U nastavku biografije doznajemo kako mu više nisu bili potrebni razgovori s animom (koje je vodio kroz više desetljeća) jer više nije bilo takvih emocija (Jaffé, 2004., 259).Jaffé, A. (2004.), C. G. Jung – Sjećanja, snovi, razmišljanja, Zagreb, Fabula Nova

Jung ipak ne odustaje od korištenja spomenutog “intelektualnog” Erosa, pa navodi da anima odgovara majčinskom Erosu45, no ne nalazim je li ovo naknadna razrada, racionalizacija Salome kao anime koja mu se pojavila, ili obrnuto. Bez obzira na različita objašnjenja Junga i njegovih nasljednika, do ovog trenutka nisam pronašao objašnjenje koje bi me moglo zadovoljiti.

Problem s konceptom anime na drugim osnovama imali su i drugi istraživači. Anita von Raffay (2000.)von Raffay, A. (2000.), Why it is difficult to see the anima as a helpful object – critique and clinical relevance of the theory of archetypes. U: Journal of Analitical Psychology, 45: 541-560 pokušava je protumačiti “objektom”46, a svoju zbunjenost animom potkrepljuje izjavom da je Jung očito ne uspijeva izdiferencirati pa je ona istovremeno i sve i ništa – s jedne strane neizbrojiva, a s druge, poput nejasne predodžbe47. Moguće je da problem “diferencijacije” anime leži i u činjenici da ju je i sam Jung istovremeno smatrao arhetipskom slikom i autonomnim kompleksom. U nastavku von Raffayeva tvrdi kako Jung za života nije uspio integrirati svoju animu, a što bi trebao biti preduvjet za nastavak puta k individuaciji. Ako je to točno, pitam se je li Jung uopće mogao integrirati taj “živ lik” ako je npr. do samog kraja u njegovoj psihi postojalo nešto što je razvio ili se reaktiviralo u odnosu s “nadarenom psihopatkinjom” spomenutom na početku priče o animi?

Nakon otkrića anime ponudio je i njezin muški ekvivalent animus (potisnuta muževnost) koji bi se trebao manifestirati u tzv. nesvjesnom žene uz napomenu (opravdanje?) da on nije plod puke dedukcije pronađene anime, nego empirijski pojam i odgovara očinskom Logosu (Jung, 1979., 14 §27).Jung, C. G. (1979.), The Collected Works Vol. 9, Part II – Aion: Researches into the Phenomenology of the Self, Bollingen Series, Princeton University Press Za razliku od anime, koja kod muškaraca stvara raspoloženja iz sjenovite pozadine, animus se kod žena očituje kao pojavljivanje različitih mišljenja koja se temelje na prethodnim nesvjesnim pretpostavkama (Jung, 1972., 206 §331).Jung, C. G. (1972.), The Collected Works Vol. 7 – Two Essays on Analytical Psychology, Bollingen Series, Princeton University Press Opisi animusa izgledaju pomalo inferiorno naspram onima o animi, vjerojatno zato što ga nije mogao izravno doživjeti kao u slučaju vlastite anime. Jung također koristi jedan zanimljiv pojam – “posjednuće animom/animusom” (engl. possession) (Jung, 1968., 124 §223).von Franz, M.-L. (1997.), Archetypal Patterns in Fairy Tales, Toronto, Inner City Books

Različiti su psihološki pravci svojim teorijama pokušali objasniti previranja u partnerskim odnosima. U slučaju da anima i animus zaista postoje, smatram da se vrijedi zamisliti nad sljedećom izjavom:

“[...] ni jedan muškarac ne može razgovarati s animusom više od pet minuta a da ne postane žrtva vlastite anime. [...] Sama ta činjenica posljedica je slijedeće okolnosti: kada se animus i anima susretnu, animus izvuče svoj mač moći, a anima ispusti svoj otrov iluzije i zavodljivosti. Krajnji rezultat ne mora uvijek biti negativan, budući da bi se oboje moglo zaljubiti (poseban slučaj ljubavi na prvi pogled). Jezik ljubavi je nevjerojatno jednolik, koristi dobro znane formule s najvećom predanošću i vjernošću kako bi se dvoje partnera još jednom našli u banalnoj kolektivnoj situaciji. Ipak, oni žive u iluziji da je njihov odnos najindividualniji mogući.” (Jung, 1979., 15, §29-30, moj prijevod)