Ai, A. L., Tice, T. N., Huang, B., Rodgers, W. i Bolling, S. F. (2008.), Types of prayer, optimism, and well-being of middle-aged and older patients undergoing open-heart surgery. U: Mental Health, Religion & Culture, 11(1):131-150 Stanley, 2009.),Stanley, R. (2009.), Types of Prayer, Heart Rate Variability, and Innate Healing. U: Zygon, 44(4):825-846 iako sumnjam da bi znanost, unutar okvira u kojima trenutno djeluje, mogla ponuditi zadovoljavajuće objašnjenje tog mehanizma. Studije učinka molitve kontroverzne su upravo zbog metodoloških razlika i ograničenja “laboratorijskog” okruženja33. Detalj koji bi možda mogao biti zanimljiv kad je riječ o bacanju uroka jest priznanje koliko je ljudi spremno upotrijebiti molitvu za nanošenje štete drugima. Larry Dossey (1997.)Dossey, L. (1997.), Can Prayer Harm?, 01.03.1997. (zadnja prom. 19.06.2012.), http://www.psychologytoday.com/articles/199703/can-prayer-harm, viđeno: 01.04.2013. navodi rezultate Gallupovog ispitivanja javnog mnijenja 1994. god. u SAD-u (ne npr. na Haitiju) prema kojem to čini čak 5% ispitanika. Uzme li se u obzir da je riječ samo o onima koji su to otvoreno priznali, stvarna bi brojka mogla biti još poraznija, posebice ako se uzme u obzir da je gotovo 80% američke populacije tog vremena redovito prakticiralo molitvu.

31 ^Nije sasvim jasno je li riječ o dijelu Eteričnog ili Astralnog tijela.
32 ^Detalj koji je meni misteriozan obraćanja su nekim hodžama koji pripravljaju svojevrsne “zapise” koji bi trebali drugima nanijeti štetu. Spominjanje zapisa nailazio sam i u kontekstu pomaganja i zaštite, pa se čini da čovjek za svoj novac može dobiti svašta od takvih ljudi.
33 ^Npr. nije svejedno koja vrsta molitve se prakticira, niti tko je izvodi i kome je namijenjena. Lako mi je zamisliti razliku između molitve naprednih duhovnih praktičara i grupe bakica iz lokalne župe. Obavještavanje osobe da će se za nju moliti moglo bi imati učinak ‘placeba’, ali i ‘noceba.’ Isto tako, valjalo bi nekako izmjeriti i psihičku “snagu” te osobe (ili možda bolje u ovom slučaju otvorenost ili blokiranost).

Posljedica nepoznavanja ili ignoriranja potencijala takve prakse prihvaćanje je raznolikih recepta koje danas otvoreno nude pojedini newagerski autori za koje želim vjerovati da ni sami ne znaju što čine. Krajnji je učinak vrlo individualan i u dobroj mjeri ovisi i o psihičkom stanju onih koji bacaju uroke (nekad ne znajući da to čine) i o psihičkom stanju onih kojima su namijenjeni. Prvi, često nesvjesni svoje sveukupne psihičke snage, ili možda bolje rečeno, vlastitog potencijala za mobiliziranje određenih “energija”, znaju nekritički koristiti formule za “ispravljanje” ili “pomaganje” onima koje “vole” ili za “blokiranje” onih za koje procjene da im predstavljaju određenu prijetnju, pa onda vizualiziraju slanje “crnih omotača” na njih, stavljaju ih u “prešu” ne bi li iz njih iscijedili negativnosti itd. Osim toga, na raspolaganju im je čitav niz tradicionalnih recepata koje neki, bez obzira što ih smatraju babarijama, ipak upotrijebe uz smijeh i šalu (“za svaki slučaj”) ne znajući da bi one mogle imati stvarni učinak baš u njihovom slučaju.

Mnogi ljudi koji ipak mogu prihvatiti činjenicu da postoje osobe kojima takva praksa nije strana, znaju se tješiti racionalizacijom “ono u što ne vjerujem na mene ne može djelovati”. Ovo nažalost samo po sebi ne objašnjava zašto većina nas nije osjetila posljedice prakse koja bi se mogla okarakterizirati kao bacanje uroka. Mi danas uglavnom ne znamo koja je stvarna zaštita od njih. Isto tako, moglo bi se reći da je prava sreća što većina praktičara ne zna niti ne sluti kakav je “mehanizam” u pozadini uspješnog čina. Nismo u stanju ni prepoznati moguće posljedice takvog čina. Trebalo bi vidjeti što je s osobama koje su “slučajno” ili iznenada i pod čudnim okolnostima završile na psihijatriji ili na traumatologiji, što im se stvarno dogodilo i tko im je poželio “sve najgore na svijetu”.

* * *

Naziv ‘misaona forma’ koji se koristi kao sinonim za uroke može se pronaći kod drugih autora (vidi Kotlar, 2011., 80-82)Kotlar, D. (2011.), Mala studija o nevidljivim ljudskim i neljudskim entitetima i utjecajima, Zadar, vlastita naklada, dostupno na: http://www.oslobadjanje.com/mala-studija.html i smatrati se entitetom o čijoj smo mogućoj manifestaciji doznali u dijelu razgovora koji slijedi.


/10/

Denis

[...] Možeš li dobiti model osobe na kojoj se vidi misaona forma druge osobe, neka kletva, neki urok ili tako nešto?

Nataša

Dobivam sliku da se netko stalno vrti u krug, znači, vidim sva tijela neke osobe i da stalno ispočetka... kao da stalno ide u krug, a nikad ne može završiti neki posao.

Denis

Ta osoba? Ali kako se to vidi? Aha, samo to tako vidiš, a ne vidiš samu misaonu formu... koja je poslana i koja je uzrok te vrtnje u krug?

Nataša

Znaš kako ti to izgleda, kao na onim starim programatorima od perilice koji su se vrtjeli i onda je trebao biti onaj zub da stane kad je kraj da ne preskoči. E, ovaj preskoči... znači što god osoba pokušava napraviti, uvijek nedostaje ta jedna stvar koja će zaustaviti u trenutku kad trebaš napraviti sljedeći korak iz tog kruga koji radiš, kao kad obavljaš neki posao koji se sastoji od četiri faze i sad ako je osoba bacila kletvu na drugu fazu tog tvog posla... Ti ćeš prvu fazu odraditi, drugu fazu kad odradiš isto, kao programator, trebalo bi doći do kraja i prebaciti u treću fazu, tebi će se druga faza stalno vrtjeti... ti nećeš moći izaći iz nje... što god to bilo, dakle jednostavno ne vidim to kao mjesto nakačenja na...

Denis

Ali ljudi znaju vidjeti [u promijenjenom stanju svijesti] određene forme koje mogu prepoznati kao da nisu njihove, nego od neke druge osobe. Najčešće je to da vide osobu koja je poslala urok.

Nataša

Oni to mogu vidjeti na mjestu na kojem to najčešće ostavlja takvog traga... to je na granici između Eteričnog i Astralnog... i njima to može blokirati dio Eteričnog ako je to taj dio “programatora” koji se onda... da jednostavno onda više nemaju životne energije da naprave taj sljedeći životni korak... da kad “vrti” dođe do te točke kada bi trebalo zaključiti i krenuti dalje, on to jednostavno ne može i krene ponovno ispočetka, ali to je točno kontakt Astralnog i Eteričnog, ne mora biti na fizičkom. Za fizičko je iscrpljujuće, ali ne treba fizički “znak”, mada može biti jer ovisi što je osoba koja je bacila urok željela postići. Dakle, kada ona na tom mjestu napravi nešto, to se može prebaciti iz Eteričnog u fizičko, tako da u fizičkom taj dio više ne funkcionira, znači, da može sve funkcionirati do tada, a tad ne funkcionira, u tom trenutku kad treba funkcionirati. Kao kad bi netko bacio urok da... netko tko trči na prepone, može trčati, a ne može preskočiti preponu i sad on trči i kad dođe do prepone ne može. To je trenutak u kojem više ne može.

Denis

Dobro, a to što je osoba poslala...

Nataša

... je povezano s osobom, prolazi kroz ovaj nesvjesni dio i izlazi van iz Astrala i ima poveznicu s osobom koja je poslala, znači ona ostaje u vezi.

Mislim da bi u daljnjim razmišljanjima o stvarnom potencijalu bacanja uroka u obzir valjalo uzeti već rečeno o pristupu udaljenim sadržajima, odnosno o pokazateljima koji govore u prilog ‘biološkoj nelokanosti’.

* * *

Čini se da će domena nakačenih entiteta do daljnjeg ostati na “rubu znanosti” jer je u pravom smislu na “rubu pameti” (Uma). Psihoterapeuti koji primjenjuju neku od terapija34 koje uključuju rad s ranije navedenim članovima psihičke množine poput podidentiteta i Ameba (bez obzira kako ih nazivaju) mogu s njima lako poistovjetiti entitete budući da im je njihovo postojanje neprihvatljivo ili strano i nepoznato. Terapija tako zna završiti uvjeravanjem klijenata da bi i takve “dijelove sebe” trebali uklopiti/integrirati u cjelovitost svoga ega.

Entitete (bez obzira bili oni ljudski poput astralnih fragmenata ili neljudski poput demonskih bića) znaju etiketirati kao “osobne demone” s kojima treba znati naučiti živjeti ili kako bi John O. Beahrs rekao “postati s njima prijatelj što onda može postati klijentova najveća prednost” (Beahrs, 1982., 127, 143).Beahrs, J. O. (1982.), Unity and Multiplicity – Multilevel Consciousness of Self in Hypnosis, Psychiatric Disorder and Mental Health, New York, Brunner/Mazel Zasad se ne bih mogao složiti s tim tvrdnjama jer, bez obzira što neki članovi psihičke množine mogu nalikovati upravo mračnim ili demonskim entitetima, nailazio sam na pojave koje je teško objasniti Amebama ili podidentitetima. Moguće je da se radi i o različitom shvaćanju riječi demonsko35, kao i o različitom shvaćanju metode otkrivanja i dosega primijenjene diferencijalne dijagnoze koja će, ako ne uključuje raspoznavanje takvih entiteta, te pojave tumačiti na drugačiji način i poistovjećivati ih s podidentitetom (Beahrs taj podidentitet naziva “Progoniteljem”, engl. Persecutor).

Alexander Lowen, na čije se demone i monstrume referira i Beahrs, psihoanalitički objašnjava kako “demoni” nastanjuju trbušnu šupljinu iz koje oponiraju egu uništavajući iluziju u kojoj osoba živi i na taj način njezin (ego) čine očajnim (Lowen, 1967., 128-130).Lowen, A. (1967.), The Betrayal of the Body, London, Collier Macmillan Limited Moguće, ali iz dosadašnjeg iskustva mogu reći da ih se često može pronaći i na leđima uz kralježnicu, na glavi ili spolnim organima i da se njihova osobna povijest bitno razlikuje od povijesti domaćina na kojem su se zatekli. Kada budu pronađeni, ne odaju dojam da jedva čekaju da ih se sasluša i uključi u diskusiju, već upravo suprotno – otvoreno negoduju, pokušavaju osobi skrenuti pažnju36, nerijetko stvaranjem neugodnih somatskih simptoma (npr. pritisak ili oštra bol).

Smatram da nije upitno treba li se osoba osloboditi nakačenog entiteta ili ne, uz pretpostavku da je zaista riječ o entitetu, a ne npr. Amebi ili podidentitetu. Isto tako, smatram da je prilično naivno uzimati zdravo za gotovo tvrdnje da su entiteti na osobi/domaćinu iz plemenitih pobuda. Mračni entitet je tu uvijek po nekom zadatku, bilo da je poslan ili da ga je sam domaćin prizvao u neznanju, i nema nikakvih problema s izvrtanjem činjenica, pa ni s time da se lažno predstavlja kao zaštitnik. Astralni fragmenti preminule osobe također mogu iznositi tvrdnje koje ne vrijede – npr. da su “oduvijek” na domaćinu, da ga “vole” i da “se brinu o njemu” ili da ga i dalje žele “zaštititi”, iako se tijekom postupka oslobađanja može utvrditi i trenutak njihovog nakačenja, kao i stvarni motivi zbog kojih se ne žele maknuti s domaćina. Bez izuzetka se može dobiti i priznanje da energetski iscrpljuju domaćina.

34 ^Npr. psihoanaliza, analitička psihologija, transakcijska analiza, općenito rad s ego-stanjima (engl. Ego-state therapy) ili rad s “dijelovima” (engl. Parts therapy) itd.
35 ^Beahrs smatra da su demoni uglavnom čista životna energija. Ovakva definicija ne govori previše budući da Beahrs nigdje nije objasnio što podrazumijeva pod životnom energijom (Beahrs, 1982., 127).Beahrs, J. O. (1982.), Unity and Multiplicity – Multilevel Consciousness of Self in Hypnosis, Psychiatric Disorder and Mental Health, New York, Brunner/Mazel Također, vladajuća znanost ne poznaje ništa nalik “životnoj energiji”. Dapače, to opasno naginje odbačenoj teoriji vitalizma. Možda se takva energija može izjednačiti s Freudovim (također neznanstvenim) libidom kojeg je Jung smatrao psihičkom energijom općenito. Ali što zaista jest psihička energija, ali i sve ostale energije, i dalje ostaje misterij unatoč tome što smo ih opisali nekim praktičnim formulama i zakonima.
36 ^Ekstremne slučajeve skretanja pažnje pronašao sam kod žrtava vanzemaljskih manipulacija koje znaju uključivati i implantiranje aktivnih ili pasivnih entiteta/nakačenja. Kada bi se osoba uspjela vratiti u situaciju manipulacije, trenutno bi uslijedila potpuno nepovezana “ugodnija” scena – idila plaže, proplanak, netaknuta priroda i tome slično. Možda bi takve nelogične i brze promjene scene koje ni na jedan način ne potiče voditelj za vrijeme rada u promijenjenom stanju svijesti mogle biti dobro mjesto i za istraživanje tzv. sindroma lažnih sjećanja (engl. False Memory Syndrome ili FMS).

Tuđe (vanjske) misaone forme

Prilikom pretresanja “inventara” Podsvijesti došli smo do misaonih formi koje se također mogu smatrati entitetima u najširem smislu te riječi. Zbog njihove specifične funkcije navodim ih posebno:

/29/

Nataša

[...] Između [Uma i Eteričnog] imamo podidentitete, Amebe... pazi, imamo misaone forme. Te misaone forme uopće ne vidim kao naše. Vidim ih kao mali oblačić koji je prošao kroz Um i nalazi se tu u prostoru naše Podsvijesti... i to je... te misaone forme zapravo predstavljaju nekakve reklame ili nekakvu propagandu.

Denis

Znači one imaju neku svoju snagu?

Nataša

Dakle, misao koja se formira u našem Umu, formira se na osnovi misaone forme koja je stigla k nama, a nije naša, kao da netko na taj način može pokupiti informacije. Ta informacija kasnije ne izlazi izvan nas, ali izlazi kroz nas van. Shvaćaš? Nije došla misaona forma, pokupila nešto iz Uma i izašla van. Ona je došla, u Umu je potakla nešto što smo mi onda prihvatili kao svoje i izrekli ili napravili. Dakle, nije da je netko došao pa “opljačkao” naš Um i informacije. Nego smo mi to dočekali i napravili onda kroz svoje ponašanje ono što je ta forma uvjetovala kod nas.

Denis

I što se dalje događa s tom misaonom formom?

Nataša

Ništa, ona se rasprši u onom trenutku kada to izvršimo. Ona je zapravo energija, ona nije nikakav sadržaj koji će ostati, ona nema potrebe, samo ako se mi naviknemo da tako na osnovi tih vanjskih informacija koje dolaze uključujemo u Um, onda ovo dolje [Biće] nema šanse da se uključi...

Denis

Uopće dođe do izražaja?

Nataša

Da. Stalno se sve gore događa [u Umu].

Denis

Reci mi, te misaone forme, ako ih usporediš s Amebama, kako ti to izgleda?

Nataša

Ove su puno fleksibilnije i puno su pokretnije, Amebe su naše u smislu da su imale... mi smo imali nešto u svom Astralu što je omogućilo da one i ostanu s nama i kao što sam ti rekla, misaone forme se raspadnu, one nisu od istog materijala, one su energetski...

Denis

Znači nisu od istog “materijala”?

Nataša

Nisu.

Uzmemo li u obzir krajnji, nadasve manipulativan, učinak ovakvih misaonih formi postavlja se pitanje koji bi mogli biti njihovi izvori.

 

 

 

 

Astralno tijelo, koje prema Radnom modelu prožima Eterično i fizičko tijelo, trebalo bi imati sasvim određeni, od životne važnosti utjecaj na ta tijela. Budući da je to područje izvan dosega svjesnog Uma, ono također pripada tzv. nesvjesnom i za potrebe Radnog modela, a u nedostatku boljeg naziva, zvat ću ga tjelesno nesvjesno. U 4. sam poglavlju sugerirao da bi Eterično tijelo moglo imati i funkciju prilagodnog/spojnog elementa (engl. coupling) što omogućuje informiranje fizičkog tijela sadržajima iz Astralnog. Ovo ni na koji način ne isključuje mogućnost da građa fizičkog tijela, tj. ono što smatramo materijom, već sama po sebi nema nekakvu svjesnost (npr. zahvaljujući kojoj bi se elektroni nalazili u tzv. orbitalama atoma, a kemijski elementi međusobno povezivali). Ovdje vidim dvije vrste interakcije: tzv. svjesnog koje uključuje Um (koji je u Astralu) i živčani sustav s mozgom kao specijaliziranim organom za takvu interakciju. Druga, doslovno životno važna interakcija jest ona koja drži tijelo živim i koja omogućuje da svaka stanica zna što joj je za činiti u okviru složene strukture tkiva, organa i čitavog organizma.

Kognitivna znanost poznaje ‘utjelovljenu kognitivnost’ (engl. Embodied cognition) koja je zajednička svim onim teorijama kod kojih se kognitivne reprezentacije i operacije zasnivaju na njihovom fizičkom kontekstu (Niedenthal i sur., 2005., 186)Niedenthal, P. M. i sur. (2005.), Embodiment in Attitudes, Social Perception, and Emotion. U: Personality and Social Psychology Review, 9(3):184-211, misleći pritom na periferni živčani sustav, a ne na sam mozak (poznat i kao ‘središnji živčani sustav’). Takve bi teorije trebale osigurati da tumačenje svjesnosti ostane u okvirima fizičkog tijela, onoga koje može biti spoznato jedino materijalistički. One nude rezervnu poziciju u tumačenju tzv. nesvjesnog ako njegovo svođenje na epifenomen mozga bude neprihvatljivo. Ovako se ono može protumačiti kao epifenomen tijela.

DNK kao antena

Fizičko tijelo, kao jedino koje je znanstveno priznato, nije samo predmet psihologije već i niz drugih disciplina od kojih valja izdvojiti različite grane biologije. One su se uspjele spustiti na razinu stanice, proučavajući njezine sastavne dijelove kao da je riječ o veličanstvenom satnom mehanizmu, kojeg baš kao ni sve ostale mehanizme ne krasi nikakva svjesnost.

Neortodoksni istraživači poput Mae-Wan Ho uopće ne dvoje je li fizičko tijelo svjesno ili ne. Ho smatra da se živa tkiva ponašaju poput tzv. tekućih kristala1 (Ho, 2007., 217)Ho, M.-W. (2008.), The Rainbow and the Worm, 3rd edition, Singapore, World Scientific Publishing, a tjelesna se svjesnost distribuira cjelokupnom matricom tekućih kristala koja povezuje svaku stanicu sa svim ostalima (Ho, 2007., 237)Ho, M.-W. (2008.), The Rainbow and the Worm, 3rd edition, Singapore, World Scientific Publishing. Iako su saznanja o živim tkivima kao tekućim kristalima prisutna već nekoliko desetljeća, ortodoksna biologija usmjerena je na istraživanja same stanice ne obraćajući dovoljno pažnje na vezivne tvari i na okruženje u kojem se nalaze stanice. Posebna pažnja u istraživanjima pridaje se DNK koja bi trebala objasniti sve što se tiče “programa” fizičkog razvitka i opstanka. Donedavno se smatralo da je otprilike 98% građe DNK “otpad” (engl. junk) i da u stvari ničemu ne služi s obzirom na to da su u tom dijelu pronađene sekvence koje se ponavljaju2. Drugu krajnost ovakvom omalovažavanju strukture predstavljaju preuveličavanja uloge DNK, bilo da je riječ o zdravom ili bolesnom organizmu, na što ću se osvrnuti u nastavku.

U mojoj prvoj ozbiljnijoj kontemplaciji na temu DNK i naizgled besmislenog nizanja sličnih ili jednakih “elemenata” pojavila mi se misao o anteni Yagi ili “ribljoj kosti”3 koja bi neupućenima mogla izgledati upravo kao nepotrebno slaganje žičanih elemenata. Nepotrebno zato što čak i kada ih se većina ukloni, neće se nužno dogoditi ništa značajno, tj. i dalje ćemo moći primati signal. Ipak, ovo bi moglo vrijediti samo u slučaju da je signal dovoljno jak, tj. da smo dovoljno blizu odašiljača. To “nepotrebno” nizanje ima sasvim praktičnu svrhu – povećanje usmjerenosti (smanjuje utjecaj okolnih signala) i tzv. “dobiti” (engl. gain), tj. pojačanja koje će omogućiti bolji prijem.

1 ^Međustanje materije između krutog i tekućeg stanja u kojem je sačuvana kristalna struktura i međupovezanost bez obzira na postignutu visoku fleksibilnost.
2 ^Ovdje je riječ o još jednom od mnogih primjera praktične redukcije materijalističkog redukcionizma. Takvi se primjeri pojavljuju kad se nešto ne uspijeva razumjeti i protumačiti. Da se autoritet materijalističkog redukcionizma ne bi doveo u pitanje, on ono nerazumljivo pokušava arogantno objasniti onime što mu je razumljivo. Tako se u ovom slučaju tvrdi da ‘junk’ predstavlja tek svojevrsno groblje virusa s kojima smo se borili u prošlosti!
3 ^Antena Yagi-Uda ili samo antena Yagi, vrsta je antene koja se najčešće koristi u području radijskog i televizijskog signala koji nije u mikrovalnom području (za što se koriste parabolične antene, tzv. “tanjuri”). “Riblja kost” je modernija izvedba i tako je prozvana jer izgledom podsjeća na riblji kostur.

Iako se ovakva analogija s uklanjanjem nepotrebnog ne može dosljedno primijeniti na DNK, sama ideja antene, odnosno ideja da bi DNK mogla biti sofisticirana antena, omogućila mi je da dođem do još nekih informacija koje idu u prilog tome.

/9/

Denis

Imam nešto vezano za genetiku i DNK, pa ako možeš komentirati sljedeće: govore nam da je sve zapisano u DNK i da je ona ta koja definira naše [fizičko] tijelo. Razmišljao sam je li moguće da je DNK u stvari samo antena namještena tako da “lovi” dio našeg Astrala? Odnosno, da je naša DNK drugačija, recimo da je “opremljenija” antena, vjerojatno bismo pomoću nje mogli uloviti puno više sadržaja.

Nataša

DNK ima jedan... zadatak koji se trenutno tumači kao osnovni i samo njega možemo pojmiti... a to je da DNK daje tehničke karakteristike “vozila” i mi biramo tehničke karakteristike vozila u koje ćemo doći... biramo ono vozilo u kojem ćemo moći proći ono što smo odlučili proći i za to nam između ostaloga trebaju neke karakteristike kao npr. hoćemo li imati neka ograničenja ili nećemo. DNK je nosilac informacija, a kad je nešto nosilac informacija, a nije sama informacija, onda to znači da može prenositi različite informacije. Nije isto biti informacija ili nosilac informacija.

Denis

Tako je, nije isto biti [memorijski] disk i ono što je na njemu zapisano.

Nataša

Što sve “nosilac informacija” može? Koje informacije može nositi? One na koje je podešen da ih može primati i dalje otpuštati. Mi trebamo naučiti... onako kako sada informacija koju nosi o tehničkom vozilu pomaže da nastane nova stanica, tako trebamo naučiti kako predati dalje druge informacije koje su nam dostupne... Znači mi u sebi imamo nešto što je nosilac informacija, nešto što prenosi informaciju, mi je trebamo naučiti prenositi dalje pomoću naše DNK.

Ideja da bi DNK mogla ne samo primati nego i “otpuštati”, tj. sama odašiljati informacije, ne bi trebala čuditi ako pretpostavimo da je ona antena: antena po svojoj konstrukciji (otvoreni titrajni krug) omogućava rezonanciju/usklađenost s frekvencijom dolaznog signala, a zbog tzv. reciprociteta kao njene fundamentalne osobine, ima i mogućnost odašiljanja na istoj frekvenciji.

Nismo ustanovili kome bi DNK mogla dalje prenositi signal, ali moglo bi se pretpostaviti da se na taj način odvija međustanična komunikacija. Jedan od mogućih principa prijenosa bit će spomenut u nastavku.

/9/

Denis

Dobro, možda mi svjesno ne znamo primati informacije, ali mislim da smo ih itekako primili...

Nataša

A vjerojatno ih i odašiljemo, samo nemam pojma kamo... ono što mi je za sada donekle rasvijetljeno jest da DNK nosi informacije, dakle ona je prijenosnik informacija za ovo “vozilo” [fizičko/Eterično tijelo]. Kad kažem prijenosnik, to znači da ona prenosi informacije sa stanice na stanicu i da se stanice razmnožavaju. Ona prenese informaciju na stanicu i ta je stanica onda ima. DNK može izaći iz stanice, ali ona i dalje ima informaciju. Ona ju je prenijela stanici, ona više ne mora biti prisutna... za razliku od onoga što se smatra da je DNK, da je ona sama po sebi informacija. I da informacije više nema ako je makneš. To nije istina.

“Fantomska” DNK

Nisam istraživao je li netko pokušao izvući DNK iz stanice i vidjeti hoće li, i koliko dugo, stanica nastaviti normalno funkcionirati, ali sam naišao na “kontroverznu” pojavu tzv. fantomske DNK, skraćeno od ‘fantomska DNK in vitro’ (Gariaev, 1994.)Gariaev, P. P. (1994.), Wave based genome, Moscow. Ed. Obshestv. Pol’za. (rusko izdanje). O čemu je ovdje riječ? Peter P. Gariaev kaže da je još 1985. uočio da ako se uzorak DNK osvijetli laserskom zrakom, to rezultira mjerljivim “tragom” koji u prostoru ostaje još neko vrijeme nakon uklanjanja uzorka. Korišteni mjerni instrument uspio je detektirati “fantoma”. Kako bi se utvrdilo da se ne radi o pogrešci, eksperiment se opetovano izvodio pomoću različitih drugih pripravaka, ali se “fantom” beziznimno pojavljivao samo u slučaju DNK. Ovo je otkriće kasnije dovelo do razvitka teorije valnog genoma (engl. Wave genome theory) i tzv. kvantnog bioračunala koje omogućuje čitanje/skeniranje polja koje stvara DNK, ali i stvaranje/odašiljanje “signala” koji može primiti DNK živog organizma. Gariaev uspoređuje DNK upravo s antenom, što je u skladu s mojim ranije spomenutim razmišljanjima.


Praktična primjena prikazana je na laboratorijskim miševima na način da im je najprije uništena gušterača trovanjem smrtnom dozom alloxana4. Nakon toga im je odaslan “signal” koji je za sobom ostavljao pripravak DNK-a zdrave gušterače što je potaklo proces regeneracije i omogućilo da miševi prežive. Bez takve intervencije, miševi bi uginuli od dijabetesa nakon 3-4 dana (Gariaev i sur., 2007.)Gariaev P. P. i sur. (2007.), An effect of modulated electromagnetic radiation on the progression of alloxan diabetes in rats. U: Bulletin of Experimental Biology and Medicine, 2: 155-158 (rusko izdanje). Dakle, zbog osvjetljivanja živih miševa laserskom svjetlošću koja nosi informaciju o zdravoj gušterači, došlo je do iscjeljivanja. Da stvar bude još dramatičnija, takvo iscjeljivanje uspješno je izvedeno i s udaljenosti od 20km. Gariaev smatra da bi se na taj način mogli vrlo uspješno liječiti onkološki pacijenti, ali i da bi se mogli zaustaviti virusni i bakterijski paraziti na usjevima. Ovo mi pomalo nalikuje na ono što je navodno obećavao tzv. Rifeov generator5 koji nije mogao iščitavati DNK, ali je omogućavao uništavanje patogena, s time što se kao izvor “signala” koristilo modulirano svjetlo plazme, a ne laserske zrake. Takav izvor “signala” ispuštao je rezonantnu frekvenciju mikroorganizama koje je trebalo uništiti. Gariaev u spomenutom otkriću iznosi još jednu zanimljivu tezu:

“Ovo istraživanje pokazuje da se ključan dio informacije, koja je već snimljena i koja se još uvijek snima kao kvazi-govor u kromosomima svih organizama na našem planetu, vjerojatno tiče semantičkog eksobiološkog6 utjecaja, budući da se DNK, s obzirom na njegovu valnu bio-računalnost, ponaša poput svojevrsne antene koja osim unutrašnjih utjecaja i promjena u organizmu može primati i one koje se nalaze izvan njega.” (Gariaev i sur., 2001., moj prijevod i podebljanja)

Gariaev, P. P. i sur. (2001.), The DNA-wave biocomputer. U: CASYS” – International Journal of Computing Anticipatory Systems, Liege, Belgium, 10:290-310

 

“This research shows, that the key part of the information, already recorded and still being recorded as quasi-speech in the chromosomes of all organisms on our planet, may concern semantic exobiological influences, since in regard to DNA-wave biocomputation, DNA acts as a kind of aerial open to the reception of not only the internal influences and changes within the organism but to those outside it as well.”

Drugim riječima, Gariaev na određeni način sugerira tzv. inteligentni dizajn7 i to izvan- ili nad-zemaljski, a znanstvene teze koje govore u prilog inteligentnom dizajnu vonjaju na znanstveni kreacionizam, moderniji oponent evolucionizmu. Ovo bi mogao biti sasvim dovoljan razlog da pronađeni “fantom” do daljnjega ostane u mraku vladajuće znanosti koja ga ignorira.

Projekt ENCODE

Bez obzira je li sve što Gariaev govori istina ili pak primjer znanstvene (ili newagerske) fantastike, izgleda da bi se stvari za evolucioniste u budućnosti mogle razvijati u zabrinjavajućem smjeru. Naime, krajem ljeta 2012. g. preko 400 odlično financiranih znanstvenika s vrhunskim životopisima i radnim uvjetima iz konzorcija ENCODE8 obratili su se javnosti nakon 5 godina istraživanja (i korištenja brutalne sile računala9) s informacijom da je teza o DNK “otpadu” netočna. Sekvenciranjem tog dijela (oko 98% ukupne DNK) ustvrdili su da 80% ima sasvim određenu funkciju u regulaciji aktivacije gena. Na osnovi takvih rezultata neki su sudionici izašli ili prije bi se reklo “istrčali” u javnost s nekim preranim zaključcima:

“‘Regulacijski elementi su oni koji uključuju i isključuju gene’ kaže profesor Mike Snyder, glavni istraživač konzorcija Encode sa Sveučilišta u Stanfordu. ‘Mnoge razlike među ljudima proizlaze iz razlike u učinkovitosti tih regulacijskih elemenata. Mislimo da su varijacije veće kod regulacijskih elemenata nego kod samih gena’”. (Jha, 2012., moj prijevod)

Jha, A. (2012.), Breakthrough study overturns theory of 'junk DNA' in genome, 05.09.2012, http://www.guardian.co.uk/science/2012/sep/05/genes-genome-junk-dna-encode, viđeno: 11.09.2012.

 

“‘Regulatory elements are the things that turn genes on and off,’ says Professor Mike Snyder of Stanford University, who was a principal investigator in the Encode consortium. ‘Much of the difference between people is due to the differences in the efficiency of these regulatory elements. There are more variants, we think, in the regulatory elements than in the genes themselves.’”

Kako će se sve Snyderova “razlika u učinkovitosti” dalje tumačiti tek će se pokazati. Vjerujem da neće zapeti za oko onima koji su inače fascinirani svojom “izabranošću” i koji u spomenutom zaključku ne pronalaze novu znanstvenu potvrdu o tome da su neki pojedinci, narodi ili rase naprednije jer, eto, njihova DNK ima “učinkovitije regulacijske elemente”.

4 ^Citotoksična supstancija koja djeluje razarajuće, posebice na β-stanice gušterače što dovodi do dijabetesa tipa I.
5 ^Danas postoji više izvora koji tvrde da nude Rifeove generatore (po izumitelju Royal R. Rifeu). Čini se da je u većini slučajeva ipak riječ samo o patetičnim kopijama kojima nedostaje kritična komponenta cijelog sustava, korištenje svjetla, a ne mehaničke/piezoelektrične sonde kao prijenosnika frekvencije koja bi trebala uništiti parazitske organizme. Većina modernih izvedbi je u SAD-u dobila i sudski epilog zbog megalomanskih izjava ponuđača.
6 ^Vanzemaljska biologija
7 ^“Inteligentni dizajn” (engl. Intelligent Design, skraćeno ID) jedan je oblik kreacionizma (ima ih nekoliko) koji bez spominjanja Boga kao stvoritelja nudi moderniju teleološku (svrhovitu) osnovu za stvaranje svijeta koji se ne temelji na slučajnostima i “prirodnoj selekciji” (najprilagodljivijih).
8 ^Skraćeno od ‘Enciklopedija DNK elemenata’.
9 ^Spominje se 300 godina računalnog vremena što u propagandnoj poruci može izgledati privlačno. Nažalost takav podatak sam po sebi ne govori mnogo. Nalikuje podatku da je npr. za uklanjanje šume bilo potrebno 30 mjeseci rezanja, što bez spominjanja podatka kolika je brutalna sila korištena (izražena brojem sjekira, motornih pila, buldožerima itd.) ne daje jasnu sliku o količini obavljenog posla.

Projekt ENCODE dodao je još malo ulja na vatru u “svetom ratu” između evolucionista i pristaša kreacionizma, “inteligentnog dizajna” i svih ostalih antievolucionista (sa stajališta prvospomenutih “pravovjernika”). Neki evolucionisti odaju dojam da se osjećaju izdanima, pa umjesto da ENCODE vide kao napredak u otkrivanju stvarne uloge DNK-a, njih više zabrinjava što bi takva objava mogla poslužiti kao snažan argument protivničkom taboru.

T. Ryan Gregory poziva se na “zdrav razum” (Gregory, 2012.)Gregory, T. R. (2007.), The onion test, 25.04.2007., http://www.genomicron.evolverzone.com/2007/04/onion-test/, viđeno: 01.10.2012. jer nije moguće da je za tako malo gena potrebno tako puno “materijala.” Može se postaviti i pitanje koliko ima zdravog razuma u tome što je Gregoryju za objavljivanje nekoliko stotina znakova na svom blogu bilo potrebno nekoliko stotina milijuna “znakova” programskog koda10. Gregory svoj tekst završava napomenom koja bi nas trebala utješiti: ako nešto i jest “otpad”, to ne znači da je potpuno beskorisno (s time bi se zasigurno složili balegari).

Neki propagandisti evolucionizma uložili su dosta vremena i energije za stvaranje priča u koje se “otpadna” DNK sasvim lijepo uklapa. Jednu je ispričao i Carl Zimmer, o tome da taj dio sadrži ostatke naše evolucijske borbe s različitim vanjskim utjecajima:

“‘Junk’ DNK je sačinjena od DNK segmenata nalik parazitima, poznatim kao mobilni genetski elementi, koji mogu stvarati svoje nove kopije koje se onda mogu ponovno ubaciti u genom. Neki mobilni genetski elementi najprije su bili virusi koji su svoje gene integrirali u genom svog domaćina. Izvor drugih mobilnih genetskih elemenata tajanstveniji je. Jednom kada se udome u genomu domaćina, mobilni genetski elementi mogu stvoriti na tisuće kopija koje zauzimaju veliki prostor.” (Zimmer i Emlen, 2012., 132, moj prijevod)

Zimmer, C. i Emlen, D. (2012.), Evolution – Making Sense of Life, Greenwood Village, Roberts and Company Publishers

 

“Instead, it is made up of parasite-like segments of DNA, known as mobile genetic elements, with the capacity to make new copies of themselves that can then be reinserted into the genome. Some mobile genetic elements originated as viruses that integrated their genes into the genome of their host. The origins of other mobile genetic elements are more mysterious. Once they become established in their host genome, mobile genetic elements can proliferate into thousands of copies and take up large amounts of space.”

Za razliku od tajanstvenog Zimmera, ENCODE želi sugerirati da je nekadašnji “otpad” u stvari program koji upravlja puno manjom bazom podataka gena koji onda zaista mogu biti gotovo identični kod čovjeka i vinske mušice.

Na pitanje što je s preostalih 20% koji nisu sekvencirani, Ewan Birney, glavni koordinator analize i glasnogovornik ENCODE-a, odgovara da su do sad imali prilike proučiti “samo” 147 vrsta stanica i da se očekuje da će se pokazati, ako se istraživanje bude i dalje provodilo, da ni preostale vrste stanica nisu “otpad” (Luskin, 2012.).Luskin, C. (2012.), Already Outdated: Will Carl Zimmer Update His New Evolution Textbook on Junk DNA?, 10.09.2012., http://www.evolutionnews.org/2012/09/already_outdate_1064151.html, viđeno: 30.09.2012. Treba vidjeti kako će se ovo dalje razvijati i hoće li se nakon razotkrivanja ostatka netko zapitati tko je i gdje je (inteligentni) programer. Trebat će odgovoriti i na pitanje gdje se nalazi informacija o prostornom rasporedu, tj. kako se primjerice na tjemenu stvaraju stanice koje tvore vlasi kose, a na vrhovima prstima one koje čine nokte? Ako te stanice imaju različito aktivne “regulacijske elemente” iste DNK, postavlja se pitanje kako se DNK različito aktivira na različitim pozicijama u fizičkom tijelu. Ni teorije o “gradijentima morfogena” ne uspijevaju pronaći zadovoljavajuće objašnjenje za tu pojavu.

Smatram da je ranije spomenuti Gregory ponudio i jedan vrlo zgodan test prije negoli je počela uzbuna zbog objave ENCODE i na kojeg bi se u budućnosti evolucionisti još mogli referirati. Nazvao ga je ‘test lukom’ (engl. Onion test) koji bi trebao navesti na razmišljanje je li cijeli “otpad”11 stvarno funkcionalan, tj. je li zaista svrhovit (Gregory, 2007.).Gregory, T. R. (2007.), The onion test, 25.04.2007., http://www.genomicron.evolverzone.com/2007/04/onion-test/, viđeno: 01.10.2012. Luk ima puno dulju DNK od čovjeka, ali isto tako među različitim lukovicama postoje velike razlike u veličini nekodirajućeg dijela. Testno pitanje glasi: “Što bi lukovica X trebala napraviti sa za petinu više regulacije, strukturnog održavanja ili bilo kojom drugom općenitom funkcijom nego lukovica Y iz iste obitelji?” Odgovor na pitanje je predvidljiv – ništa. Potpuno se slažem s predloženim odgovorom jer je luk i dalje luk. Ovaj test možda doživi i trenutak u kojem će napokon postati jasno, nakon još par milijardi utrošenih na daljnja istraživanja, da kraća ili dulja antena suštinski ne utječe na sadržaj primljenog programa. DNK luka, bila ona duža ili kraća od ljudske, može primiti samo upute kako izgraditi luk.

Da će se još puno novaca i vremena utrošiti ustrajući na evolucionizmu i doživljaju funkcionalnosti DNK na striktno molekularnoj razini pokazuju i studije (npr. Graur i sur., 2013.Graur, D. i sur. (2013.), On the Immortality of Television Sets: “Function” in the Human Genome According to the Evolution-Free Gospel of ENCODE. U: Genome Biol. Evol. 5(3):578-590, doi:10.1093/gbe/evt028; Rands i sur., 2014.)Rands, C. M. i sur. (2014.), 8.2% of the Human Genome Is Constrained: Variation in Rates of Turnover across Functional Element Classes in the Human Lineage. U: PLoS Genet, 10(7): e1004525, doi:10.1371/journal.pgen.1004525 koje su uslijedile kritizirajući ENCODE-ovo tumačenje DNK-a.

10 ^Pojednostavljena programska lista uključuje “program za blogiranje” (što može biti i internetski pretraživač), operacijski sustav računala ili mobilnog uređaja, komunikacijski program za internet, niz transportnih i zaštitnih programa u mrežnoj opremi i program web poslužitelja potreban za prikaz web stranica bloga.
11 ^Gregory kaže da ne želi koristiti izraz “junk”, već nekodirajući dio DNK, engl. non-coding DNA.

“Genetski” poremećaji

Unutar ograničenja znanstvene paradigme “prirode i društva”, kada je riječ o prvoj kategoriji, prirodi, na DNK se zna gledati kao na ključ u borbi s različitim bolestima i poremećajima. Ovo se nameće kao prirodan zaključak u slučajevima kada je kod bolesne osobe moguće zamijetiti određene defekte/mutacije u strukturi DNK, bilo da su one urođene ili stečene. Iz toga logično slijedi da bi ispravljanje DNK dovelo do ozdravljenja (nestanka bolesti). Čak i kada bismo razmotrili mogućnost da je DNK antena, sve ranije spomenuto i dalje bi imalo smisla: ako netko ošteti antenu, njenim popravkom doći će i do poboljšanja prijama.

Ovo ipak nije cijela jednadžba. Do poboljšanja prijema (i daljnjeg primanja neiskvarenih informacija za rast novih i zdravih stanica) doći će samo uz pretpostavku da je izvor signala ostao nepromijenjen (“čist/zdrav” signal). Nikakve koristi nema od postavljanja nove antene na krov (ili popravljanje postojeće) ako je ujedno došlo do kvara na odašiljaču ili do izobličenja izvornog signala. “Zdrava” DNK trebala bi biti samo nužan preduvjet na fizičkoj razini za fizičko zdravlje. Ako je došlo do poremećaja u Astralu, to će rezultirati daljnjim primanjem “bolesnog” signala što može dovesti i do deformacije DNK.

Kada bi vladajuća znanost prihvatila mogućnost da postoji koncept DNK kao antene, onda bi se možda moglo i prihvatiti da npr. tumori i karcinomi izazvani tzv. kancerogenim supstancijama ili elektromagnetskom radijacijom12 nisu ista stvar kao kad su izazvani ozbiljnim poremećajem u Astralnom tijelu (ili jednostavnije psihi), bez obzira na isti rezultat vidljiv na fizičkoj razini. Prejudicira li se time da su svi tumori psihičkog porijekla13? Mislim da nisu jer, ako ništa drugo, ne treba zaboraviti na Eterično tijelo. Nema razloga da se određene promjene na eteričnoj razini ne mogu reflektirati i na fizičko tijelo. Isto tako, postavlja se pitanje koliko “zdravo” može ostati Astralno tijelo zbog “eteričnih” promjena (ovdje mi prvo na pamet padaju poremećaji zbog utjecaja određenih kemijskih supstancija koje su neupitni kancerogeni).

Misterij karcinogeneze

S tumorima i karcinomima znanost se bori već više od stoljeća. Uzrok njihova nastanka, osim kod točno određenih kemikalija, i dalje nije poznat, a lista osumnjičenih kao da je svakim danom sve veća. Posebna pažnja pridaje se genetskim predispozicijama, a propaganda je toliko glasna i zastrašujuća da se neke žene čak odlučuju na preventivnu histeroktomiju ili mastektomiju ne bi li smanjile rizik od dobivanja tumora, osobito kad postoji pozitivna obiteljska anamneza.

Ipak, cijela priča o genetskim predispozicijama izgleda vrlo klimavo. Isto tako, čini se da “sporadični” (genetski neodređeni) tumori nisu samo izuzetak već pravilo na što upućuje i sljedeća izjava Ane Soto i Carlosa Sonnenscheina:

“‘Sporadični’ karcinomi čine više od 95% svih ljudskih karcinoma. S druge strane, urođeni karcinomi (manje od 5% svih karcinoma) diskretna su podklasa, proizašla iz zametnutih mutacija različitog biološkog uzroka, koja se uglavnom pojavljuje u ranom djetinjstvu i/ili mladosti; takvi se karcinomi nazivaju nasljednim urođenim greškama u razvoju.” (Soto i Sonnenschein, 2011., 333, moj prijevod)

Soto, A. M. i Sonnenschein, C. (2011.), The tissue organization field theory of cancer: A testable replacement for the somatic mutation theory. U: Bioessays, 33:332-340

 

“‘Sporadic’ cancers represent over 95% of the cancers in humans. On the other hand, inherited cancers (less than 5% of total cancers) are a discrete subclass, mediated by germline mutations that have a distinct natural history, mostly appearing in early childhood and/or young adults; they have been called inherited inborn errors of development.”

Znanost na fizičkoj razini ne uspijeva pronaći čak niti razliku između “stanice raka” i zdrave stanice za čime traga više od stoljeća (Sonnenschein i Soto, 2011.)Sonnenschein, C. i Soto, A. M. (2011.), The Death of the Cancer Cell. U: Cancer Res 2011(71):4334-4337. Prevladavajuće vjerovanje i dalje je ‘teorija somatske mutacije’ koja govori o početku stvaranja raka i tzv. metastaziranju (engl. Somatic mutation theory, skraćeno SMT). Radi se o vjerovanju da se uzrok bolesti nalazi na staničnoj razini, pa ga tamo treba i tražiti. Uzme li se u obzir postojanje Astrala (kao polja informacije iz kojeg stanice putem DNK-antene primaju svoj “program”), takva potraga za razlikom “zdrave” i “kancerogene” stanice nalikuje traženju razlike u vanjskom izgledu dva radio prijemnika zato što jedan svira zabavnu glazbu, a drugi prenosi neku horror-dramu.

12 ^Istraživanja su pokazala da zračenje mobilnih telefona dovodi do izumiranja neurona u mozgu pa je Leif Salford zato izjavio da je četvrtina svjetske populacije u ovome trenutku izložena “najvećem biološkom eksperimentu do sada provedenom na čovjeku” (Ho, 2008., 181-183).Ho, M.-W. (2008.), The Rainbow and the Worm, 3rd edition, Singapore, World Scientific Publishing
13 ^Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) izvješćuje da je kod 50% slučajeva oboljelih od karcinoma prisutna i neka psihička bolest, ponajviše depresija i anksioznost (Kolappa, Henderson i Kishore, 2013.).Kolappa, K., Henderson, D. C. i Kishore, S. P. (2013.), No physical health without mental health: lessons unlearned? U: Bulletin of the World Health Organization, 91: 2013(1):1-80

Znanstveni protuargument jest da je dokazano da “kancerogene” stanice imaju drugačije gene od normalnih stanica. Da, i to na određeni način ide u prilog tezi da kod živih bića softver mijenja hardver (5. poglavlje). Prva vidljiva/mjerljiva pojava na fizičkoj razini u slučaju karcinoma izazvanog neprobavljivim šokom14 vidljiva je na mozgu. To je znanstvenom metodologijom dokazao spomenuti Ryke Hamer (5. poglavlje) koji je prvi zamijetio korelaciju između stvaranja tumora i HH obilježja na CT snimkama mozga suprotno postojećoj teoriji o karcinogenezi, ali i o metastazama.

Ortodoksni istraživači također vjeruju kako sam početak bolesti (karcinogeneza) može biti uvjetovan mutacijom DNK-a u jednoj jedinoj stanici (tzv. unicelularno načelo) (Nowell, 1976.)15,Nowell, P. C. (1976.), The Clonal Evolution of Tumor Cell Populations. U: Science, New Series, 194(4260):23-28 a trenutak nastajanja (lat. statu nascendi) tumora za znanost je i dalje neuhvatljiv i nerazjašnjen misterij. Ana Soto i Carlos Sonnenschein kažu:

“Najveći misterij karcinogeneze i dalje je upravo prvi korak zato što je teško zamisliti kako bi se brojne genetske promjene u stanicama raka mogle proizvesti u bilo kojoj stanici kao posljedica pojedinačnog izlaganja agensu koji oštećuje DNK, ili zašto bi trebali proći mjeseci ili godine da bi učinci tih promjena bili postali vidljivi.” (Soto i Sonnenschein, 2011., 334, moj prijevod)

Soto, A. M. i Sonnenschein, C. (2011.), The tissue organization field theory of cancer: A testable replacement for the somatic mutation theory. U: Bioessays, 33:332-340

 

“The prime mystery in carcinogenesis remains the very first step, because it is hard to imagine how the numerous genetic changes found in cancer cells could have been produced in any cell as the result of a single exposure to a DNA-damaging agent, or why months or years should have to elapse before the effect of these changes is observed.”

Budući da se traga za mehanicističkom promjenom, to mi nalikuje na pokušaj otkrivanja na koji način radio-prijemnik započinje s prijemom određenog programa pa se tako pažljivo sluša npr. nekakav “klik” sklopke za uključenje, pokušava uočiti pomicanje dugmeta za namještanje frekvencije ili izvlačenje antene iz kućišta. Ali ništa se mehaničkoga ne događa – radio-prijemnik cijelo je vrijeme uključen, a na prijemnoj frekvenciji dolazi do prekida postojećeg programa i započinje novi za koji bi se moglo reći da je svojevrsni poziv na uzbunu/mobilizaciju. Za pretpostaviti je da bi do prekida postojećeg programa moglo doći i zbog pojavljivanja “napadačkog” signala iz nekog drugog (neprijateljskog?) izvora.

Kad bi se ovakvi scenariji uzeli u obzir, možda bi se napokon otvorio prostor za nove ideje o tome što stoji iza poveće liste psihosomatskih i autoimunih16 poremećaja (vidi 12. poglavlje). Takvu etiketu zaslužuje puno veći broj bolesti nego što ih je sada, uključujući brojne tumore koji se mogu razviti u osoba koje nisu bile izložene djelovanju kancerogenih supstancija, ali su zato itekako bile izložene kancerogenim međuljudskim odnosima i situacijama (civilizaciji u najširem smislu). Osim toga, sama (parazitska) priroda nakačenja iz 6. poglavlja vrlo lako može dovesti do promjena u Eteričnom i Astralnom tijelu što će postati ishodište za razvoj ozbiljnih fizioloških poremećaja.

Spomenutu usporedbu radijskog sustava i proučavanja tumora možemo smatrati neprimjerenom i ostaviti je po strani. U tom slučaju bih se na trenutak osvrnuo na jednu drugu neprimjerenost koja je već dugo neizbježna praksa u proučavanju tumora, ali i općenito drugih pojava kod živih bića. Riječ o tzv. istraživanjima in vivo ili radu sa živim uzorcima stanica i tkiva koja je moguće provoditi samo do određene mjere, tj. do određenog stupnja povećanja. Razlog tome je tehničke prirode jer “analitička zraka” elektronskog mikroskopa kod jako velikih povećanja doslovno ubija promatrani uzorak17. Drugim riječima, fundamentalna istraživanja života zasnivaju se na mrtvim uzorcima. Koliko nam mrtve stanice mogu reći o životu? Promatranjem živih stanica u različitim etapama razvoja vrlo se teško može odgovoriti na izazov odgonetanja dinamičnosti životnih procesa. Upitnost rada s mrtvim uzorcima mogla bi se primijeniti i na područje moderne dijagnostike, recimo krvne analize. Nažalost pojam analize “žive” krvi (engl. Live Blood Analysis, kraće LBA) uglavnom se pojavljuje u naslovima o “holističkim praktičarima” koji su je koristili kao osnovu za promoviranje (skupih) nutricionističkih pripravaka (npr. Ernst, 2005.).Ernst, E. (2005.), A new era of scientific discovery?, 12.07.2005., http://www.guardian.co.uk/society/2005/jul/12/health.science, viđeno: 17.05.2013.

14 ^Ovo Hamer naziva Željeznim pravilom raka ili Prvim biološkim prirodnim zakonom, za što je glavni kriterij istovremeno doživljavanje šoka na tri razine: psiha – mozak – organ (Hamer, 2007., 1).Hamer, R. G. (2007.), Scientific Chart of Germanic New Medicine, Alaurín el Grande, Amici di Dirk, Ediciones de la Nueva Medicina S. L.
15 ^Ako ovo izgleda kao vremešna referencija, valja reći da je ona i dalje aktualna. Kako je Peter C. Nowell došao do zaključka da tumor nastaje od jedne jedine stanice? Stanice tumora imaju identičan genski materijal pa se zato smatraju klonovima, a jedino prihvatljivo objašnjenje za nastanak klonova jest da potječu od jedne te iste stanice. Nowell nije ostao na tome, već je ponudio i hipotezu da tumor nastaje po mehanizmu prirodne selekcije, pa tako “kancerogene” stanice jednostavno brojčano nadmaše “normalne” zato što su prilagodljivije u danim okolnostima! Njihovo ubijanje npr. višestrukim kemoterapijama može dovesti do otpornosti preživjelih stanica, tj. da prestanu “reagirati na terapiju”. Je li uzrok recidiva koji su itekako česti to što preživjele stanice i dalje nastavljaju primati drugačiji, možda čak novoprilagođen program iz Astrala? Hoće li se ovo nazivati ‘oštećenje ili reprogramiranje Astrala’ ili ‘prirodna selekcija’ mislim da za bolesnika ne čini neku razliku. Za vladajuću paradigmu pitanje prirodne selekcije i dalje je važno i koristi se kao prihvaćen argument u objašnjavanju zašto “stanice raka” postaju otporne na kemoterapiju (Pepper, 2011., 128)Pepper, J. W. (2011.), Somatic Evolution of Acquired Drug Resistance in Cancer. U: D. Gioeli (ur.), Targeted Therapies – Mechanisms of Resistance (Molecular and Translational Medicine), Humana Press (str. 127-134) čime se želi opravdati visok stupanj mortaliteta oboljelih. Insistiranje na ovakvom pristupu omogućavaju i daljnja financiranja za razvoj novih medikamenata.
16 ^Ovakvi nazivi primjeri su pojmova čije korištenje stvara iluziju da onaj tko ih rabi zna o čemu govori, ali to nažalost nije tako. To je samo dijagnostička etiketa za nepoznanicu s kojom ne znaju što bi trebali učiniti, o kojoj nedostaje osnovno znanje o nastanku, nestanku ili ponovnom pojavljivanju.
17 ^Postoje barem dva zabilježena primjera učinkovitog mikroskopiranja živih uzoraka koji su, moglo bi se reći, postali klasici urotničkog štiva kada je riječ o terapiji karcinoma. Prvi je ‘univerzalni mikroskop’, Royal R. Rifea za koji se tvrdi da je mogao postići povećanja do 31 000 pa i čak do 60 000 puta bez uništavanja živog uzorka (Seidel i Winter, 1944.).Seidel, S. i Winter, E. (1944.), The New Microscopes. U: The Smithsonian Report, The Annual Report of the Board of Regents of The Smithsonian Institution, 237(2), dostupno na: http://www.rifevideos.com/1944_smithsonian_report_of_the_rife_universal_microscope.html, viđeno: 17.05.2013. Drugi je ‘somatoskop’ Gastona-Michela Naessensa s povećanjem do 30 000 puta (Barrett, 2002.).Barrett, S. (2002.), Fanciful Claims for 714X, http://www.quackwatch.org/01QuackeryRelatedTopics/Cancer/714x.html, viđeno: 17.07.2013.

* * *

Što oboljeli od tumora ili karcinoma danas može očekivati kad se obrati zdravstvenim ustanovama? Ortodoksni se pristup ne temelji na stvarnoj znanosti o prirodi tumora, već na znanstvenoj fantastici koja i dalje vjeruje da se treba brutalno razračunati sa “stanicama raka” koje su prilagodljivije od onih “normalnih”. To onda podrazumijeva i korištenje brutalne sile pa se stanice koje su izmakle kontroli napadaju kemijski, radiološki ili kirurški kako bi se bolesniku “pomoglo” da se što prije vrati u svakodnevnicu koja ga je i dovela u takvo stanje. Bolničko osoblje može izliječenima mahnuti uz dobre želje i opasku da “smanje brzinu”, baš kao što bi automehaničar to isto rekao vozaču koji je sa servisa preuzeo popravljeni automobil kojeg je razbio u jurnjavi. Ovisno o tome je li se oboljeli javio dovoljno rano ili nije, šanse za njegovo preživljavanje dobrim će se dijelom temeljiti na statistici. Nakon “izlječenja” najvjerojatnije će do kraja života trebati pratiti tzv. (bio)markere i strahovati zbog njihovih vrijednosti uzimajući prigodne medikamente da markeri ne bi “podivljali”.

Slučaj “Ryke G. Hamer” i Germanske nove medicine

Ryke G. Hamer preživio je šok zbog smrti svoga sina zbog čega je obolio od karcinoma prostate koji je uspio sanirati na vrijeme ortodoksnim pristupom. To ga je potaknulo na istraživanje tumora te je nakon dva desetljeća predstavio ’Germansku novu medicinu’ (GNM) koja na potpuno drugačiji način objašnjava početak i razvoj bolesti i koja nudi vrlo učinkovitu dijagnostičku metodu iščitavanjem onoga što radiolozi i dalje smatraju greškama u CT skenovima. Ponudio je i svoj način vođenja pacijenta kroz sve faze ozdravljenja, a pomoću kojeg je s velikim uspjehom pomagao osobama s karcinomom u terminalnoj fazi. Zbog toga je bio nagrađen izgonom iz akademske zajednice, oduzimanjem liječničke licence, sudskim progonom, zatvaranjem i ignoriranjem.

Ako npr. uzmemo istraživanje o učinkovitosti tzv. citotoksičnih kemoterapija (Morgan, Wardy i Bartonz, 2004.),Morgan, G., Wardy, R. i Bartonz, M. (2004.), The Contribution of Cytotoxic Chemotherapy to 5-year Survival in Adult Malignancies. U: Clinical Oncology 16: 549-560 onda takva ortodoksna metoda omogućuje preživljavanje sljedećih 5 godina u tek nešto više od 2% slučajeva (2,3% Australija, 2,1% SAD). Ovdje treba naglasiti da preživljavanje i izlječenje nije ista stvar i lako je moguće da je u skupini preživjelih velik broj onih koji i dalje imaju tumore i određene poteškoće.

Zašto je Hamer osuđen i pritvoren? Prema pisanju The Lanceta, zato što je ovaj “šarlatanski iscjelitelj” svojim neortodoksnim metodama stajao života nekoliko desetaka pacijenata, a navodi se i da je Hamer liječio 20 000 osoba (Glass,1997.).Glass, N. (1997.), German 'quack healer' arrested. U: The Lancet, 349 (9066):1679 Drugi, vrlo bijesan izvor (Deckers, 2008.),Deckers, A. (2008.), Tot durch Ryke Geerd Hamer, 12.8.2008., http://www.ariplex.com/ama/ama_ham2.htm, viđeno: 12.10.2012. pokušava stvoriti listu Hamerovih žrtava pa je dosad nabrojao njih 149. Spojimo li ova dva podatka, ispada da je stopa preživljavanja Hamerove medicine 99,25% što zvuči upravo fantastično kad to usporedimo s ranije spomenutim rezultatima. Ipak, za jedan “neortodoksni” pristup to i dalje nije dovoljno dobar rezultat jer njegovi praktikanti ne mogu dobiti “licence to kill” koju danas ima svatko tko propisuje “kemoterapiju” kojoj moramo vjerovati (i na koju smo često osuđeni) jer je propisuje vladajuća znanost.

Ako je Hamerov terapijski pristup upitan, smatram da je njegova dijagnostička metoda vrijedna pažnje. Hamerova GNM do daljnjeg ostaje tabu, iako primjerice Søren Ventegodt i sur. (Ventegodt, Andersen i Merrick, 2005.)Ventegodt, S., Andersen, N. J. i Merrick, J. (2005.), Rationality and Irrationality in Ryke Geerd Hamer’s System for Holistic Treatment of Metastatic Cancer. U: TheScientificWorldJOURNAL 5:93-102 pozivaju na provjeru 5 prirodnih zakona GNM-a i holističkog pristupa tumorskim oboljenjima. Ipak, radi se o izuzetku, a ne pravilu.

“Klonite se stresa” i “doživjeti stotu”

Ovdje bih se nakratko osvrnuo na stres na koji rado prstom upiru predstavnici kako ortodoksne, tako i tzv. alternativne medicine kada žele prokazati dežurnog krivca za sve veći broj poremećaja i oboljenja, u što spadaju i tumori. Iako postoje određene teorije o nasljednoj predodređenosti za stres što bi ga svrstalo u kategoriju priroda, ipak postoji puno duža tradicija prema kojoj je on simptom koji pripada kategoriji društvo. Modernu civilizaciju prepoznajemo kao okruženje s visokom razinom stresa.


Priča o stresu zapravo je postala toliko rasprostranjena da svi smatraju da znaju o čemu se radi, pa je ponekad samo spominjanje te riječi dovoljno za prekid bilo kakve daljnje diskusije. Primjerice, definicija koja stresnu situaciju određuje četirima komponentama, novošću, nepredvidljivošću, prijetnjom egu i/ili smanjenim osjećajem kontrole (engl. kratica NUTS18), nije od velike koristi pri postavljanju dijagnoze jer je preopćenita. Liječnik bi s pacijentom trebao provesti prilično mnogo vremena da s obzirom na takve kriterije eventualno dođe do stvarnog izvora stresa, a za što on danas nema vremena19. Čak kada bi se određeno stresno stanje ili situacija identificirala, ortodoksni pristup to još uvijek ne bi uspio dovesti u vezu s razvojem tumora na određenim dijelovima fizičkog tijela.

S druge strane, prognani Hamer identificirao je niz situacija koje rezultiraju određenim oboljenjima ako su za osobu bile stresne i dovele je do šoka. Kao primjer navest ću razloge koje navodi u slučaju intraduktalnog karcinoma dojke. Uzrokom razvoja ovog oboljenja na lijevoj dojci kod biološke (ili urođene) ljevakinje20 može biti konflikt koji je žena doživjela kao “odvajanje od partnera” (Hamer, 2007., 122).Hamer, R. G. (2007.), Scientific Chart of Germanic New Medicine, Alaurín el Grande, Amici di Dirk, Ediciones de la Nueva Medicina S. L. Konflikt koji je žena doživjela kao “odvajanje od djeteta” može dovesti do razvoja oboljenja na istoj dojci, ali ovoga puta kod dešnjakinje (Hamer, 2007., 135).Hamer, R. G. (2007.), Scientific Chart of Germanic New Medicine, Alaurín el Grande, Amici di Dirk, Ediciones de la Nueva Medicina S. L. U slučaju nastanka oboljenja desne dojke vrijedi obrnuto – kod ljevakinje konflikt leži u razdvajanju od djeteta, a kod dešnjakinje u razdvajanju od partnera (Hamer, 2007., 135)21.Hamer, R. G. (2007.), Scientific Chart of Germanic New Medicine, Alaurín el Grande, Amici di Dirk, Ediciones de la Nueva Medicina S. L. Spomenutog “partnera” i “dijete” trebalo bi uzeti vrlo (psiho)plastično. Izgleda da žena ne mora biti biološka majka osobi od koje se razdvojila, ona ju je mogla doživljavati i odnositi se prema njoj kao prema biološkom djetetu. “Partner” iz opisa također može biti otac, brat, prijatelj, suradnik, rođak itd. Isto tako, razdvajanje nije nužno fizičko, neke bi osobe već samu promjenu u odnosu mogle doživjeti kao pravu tragediju.

Iako nema razloga zaustaviti se samo na Hamerovim otkrićima, smatram da oni daju dobru osnovu za daljnje istraživanje fenomena karcinogeneze i da pokazuju izniman značaj upravo psihičke komponente u nekim slučajevima. Čini se da prema Hamerovim kriterijima u početku baš i nema velike potrebe za “kopanjem” po tzv. nesvjesnom. Oboljelima u mnogim slučajevima ne bi trebao biti prevelik problem prepoznati situaciju ili odnos koji ih tišti, ali potrebno je i razumijevanje da je to uzrok koji je doveo do njihovog poremećaja. Pokušaj rješavanja konflikta koji je doveo do promjene u programu Astrala, a koji se odražava na zbivanja u Eteričnom i fizičkom tijelu, u takvim slučajevima može biti od životne važnosti. Nažalost, kod ortodoksnog pristupa oboljeli uglavnom dobiva preporuku da se “kloni stresa” i najčešće mu se ne govori da bi trebao preispitati i svoje psihičko zdravlje. Zašto je to tako i koliko u tome ima prste farmaceutska industrija sve teže je razlučiti budući da su sad već uspješno odgojene generacije koje rješenje za brz oporavak traže u šarenim pilulama, bilo da je riječ o fizičkom ili o psihičkom zdravlju.

Svoja rješenja za problematiku stresa nude i mnoge druge industrije, pa tako i ona turistička koja aktivno promovira bijeg iz “stresnog” okruženja. Iako bi to moglo samo privremeno ukloniti izvor iritacije i omogućiti “opuštanje”, mnogi i dalje nisu spremni priznati samima sebi da kamo god krenuli ne mogu pobjeći od sebe samih. Mnogi turistički aranžmani (programi) kao da su koncipirani imajući to u vidu, pa ljudi znaju biti toliko pretrpani aktivnostima da im takvo odmaranje može postati stresno, samo na drugačiji način. U “borbi protiv stresa” sve je značajnija ponuda tzv. wellness industrije koja bi nas nakon intenzivnih dnevnih aktivnosti trebala opustiti najrazličitijim metodama, između ostalog i programima “pomlađivanja” (engl. Rejuvenation).

18 ^Engl. Novelty, Unpredictability, Threat to the ego, and/or diminished Sense of control (Juster i Marin, 2011., 2).Juster, R.-P. i Marin, M.-F. (2011.), Genetics and Stress – Is there a Link? U: Mammothmagazine, 9:1-2
19 ^Štopericu u svojim rukama drži sustav zdravstvenog osiguranja zbog kojeg u susretima liječnika i pacijenta veću važnost dobiva administrativna i “strojna” obrada (dijagnostičkom aparaturom), nego liječnička obrada koja bi se u svojoj srži trebala temeljiti na ljudskom razgovoru budući da takav razgovor u odnosu liječnika i pacijenta može imati iscjeljujuću moć (nažalost i razarajući, ponekad ravan izricanju smrtne kazne).
20 ^Hamer za ovo nudi praktičan “test pljeskanja” – kad želimo zapljeskati, ona ruka koja je iznad i kojom lupamo po drugoj ruci, predstavlja dominantnu ruku (Hamer, 2007., 5).Hamer, R. G. (2007.), Scientific Chart of Germanic New Medicine, Alaurín el Grande, Amici di Dirk, Ediciones de la Nueva Medicina S. L.
21 ^U slučaju nekih drugih oboljenja dojke, Hamer nudi niz drugih uzroka, npr. zabrinutost za partnera ili svađu s partnerom, konflikt u odnosu “majka-kći”, konflikt “gnijezda” (doma) i zabrinutost zbog nemogućnosti prehranjivanja djeteta ili obitelji (Hamer, 2007., 17, 34, 45, 50).Hamer, R. G. (2007.), Scientific Chart of Germanic New Medicine, Alaurín el Grande, Amici di Dirk, Ediciones de la Nueva Medicina S. L.

Ne treba sumnjati ni da se mnogi potajno nadaju da mogu doživjeti stotu. Fenomen dugovječnosti postao je jednim dijelom i predmetom znanstvenih istraživanja. Napori su usmjereni prema potrazi za “genom mladosti” i “genom starenja”, ne uzimajući u obzir mogućnost da bi “program starenja” koji se traži u genima u najboljem slučaju mogao biti puka replikacija softvera koji se nalazi na nekoj drugoj razini. Smatram da su veće šanse da se uslijed promjena koje se događaju u Astralu promijeni i DNK.

Oštećenja u antenskom sustavu svakako bi mogla utjecati na prijem programa i bilo bi važno sačuvati “tehničke karakteristike” DNK, ali čak i da te karakteristike ostanu besprijekorne, približavanje kraju emitiranja programa neće se zaustaviti. Vladajuća znanost zasad ostaje na proučavanju fizičkih oštećenja i mutacije gena, a rezultati istraživanja provedenih na stogodišnjacima pomalo su zbunjujući. Prema dosadašnjem sekvenciranju njihovog DNK utvrđeno je da ne postoji jedan gen odgovoran za dugovječnost, ali niti da postoji jedinstvena grupa gena. Upravo suprotno, pokazalo se da svaka osoba ima svoju kombinaciju “dugovječnih gena”22 što ovakvim objavama ne daje puno kredibiliteta.

Stanična raznovrsnost

Detalj koji mi je također privukao pažnju kad se radi o fizičkome tijelu jest i spomenuti broj različitih vrsta stanica. U projektu ENCODE navodi se da se radilo sa 147 vrsta stanica i da to nije sve što postoji. U pokušaju pronalaženja stvarnog broja stanica naišao sam na broj od 210, 230 ili 411 stanica, što uključuje i 145 različitih vrsta neurona. Ewan Birney kaže da ih imamo nekoliko tisuća (Yong, 2012a.).Yong, E. (2012a.), ENCODE: the rough guide to the human genome, 09.05.2012., http://blogs.discovermagazine.com/notrocketscience/2012/09/05/encode-the-rough-guide-to-the-human-genome/, viđeno: 30.09.2012. Kako je moguće da postoje takve razlike? Je li samo riječ o različitim kategorizacijama? Cui bono?23

Objašnjenje ovoga leži u tome što različite “vrste” stanica imaju različito “aktiviranu” DNK pa na taj način “različite” DNK stvaraju različite vrste stanica od jednakih gradivnih elemenata. Ipak, postavlja se pitanje postoji li npr. suštinska razlika između stanica koje izlučuju serotonin i stanica koje izlučuju endorfin ili onih koje izlučuju inzulin? Ako “aktivacijsku različitost” prevedemo na model antene to bi moglo značiti sljedeće: za dobivanje 100 različitih vrsta programa (radijskog ili televizijskog) potrebno nam je 100 “različitih” antena budući se svaki program ima svoju frekvenciju. Čini li ovo usporedbu DNK s antenom upitnom? Ne nužno jer kao što postoji jedna DNK za različite stanične “programe” ili aktivacije, tako su odavna u upotrebi antene koje već samom mehaničkom konstrukcijom omogućuju dobar prijem signala različitih programa. Riječ je o tzv. širokopojasnim antenama.

Model antene ukazuje i na još jednu iznimno važnu činjenicu – ista antena čak ako je ugođena na samo jednu frekvenciju/program (“uskopojasna”), u dva različita grada, regije ili države može primati potpuno različite sadržaje, što govori o važnosti lokacije/položajnosti za primljenu informaciju. Zašto bi DNK kao antena bila drugačija? Važnost lokacije govori u prilog tome da bi trebala postojati neka “šira slika” koja kaže da recimo na poziciji bubrega može doći samo do stvaranja stanica koje čine bubrežna tkiva i da se stanice ne mogu razviti u području glave, pored zubala ili mozga. Takve i slične kombinacije rezultirale bi stvaranjem kojekakvih čudovišta i ukazivale na postojanje pogrešne informacije o lokaciji. Nužnost postojanja “šire slike” (nacrta) proizlazi i iz činjenice da se cjelokupni organizam stvara preobrazbom jednih te istih vrsta stanica – onih embrionalnih24 matičnih koje se prvih nekoliko dana po začeću odlikuju totipotentnošću25 i nakon toga pluripotentnošću. Pitanje prenatalnog razvoja embrija u organizam glavno je područje zanimanja razvojne biologije koja primjerice više od stoljeća ne uspijeva odgovoriti na pitanje tzv. determinacije (Ho, 2007., 223).Ho, M.-W. (2008.), The Rainbow and the Worm, 3rd edition, Singapore, World Scientific Publishing

22 ^Npr. Mary Carmichael, navodeći druge izvore, govori da je za dugovječnost zaslužno od 33 do 70 gena kad se uspoređuje DNK stogodišnjaka i ostatka populacije (Carmichael, 2010.).Carmichael, M. (2010.), Scientists Discover the Fountain of Youth! Or Not., 01.07.2010., http://www.thedailybeast.com/newsweek/blogs/the-human-condition/2010/07/01/scientists-discover-the-fountain-of-youth-or-not.html, viđeno: 22.02.2013. Voditeljicu tima Paolu Sebastiani pitali su mogu li se rezultati dobiveni kod stogodišnjaka iskoristiti za predviđanje prosječnog životnog vijeka. Odgovor je očekivano bio negativan. Mali “problem” s nazivanjem tih 70 gena “genima dugovječnosti” jest i to što ih se može naći čak u 15% opće populacije. To je previše s obzirom na to da će se na 6000 ljudi pojaviti tek jedan stogodišnjak, a što iznosi samo 0,0167%.
23 ^Lat. ‘Tko profitira?’ ili ‘U čiju korist?’
24 ^Pored embrionalnog (engl. ES cells ili ESC), postoji i tkivni tip matičnih stanica koje se za vrijeme trudnoće nalaze u pupkovini, posteljici i amnionskoj tekućini. U odrasloj dobi prisutne su u različitim tkivima i organskim sustavima od kojih je možda najznačajnija koštana srž.
25 ^Mogućnost preobrazbe u bilo koju stanicu pa tako i stvaranje cjelokupnog organizma (ali i izvanembrionalnog tkiva poput placente). Za razliku od totipotentnosti, pluripotentnost ukazuje na još uvijek vrlo visok potencijal diferencijacije u različite stanice i tkiva.

Determinacija određuje potencijal razvitka matrične stanice u različita tkiva, hijerarhijska je i događa se u više koraka. Potencijal matičnih stanica, logično, svakom novom determinacijom opada jer s vremenom dolazi do razvoja svih tkiva potrebnih za funkcionalni organizam. Ovaj princip se dokazuje tako da se dio matičnih stanica odvoji od ostatka embrija prije nego dođe do sljedeće determinacije i transplantira na novu lokaciju ili nacijepi na drugi embrio u kojem će se nastaviti razvijati u skladu s okolinom jer i dalje zadržavaju potencijal razvoja u različita tkiva pa i cjelokupni organizam. Ako do odvajanja dođe nakon determinacije, stanice se nastavljaju razvijati u tkivo koje odgovara mjestu s kojeg su bile uzete. Mae-Wan Ho (2007., 223)Ho, M.-W. (2008.), The Rainbow and the Worm, 3rd edition, Singapore, World Scientific Publishing objašnjava da budući da je takva determiniranost prijenosna (upisana u uzeti uzorak stanica), to je poticalo generacije razvojnih biologa da bezuspješno tragaju za specifičnom kemikalijom (tzv. morfogen) koja bi bila zaslužna za takvo mijenjanje svojstva matičnih stanica. Anne Ephrussi i Daniel St Johnston (2004., 143)Ephrussi, A. i St Johnston, D. (2004.), Seeing Is Believing: The Bicoid Morphogen Gradient Matures. U: Cell, 116:143-152 potvrđuju da je priroda takvih determinanti (morfogena) i dalje nepoznata, a molekula odgovorna za determinaciju nije pronađena.

Vraćajući se na spomenute “serotoninske”, “endorfinske” ili “inzulinske” stanice, po čemu se one suštinski razlikuju? Imaju li one različite gradivne elemente ili samo različite funkcije? Evidentno je da “vrte” različite programe na različitim pozicijama u tijelu26, ali ipak koriste istu antenu kojom mogu dobiti informaciju kako da određeni dio stanice zaista bude fiziološki drugačiji od ostalih.

Ne govore li nam upravo embrionalne matične stanice koje se mogu “preobraziti” u bilo koju stanicu da među svim tim “vrstama” nema suštinske razlike? Postavlja se pitanje je li to osobina te “marke” stanice ili “veselog i živahnog” programa za razvoj ploda koji primaju za vrijeme rasta u majčinoj utrobi i koji se kasnije zamjenjuje mnogo ozbiljnijim programima (naposljetku, čak i onima koji uključuju sadržaje “za odrasle”)? Odgovor na to pitanje nije moguće pronaći pukim iščitavanjem genetskog koda na što također podsjeća Mae-Wan Ho:

“Ni jedna količina identificiranih ‘razvojnih gena’ ili ostalih dijelova molekularne mašinerije genomike i pripadajuće ‘sistemske biologije’ nije ni mrvicu pridonijela u razrješenju tog misterija.” (Ho, 2008., 222, moj prijevod)

Ho, M.-W. (2008.), The Rainbow and the Worm, 3rd edition, Singapore, World Scientific Publishing

 

“No amount of identifying ‘development genes’ or other molecular nuts and bolts in genomics and related ‘system biology’ have contributed iota to solving that mistery.”

Postavlja se pitanje: kako to da stanice takvog potencijala nestaju i kako to da matične stanice “odraslih” nisu jednako potentne kao embrionalne? Je li odgovor jednostavan, da je to stvar evolucije, stupnja koji još nismo dosegli ili pak se radi o nestanku informacije (programa) o takvoj staničnoj funkcionalnosti?

Genska/stanična terapija

Tko bi mogao profitirati od trenutno prihvaćenog tumačenja raznovrsnosti? Priča o stotinama vrsta stanica pomalo me podsjeća i na priču o autoindustriji i trgovanju originalnim rezervnim dijelovima (ugrađenim u ovlaštenom servisu) koji navodno čine velik dio ukupnog prihoda te industrije. Broj marki i modela osobnih automobila vrlo je velik, danas možda doseže i nekoliko stotina, ali u suštini je riječ o istom proizvodu: svi Fordovi modeli imaju četiri kotača za kotrljanje po podlozi, a pokreće ih neki pogon, baš kao i Renaultove ili Mazdine modele. Bilo koji model može se koristiti i za usluge taksija i za prijevoz voća i za turističko putovanje. Njihovo korištenje ne čini suštinsku razliku, niti postoji pravilo da mi kada pozovem taksi treba doći Fordov model, da za prijevoz jabuka trebam koristiti Renault, a da Mazdom trebam putovati na more. Nadalje, u sva se vozila, ako su dizelaši, najčešće ugrađuje tzv. Bosch pumpa istoimenog proizvođača, što nas vraća na spomenute “originalne rezervne dijelove”.

Ovlašteni Fordov servis/prodavač kazat će vam da oni prodaju i ugrađuju isključivo Ford “Bosch” pumpe, a isto ćete čuti i od prodavača drugih marki automobila. Kome odgovara ovakva “raznovrsnost” marki istog proizvoda? Pa zacijelo proizvođačima i serviserima jer će tako na istoj stvari dodatno zaraditi prodajući je u drugoj ambalaži. Ne bi me začudilo da farmaceutske korporacije već imaju u vidu ovakav poslovni model po kojem bi mogle ponuditi “originalnu” gensku terapiju za “serotoninske”, “endorfinske”, “inzulinske” i stotinu drugih “marki” stanica.

26 ^Smatram da bi trebalo ukazivati i na važnost međustanične komunikacije i njezinu sveprisutnost. Nema razloga da ne povjerujemo kako svaka stvorena stanica postaje svojevrsni mini-primopredajnik koji dojavljuje koje je “vrste” i gdje se nalazi u tijelu ne bi li takvu informaciju novostvorene stanice mogle iskoristiti za vlastito lociranje. Ovakvo se fantaziranje lako može pobiti u slučaju stvorenih organa, kad se može reći da npr. stanice bubrega uvijek stvaraju stanice bubrega. Ipak i u tom slučaju čini se da postoji jedna nepoznanica: kako to da je njihov broj konačan? Je li poželjan broj bubrežnih stanica za određenu starosnu dob samo jedna od varijabli pohranjena negdje u DNK ili je i ta informacija pohranjena negdje drugdje, pa čak i posljedica sveukupne međustanične komunikacije?

Farmacija danas svoj “održivi razvoj” temelji na nekoliko stvari: na snižavanju kriterija za bolesno stanje (spuštanje tzv. markera), “edukaciji” o novim opasnostima za zdravlje zbog kojih bi trebalo pribjegavati njihovim preventivnim medikamentima i na izmišljanju novih poremećaja što je posebno plodonosno upravo u psihijatriji koja bilježi pravu inflaciju novih dijagnoza (vidi 11. poglavlje). Ideja nije samo pridobiti nove, već i što duže zadržati postojeće kupce. Uklapa li se u ovo genska terapija koja bi odmah mogla ponuditi konačno rješenje problema? Zasad se uklapa jer, kako stvari stoje, “pacijent” će se trebati višekratno izlagati terapijama, a situacija se može i zakomplicirati što će zasigurno povećati ukupne troškove takvog tretmana.

Nema sumnje da će se postupak genske terapije s vremenom usavršiti27 čime bi cijeli posao mogao postati farmaceutski zlatni rudnik. Situacija bi mogla izgledati ovako: identificirat će se gen (ili grupa gena) čija mutacija povećava mogućnost pojavljivanja određenog oboljenja (potkrijepljeno statistikom “koja ne laže”), na što će se nadovezati propagandna kampanja (po potrebi začinjenu s primjerom neke slavne osobe) koja će navesti krdo na preventivnu gensku terapiju. Čak i da je riječ o jednokratnom postupku, postojat će mogućnost propagiranja novih opasnosti. Možda će postojati i “poremećaj tjedna/mjeseca” kada će se ljudi pojačano “educirati” i informirati gdje mogu dobiti svoju terapiju – to bi sloganu “bolje spriječiti nego liječiti” moglo dati jednu sasvim novu (financijsku) dimenziju.

Područje genske terapije svojevremeno je uzdrmala “šokantna” odluka Europskog suda koji je zabranio patentiranje procedura koje uključuju embrionalne matične stanice. Ta je odluka za neke “praktične” Umove novi izvor strahovanja jer je smatraju ozbiljnom prijetnjom za europsku konkurentnost, ali i za osnovna ljudska prava u Europi (Plomer, 2011.).Plomer, A. (2011.), EU ban on stem cell patents is a threat both to science and the rule of law, 12.12.2011., http://www.guardian.co.uk/science/blog/2011/dec/12/eu-ban-stem-cell-patents, viđeno: 20.10.2012. Dirljiva racionalizacija jer takva zabrana investiciju u stvari čini “rizičnijom”, odnosno pronalaske manje atraktivnima zbog nemogućnosti patentne zaštite, pa stoga nije u skladu s daljnjim “održivim razvojem” financijskog blagostanja investitora kojima je spomenuta dobrobit čovječanstva/Europljana ipak sekundarna (jer sve je to samo biznis, pa i spominjanje “dobrobiti čovječanstva” ukoliko je to neophodno za ostvarivanje dobiti).

Reproduktivno i terapijsko kloniranje

Čeprkanje po stanici dovelo je i do ideja da bi se mogli stvoriti klonovi koji bi svi baštinili izabrane “dobre gene” i na taj način bi se način mogle stvoriti kontrolirane vrste. Kloniranje bi trebalo omogućiti i dobivanje podobnog tkiva koje ne bi imalo problema s odbacivanjem nakon transplantacije za što danas još uvijek postoji rizik. Taj rizik primaoca zasad osuđuje na doživotno uzimanje “lijekova” koji bi trebali spriječiti tzv. imunološku reakciju (imunogenezu, engl. immunogenicity) i odbacivanje transplantata kao stranog tkiva (možda zato što nosi informacije iz stranog Astrala?!).

Kloniranje je počelo 1958. g. na žabama, a malo tko je bio pošteđen propagande o ovci Dolly stvorenoj 1997. g. koja je prebrzo uginula. Zašto se to dogodilo i zašto su i dalje klonirane životinje abnormalne? John B. Gurdon kaže da je za razumijevanje ovog problema ključno to što su uzimane stanice odraslih životinja (Gurdon, 2005., 43).Gurdon, J. B. (2005.), Reproductive cloning: past, present and future. U: Ethics, Law and Moral Philosophy of Reproductive Biomedicine, 1(1):43-44 Može se pretpostaviti da bi to automatski trebalo značiti da se radi o defektnom genetskom materijalu. Zašto takav ishod ne treba čuditi? Kloniranje koje se prakticira još je jedan primjer korištenja brutalne sile: embriju se uništi njegova jezgra (zbog uklanjanja originalnog genetskog “materijala”) i onda se drugi materijal ubrizga na to mjesto. Ovo nalikuje pokušaju da se stanicu koja je stvorena, slijedeći informacije iz jednog izvora, natjera da nastavi rasti po drugom “programu”. Postavlja se i pitanje kako to da odrasli “original” (s navodno defektnim genetskim materijalom) može nadživjeti svoju kopiju?

27 ^Prema nekima, obećavajuća je metoda “proteinske transdukcije” (engl. Protein transduction). Za razliku od genske terapije u kojoj se ubacuje novi genski materijal potreban za stvaranje određenih proteina u stanici, ovdje se koriste neki drugi proteini za izravno ubacivanje željenog proteina u stanicu. Osnovna je karakteristika korištenih transportnih proteina da prolaze kroz staničnu membranu (koriste se npr. proteini iz virusa Herpes simplexa, pa i HIV-a).

Budući da takvo reproduktivno kloniranje ne obećava, pažnja se skreće na terapijsko kloniranje koje uključuje uzgajanje umjetnog tkiva i eventualno čitavih organa (4. poglavlje). Ovdje ozbiljan problem predstavlja osiguravanje embrionalnih matičnih stanica koje se mogu dobiti iz embrija ili prikupiti pri rođenju, vađenjem iz pupkovine, nakon čega ih se duboko zamrzava (što je već postao biznis za sebe28). Korištenje takvih vrsta stanica, osim praktičnih problema troškova nabavke i skladištenja, prate i žestoke polemike o etičnosti jer ono podrazumijeva uništavanje (ubojstvo?) embrija29. Izgleda da se i tome doskočilo na što ukazuje i Nobelova nagrada 2012. g. iz područja fiziologije ili medicine. Ranije spomenuti Gurdon i Shinya Yamanaka laureati su zahvaljujući svome doprinosu za razvoj tzv. pluripotentnosti stanica koje nisu matične (za koje je potencijal razvitka u bilo kakvom tkivu osnovna karakteristika). Iz matične su stanice izolirali određene gene, ubacili ih u običnu stanicu i tako je reprogramirali da se ponaša poput matične (“The Nobel Assembly at Karolinska Institutet”, 2012.).The Nobel Assembly at Karolinska Institutet, (2012.), The Nobel Prize in Physiology or Medicine 2012. – Press Release, 08.10.2012., http://www.nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/2012/press.html, viđeno: 09.10.2012.

Ali iz objavljenih članaka oba istraživača (npr. Maekawa i sur., 2005.)Maekawa, M. i sur. (2011.), Direct reprogramming of somatic cells is promoted by maternal transcription factor Glis1. U: Nature, 474:225-229 jasno je da i dalje postoji neriješen i vrlo realan problem: tkivo nakon transplantacije, bez obzira što ga tijelo neće imunološki odbaciti jer ima iste gene (ili antenu?), može se razviti u teratom, teratokarcinom i somatski karcinom (Ben-David i Benvenisty, 2011., 274).Ben-David, U. i Benvenisty, N. (2011.), The tumorigenicity of human embryonic and induced pluripotent stem cells. U: Nature Reviews, 11(268-277)

28 ^Prikupljanje uzoraka i tipizaciju prati propaganda da znanost već sada (uz velika obećanja za budućnost) uspješno koristi ovakav materijal u liječenju različitih bolesti. Popis bolesti na stranicama zaklade ‘Ana Rukavina’ (Mršić, n. d.)Mršić, M. (n. d.), Česta pitanja – Matične stanice krvi iz pupkovine, http://www.zaklada-ana-rukavina.hr/content/hr/cesta_pitanja/banka_krvi_iz_pupkovine.aspx, viđeno: 20.07.2013. otkriva još jedan detalj – riječ je redom o tzv. rijetkim bolestima (engl. rare diseases), kategoriji koja uključuje one bolesti od kojih boluje manje od jedne osobe na 2000 stanovnika, (“EURORDIS”, 2009.)EURORDIS (2009.), What is a rare disease?, 19.08.2009., http://www.eurordis.org/content/what-rare-disease, viđeno: 20.07.2013. odnosno 500 na milijun stanovnika. Mnoge od tih bolesti ne prelazi učestalost od 10 novooboljelih godišnje na milijun stanovnika.
29 ^Etička pitanja su pitanja, čini se, barem kada je riječ o nekim znanstvenicima, prvenstveno tehničke i birokratske prirode. Na primjer, Shoukhrat Mitalipov zbog zabrane financiranja projekata u kojima se koristi embrionalni materijal, a koja je trajala par godina, nije mogao dobiti državna sredstva pa je osnovao dva laboratorija (Cyranoski, 2013., 296)Cyranoski, D. (2013.), Human stem cells created by cloning. U: Nature, 497:295-295 – jedan u kojem su se vodila istraživanja na koja se ovakva zabrana nije odnosila (pa je mogao povlačiti državna sredstva) i drugi koji se financirao iz privatnih izvora u kojem se mogao koristiti embrionalni materijal. Lako mi je zamisliti da takvih ljudi racionaliziraju da administracija i laici ne razumiju plemenitost njihovih napora i da takvi manevri služe čim bržem razvoju koji ne smije stati.

Teratom - sasvim prirodna nakaznost?

Teratom (lat. teratoma) vrlo je poseban tumor, na što upućuje i njegov naziv koji doslovno znači “tumor-čudovište” (Sima i sur., 2008., 251).Sima, M., Kumar, B. S., Gourisankar, K. i Charan, B. S. (2008.),Ovarian mature cystic teratoma containing a structure resembling a miniature human body (Homunculus). U: J Obstet Gynecol India, 58(3):251-253 Ipak, neki ga autori žele prikazati kao “sasvim prirodan tumor koji se razvija iz jajne ili spermatozoidne stanice” (Thompson, 2005.).Thompson, C. (2005.), How to Farm Stem Cells Without Losing Your Soul, http://www.wired.com/wired/archive/13.06/stemcells.html, viđeno: 29.07.2013.U posebnim slučajevima može se razviti u homunkulusa (tzv. fetiformni teratom) i sadržavati najrazličitija tkiva i organe uključujući kosu, zube, kosti, oči, ruke itd. Pokazuje li ovakav krajnji rezultat genske i stanične manipulacije u dovoljnoj mjeri što možemo očekivati kad se ljudsko i općenito živo biće doživljava isključivo mehanicistički vjerujući da se unutar granica fizičkog tijela mora nalaziti sve što ga čini živim i zdravim?

teratom_smith1967.png

Slika 27: Teratom pronađen u plućima (© The Royal College of Surgeons of England, objavljeno s dopuštenjem)

Ovdje valja spomenuti da homunkulus nije onaj filozofski (5. poglavlje), već predstavlja strukturu koja nalikuje minijaturnom ljudskom tijelu stvorenom bez trudnoće (Lee i sur., 2003., 905).Lee, Y. H., Kim, S. G., Choi, S. H., Kim, I. S. i Kim, S. H., (2003.) Ovarian Mature Cystic Teratoma Containing Homunculus : A Case Report. U: J Korean Med Sci, 18:905-907 Yong H. Lee i sur. (2003., 907)Lee, Y. H., Kim, S. G., Choi, S. H., Kim, I. S. i Kim, S. H., (2003.) Ovarian Mature Cystic Teratoma Containing Homunculus : A Case Report. U: J Korean Med Sci, 18:905-907 u opisu slučaja na koji su naišli u kliničkoj praksi vjeruju da je najvjerojatniji uzrok njegova stvaranja odvajanje embrionalnih stanica od normalnog razvojnog slijeda koji dovodi do oblikovanja različitih vrsta tkiva fetusa. Osim pitanja što omogućuje da razvojni slijed bude normalan, u takvim se slučajevima postavlja još jedno pitanje: kako je došlo do stvaranja fetusa ako žena nije zatrudnjela? Trebamo li možda na neke trudnoće početi gledati kao na genetske poremećaje?

Detalj koji kod teratoma privlači pažnju jest velika učestalost potpuno razvijenih vlasi kose i zubi! Zasad nisam pronašao nikakvu teoriju o tome zašto bi teratom požurio razviti ovakve napredne strukture. Njihov razvoj može biti potpun što se može vidjeti na šokantnim slikama dostupnim na internetu. Na njima su mogu vidjeti potpuno formirani zub(i) koji nastanjuju bezličnu masu različitog tkiva. Primjer teratoma u plućnom tkivu (!) može se vidjeti na slici 27. pri čemu slovo H označava uzorke kose, a slovo T zub (Smith, 1967., 415).Smith, C. J. (1967.), A teratoma of the lung containing teeth. U: Ann R Coll Surg Engl., 41(5):413-423

 

Uri Ben-David i Nissim Benvenisty (2011., 270)Ben-David, U. i Benvenisty, N. (2011.), The tumorigenicity of human embryonic and induced pluripotent stem cells. U: Nature Reviews, 11(268-277) ukazuju na značajnu razliku ovako genetski modificiranih običnih stanica (engl. induced pluripotent stem cells ili iPSC) i njihov veći stupanj tumorigeničnosti30 od embrionalnih zbog čega se ni na koji način ne mogu upotrijebiti u kliničkoj praksi. Ono što izgleda pomalo apsurdno jest da se u dokazivanju postignute pluripotentnosti “zlatnim standardom” i dalje smatraju testovi stvaranja teratoma (engl. teratoma assays). Naime, razvoj takve čudovišne nakupine što različitijeg tkiva (čija nevidljiva sfera nije predmet znanstvenih istraživanja) smatra se uspjehom jer pokazuje da je došlo do diferencijacije, ali i da transplantat nije odbačen zbog imunogeneze koja predstavlja primarni i tvrdokorni problem ovakvih manipulacija (Fairchild, 2010., 874).Fairchild, P. J. (2010.), The challenge of immunogenicity in the quest for induced pluripotency. U: Nature Reviews Immunology, 10:868-875, doi:10.1038/nri2878

Sada još samo treba ispitati na koji način se takvo čudovište može kultivirati ili na vrijeme obuzdati. Ponuđene su različite metode: od ubacivanja zaštitnog (samoubilačkog) gena koji bi trebao ubiti stanice transplantata ako dođe do neželjenog razvoja, do toga da se razvijeno tkivo prije transplantacije pročisti od pluripotentnih stanica od kojih je nastalo. Već spomenuti nobelovac Yamanaka problem imunogeneze želi umanjiti pozivanjem na istraživanja koja pokazuju da su za nju odgovorne greške/mutacije u somatskim stanicama koje su inducirane u pluripotentne (Yamanaka, 2012., 681).Yamanaka, S. (2012.), Induced Pluripotent Stem Cells: Past, Present, and Future. U: Cell Stem Cell, 10:678-684 Peter Fairchild otvoreno govori da se pitanja potencijalne imunogeneze nalaze u sjeni trke za rješenjem koje bi klinički bilo prihvatljivo, pa se stvorio dojam da je to pitanje riješeno (Fairchild, 2010., 868).Fairchild, P. J. (2010.), The challenge of immunogenicity in the quest for induced pluripotency. U: Nature Reviews Immunology, 10:868-875, doi:10.1038/nri2878

Budući da su ulozi enormni, kao i nadanja o još većim profitima, neki su već iz trke ispali zbog otkrivenih prevara (npr. Woo Suk Hwang). Treba vidjeti i kako će završiti uspjeh “dvolaboratorij­skog” Shoukhrata Mitalipova čiji je tim objavio da je SCNT31 metodom uspio klonirati ljudsku matičnu stanicu (Cyranoski, 2013.),Cyranoski, D. (2013.), Human stem cells created by cloning. U: Nature, 497:295-295 što je ubrzo postalo predmetom istrage zbog nedosljednosti u objavljenim slikama uzoraka (Cyranoski i Hayden, 2013.)Cyranoski, D. i Hayden, E. C. (2013.), Stem-cell cloner acknowledges errors in groudbreaking paper, 23.05.2013., http://www.nature.com/news/stem-cell-cloner-acknowledges-errors-in-groundbreaking-paper-1.13060, viđeno: 21.07.2013. što je svojevremeno razotkrilo i spomenutog Hwanga.

U tekstovima iz ovog područja koji su mi bili na raspolaganju, do sada nisam ni na jednom mjestu uspio naići na pitanje zašto se prilikom testiranja pluripotentnosti na tzv. SCID miševima32 opetovano razvija teratom. Zašto se na mjestu transplantata ne počne razvijati novi funkcionalni organizam bez obzira na monstruoznost takve ideje? Zanimljivo je da se razvoj teratoma smatra normalnim (i poželjnim) i u slučaju transplantacije embrionalnih matičnih stanica kod miša kojem je DNK usklađen s transplantiranim stanicama (npr. Apostolou i Hochedlinger, 2011., 165).Apostolou, E. i Hochedlinger, K. (2011.), iPS cells under attack. U: Nature, 474:165-166 Je li ovo još jedan primjer spomenutog misterija karcinogeneze, odnosno može li se reći da nepoznavanje šire slike zbog držanja za materijalističku ogradu predstavlja zajednički nazivnik za nerazumijevanje tumorogeneze i embriogeneze? Njihov je krajnji rezultat jednak – rast i diferenciranje tkiva neke je navelo na ideju da matične stanice ili neke njima slične (recimo tzv. VSEL stanice33) koje postoje u odraslom organizmu smatraju odgovornima za nastanak određenih tumora (Ozolek i Castro, 2011., 256).Ozolek, J. A. i Castro, C. A. (2011.), Teratomas Derived from Embryonic Stem Cells as Models for Embryonic Development, Disease, and Tumorigenesis. U: M. Kallos (ur.), Embryonic Stem Cells - Basic Biology to Bioengineering, InTech, dostupno na: http://www.intechopen.com/books/embryonic-stem-cells-basic-biology-to-bioengineering/teratomas-derivedfrom-embryonic-stem-cells-as-models-for-embryonic-development-disease-and-tumorige

Ignoriranje šire slike ostavlja dovoljno prostora za arogantno korištenje brutalne sile pri razračunavanju s nepoželjnim “podivljalim” tumorima i karcinomima, kao i u prisiljavanju embrionalnih i somatskih stanica da se razvijaju na poželjni način. Tako se na genetski materijal gleda kao na građevinski – blokove koje samo treba dobro posložiti ne vodeći računa o tome koja pamet i s kojeg mjesta regulira njihovo slaganje u normalne ili monstruozne strukture.

* * *

Usporedimo li ozbiljnu mogućnost razvoja tumora kod genske manipulacije za potrebe kloniranja, postavlja se pitanje što je npr. s genski modificiranom hranom (GMO)? Propaganda prehrambene industrije želi nas uvjeriti da je Frankenstein hrana, dobivena brutalnom silom, potpuno sigurna i zdrava s obzirom na to da vrhunski znanstveni Umovi “sve drže pod kontrolom” i znaju što rade. Ako uzmemo u obzir da bi Astral mogao biti zadužen za informiranje fizičkog tijela o tome kako će se razvijati, onda bismo mogli reći da unos degenerične hrane ne bi trebao smetati jer će informacija o pravilnom rastu i dalje dolaziti iz našeg Astrala. Da, ali ako unos takve hrane ima “kancerogeni” učinak na DNK, postavlja se pitanje hoće li to dovesti do smetnji (kvaru na antenskom sustavu) u razmjeni informacija s Astralnim tijelom, ali i među stanicama i eventualno dovesti do razvoja tumora?

30 ^Stvaranje tumora (engl. tumorigenesis).
31 ^Engl. somatic-cell nuclear transfer – metoda kojom je dobivena i ovca Dolly na način da se jajnoj stanici uništi jezgra koja sadrži DNK (npr. ultraljubičastim zrakama) i zamjeni jezgrom donorske odrasle stanice čiji bi DNK materijal trebao poslužiti za razvoj cjelokupnog organizma. U ovoj manipulaciji nije promijenjena tzv. mitohondrijska DNK čija oštećenja mogu uzrokovati neke rijetke genetske poremećaje. Neki istraživači SCNT smatraju zastarjelom metodom stvaranja pluripotentnih stanica za kliničku upotrebu (npr. Fairchild, 2010., 868).Fairchild, P. J. (2010.), The challenge of immunogenicity in the quest for induced pluripotency. U: Nature Reviews Immunology, 10:868-875, doi:10.1038/nri2878
32 ^Engl. Severe combined immunodeficient mice miševi kojima je jako oslabljen ili blokiran imunološki sustav kako ne bi došlo do napada ili odbacivanja transplantata.
33 ^Engl. Very small embryonic/epiblast-like cells

Prošle je godine studija o dugoročnoj toksičnosti herbicida Roundup i genetski modificiranog kukuruza otpornog na taj herbicid podigla znanstvenu zajednicu na noge, što ne treba čuditi s obzirom na to da su u pitanju visoki ulozi. Prema toj studiji, među štakorima koji su njime hranjeni dolazi do povećanja incidencije tumora (Séralini i sur., 2012.)34. Séralini, G.-E. i sur. (2012.), Long term toxicity of a Roundup herbicide and a Roundup-tolerant genetically modified maize. U: Food Chem. Toxicol., 50:4221-4231

Ovdje možda vrijedi spomenuti još jednu zanimljivost, vrlo atraktivnu za najglasnije skupine aktivista35 pa bi u budućnosti mogli biti izloženi sve snažnijoj propagandi o njezinoj dobrobiti. Riječ je o umjetno uzgojenom mesu (engl. cultured meat, in vitro meat ili kraće shmeat) koje navodno ne bi trebalo biti genetski modificirano, ali za koje bi se trebale koristiti matične stanice izolirane iz mišićnog tkiva36 životinje od koje se želi stvoriti umjetno meso (“Phys.org”, 2010.).Phys.org (2010.), Scientists turn stem cells into pork, 15.01.2010., http://phys.org/news182779099.html, viđeno: 29.07.2013. Iz nekog meni nepoznatog ili nerazumljivog razloga, u dosadašnjim objavama nigdje se na spominje pitanje nastanka tumora za koje smo vidjeli da se kod korištenja matričnih stanica pojavljuju u različitoj mjeri bez obzira na njihovo porijeklo. Je li riječ o tako naprednoj manipulaciji ili je ovo pitanje beznačajno kada je riječ o prehrani jer je i tkivo tumora (ne)jestivo baš kao i svako drugo nasilno stvoreno?

Newagerska DNK terapija

Ortodoksna medicina tek treba pronaći metodu manipuliranja DNK-om koja bi eventualno dobila dozvolu za kliničku upotrebu i od koje bi se ostvario profit, bez straha od sudskih epiloga. Zato takvo što već neko vrijeme uspijeva rastućem broju “terapeuta” iz newagerske arene. Njihov se rad temelji na nekoj vrsti reprogramiranja, kako bi Mirjana Gračan (2010.)Gračan, M. (2010.), Aktivacija DNK, 11.02.2010., http://indigo-svijet.hr/clanci/drevna-znanja-moderna-saznanja/aktivacija-dnk-61/, viđeno: 31.07.2010. rekla u “profinjenom stanju svijesti”, što svakako zvuči profinjenije od spominjanja nepopularne hipnoze i “promijenjenog stanja svijesti” ili nedajbože transa čije je induciranje zajedničko ovakvim metodama i neophodno za terapijsko reprogramiranje na koje ću se još osvrnuti u 11. poglavlju.

Takvim je praktičarima zajedničko da vjeruju da ukupan broj DNK lanaca premašuje prva dva vidljiva lanca koji su predmet znanstvenih istraživanja i čiji se broj, po njihovim pričama, penje i do 12. Oni najspretniji (npr. rekonektičar Eric Pearl ili Theta iscjeliteljica Vianna Stibal) već su sebi osigurali raj na zemlji (uz “Božju pomoć”), s rajskim stanjem na bankovnom računu (jer i novac je samo božanska energija). Takvu samoostvarenost nude svima koji žele krenuti njihovim stopama ili se prepustiti njihovom reprogramiranju. “Pomoć” se nudi i kućnim ljubimcima jer i oni su životinje (koje nakon toga možda još za života svoje mijaukanje ili lavež zamijene ljudskim govorom). U svojoj propagandi nezaobilazno ističu znanstvenu utemeljenost svojih tvrdnji, a neki smatraju da bi i ‘junk’ DNK trebalo aktivirati (!) te za nju imaju svoje nazive poput ‘uspavani dijelovi DNK’ (Karna, n. d.)Karna, G. (n. d.), Theta iscjeljivanje – Što je DNK aktiviranje, http://www.thetaway.com/theta-iscjelivanje, viđeno: 31.07.2013. ili ‘razdiobna DNK’ (Gračan, 2010.).Gračan, M. (2010.), Aktivacija DNK, 11.02.2010., http://indigo-svijet.hr/clanci/drevna-znanja-moderna-saznanja/aktivacija-dnk-61/, viđeno: 31.07.2010. To što je vrlo znanstveni projekt ENCODE objavio da je i taj dio itekako aktivan ne bi trebalo ugroziti njihovu ponudu jer i dalje mogu nastaviti govoriti o onim nevidljivim lancima za koje vjeruju da postoje.

34 ^Uredništvo časopisa u kojoj je objavljena bilo je bombardirano pismima iziritiranih znanstvenika koji su “izrazili zabrinutost” zbog proceduralnih pogrešaka (studija je zato i prozvana “junk” znanošću), npr. korištenja “neprimjerene” statističke obrade ili odabrane vrste genetski modificiranih (GM) štakora (tzv. Sprague-Dawley) koji i sami obolijevaju od tumora, a da ih se ne hrani GM hranom ili zbog nebrige o pravovremenom eutanaziranju štakora po završetku ispitivanja. Glavni bi grijeh Séralinijeva tima mogao biti taj što se usudio pratiti štakore 24 mjeseca umjesto “industrijskog standarda” od 3 mjeseca, što nije dovoljno dug period za pojavljivanje mjerljivih poremećaja. Hoće li se itko od njih upitati postoji li potreba za produljenjem perioda promatranja ili je čitava buka nastala upravo zato da se osigura zadržavanje postojećeg standarda (kako ne bi poskupjela procedura izbacivanja novih GM uradaka na tržište)? Ako se vrijeme koje je potrebno da se GMO proglasi neškodljivim u slučaju čovjeka mjeri desetljećima, nije teško zamisliti što bi za tu industriju značio zahtjev za 800%-tnim povećanjem.
35 ^Za one zabrinute za problem globalnog zatopljenja, za čist okoliš i svaku hranu životinjskog porijekla pa i za one koji se zalažu za transhumanizam jer vjeruju da bi na taj način mogli dobiti manje “bolesnu” hranu koja bi trebala pomoći njihovim stremljenjima ka postizanju fizičke besmrtnosti.
36 ^Tzv. skeletne mišićne satelitske stanice (engl. skeletal muscle resident stem cells ili Satellite cells).

DNK kao odašiljačka antena i naše svjetlo

Ako je DNK antena, a svaka antena može i primati i odašiljati na ugođenoj/rezonantnoj frekvenciji, kakvo to značenje ima u slučaju DNK? Gariaev i njegov tim pokazali su da DNK reagira na svjetlo (“titra”, može biti pobuđena), ali i da sama stvara svjetlosne obrasce što je na tragu druge “kontroverzne” pojave, tzv. biofotona, odnosno onoga što se u novije vrijeme zove ‘vrlo slabe fotonske emisije’ (engl. Ultra-weak Photon Emissions, skraćeno UPE).

O tome kako izgleda kad svijetlimo još je početkom 20. stoljeća govorio Alexander Gurwitsch (Bischof, 2008., 267).Bischof, M. (2008.), A Tribute to Franz-Albert Popp on the Occasion of his 70th Birthday. U: Indian Journal of Experimental Biology, 46: 267-272 Pojavu je nazvao mitogenetskim zračenjem (engl. Mitogenetic radiation) i to ga je navelo na razmišljanje o morfogenetskom polju, opasnom otklonu od darvinizma, što je Irving Langmuir prozvao patološkom znanošću.

Bez obzira na “patologiju”, kasnije je više istraživača potvrdilo postojanje biofotona. Najznačajniji je možda Fritz-Albert Popp, jedan od utemeljitelja biofotonike (engl. biophotonics), područja biologije koje se zasniva na kvantnoj optici (Bischof, 2008., 267).Bischof, M. (2008.), A Tribute to Franz-Albert Popp on the Occasion of his 70th Birthday. U: Indian Journal of Experimental Biology, 46: 267-272 Popp je ustvrdio da je DNK glavni izvor biofotona u živih organizama, a razvio je i mjerne postupke za utvrđivanje kakvoće hrane budući da je pronašao razliku u emisiji biofotona između tzv. organski uzgojene hrane i hrane dobivene masovnim industrijskim uzgojem. Promatranje promjena biofotonske emisije ujedno mu je omogućilo da ponudi metode za pronalazak kancerogenih tkiva i tvari koje mogu dovesti do takvih poremećaja utvrdivši njihovu rezonantnu valnu duljinu odmah iznad vidljivog spektra. Prema Poppu, kancerogeni mijenjaju “svjetlo” DNK što dovodi do mutacija i stvaranja tkiva tumora. Daniel Fels ustvrdio je da međustanična komunikacija postoji i kada nema fizičkog kontakta i da je za to jednim dijelom zaslužna i svjetlosna komunikacija na nekoliko frekvencija (Fels, 2009., 7).Fels, D. (2009.), Cellular Communication through Light. U: PLoS ONE, 4(4): e5086, doi:10.1371/journal.pone.0005086

Koliko ljudsko tijelo može (za)svijetliti dobro pokazuje primjer Torinskog platna u koje je navodno bio zavijen IS(us) nakon skidanja s križa. STURP, multidisciplinaran znanstveni projekt iz 1978. g. u kojem je sudjelovalo 30-tak stručnjaka koristeći najmodernije forenzičke metode dostupne u to vrijeme, bavio se proučavanjem tog platna. STURP je nedvojbeno utvrdio da je zaista riječ o platnu u koje se omotavalo ljudsko tijelo što je uklonilo sumnju da je ono djelo nekog umjetnika. Na koji je način otisak na platnu nastao i dalje je misterij.

Nakon završetka projekta STURP, provedeno je malo novih istraživanja zbog toga što je pristup platnu zabranjen37. Sve ozbiljnije hipoteze govore o nekoj vrsti postupka koji je morao uključivati svjetlosne efekte, s time da su se sve dosadašnje hipoteze temeljene isključivo na znanstveno ponovljivim mehanizmima pokazale neuspješnima (Fanti, 2008.).Fanti, G. (2008.), Body Image Formation Hypotheses Based on Corona Discharge: Disussion, International Conference on the Shroud of Turin “Perspectives of a Multifaceted Enigma”, Columbus Ohio, Aug. 14-17, 2008. To nije omelo blogera britanskog The Telegrapha Toma Chiversa u njegovom ignorantno-arogantnom novinarskom ispadu. Chivers je izjavio da je otisak nastao “korištenjem svetog ultraljubičastog lasera ili nečim sličnim” aludirajući na hipotezu tima predvođenog Paolom Di Lazzarom (Chivers, 2011.)Chivers, T. (2011.), The Turin Shroud is fake. Get over it, 20.12. 2011., http://blogs.telegraph.co.uk/news/tomchiversscience/100125247/the-turin-shroud-is-fake-get-over-it/, viđeno: 01.10.2012. te dodaje da je najbolje da se napokon pomirimo s time da je platno lažno. Ali Chivers je previdio ono što je Di Lazzarov tim izračunao (Di Lazzaro i sur., 2011., 21)Di Lazzaro, P. i sur. (2011.), Colorazione Simil-Sindonica di tessuti di lino tramite radiazione nel lontano ultravioletto - Riassunto dei risultati ottenuti presso il Centro ENEA di Frascati negli anni 2005 – 2010., Roma, Edito dall' ENEA: kad je riječ o ultraljubičastom zračenju, ljudsko bi tijelo trebalo zračiti poput laserskog izvora snage 34 teravata (34 000 000 000 000 W)! Čak i da je impuls trajao milijarditinku sekunde, takav bi uređaj i današnjoj tehnologiji bio nezamisliv.

Joachim A. Sacco koji je istraživao platno, ponudio je sljedeću tezu:

37 ^Pokrov je postao još jedno poprište sukoba “skeptika” i “vjernika” (često u vrijeme oko Uskrsa) koji je eskalirao objavom rezultata njegove starosti, a čije je utvrđivanje provedeno 1988. g. na uzorku s pokrova. Starost uzorka određena je na temelju mjerenja radioaktivnog izotopa 14C koje ga smješta u razdoblje između 1260. i 1390. g. s 95%-tnom pouzdanošću (Damon i sur, 1989.)Damon P. E. i sur. (1989.), Radiocarbon Dating of the Shroud of Turin. U: Nature 337:611-615, doi:10.1038/337611a0. Budući da je metoda vrlo pouzdana, postao je to snažan dokaz da je riječ o srednjovjekovnoj krivotvorini. Ipak, postoje indicije da je korišteni uzorak upitan. Raymond N. Rogers (2005., 190)Rogers, R. N. (2005.), Studies on the radiocarbon sample from the shroud of turin. U: Thermochimica Acta, 425:189-194 tvrdi da korišteni uzorak nije pripadao originalu već dijelu koji je mogao biti naknadno dodan tijekom konzervatorskih zahvata. Nadalje tvrdi da nedostatak vanilina u vlaknima originala otvara mogućnost da je pokrov star između 1300 i 3000 godina (2005., 192)Rogers, R. N. (2005.), Studies on the radiocarbon sample from the shroud of turin. U: Thermochimica Acta, 425:189-194, što u najgorem slučaju pomiče radiokarbonske rezultate za 4-5 stoljeća unazad. Iako je Rogersova ekspertiza za neke skeptike upitna (npr. Nickell, 2005.)Nickel, J. (2005.), Claims of Invalid “Shroud” Radiocarbon Date Cut from Whole Cloth, 02.03.2005., http://www.csicop.org/specialarticles/show/claims_of_invalid_ldquoshroudrdquo_radiocarbon_date_cut_from_whole_cloth/, viđeno: 02.04.2014, još treba vidjeti hoće li pristup novim uzorcima ili korištenje neke druge metodologije (npr. Raman spektroskopija i FT-IR) uspjeti pobiti “neupitnu” starost pokrova proglašenu 1988. g.

“Znanstvenici su pomoću računalne simulacije dokazali da je tijelo obavijeno u platno prošlo proces koji ga je prostorno preraspodijelio. Struktura njegovih atoma iznova se ustrojila. U tom tijelu dogodio se jedan ‘super-poredak’. Pri tome se oslobodilo mnogo energije, i tako je nastala slika na pokrovu.” (Risi, 2012., 381)Risi, A. (2012.), Svjetlost ne stvara sjenu – duhovno-filozofski priručnik, Zadar, D. Kotlar, vlastita naklada, dostupno na: http://www.oslobadjanje.com/svjetlost-ne-stvara-sjenu.html

Giulio Fanti koji se već neko vrijeme bavi proučavanjem platna smatra da je otisak najprije stvoren izuzetno kratkim pražnjenjem plazme, čiji izvor opisuje sljedećim riječima:

“Čovjek iz grobnice bio je izvorom intenzivnog električnog polja, drugim riječima mrtvo tijelo je zračilo elektrone.” (Fanti, 2008., moj prijevod)

Fanti, G. (2008.), Body Image Formation Hypotheses Based on Corona Discharge: Disussion, International Conference on the Shroud of Turin “Perspectives of a Multifaceted Enigma”, Columbus Ohio, Aug. 14-17, 2008.

 

“The Man in the tomb was the source of an intense electric field, in other words the corpse radiated electrons.”

Bilo da je riječ o svetom ultraljubičastom laseru38, pražnjenju plazme ili o atomskom restrukturiranju, nešto je jako zasvijetlilo, a Chivers će valjda jednom objasniti porijeklo svog lasera, za koji smatram da bi mogao biti izvanzemaljski, samo što bi se u tom slučaju trebalo obračunati s uvjerenjima da smo sami u svemiru i da smo gazde ovog planeta. Ili je možda vjerojatnije da je “sveti laser” ipak filigranski rad nekog srednjevjekovnog majstora (neki bi željeli da je to Leonardo da Vinci glavom i bradom), naručen u svrhu “učvršćivanja vjere”. Zvuči vrlo urotnički, ili? Vatikan koji je platno dobio na dar, o njemu nema službeni stav39, a spominjanje Vatikana nisam naišao ni u financiranju istraživanja.

* * *

Na kraju bih želio reći da, iako još uvijek nemamo dovoljno informacija o ulozi područja Astralnog tijela koje prožima Eterično i fizičko tijelo, postoji pretpostavka da se informacije koje ono sadrži mogu primati i prenositi putem DNK koja u tom slučaju ima funkciju antenskog sustava.

Samo proučavanje antene može biti korisno prvenstveno ako je razumijemo kao antenu u širem kontekstu sustava, a ne kao komad biološkog materijala. Isto tako, proučavanje radijske ili televizijske antene iz perspektive kemijskog sastava materijala od kojeg je sačinjena neće puno pomoći u dekodiranju “signala”, odnosno može dovesti do apsurdne situacije da se “signal” traži u samoj anteni, tj. da se traže čovječuljci koji pričaju radio drame, koji prenose vijesti i događanja, koji glume u filmovima itd. Ako sliku malo proširimo s DNK na cijelu stanicu shvaćenu kao prijamnik, to još uvijek nije dovoljno za potpunije razumijevanje dok god ne uzmemo u obzir “izvor signala” budući da prijemnik sam po sebi ne može stvoriti suvisli signal, već samo primati i protumačiti ono što prima. Ipak, DNK bi samo uvjetno trebalo shvaćati kao antenu, a (biološku) stanicu kao prijemnik jer je šansa velika da postoji i funkcija predaje, odašiljanja signala, kako prema Astralu, tako i prema ostalim stanicama.

Treba vidjeti koliko će vremena i otpora trebati dok se ne prihvate drugačije ideje, različite od današnjih koje su između ostaloga posljedica kartezijanskog dualizma. Ako ništa drugo, dobar početak je rušenje iluzije na razini fizičkog tijela o DNK kao “knjizi recepata” koju je samo potrebno protumačiti.

 

Ako čovjek emitira neku vrstu svjetla, znači li da to da bi drugi ljudi na nekoj suptilnoj razini mogli percipirati takvo zračenje?

Ako za takvo svjetlo kažemo da je valne prirode, znači li to da će ukrštanje svjetla iz više ljudi stvoriti određene interferencijske obrasce koje također možemo suptilno percipirati? Može li se zbog takve pojave reći da određene osobe vidimo u “posebnom svjetlu”?

Može li se naša emisija svjetla na neki način povezati s tzv. psihološkom projekcijom?

Interferencijski obrasci koji se dobivaju ukrštanjem referentnog i odbijenog zraka koherentne svjetlosti stvaraju hologram. Znači li to da neki dio nas možemo smatrati hologramskim, kao što su to za Um pretpostavili Pribram i Bohm, na svoj način i Tiller (3. poglavlje), a što je vidjela i Nataša (5. poglavlje)?

 

38 ^Takav uređaj u tom je slučaju morao biti izrađen i aktiviran najkasnije 1203. god. (Fanti i sur., 2005.)Fanti, G. i sur. (2005.), Evidences for Testing Hypotheses About the Body Image formation of the Turin Shroud, The 3rd Dallas International Conference on the Shroud of Turin, Dallas, Texas, Sep. 8-11, 2005. od kada postoji pisani trag o platnu.
39 ^Objavljena mjerenja starosti iz 1988. g. nije negirala, međutim slučaj ne smatra zaključenim ohrabrujući milijune vjernika da ga nastave poštovati. (Suro, 1988.)Suro, R. (1988.), Church Says Shroud of Turin Isn't Authentic, 14.10.1988., http://www.nytimes.com/1988/10/14/world/church-says-shroud-of-turin-isn-t-authentic.html, viđeno: 17.08.2014.

 

 

Kao što je vidljivo iz Radnog modela iz prethodnog poglavlja, Um svojim obujmom uvelike premašuje veličinu fizičkog tijela. Kako to tumačiti, osobito ako u obzir uzmemo danas prevladavajuće vjerovanje da su um i mozak zapravo jedno te isto, odnosno da je um u najboljem slučaju nešto što “stanuje” u mozgu. Drugim riječima, um je sa svojim misaonim (kognitivnim) procesima samo posljedica kemijskih procesa u mozgu. Potvrdu takvog vjerovanja danas je moguće pronaći na svakom koraku, počevši od reklama, preko šaljivih priloga, pa sve do školskih udžbenika. Tako se primjerice na prvoj stranici ‘Psihologije’ Richarda Grossa (2010., 1), Gross, R. (2010.), Psychology – The Science of Mind and Behaviour, 6th edition, London, Hodder Education usudio bih se reći očekivano, nalazi ilustracija čovjeka s otvorenom glavom u koju zaviruju znanstvenici.

Kartezijanski dualizam i odgovori monista

Pokušaj da se um svede na tijelo, pa onda i na mozak, započeo je nakon što je Descartes u 17. stoljeću postavio svoju dualističku teoriju tijela i uma (poznatu i kao supstancijalni ili kartezijanski dualizam). Tom se teorijom čovjeka trebalo svesti na stroj koji je animiran umom, odnosno u to vrijeme još uvijek dušom (najnaprednijom od triju duša iz Aristotelova učenja1). Taj um nije materijalan i ne podliježe materijalnim zakonitostima. Descartes se do kraja života mučio da pokuša objasniti teoriju dualizma2, a znanost se muči i danas što se očituje u problemu um-tijelo (odnosno um-mozak). Potraga za umom postala je poznata i kao potraga za “duhom u stroju” (engl. ghost in machine)3, točnije njegovim pobijanjem.

S Descartesom bih se mogao složiti u dijelu u kojem kaže da samo čovjek posjeduje takav um i da ga to razlikuje od drugih živih bića koja nastanjuju ovaj planet. Ideja da se takav um ne nalazi u fizičkom tijelu, pa tako ni u mozgu, ali da je u kontaktu s fizičkim tijelom preko epifize4 koja jest u mozgu, sukladna je Radnom samo oko toga da je Um izvan fizičkog tijela. Doduše, spomenuta epifiza kao ni mozak u cjelini, kao što ćemo vidjeti u nastavku, nema ekskluzivitet komuniciranja s Umom.

Descartes se ujedno smatra začetnikom moderne filozofije, a njegov je dualizam bio i do dana današnjeg ostao predmetom rasprava filozofije uma (engl. Philosophy of mind). Danas u raspravi s više ili manje emocija sudjeluju neurofiziolozi, biolozi, neuropsiholozi, i psiholozi općenito. Prema nekim filozofima, ovaj je problem razriješen još u drugoj polovici 20. stoljeća – kartezijanski dualizam ne postoji i zamijenjen je nekom od monističkih varijanti fizikalizma. One govore o tome da je sve materija, pa je tako i um samo manifestacija materijalnog, odnosno um kao takav nije odvojen od fizičkog tijela. Zbog takvog razvoja situacije valjalo bi reći nešto o mjestu koje danas ima filozofija uma, kao i filozofija općenito. Zbog napretka znanosti, na nju se počinje gledati kao na beskorisnu disciplinu koja svijetu neće donijeti ništa što znanost već nije učinila ili što će tek učiniti. Julian Friedland smatra da je takvom pogledu doprinijela i “intelektualna kultura scijentizma koja zamućuje naše razumijevanje same znanosti” (Friedland, 2012.).Friedland, J. (2012.), Philosophy Is Not a Science, 05.04.2012., http://opinionator.blogs.nytimes.com/2012/04/05/philosophy-is-not-a-science, viđeno: 28.04.2013. Isto tako tvrdi da su mnogobrojni filozofi povjerovali, u skladu s predrasudama našeg doba, da samo znanost ima potencijal za rješavanje univerzalnih filozofskih misterija poput prirode istine, života, uma, smisla, pravde, dobra ili ljepote:

1 ^Biljna, životinjska/animalna i racionalna/intelektualna (Aristotel, 300 p.n.e./1996., I, 5).Aristotel (300 p.n.e./1996.), O duši, Zagreb, Naprijed
2 ^Aristotel je smatrao da se pitanje jedinstva duše i tijela treba u potpunosti odbaciti kao nepotrebno. Ono je za njega besmisleno baš kao što je besmisleno pitanje: “Jesu li jedno vosak i oblik koji u njemu ostavlja pečat?” (Aristotel, 300 p.n.e./1996., II, 1).Aristotel (300 p.n.e./1996.), O duši, Zagreb, Naprijed
3 ^Navedeni prijevod “duh u stroju” koji je uobičajen u našem jeziku nije točan. U engleskom jeziku ghost označava utvaru ili diskarnirani duh, dok se za duh koristi spirit. Na konstrukciju “duh/utvara u stroju” moglo bi se gledati i kao na redukcionističku navlakušu Gilberta Rylea (1949./2008., 15, 16)Ryle, G. (1949./2008.), The Concept Of Mind, Kessinger Publishing koja se odlično primila kao okvir za polemiku postoji li “utvara” i što bi ona eventualno mogla predstavljati. Ako se postojanje takve utvare pobija ili jednostavno ignorira, na raspolaganju nam preostaje samo stroj. Obratio bih pažnju na korištenje pogrdnog izraza ‘utvara’ koje može biti sasvim slučajno, a može ukazivati i na Ryleov doživljaj nematerijalne sfere (ili strahovanje?).
4 ^Ironično, ali znanost još uvijek ne zna koja je stvarna funkcija te žlijezde. Osim stvaranja proteina melatonina, regulatora ciklusa spavanja, postoje špekulacije da bi mogla biti zaslužna i za lučenje DMT-a, snažnog halucinogena koji aktivira snivanje i koji bi mogao imati još neke implikacije kao što su prirodna vidovita stanja, npr. mistična iskustva, ‘iskustva tik to smrti’ (engl. Near Death Experiences), spontani psihički fenomeni i psihoza (Luke, 2011., 26)Luke, D. (2011.), Discarnate Entities and Dimethyltryptamine (DMT) – Psychopharmacology, Phenomenology and Ontology. U: Journal of the Society for Psychical Research, 75.1(902):26-42. Descartes se odlučio za epifizu jer je to jedina struktura koju je pronašao u mozgu, a da ne dolazi u paru, baš kao što je smatrao da duša ne može biti podvojena (Shapiro, 2011., 265)Shapiro, L. (2011.), Descartes’s Pineal Gland Reconsidered. U: Midwest Studies in Philosophy, XXXV:259-286.

“[...] mnogo se suvremenih filozofa u potpunosti želi staviti u službu znanstvenog napretka kao intelektualni sluge ili vodiči. Njihova istraživanja uvelike funkcioniraju kao preteča znanstvenih ispitivanja i kao melem koji će takva nastojanja učiniti opipljivijim i ukusnijim široj populaciji.” (Friedland, 2012., moj prijevod)

Friedland, J. (2012.), Philosophy Is Not a Science, 05.04.2012., http://opinionator.blogs.nytimes.com/2012/04/05/philosophy-is-not-a-science, viđeno: 28.04.2013.

 

“[...] myriad contemporary philosophers are perfectly willing to offer themselves up as intellectual servants or ushers of scientific progress. Their research largely functions as a spearhead for scientific exploration and as a balm for making those pursuits more palpable and palatable to the wider population.”

Osim onih filozofa uma koji su odlučili ploviti na valovima vladajuće materijalističke opcije, postoje i tzv. idealisti, također monisti, koji zastupaju materijalnu inferiornost umnoga (mentalizam)5. Monizam će se u nastavku spominjati isključivo u kontekstu materijalizma jer se idealizam nije uspio održati kao utjecajna opcija.

Velik broj kritika Descartesovog modela odaje dojam da je njihov cilj mnogo više od dokazivanja promašenosti njegovih postavki, a to je prvenstveno negiranje duše i duševne sfere zbog čega se čovjeka moglo izjednačiti čak i sa strojem. Navest ću samo jedan primjer na koji se način demontiranjem kartezijanskog dualizma pokušavala nametnuti monistička materijalistička opcija (kao jedina znanstveno prihvatljiva). Daniel Dennett u svojoj knjizi ambiciozna naziva ‘Objašnjena svjesnost’ ratničkom retorikom napada “Kartezijanski teatar”6 (Dennett, 1991., 39)Dennett, D. C. (1991.), Consciousness Explained, Boston; Little, Brown & Co. te kaže da um (preko epifize) nema utjecaja na mozak i tijelo preko svjetlosnih i zvučnih valova ili kozmičkih zraka, niti da se radi o toku subatomskih čestica (1991., 34).Dennett, D. C. (1991.), Consciousness Explained, Boston; Little, Brown & Co.

Dennett podsjeća da takav dualizam nije u skladu sa “zakonom o očuvanju energije” kao fundamentalnim zakonom fizike jer bi nematerijalni um trebao prenijeti neki impuls na materijalni mozak (1991., 35)Dennett, D. C. (1991.), Consciousness Explained, Boston; Little, Brown & Co.7. Smatra da ako nešto i utječe na materiju, to također mora biti materija, ostavljajući mogućnost da je riječ o nekoj nama još uvijek nepoznatoj materiji, ali ipak materiji.

Dennettovu umu neprihvatljive su izjave dualista kada kažu da um operira iz sfere koju naš um ne može shvatiti (vjerojatnije je da je ne može izmjeriti), što takav stav čini fundamentalno protuznanstvenim (engl. Antiscientific). Upravo u tome nalazi opravdanje da u svojoj knjizi primijeni nedvojbeno dogmatski stav da dualizam treba izbjegavati pod svaku cijenu! (1991., 37).Dennett, D. C. (1991.), Consciousness Explained, Boston; Little, Brown & Co. Napadajući dalje svaki dualizam (ili, rekao bih, sve što nije materijalistički monizam u koji vjeruje), prikazuje karikaturu dvaju znanstvenika ispred složene matematičke formule ispisane na ploči koja između ostalog sadrži korak “i onda se dogodi čudo” aludirajući tako da bi se za rješavanje misterija nematerijalnog uma nekome trebalo čudo. Ako se sad vratimo na definiciju čuda kao nečega Umu nespoznatljivoga, onda je ono doista potrebno. Ništa manje nego npr. u okviru Darwinove teorije evolucije, gdje se takav čudesan korak u inače lijepo uzročno-posljedično uređenom sustavu naziva “slučajnošću” (“nešto se slučajno dogodilo i od reptila je nastala prva ptica!”).

Ne čudi što je Dennett nazvan jednim od četiri jahača Novog ateizma (Gribbin, 2011.)Gribbin, A. (2011.), Preview: The Four Horsemen of New Atheism Reunited, 22.12.2011., http://www.newstatesman.com/print/blogs/the-staggers/2011/12/richard-dawkins-issue-hitchens, viđeno: 28.05.2013.8. Njegov napad na kartezijanski dualizam napad je na nematerijalno, “metafizičko”, duhovno/mistično, a to ne pripada mehanicističkom realitetu modernog čovjeka fasciniranog moćnom tehnologijom koju je stvorio (i kojoj sve više robuje!).

5 ^Posebnim slučajem monizma smatra se i onaj ‘ontološki’ ili emergentizam (Perak, 2010., 247)Perak, B. (2010.), Prema kognitivnoznanstvenom shvaćanju iskustva svetoga. U: Filozofska istraživanja, 117-118(1-2):237-267 po kojem je um (ili svjesnost) emergentno svojstvo (engl. emergent properties) mozga – svojstvo koje je karakteristično samo za cjelinu (mozak), ali ne i za njezine sastavne dijelove (neurone itd.). Važan zagovornik emergencije je John Searle (1992., 14).Searle, J. R. (1992.), The Rediscovery of the Mind, Cambridge MA, The MIT Press
6 ^“Kartezijanski teatar” se u filozofiji uma spominje u kontekstu tzv. “zablude čovječuljka” (engl. homunculus fallacy) kao primjer koji se često koristi za funkciju vida – u “glavi” postoji čovječuljak kojem se ono što pada na retine očiju projicira kao na filmskom platnu. Kada bi postojao čovječuljak u glavi, to bi značilo da i on mora imati svoje filmsko platno za projekciju i svog čovječuljka u teatru što implicira beskonačnu rekurziju što takav koncept čini neodrživim.
7 ^Ovdje se postavlja pitanje iz kojeg je stoljeća takva fizika i u kojoj će mjeri spomenuti zakon moći ostati nepromijenjen kad se pojave nove teorije koje će trebati objasniti zašto po postojećima ispada da više od 90% ukupnog realiteta nije mjerljivo pa je provizorno nazvano “tamna” tvar i energija (engl. dark matter i dark energy). Hoće li možda takve teorije uključivati i neke ideje o “suživotu” materije i “nematerije” sa ili bez potrebe za predavanjem impulsa?
8 ^Ostali članovi četvorke su Richard Dawkins, Sam Harris i Christopher Hitchens koji je preminuo 2011. g.

* * *

Najzastupljenijim monističkim kategorijama filozofije uma pripada tzv. teorija identiteta uma/mozga (engl. Mind/brain identity theory) koja kaže da su sva umna stanja i procesi identični stanjima i procesima u mozgu, dakle – umni su procesi izjednačeni s neurološkima. Iako ovo ne znači nužno da su um i mozak jedno te isto, nije bilo potrebno mnogo vremena i truda da do takvog izjednačavanja zaista i dođe: za većinu ljudi um i mozak postale su istoznačnice.

Najvažniji propovjednici ovog vjerovanja bili su Bertrand Russell, Ullin T. Place, John J. C. Smart i Herbert Feigl. Iako postoje određene razlike u njihovim teorijama, suštinske razlike ipak nema.

Baš kao i teorija identiteta, biheviorizam i funkcionalizam su, svaki na svoj način, pokušali razriješiti problem kartezijanskog dualizma. I bihevioristi smatraju da je sve materija (fizičko), a da su stanja umna stanja uvjetovana fizičkim podražajima. U želji da zamijeni biheviorizam i teoriju identiteta, suvremeni funkcionalizam9 smatra da umna stanja zapravo imaju različite funkcionalne uloge koje su u uzročno-posljedičnoj vezi s drugim umnim stanjima, osjetilnim podražajima i iskazanim ponašanjima. Funkcionalizam na um gleda kao na softverske programe čije izvršavanje nije nužno ograničeno na fiziološki organ poput mozga, već bi se mogli nalaziti i na drugom mediju (što je prozvano “višestrukom ostvarivošću” ili engl. multiple realizability). Drugim riječima, uz dovoljan napredak znanosti i tehnologije, računalo ili neki drugi stroj mogao bi dobiti um koji je funkcionalno istovjetan ljudskome. Napokon, ovo bi isto tako moglo značiti da bi se umni sadržaji ljudskog bića u jednom trenutku mogli prenijeti (engl. upload) u neko potpuno mehanicističko okruženje. Ono što očito stalno izmiče zagovornicima strogih redukcija na softver i hardver jest činjenica da je svaki softver najprije netko (inteligentan) morao napisati da bi se dalje mogao izvršavati pa čak i ako je svrha tog izvršavanja, barem teoretski, stvaranje novog funkcionalnog softvera. Isto tako, moglo bi se reći da jednom primljeni program (našim svakodnevnim programiranjem) više ne zahtijeva puno pameti – već samo “hardverske” resurse (naša niža tijela i Um) – za obradu vanjskih podražaja.

* * *

Znanost je na kartezijanski dualizam pokušala odgovoriti u skladu sa svojim vjerovanjima, materijalističkim monizmom, što je rezultiralo odbacivanjem duše kao suštine ljudskog bića. Kad bi je se i spominjalo, prema duši se odnosilo kao na zastarjeli i neprihvatljivi koncept, kao na nešto što treba pisati u navodnicima. Owen Flanagan u samom uvodu svoje knjige o znanosti uma govori da, bez obzira što se u 19. stoljeću psihologija razdvojila od filozofije i postala znanstvena disciplina, danas ponovno možemo svjedočiti plodnoj suradnji između filozofa, psihologa i istraživača uma općenito (Flanagan, 1991., xiii).Flanagan, O. (1991.), The Science of the Mind, Cambridge, Mass., MIT Press Čak i da se složim s time, smatram da nedostaje napomena kako “konfiguracija terena” na kojem bi se trebali susresti više nije jednaka i to iz barem dva razloga. Prvo, iz psihologije je uspješno istjerana duša pa se takva suradnja sada može nastaviti u bezdušnom ozračju što izravno utječe na sve sfere ljudskog djelovanja i na poticanje isključivo materijalističkog pogleda na stvarnost koji postaje problem za sve veći broj ljudi koji zbog toga više ne uspijevaju pronaći smisao života. Drugo, izjednačavanje cjelokupne svjesnosti s Umom dovelo je do niza novih simplifikacija i pogrešnih postavki o tome što svjesnost jest ili nije i do nastavka potrage za njezinim porijeklom, ali isključivo na fizičkoj razini. Zbog toga se to izjednačavanje može razumjeti na način da znanost pruža ruku filozofiji po svojim kriterijima, baš kao što agresor nudi primirje žrtvi nakon što je uvelike ušao u njegovo područje.

Isto tako, u međuvremenu je došlo do prave inflacije psihologijskih grana prema njenoj novoj definiciji – znanosti koja proučava kognitivne procese i ponašanja u najraznovrsnijim područjima ljudskog djelovanja. Takva se specijaliziranost može obrazložiti željom za stjecanjem znanja utemeljenih na prikupljenim informacijama, iako njihova objektivnost ostaje u sjeni mehanicističkog pristupa čovjeku i njegovoj psihičkoj domeni. Velik broj promatranja i ispitivanja polazi od pretpostavke da je ljudsko biće i dalje uznapredovala životinja. Eksperimentalni rezultati na životinjama, statistička manipulacija pa i testovi s ispitanicima stvaraju umjetnu predodžbu o ljudskoj psihi. Ona je vrlo često u ozbiljnom raskoraku s kliničkim opažanjima. To u nekim slučajevima dovodi do paradoksalnih situacija kada se klinički rezultati žele staviti u okvire teorija proisteklih iz laboratorijskog okruženja, a koje po samoj svojoj prirodi uključuju puno “cut the corners” prakse10.

9 ^Funkcionalizam se prvi puta pojavio ubrzo nakon što je psihologija postala znanstvena grana. Najvažniji je predstavnik ranog funkcionalizma William James.
10 ^Na primjer proglašavanje određenih parametara nevažnim ili njihovo hotimično izostavljanje kako bi istraživanje moglo ostati u granicama mjerljivog.

Da se unutar znanstvenog istraživanja može ponuditi i dualistička teorija pokazuje primjer nobelovca Johna C. Ecclesa. Iako ga je u studentskim danima privlačilo Darwinovo pisanje, shvatio je da njegova teorija ne može objasniti onaj dio nas koji je zadužen za doživljaj, pa se posvetio potrazi za dušom koju je iz praktičnih razloga (opreza?) nazivao self11. Odbacivši kartezijanski dualizam, tragom teorija kvantne mehanike, ponudio je kvantizaciju uma, pa je osnovne pakete “uma” nazvao psihonima (po uzoru na fotone). Oni snagom volje ili misli mogu po načelu neodređenosti/vjerojatnosti utjecati na dendrone, osnovne živčane jedinice mozga (Eccles, 1990.).Eccles, J. C. (1990.), A Unitary Hypothesis of Mind-brain Interaction in the Celebral Cortex, U: Proc. R. Soc. London B, 240:(433-451) Ovakva primjena kvantne mehanike naišla je na kritiku jer se smatra da njezine zakonitosti nije moguće primijeniti na makroskopskoj razini kojoj ujedno pripada moždana građa. Da je Eccles i prošao bolje, postavlja se pitanje što bi u ovom slučaju predstavljalo “duha/sablasti u stroju”. Eccles je s druge strane strogo materijalistički pogled o pitanjima uma i tijela/mozga, zajedno s Karlom R. Popperom, nazvao obećavajućim (engl. Promissory materialism):

“Obećavajući materijalizam neobična je teorija. Prvenstveno se temelji na povijesnom (ili historicističkom) proročanstvu o budućim rezultatima istraživanja mozga i njihovim posljedicama.” (Popper i Eccles, 1983., 97, moj prijevod12)

Popper, K. R. i Eccles, J. C. (1983.), The Self and Its Brain, London, Routledge

 

“Promissory materialism is a peculiar theory. It consists, essentially, of a historical (or historicist) prophecy about the future results of brain research and of their impact”.

U svakodnevnoj praksi onih kojih propagiraju znanost ili koriste znanost za propagandu nekog komercijalnog proizvoda ili usluge, podsjećanje na prošlost započinje frazom “Znanstveno je dokazano...”, a opis sadašnjeg stanja frazom “Najnovija znanstvena otkrića...”. Uz ovakvu pripremu trebalo bi nam biti lakše povjerovati da će ono što se propagira osigurati i “svjetlu budućnost”.

U nastavku ću se ukratko osvrnuti i na središnju dogmu takvog materijalizma kada su u pitanju živa bića – onu Darwinovu. Bez obzira što nudi neka objašnjenja, tu se dogmu još uvijek prikazuje kao da objašnjava baš sve. Ljudska bića se reduciraju na životinje koje je već Descartes prozvao automatima što je dovelo do daljnjih napada na čovjekovu slobodnu volju koja je “iluzorna.” Neki zagovornici ovog vjerovanja odavno su prekoračili okvire u pokušaju objašnjavanja porijekla vrsta što je dovelo do kroničnog darwinitisa13.

Darwinova ostavština

“Povjeri sebe Riječi i makni se od životinjske naravi. Jasno je što životinja jest: biće bez razuma. Mnogi misle da imaju razum, ali ako ih bolje promotriš, njihov je govor životinjski.” (VII,4:107 – Meyer, 2007., 515, moj prijevod)

Meyer, M. (ur.) (2007.), The Nag Hammadi Scriptures – The revised and Updated Translation of Sacred Gnostic Texts, The International Edition, New York, HarperOne

 

“Entrust yourself to the Word, and remove yourself from animality. It is clear what an animal is: one who lacks reason. For many think they have reason, but if you take a good look at them, their speech is animality.”

Darwin je u svom pisanju o čovjeku (Darwin, 1871./2007., 193)Darwin, C. (1871./2007.), The Descent of Man – The Concise Edition, Plume izrekao kobnu pretpostavku da je razlika između najzaostalijeg čovjekovog uma i najrazvijenijeg životinjskoga zacijelo pitanje stupnja (kvantitete) a ne vrste (kvalitete). Dakle, čovjek je najobičnija životinja s najrazvijenijim, ali ne i s najrazličitijim umom na ovom planetu14. Pitam se, bi li Morganovo načelo (3. poglavlje) išta promijenilo da je postojalo u vrijeme Darwinova djelovanja? Bez Morganovog ili sličnog načela, Darwinova su shvaćanja životinjskog uma, kojim se bavi tzv. komparativna psihologija, bila prepuna antropomorfnih (čovjekolikih) analogija (Young, 2005.).Young, R. M. (2005.), Animal Soul, 28.05.2005., http://www.human-nature.com/rmyoung/papers/paper59h.html, viđeno: 27.02.2013.

Darwinova zapažanja i ideje bile su uzor funkcionalistima (npr. John Dewey) koji su onda ponudili svoju ideju o tome što bi trebao biti osnovni cilj psihologije. Prema njima, psihologija bi se trebala usredotočiti na funkciju ili svrhu svjesnosti i kako to dovodi do “prilagodbi u ponašanju” (Strickland, 2001., 265)Strickland, B. (ur.) (2001.), The Gale Encyclopedia of Psychology, 2nd edition, Farmington Hills, Gale Group i do preživljavanja najprilagodljivijih15. Psihologijski gledano, Darwinova tvrdnja postala je odlična osnova za budući bihevioristički pristup. No, da ne bi sve ostalo samo na stupnjevanju životinjske razvijenosti, još je njegov suvremenik Thomas H. Huxley16 zaključio da smo automati17, a da je slobodna volja samo jedna od iluzija:

11 ^U posljednjem susretu sa svojim mentorom Charlesom Sherringtonom koji je tada bio na samrtnoj postelji, Sherrington mu je rekao da sada jedinom realnošću smatra ljudsku dušu. Tu misao Eccles nije nikada zaboravio i s njom je završio i svoj život (Mennis, 2003., 29, 53).Mennis, M. R. (2003.), The Book of Eccles, Aspley, Queensland
12 ^Historicizam – pogled na ljude i događanja prvenstveno s povijesnog stajališta, tj. da je povijest sama po sebi (svojim “povijesnim zakonitostima”) u stanju objasniti društvene i kulturne pojave.
13 ^Izraz je predložio Raymond Tallis. Darwinitis znači da Darwinova teorija može objasniti i manifestacije ljudske svakodnevnice – našu kulturnu baštinu baš kao što može objasniti i naše biološke korijene (Tallis, 2009.).Tallis, R. (2009.), Neurotrash, 124(6) 11/12 2009., http://newhumanist.org.uk/2172/neurotrash, viđeno: 16.07.2012.
14 ^Budući da znanost želi vjerovati kako je “um u mozgu”, onda je mjerenje tog organa sasvim uobičajena praksa. To bi trebao biti dobar pokazatelj koliko je određena životinjska vrsta napredna ili “inteligentna”.
15 ^Sintagmu Survival of the fittest (kod nas poznatu i kao “zakon jačeg”) originalno je skovao evolucionistički filozof Herbert Spencer (Weinstein, 2012.),Weinstein, D. (2012.), Herbert Spencer. U: E. N. Zalta (ur.), The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Fall 2012 Edition), http://plato.stanford.edu/archives/fall2012/entries/spencer/, viđeno: 27.02.2013. a njeno kasnije spominjanje u Darwinovim z