Humanistička psihologija

Dolazimo do treće “sile”: humanističke psihologije24 koja je htjela vratiti dignitet čovjeku kojeg su ocrnile prethodne sile, stavljajući naglasak na ljudski duh – njegov potencijal, kreativnost, slobodnu volju i na to da je čovjek urođeno (ipak) dobar (“AHP”, 2013.).AHP, Association of Humanistic Psychology (n.d.), What is Humanistic Psychology?, http://www.ahpweb.org/index.php?option=com_k2&view=item&id=8:humanistic-psychology-overview&Itemid=39, viđeno: 18.03.2013. Ova je sila priznavala važnost duhovne dimenzije koja se ne može ignorirati i bez koje ljudska priroda nije potpuna (Frankl, 1973., x).Frankl, V. E. (1973.), The Doctor and the Soul – From Psychology to Logotherapy, NY, Vintage books Za ovaj bi se smjer moglo ustvrditi i da se pojavio kako bi odgovorio na potražnju za ljudskim kapitalom koji je postao sve traženiji u tzv. postindustrijskom društvu razvijenog Zapada. Potičući ljudsku kreativnost, ova sila to nije radila primarno zbog samog čovjeka, već zbog “održivog razvoja” koji je bio potreban kapitalističkoj mašineriji temeljenoj na stalnom rastu. On je trebao proizaći iz povećanja potrošnje koju je trebalo stimulirati (tj. poticati) nuđenjem novih, do tada neviđenih (ne)potrepština. Pojedinca je istovremeno trebalo uvjeriti da će gomilanje njemu svojstvenih igračaka biti izraz njegovog “samoostvarenja” (engl. Self-actualization).

Gdje je ovdje duša? Nema je, ali je zato stvorena čitava nova filozofija, tzv. Values & Life Styles filozofija (skraćeno VAL). Kada bismo pomislili da je to samo povijesna zanimljivost 60-tih, trebalo bi se samo vratiti televizoru ili baciti pogled na reklamne panoe da bismo se podsjetili da je “VAL” još uvijek jedan od najistaknutijih aduta propagandne mašinerije. Ova psihologija je na svoj način protumačila hijerarhiju ljudskih potreba25 koju je ponudio Abraham Maslow, jedan od utemeljitelja ovog pravca.

Takav razvoj situacije čini se logičnim upravo iz razloga što je suština ljudskog bića i dalje ostala marginalizirana, odnosno neshvaćena te i dalje nije polazišna točka takve psihologije što ostavlja sasvim dovoljno prostora za daljnje jačanje lažne (stečene) osobnosti (vidi 8. poglavlje). Ni kod humanističke psihologije nisam pronašao model ljudske psihe (pa ni uma).

Transpersonalna psihologija

Pojavljivanje četvrte “sile” na svoj je način potvrdilo da humanistička psihologija nije uspjela odgovoriti na duševne i duhovne impulse ljudske suštine, što je uvidio i sam Maslow.

Ovu silu trebala bi predstavljati tzv. transpersonalna (nadosobna) psihologija, ime koje je ponudio istaknuti predstavnik ovog pravca, Stanislav Grof, poznat po svojim eksperimentima s psihodelikom LSD-om. Budući da je korištenje LSD-a u međuvremenu postalo protuzakonito, zamijenio ga je metodom koju je vrlo ambiciozno nazvao holotropsko disanje (Holotropic Breathwork). Maslow (Maslow, 1969.)Maslow, A. (1969.), The further reaches of human nature. U: The Journal of Transpersonal Psychology, 1:1-9 je u predstavljanju ovog novog pravca koristio naziv transhumanističko (engl. transhumanistic) što ne treba miješati s pokretom “ljudi-strojeva” – transhumanizmom. Dok je Maslow svoju pažnju usmjerio na transpersonalne vrijednosti, Grof se više zanimao za lov na transpersonalna iskustva (Waldman, 2006.).Waldman, M. R. (2006.), Understanding Transpersonal Psychology – An Examination of Definitions, Descriptions, and Concepts. U: Alternative Journal of Nursing, 11, http://www.altjn.com/ideas/understanding.pdf, viđeno: 09.06.2012.

Sâm Grof (2007.)Grof, S. (2007.), A Brief History of Transpersonal Psychology, 26.09.2007., http://www.stanislavgrof.com/pdf/A Brief History of Transpersonal Psychology-Grof.pdf, viđeno: 01.05.2012. objašnjava da transpersonalna psihologija želi ukazati na neke od osnovnih zabluda prevladavajuće psihijatrije: prva je etnocentričnost, vjerovanje da je zapadnjačka znanost superiorna znanjima drugih naroda čija mistična iskustva i uvide smatra primitivnim pa i psihopatološkim, a druga je kognitocentričnost (čega je prva zabluda samo posljedica) odnosno, da uzima u obzir isključivo uvide u uobičajenom stanju svijesti (možda bi umjesto takvih uvida u većini slučajeva primjereniji izraz bio “umni konstrukti” ili jednostavno – fantaziranje).

Grof nadalje kaže da je nadopunio postojeću kartografiju uma (ne psihe) s dvije nove razine/domene doživljaja koje se mogu dosegnuti njegovom metodom: perinatalna i transpersonalna. Perinatalna je povezana s iskustvima oko (peri) biološkog rođenja (natalno). Transpersonalna dotiče nadosobna iskustva koja nadmašuju ograničenja tijela i ega. Ta razina predstavlja izravnu vezu individualne psihe i Jungovog kolektivnog nesvjesnog (!) kao i univerzuma u cijelosti (Grof, 1993., 20).Grof, S. (1993.), The holotropic mind – the three levels of human consciousness and how they shape our lives, HarperSanFrancisco