Ego je centralna komponenta Freudovog modela koji pluta između podsvjesnog, predsvjesnog i svjesnog dijela psihe (slika 1.) i predstavlja organizirani, “realistični” dio psihe. Iako je na početku koristio ego kao pojam za osjećaj jastva (onaj koji kaže “ja”), Freud je kasnije pod egom podrazumijevao psihičke funkcije poput kontrole, prosuđivanja, obrane, sinteze prikupljenih informacija itd.

Uz ego, Freud je ponudio pojmove Id i Superego. Id po definiciji predstavlja nešto što pripada nesvjesnom i izvor je nekoordiniranih nagonskih poriva gdje istovremeno mogu egzistirati i kontradiktorni porivi. Za novorođenčad je smatrao da su isključivo vođena idom, pa tako žude za trenutnim ispunjenjem nagonskih impulsa.

Superego, s druge strane, predstavlja moralnu figuru, nečiju “savjest”, kažnjava osjećajem krivice i suprostavljen je porivima ida. Za Radni model koji ću ponuditi u nastavku korisno je upamtiti da je Freud smatrao ego onim dijelom ida koji se izmijenio pod utjecajem vanjskog svijeta, kao i to da pozicija ega nije fiksna.

Slika 1: Freudov model kao santa leda (© nepoznat)

Sveukupno gledajući, moglo bi se reći da je Freud ponudio opsežan opis dinamike onih dijelova psihe koje je uspio identificirati. Bez obzira na različite kritike, njegov je rad poslužio i kao osnova za postavljanje novih i složenijih modela. U Freudovom modelu ne postoji duša, što bez obzira na stalna kritiziranja psihoanalize smatram dobrim razlogom da se njegov model sasvim uspješno održi u znanstvenim okvirima (i školskim udžbenicima) do današnjeg dana.

Njegovo afirmiranje tzv. nesvjesnog svakako je pomoglo da ono ne iščezne prebrzo i olako sa psihološke scene. “Psihoanalitičko” gledanje na nesvjesno zaslužno je i za njegovo doživljavanje kao svojevrsne kante za smeće33 u koju ego potiskuje sve ono što je osudio ili što mu ne odgovara. Freudova usmjerenost prema psihopatologiji, u želji da je protumači instinktivnim porivima, izravno je ili neizravno pomogla onima koji su na ljudsko biće gledali kao na razvijenu životinju, ali koja zato nije ništa manje opasna (možda zbog toga upravo obrnuto!), pa je treba držati na uzici. Napomenuo bih i da je Freud negirao postojanje slobodne volje – rekao bih klasičan simptom bezdušnosti.

Jungov model

Carl G. Jung bio je Freudov učenik i jedan od onih koji su rano došli u sukob s Freudom, te utemeljili nove idejne pravce. U slučaju Junga (kojeg je taj raskid jako potresao34), to je rezultiralo stvaranjem analitičke psihologije. Za njega je psiha predstavljala sveukupnost svih svjesnih i nesvjesnih procesa. U njegovom modelu (slike 2. i 3., prema Jacobi, 2006., 49 i 167)Jacobi, J. (2006.), Psihologija Carla Gustava Junga – Uvod u cjelokupno djelo s uvodnom riječi C. G. Junga, Scarabeus-naklada, Zagreb nesvjesno sačinjava individualno nesvjesno i kolektivno (ili transpersonalno) nesvjesno. Psihu je dijelio na “objektivnu” i “subjektivnu.” “Objektivna” bi odgovarala kolektivnom nesvjesnom, a sam naziv trebao je ukazati da je riječ o nečemu što živi svoj život neovisno o individui, sviđalo se to njoj ili ne. “Subjektivna” bi odgovarala svjesnom dijelu individualne psihe (Crabtree, 2001.).Crabtree, A. (2001.), Models of the mind, http://www.esalen.org/sites/default/files/resource_attachments/models_of_the_mind.pdf, viđeno: 19.08.2013.

Slika 2: Područja svjesnog i nesvjesnog prema Jungu